Zašto nisam ljut
na Boga?
Živ sam i briga me! Ne razmišljam o sebi kao da mi nešto nedostaje, nego kao da mi je nešto dano. Kad mi kažu: Pa kak' je Bog mogao dozvoliti tako nešto? – ne znam, ali sam zahvalan na svemu što mi se dogodilo i na onome što nije
MATIJA GORJANEC (27)
Kad sam imao sedamnaest godina, dogodila mi se veća prekretnica u životu. Sjeo sam s prijateljem na motor u pijanom stanju. Zaputili smo se u lud i nezaboravan provod sigurni i bezazleni. Nakon dva tjedna probudio sam se u bolnici razmrskanih kralježaka i povrijeđene kičmene moždine, oduzet i bez osjeta od prsa naniže. Imao sam dvije teške operacije i jedva ostao živ. U nadi da ću ubrzo stati na noge, manje sam mislio na svoje tadašnje stanje i dao se u vježbanje. Otada je prošlo deset godina i još uvijek sjedim u kolicima, ali puno se stvari promijenilo nabolje! U ljudskoj je prirodi da uvijek krivi sve osim sebe. Puno mi je ljudi reklo da je to sudbina što sam pao s motora, da je zapisano u zvijezdama; ukratko, da je tako trebalo biti. Ja za to što mi se dogodilo ne želim kriviti sudbinu, ne želim kriviti zvijezde i ne želim se izgovarati da je tako zapisano. Jako je jednostavno - ja sam kriv! Ja sam se htio napiti, ja sam sjeo na motor s prijateljem u pijanom stanju, ja nisam slušao svoje roditelje kada su mi govorili da se ne vozim na motoru, ja nisam slušao svoju savjest. Tko sam ja da mogu išta reći Bogu nakon toga kako sam živio? Slijedio sam sve osim Boga. Postoje dvije strane medalje, jedna je da sam ostao u kolicima, a druga je da sam mogao umrijeti. Netko možda misli da je bolje umrijeti nego ostati u kolicima. To sam i ja mislio na početku. Ali najgora stvar koja mi se dogodila u životu u biti je ispala najveća prilika i još jedna šansa. Pravio bih se glup da ne gledam tako! Prije četiri godine upoznao sam Isusa, a to se ne bi dogodilo da sam "radije umro nego ostao u kolicima"! Kad kažem da sam upoznao Isusa, ne mislim o jednotjedne odlaske u crkvu, ne mislim na religiju ne mislim na obrede, mislim na Njega! Rekao sam Isusu i pokazao svojim načinom života da želim da me vodi u životu. Tražio sam da me ispuni jer sam prazan. Molio sam ga da mi oprosti moj prošli način života i odlučio živjeti kako Bog zapovijeda. Otada se sve promijenilo, otada moj život ima smisla. Da sam zdrav i da vidim mladog dečka u kolicima na cesti, najvjerojatnije bih se sažalio i mislio: "Jadan on", ali sa mnom je potpuno drukčije, ja znam Isusa! Kako bih mogao okriviti Boga kad me nitko ne ispunja kao on? Kako bih mogao reći zašto se to meni dogodilo dok sada s njim uživam u ovom životu, a čeka me i budući? Kako mogu reći gdje je on bio kad sam pao s motora, a on me je čekao i sačuvao?
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
GORAN MAVROVIĆ (31)
Alkohol, droga, izlasci, koncerti, utakmice, nasilje, putovanja, naizgled sadržajan život. Živio sam 27 godina punim plućima… Iz fešte u feštu, iz vikenda u vikend, iz dana u dan. Bilo me je svugdje i rijetko što je prošlo bez mene. Prihvaćen u društvu i okružen s puno prijatelja, s predivnom djevojkom kraj sebe. Često sam zbog svega toga mislio da sam bogat čovjek. A onda jedno jutro - šok. Budim se mamuran i nadrogiran u bolnici na intenzivnom odjelu opeklina. Sav izgoren i ne osjećajući lijevu ruku. Zatvaram i otvaram oči ne bih li se probudio iz sna. Ali nije san, sve je stvarno, ležim sav u zavojima kao mumija i čekam da mi amputiraju ruku. Brzo se prisjećam što se dogodilo. U jako pijanom stanju popeo sam se iz ne znam kojeg razloga na stup i ušao u strujni krug. 20 000 volti prostrujalo je kroz mene i po svim zakonima fizike trebao sam biti mrtav. Upravo to sam i mislio, da sam sam sebe ubio. Međutim, iz nekog čudnog razloga, mada to nisam ničime zaslužio, Bog me je ostavio na životu. Zar je stvarno sve moglo biti gotovo? Ležim i danima razmišljam o tome kako je manje od sekunde dovoljno da te nema; da tvoj život, kakav god bio, jednostavno završi. U jednom trenutku hodaš po cesti, a u drugom te stavljaju u lijes i promet nastavlja teći kao da se ništa nije dogodilo. Zar život stvarno ne vrijedi više? Od trenutka kada sam shvatio da sam živ, meni moj život znači više, puno više. Ne pada mi na pamet žaliti se zbog toga što nemam ruku ili što mi je nekad užasno teško. Dapače, sretan sam. Da, možda to zvuči čudno, ali ja sam danas sretan čovjek, radujem se životu, radujem se novoj prilici koju mi je Bog dao. Čak mi je i odgovorio na moje pitanje zar bi stvarno sve bilo gotovo. Ne bi. Da sam umro, morao bih položiti račun za svoj život koji nije bio kakva ga je On zamislio i ne bih bio na strani svjetla. Sada živim na svjetlu i znam čak svrhu svog postojanja. Živ sam samo da bih svjedočio o beskonačnoj Božjoj ljubavi prema nama. Isus je rekao svojim učenicima: Jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
NEVEN TOMEČAK (29)
Rodio sam se kao zdravo dijete. S dvije i pol godine dobio sam anginu koja mi je lupila na zglobove. Kosti su se zakoštale, nemam, recimo, zglob u koljenu, a mišići su atrofirali. Moja dijagnoza je juvenilni (što znači od dječje dobi) kronični (neizlječivi) reumatski artritis. Do svoje treće godine sam hodao, a onda su me svezali za krevet. Do sedme godine promijenio sam hrpu bolnica od Rebra do Gornje Bistre. S jedanaest sam godina ustao na noge, oko tri tjedna sam hodao uz pomoć štaka, a onda sam opet pao u kolica. Prije toga bio sam na operaciji tetive, ravnali su mi noge. U domu više nisam imao ni školu, što znači da bih morao polagati ispite. Tada sam psihički pukao. Rekao sam tati da ću se baciti niz stepenice ako me ne iščupa iz te ustanove, iako je moj doktor htio da ostanem. Krenuo sam na Goljak u školu što je bilo super za moj društveni život, ali zdravstveno je stanje bilo jako loše. Tamo nije bilo reumatologa, a kad bi došao neki doktor i savjetovao mi da idem u toplice, ja ne bih htio ići jer bih onda tamo morao i ostati. S doktorima i bolnicama više nisam htio imati posla. Srednju ekonomsku završio sam u Dubravi, u Domu za invalide. Tamo sam se totalno raspustio, bilo me baš briga kako živim. Nekad bih se znao toliko napiti da nisam mogao sjediti u kolicima. S dvadeset i četiri godine išao sam na operaciju ortoza šake, stavili su mi dvije pločice u šaku. Na rehabilitaciji mi je pukla koščica u šaci, što oni nisu shvatili, već su mi rekli da je to mišić. Nakon mjesec i pol ortoped na Šalati pitao me što su mi napravili. To je toliko boljelo da ni tablete koje sam pio sa štokom nisu pomagale. Godinu dana čekao sam na ponovnu operaciju. Često sam se pitao zašto sam ja obolio, zašto se situacija ne mijenja, zašto nemam uvjete za paralelno školovanje i liječenje, zašto sam ja po domovima? Mislio sam da će se dogoditi neko čudo, molio sam se svima i svemu. Nadao sam se da će znanstvenici naći neki lijek. Jedan dan sam u Svetom pismu pročitao da nema veće ljubavi nego dati život za svoje prijatelje. Kako mi je prijateljstvo tada bila najjača stvar, počeo sam se moliti Isusu, jer sam htio upoznati svoga najboljeg prijatelja. Kad sam spoznao da bi Isus otišao na križ da je Bog stvorio samo njega i mene, više nisam bio ljut na Boga. Pokajao sam se za loše stvari jer sam za dobar dio toga i sam bio kriv. Gorčinu, tugu i odbojnost prema Bogu zamijenila je ljubav i očekivanje. U Bibliji sam pročitao da ću dobiti novo tijelo. Svjestan sam da se ovo tijelo medicinski može popraviti do neke mjere, tako da je novo tijelo idealna kombinacija za mene. Danas sam apsolvent sam na Teološkom fakultetu i živim s obitelji u Brezovici.
preuzeto
www.dobrevijesti.hr
na Boga?
Živ sam i briga me! Ne razmišljam o sebi kao da mi nešto nedostaje, nego kao da mi je nešto dano. Kad mi kažu: Pa kak' je Bog mogao dozvoliti tako nešto? – ne znam, ali sam zahvalan na svemu što mi se dogodilo i na onome što nije
MATIJA GORJANEC (27)
Kad sam imao sedamnaest godina, dogodila mi se veća prekretnica u životu. Sjeo sam s prijateljem na motor u pijanom stanju. Zaputili smo se u lud i nezaboravan provod sigurni i bezazleni. Nakon dva tjedna probudio sam se u bolnici razmrskanih kralježaka i povrijeđene kičmene moždine, oduzet i bez osjeta od prsa naniže. Imao sam dvije teške operacije i jedva ostao živ. U nadi da ću ubrzo stati na noge, manje sam mislio na svoje tadašnje stanje i dao se u vježbanje. Otada je prošlo deset godina i još uvijek sjedim u kolicima, ali puno se stvari promijenilo nabolje! U ljudskoj je prirodi da uvijek krivi sve osim sebe. Puno mi je ljudi reklo da je to sudbina što sam pao s motora, da je zapisano u zvijezdama; ukratko, da je tako trebalo biti. Ja za to što mi se dogodilo ne želim kriviti sudbinu, ne želim kriviti zvijezde i ne želim se izgovarati da je tako zapisano. Jako je jednostavno - ja sam kriv! Ja sam se htio napiti, ja sam sjeo na motor s prijateljem u pijanom stanju, ja nisam slušao svoje roditelje kada su mi govorili da se ne vozim na motoru, ja nisam slušao svoju savjest. Tko sam ja da mogu išta reći Bogu nakon toga kako sam živio? Slijedio sam sve osim Boga. Postoje dvije strane medalje, jedna je da sam ostao u kolicima, a druga je da sam mogao umrijeti. Netko možda misli da je bolje umrijeti nego ostati u kolicima. To sam i ja mislio na početku. Ali najgora stvar koja mi se dogodila u životu u biti je ispala najveća prilika i još jedna šansa. Pravio bih se glup da ne gledam tako! Prije četiri godine upoznao sam Isusa, a to se ne bi dogodilo da sam "radije umro nego ostao u kolicima"! Kad kažem da sam upoznao Isusa, ne mislim o jednotjedne odlaske u crkvu, ne mislim na religiju ne mislim na obrede, mislim na Njega! Rekao sam Isusu i pokazao svojim načinom života da želim da me vodi u životu. Tražio sam da me ispuni jer sam prazan. Molio sam ga da mi oprosti moj prošli način života i odlučio živjeti kako Bog zapovijeda. Otada se sve promijenilo, otada moj život ima smisla. Da sam zdrav i da vidim mladog dečka u kolicima na cesti, najvjerojatnije bih se sažalio i mislio: "Jadan on", ali sa mnom je potpuno drukčije, ja znam Isusa! Kako bih mogao okriviti Boga kad me nitko ne ispunja kao on? Kako bih mogao reći zašto se to meni dogodilo dok sada s njim uživam u ovom životu, a čeka me i budući? Kako mogu reći gdje je on bio kad sam pao s motora, a on me je čekao i sačuvao?-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
GORAN MAVROVIĆ (31)
Alkohol, droga, izlasci, koncerti, utakmice, nasilje, putovanja, naizgled sadržajan život. Živio sam 27 godina punim plućima… Iz fešte u feštu, iz vikenda u vikend, iz dana u dan. Bilo me je svugdje i rijetko što je prošlo bez mene. Prihvaćen u društvu i okružen s puno prijatelja, s predivnom djevojkom kraj sebe. Često sam zbog svega toga mislio da sam bogat čovjek. A onda jedno jutro - šok. Budim se mamuran i nadrogiran u bolnici na intenzivnom odjelu opeklina. Sav izgoren i ne osjećajući lijevu ruku. Zatvaram i otvaram oči ne bih li se probudio iz sna. Ali nije san, sve je stvarno, ležim sav u zavojima kao mumija i čekam da mi amputiraju ruku. Brzo se prisjećam što se dogodilo. U jako pijanom stanju popeo sam se iz ne znam kojeg razloga na stup i ušao u strujni krug. 20 000 volti prostrujalo je kroz mene i po svim zakonima fizike trebao sam biti mrtav. Upravo to sam i mislio, da sam sam sebe ubio. Međutim, iz nekog čudnog razloga, mada to nisam ničime zaslužio, Bog me je ostavio na životu. Zar je stvarno sve moglo biti gotovo? Ležim i danima razmišljam o tome kako je manje od sekunde dovoljno da te nema; da tvoj život, kakav god bio, jednostavno završi. U jednom trenutku hodaš po cesti, a u drugom te stavljaju u lijes i promet nastavlja teći kao da se ništa nije dogodilo. Zar život stvarno ne vrijedi više? Od trenutka kada sam shvatio da sam živ, meni moj život znači više, puno više. Ne pada mi na pamet žaliti se zbog toga što nemam ruku ili što mi je nekad užasno teško. Dapače, sretan sam. Da, možda to zvuči čudno, ali ja sam danas sretan čovjek, radujem se životu, radujem se novoj prilici koju mi je Bog dao. Čak mi je i odgovorio na moje pitanje zar bi stvarno sve bilo gotovo. Ne bi. Da sam umro, morao bih položiti račun za svoj život koji nije bio kakva ga je On zamislio i ne bih bio na strani svjetla. Sada živim na svjetlu i znam čak svrhu svog postojanja. Živ sam samo da bih svjedočio o beskonačnoj Božjoj ljubavi prema nama. Isus je rekao svojim učenicima: Jer ti je bolje hromu i kljastu ući u život nego da budeš s dvjema rukama ili s dvjema nogama bačen u oganj vječni.------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
NEVEN TOMEČAK (29)
Rodio sam se kao zdravo dijete. S dvije i pol godine dobio sam anginu koja mi je lupila na zglobove. Kosti su se zakoštale, nemam, recimo, zglob u koljenu, a mišići su atrofirali. Moja dijagnoza je juvenilni (što znači od dječje dobi) kronični (neizlječivi) reumatski artritis. Do svoje treće godine sam hodao, a onda su me svezali za krevet. Do sedme godine promijenio sam hrpu bolnica od Rebra do Gornje Bistre. S jedanaest sam godina ustao na noge, oko tri tjedna sam hodao uz pomoć štaka, a onda sam opet pao u kolica. Prije toga bio sam na operaciji tetive, ravnali su mi noge. U domu više nisam imao ni školu, što znači da bih morao polagati ispite. Tada sam psihički pukao. Rekao sam tati da ću se baciti niz stepenice ako me ne iščupa iz te ustanove, iako je moj doktor htio da ostanem. Krenuo sam na Goljak u školu što je bilo super za moj društveni život, ali zdravstveno je stanje bilo jako loše. Tamo nije bilo reumatologa, a kad bi došao neki doktor i savjetovao mi da idem u toplice, ja ne bih htio ići jer bih onda tamo morao i ostati. S doktorima i bolnicama više nisam htio imati posla. Srednju ekonomsku završio sam u Dubravi, u Domu za invalide. Tamo sam se totalno raspustio, bilo me baš briga kako živim. Nekad bih se znao toliko napiti da nisam mogao sjediti u kolicima. S dvadeset i četiri godine išao sam na operaciju ortoza šake, stavili su mi dvije pločice u šaku. Na rehabilitaciji mi je pukla koščica u šaci, što oni nisu shvatili, već su mi rekli da je to mišić. Nakon mjesec i pol ortoped na Šalati pitao me što su mi napravili. To je toliko boljelo da ni tablete koje sam pio sa štokom nisu pomagale. Godinu dana čekao sam na ponovnu operaciju. Često sam se pitao zašto sam ja obolio, zašto se situacija ne mijenja, zašto nemam uvjete za paralelno školovanje i liječenje, zašto sam ja po domovima? Mislio sam da će se dogoditi neko čudo, molio sam se svima i svemu. Nadao sam se da će znanstvenici naći neki lijek. Jedan dan sam u Svetom pismu pročitao da nema veće ljubavi nego dati život za svoje prijatelje. Kako mi je prijateljstvo tada bila najjača stvar, počeo sam se moliti Isusu, jer sam htio upoznati svoga najboljeg prijatelja. Kad sam spoznao da bi Isus otišao na križ da je Bog stvorio samo njega i mene, više nisam bio ljut na Boga. Pokajao sam se za loše stvari jer sam za dobar dio toga i sam bio kriv. Gorčinu, tugu i odbojnost prema Bogu zamijenila je ljubav i očekivanje. U Bibliji sam pročitao da ću dobiti novo tijelo. Svjestan sam da se ovo tijelo medicinski može popraviti do neke mjere, tako da je novo tijelo idealna kombinacija za mene. Danas sam apsolvent sam na Teološkom fakultetu i živim s obitelji u Brezovici.preuzeto
www.dobrevijesti.hr