(Ovaj sam tekst osobno sastavio, te ga zabranjujem kopirati po drugim forumima)
ZAŠTO SVIJET (NE) TREBA SPASITELJA..?
Iako u ovom
tužnom i kaotičnom životu, ispred sebe nailazimo većma na „Duševni nered“ nego
li spokojnosti pravog smisla života
iz istog razloga pitamo se kako preživjeti dan bez da ne moramo misliti na
Izbavitelja. Svatko živo biće nalazi se u nekoj vrsti „krize“. Pogled na samog
čovjeka obuhvaća niz takvih kriza i briga koje najčešće vode u propast. Odraslima
se kontroli otima vrijeme kao najveći
ljudski neprijatelj. Bez nadzora nad vremenom, kao teškim bremenom, potpuno smo
izgubljeni, ne razmišljajući na okolinu već na sami sebe, k tome i bez pravog
usmjerenja uskoro bi podivljali. Iz te krize ulazi se u još veće i dublje
shvaćanje nesigurnosti te sukoba sa
samim sobom. Crkva nas uči posvetiti
samo 1 sat vremena tjedno na zajednički susret Euharistije i molitve. U crkvu
osim maloljetne djece pohađa „šačica“ starijih, te onih u punom sjaju gotovo da
i nema. To je sitan broj onih koji
redovito se pojavljuju na misi, dok poveliki ostatak puka misli na nešto drugo:
Ne trebam Spasitelja danas, ta imam vremena za sutra. Kud nas onda ovo
razmišljanje dovodi? Odemo samo jednom godišnje na misu i to na badnjak, da bi
kasnije preskočili i to malo dobra te svakih 5 godina posjećivali Crkvu kao
sakralni objekat... I na posljetku kao naše transcendentalno iskustvo upija se
u zaborav i mrak. Slobodna volja raskoljena je na dvije strane, između dobra i
zla. Prvenstveno, zlo će pobjediti, a povratak ka' dobroj strani vrlo je težak
i maglovit. Mnogi nas izvori otstranjuju od dobrote, i tu započinje statičnost
fizičke promjene, drugim riječima kretati
se protiv svoje volje. Materijalni svijet je užasan i mnogima što je
najgore – primamljiv. Životna svijest vodi do pohlepe za novcem bez kojeg je nemoguće preživjeti?! Postajemo tako
jadnima. To bezuvjetno ponašanje svodi i dovodi do najsramotnijeg čina –
ratovanja. Ubijanja, mržnje... Svakodnevno ne prođe jedna vijest da ne bismo
čuli razaranje, terorizam, broj mrtvih i slično. Politika je također opasna i
đavolja u sadašanjem svijetu. Ljude se čak što-više podmićuje novcem za rad
nedjeljom pa čak i najvećim blagdanima. Zlokoban je ovaj svijet i potreban
milosti Spasitelja. Čak ni sam papa
kao mirotvorac nema nikakv utjecaj da zaustavi bilo kakav sukob. Treći primjer
su nesreće kao fenomeni prirode, te se mnogi pitaju gdje je taj spasitelj kad doista zatreba. Svjedoci
smo tsunamija, poplava, potresa, požara, brojnih zrakoplovnih nesreća. Dakako
da svijet više NE treba Spasitelja, a ne trebam ga ni ja. Ili mislite li
drugačije? Bog je svugdje prisutan.
Božja odgovornost je velika. Pitanje je samo koliko nas naše vrednote zbližuju.
Mi Njega trebamo kad je uistinu
najpotrebnije. Zadnji moment. A gdje smo bili do tada? Prema kršćanskom
shvaćanju život nije vječan, ali za to pojam „duša“ možemo definirati kao bit
besmrtnosti i bitak vječnoga neuništivog života. Svaki pojedinac u života
razvija potsvijest o kojoj ima
mnoštvo raspravljanja. Tako dobijamo neku vrstu vječnosti i beskonačnosti. Vjera je jako krhka, pogotovo u momentu
ako se nekog naglo zapita vjeruje li u Boga. Mladi ljudi današnjice u društvu
ispadnu polu-ludi ako spomenu nešto o vjeri i Bogu. Na pravednika se ne nailazi
lako, takav NE postoji. Postojao je prije više od dvije tisuće godina Savršeno
ljudsko biće. On je jedan-jedini. Bogočovjek, znan kao „Isus nazarećanin –
kralj Izraelski“. Svi težimo k'a savršenstvu, međutim, nitko nije savršen.
(budite savršeni kao što je Otac vaš nebeski). Ova me definicija zabrinjava.
Dakle, sve je moguće... No, svi ljudi na
krugu Zemaljskom ne čitaju Bibliju i nisu kršani da bi znali što je Krist
govorio, međutim poneke vjere također teže savršenosti više nego možemo zamisliti
i to po nekoj drugoj verziji i objašnjenju. Dakle, sama 'potsvijest' opkoljava čitavo naše žiće u pravi smjer, a sloboda
volje ga blokira, i vrlo vjerojatno zaokupljeni drugim zanimanjima (igrom,
raskoši, rastresenosti, vinom, ženama, neukosti, ocrnjivanjem, jalom, zaborav
samog sebe i Boga). Poznati filozof
Blais Pascal u svojoj knjizi kaže ovako, citiram: „Čovjek je očigledno stvoren da misli. U tome je sve njegovo
dostojanstvo i sva njegova vrijednost; i sva njegova dužnost da misli kako
treba. A red misli je ovaj: Početi od sebe, od svojeg tvorca i njegova cilja.“
Mnogi će ovaj tekst shvatiti
kao jedno najobičnije štivo poslije ručka ili prije spavanja, no bit svega toga
je na kraju da se zapitamo hoće li ovaj svijet propasti ili tako dugo dok se
dobro bori protiv zla, neće..?
Toliko nam je
prijeko-potreban Spasitelj da ni ne pomišljamo na to.
Odbojnost od vjere može
biti između nekoliko pravaca: Križa-žalosti, Smrti-straha.
Budući da nasuprot laži
stoji istina, tako nasuprot smrti stoji nada u život po uskrsnuću Njegovu.
Povjerimo se Kristu i krenimo napokon njegvim putem!
ZAŠTO SVIJET (NE) TREBA SPASITELJA..?
Iako u ovom
tužnom i kaotičnom životu, ispred sebe nailazimo većma na „Duševni nered“ nego
li spokojnosti pravog smisla života
iz istog razloga pitamo se kako preživjeti dan bez da ne moramo misliti na
Izbavitelja. Svatko živo biće nalazi se u nekoj vrsti „krize“. Pogled na samog
čovjeka obuhvaća niz takvih kriza i briga koje najčešće vode u propast. Odraslima
se kontroli otima vrijeme kao najveći
ljudski neprijatelj. Bez nadzora nad vremenom, kao teškim bremenom, potpuno smo
izgubljeni, ne razmišljajući na okolinu već na sami sebe, k tome i bez pravog
usmjerenja uskoro bi podivljali. Iz te krize ulazi se u još veće i dublje
shvaćanje nesigurnosti te sukoba sa
samim sobom. Crkva nas uči posvetiti
samo 1 sat vremena tjedno na zajednički susret Euharistije i molitve. U crkvu
osim maloljetne djece pohađa „šačica“ starijih, te onih u punom sjaju gotovo da
i nema. To je sitan broj onih koji
redovito se pojavljuju na misi, dok poveliki ostatak puka misli na nešto drugo:
Ne trebam Spasitelja danas, ta imam vremena za sutra. Kud nas onda ovo
razmišljanje dovodi? Odemo samo jednom godišnje na misu i to na badnjak, da bi
kasnije preskočili i to malo dobra te svakih 5 godina posjećivali Crkvu kao
sakralni objekat... I na posljetku kao naše transcendentalno iskustvo upija se
u zaborav i mrak. Slobodna volja raskoljena je na dvije strane, između dobra i
zla. Prvenstveno, zlo će pobjediti, a povratak ka' dobroj strani vrlo je težak
i maglovit. Mnogi nas izvori otstranjuju od dobrote, i tu započinje statičnost
fizičke promjene, drugim riječima kretati
se protiv svoje volje. Materijalni svijet je užasan i mnogima što je
najgore – primamljiv. Životna svijest vodi do pohlepe za novcem bez kojeg je nemoguće preživjeti?! Postajemo tako
jadnima. To bezuvjetno ponašanje svodi i dovodi do najsramotnijeg čina –
ratovanja. Ubijanja, mržnje... Svakodnevno ne prođe jedna vijest da ne bismo
čuli razaranje, terorizam, broj mrtvih i slično. Politika je također opasna i
đavolja u sadašanjem svijetu. Ljude se čak što-više podmićuje novcem za rad
nedjeljom pa čak i najvećim blagdanima. Zlokoban je ovaj svijet i potreban
milosti Spasitelja. Čak ni sam papa
kao mirotvorac nema nikakv utjecaj da zaustavi bilo kakav sukob. Treći primjer
su nesreće kao fenomeni prirode, te se mnogi pitaju gdje je taj spasitelj kad doista zatreba. Svjedoci
smo tsunamija, poplava, potresa, požara, brojnih zrakoplovnih nesreća. Dakako
da svijet više NE treba Spasitelja, a ne trebam ga ni ja. Ili mislite li
drugačije? Bog je svugdje prisutan.
Božja odgovornost je velika. Pitanje je samo koliko nas naše vrednote zbližuju.
Mi Njega trebamo kad je uistinu
najpotrebnije. Zadnji moment. A gdje smo bili do tada? Prema kršćanskom
shvaćanju život nije vječan, ali za to pojam „duša“ možemo definirati kao bit
besmrtnosti i bitak vječnoga neuništivog života. Svaki pojedinac u života
razvija potsvijest o kojoj ima
mnoštvo raspravljanja. Tako dobijamo neku vrstu vječnosti i beskonačnosti. Vjera je jako krhka, pogotovo u momentu
ako se nekog naglo zapita vjeruje li u Boga. Mladi ljudi današnjice u društvu
ispadnu polu-ludi ako spomenu nešto o vjeri i Bogu. Na pravednika se ne nailazi
lako, takav NE postoji. Postojao je prije više od dvije tisuće godina Savršeno
ljudsko biće. On je jedan-jedini. Bogočovjek, znan kao „Isus nazarećanin –
kralj Izraelski“. Svi težimo k'a savršenstvu, međutim, nitko nije savršen.
(budite savršeni kao što je Otac vaš nebeski). Ova me definicija zabrinjava.
Dakle, sve je moguće... No, svi ljudi na
krugu Zemaljskom ne čitaju Bibliju i nisu kršani da bi znali što je Krist
govorio, međutim poneke vjere također teže savršenosti više nego možemo zamisliti
i to po nekoj drugoj verziji i objašnjenju. Dakle, sama 'potsvijest' opkoljava čitavo naše žiće u pravi smjer, a sloboda
volje ga blokira, i vrlo vjerojatno zaokupljeni drugim zanimanjima (igrom,
raskoši, rastresenosti, vinom, ženama, neukosti, ocrnjivanjem, jalom, zaborav
samog sebe i Boga). Poznati filozof
Blais Pascal u svojoj knjizi kaže ovako, citiram: „Čovjek je očigledno stvoren da misli. U tome je sve njegovo
dostojanstvo i sva njegova vrijednost; i sva njegova dužnost da misli kako
treba. A red misli je ovaj: Početi od sebe, od svojeg tvorca i njegova cilja.“
Mnogi će ovaj tekst shvatiti
kao jedno najobičnije štivo poslije ručka ili prije spavanja, no bit svega toga
je na kraju da se zapitamo hoće li ovaj svijet propasti ili tako dugo dok se
dobro bori protiv zla, neće..?
Toliko nam je
prijeko-potreban Spasitelj da ni ne pomišljamo na to.
Odbojnost od vjere može
biti između nekoliko pravaca: Križa-žalosti, Smrti-straha.
Budući da nasuprot laži
stoji istina, tako nasuprot smrti stoji nada u život po uskrsnuću Njegovu.
Povjerimo se Kristu i krenimo napokon njegvim putem!