Čistilište je bilo nepoznato sve do Grgura I. (540-604), on je o čistilištu govorio sa stanovitom neodlučnošću. Navodno se duša tamo muči ognjem, a može joj se pomoći kupovanjem oprosta i misama zadušnicama (koje se također plaćaju). Nauk o čistilištu negira samoga Krista i njegovu žrtvu na križu kojom nas je on otkupio. Ako vjerujemo da su „sva pisma istinita“, a na križu je „potpuno isplaćena kazna za ljudski grijeh“, čemu onda „penali“ u čistilištu? To je moguće samo u jednom slučaju. Da nismo u potpunosti otkupljeni Kristovom smrću na križu. Takav nauk:
A) Suprotan je Biblijskom
B) Biblija ga nigdje ne spominje
Tu novotariju dogradio je Toma Akvinski, sabor u Firenci prihvatio ju je 1439. g. po papi Eugenu IV., a koncil u Trentu (1545-1563) na svome 25. zasjedanju proglasio je dogmom, proklevši usput sve one koji se s tim ne slažu. Nauk katoličke crkve poprilično je sulud vezano uz ovu tematiku. Usput rečeno ne priznaje ga nijedna druga kršćanska crkva osim katoličke.
Navodno bi mise zadušnice, nošenje škapulara, paljenje svijeća i novčani darovi crkvi od osobe i njegovih prijatelja trebali skratiti duljinu vremena za kojeg će duša trpjeti u 'čistilištu'. Spašeni jesmo vjerom, ali vjeru mi trebamo ispovjedati djelima. Teorija i praksa moraju ići zajedno. Nemože se krasti, činiti nepravdu svojoj braći, klanjati kipovima, ne voljeti bližnje, činiti preljuba... (odnosno kršiti Deset Božjih zapovijedi) i u isto vrijeme se smatrati vjernikom. Spašeni jesmo samim obraćenjem (nakon čega sljedi krštenje), ali moramo ostati jaki do kraja. Oni koji se nisu obratili ili žive kao "neprijatelji križa Kristova" ne mogu se spasiti. Boga se ne može podmititi, niti se njegova milost može kupiti novcem. Ne znaći da će Bog imati više milosti za nekoga kome je uplaćeno 1000 misa zadušnica, za razliku od nekog kome nije uplaćena niti jedna. Štoviše biti će nam suđeno prema našim djelima, iako vjera jest opravdanje, vjeru treba ispovjedati i djelima. Ukoliko nema sklada između toga dvoje, osoba se ne može spasiti. Tvrdnju iz katekizma da su mise zadušnice Bogu posebno mile mise, iako o tome nema ni spomena u Bibliji također smatramo apsurdnom. Slicna je izjavama iz katekizma koje je odobrio papa Ivan Pavao II. 11. listopada 1992., evo jednog od njih 1028: "Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost."
1. Pravednicima je obećano spasenje na Nebu, ali tek nakon Kristovog povratka u slavi (Iv 14,2-3), umjesto u neko vrijeme nakon smrti kad navodno napuštamo 'čistilište' (Mt.25:31-34; Otk.22:12) i tek nakon toga će pravednici otići na Nebo.. 2. Svi pravednici primaju svoju nagradu istodobno, umjesto da svaka osoba dobija spasenje u različita vremena (Heb.11:39,40; 2Tim.4: "Izađe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove" (Psalam 146,4) "Dao mu je i vlast da sudi, jer je sin Čovječji. Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima, čuti njegov glas, te izaći iz njih. (Ivan 5,27-28), "Tko kleveće bližnjeg u potaji, toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim" (Psalam 101,5). Naše vrijeme očišćenja je stoga sada, u ovom životu, umjesto u mjestu čišćenja ('čistilišta') gdje ulazimo nakon smrti. "Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa" (2Kor.6:2). Naša pokornost Bogu krštenjem i razvijanje kršćanskog karaktera u ovom životu, će odvesti našemu spasenju (Gal.6: - ne provođenje perioda u 'čistlištu'. Drugim riječima, naša vječna sudbina se određuje u ovom životu, nakon smrti nam se ne pruža druga prilika da izmjenimo svoju sudbinu. Pokušaji drugih da nas spase paljenjem svijeća i drugim prilozima katoličkoj crkvi, neće utjecati uopće na naše spasenje. Koji se uzdaju u svoga bogatstva "neće nikako brata osloboditi, neće dati Bogu otkupa za nj... da ko dovijeka živi" (Ps.49:6-9), "Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srđbe, a pravednost izbavlja od smrti" (Izreke 11,4)
Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u Gospodina Isusa Krista, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 - koji je na snazi i danas - ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom ili - kako se to ranije običavalo reći - za 'što brži izlazak iz čistilišta'«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“.
Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.
Nauk o čistilištu usko je usko vezan sa sakramentom ispovijedi. Bez postojanja čistilišta nauk o ispovijedanju svećeniku bio bi besmislen. Sakramentom ispovijedi se naime ne dobiva sam oprost grijeha, već oslobađanje od patnji koja bi određena osoba trebala navodno doživjeti u Čistilištu. Više o tome (odnosno sakrametu ispovijedi) možete
pročitati ovdje.
Zadnja promjena: inliner; pon 10 oľu 2008, 11:53; ukupno mijenjano 3 put/a.
A) Suprotan je Biblijskom
B) Biblija ga nigdje ne spominje
Tu novotariju dogradio je Toma Akvinski, sabor u Firenci prihvatio ju je 1439. g. po papi Eugenu IV., a koncil u Trentu (1545-1563) na svome 25. zasjedanju proglasio je dogmom, proklevši usput sve one koji se s tim ne slažu. Nauk katoličke crkve poprilično je sulud vezano uz ovu tematiku. Usput rečeno ne priznaje ga nijedna druga kršćanska crkva osim katoličke.
Navodno bi mise zadušnice, nošenje škapulara, paljenje svijeća i novčani darovi crkvi od osobe i njegovih prijatelja trebali skratiti duljinu vremena za kojeg će duša trpjeti u 'čistilištu'. Spašeni jesmo vjerom, ali vjeru mi trebamo ispovjedati djelima. Teorija i praksa moraju ići zajedno. Nemože se krasti, činiti nepravdu svojoj braći, klanjati kipovima, ne voljeti bližnje, činiti preljuba... (odnosno kršiti Deset Božjih zapovijedi) i u isto vrijeme se smatrati vjernikom. Spašeni jesmo samim obraćenjem (nakon čega sljedi krštenje), ali moramo ostati jaki do kraja. Oni koji se nisu obratili ili žive kao "neprijatelji križa Kristova" ne mogu se spasiti. Boga se ne može podmititi, niti se njegova milost može kupiti novcem. Ne znaći da će Bog imati više milosti za nekoga kome je uplaćeno 1000 misa zadušnica, za razliku od nekog kome nije uplaćena niti jedna. Štoviše biti će nam suđeno prema našim djelima, iako vjera jest opravdanje, vjeru treba ispovjedati i djelima. Ukoliko nema sklada između toga dvoje, osoba se ne može spasiti. Tvrdnju iz katekizma da su mise zadušnice Bogu posebno mile mise, iako o tome nema ni spomena u Bibliji također smatramo apsurdnom. Slicna je izjavama iz katekizma koje je odobrio papa Ivan Pavao II. 11. listopada 1992., evo jednog od njih 1028: "Bog se, zbog svoje transcendencije, može vidjeti onakav kakav jest samo kad on sam svoju Otajstvenost otvori neposrednom promatranju čovjeka i kad mu za to dade sposobnost."
1. Pravednicima je obećano spasenje na Nebu, ali tek nakon Kristovog povratka u slavi (Iv 14,2-3), umjesto u neko vrijeme nakon smrti kad navodno napuštamo 'čistilište' (Mt.25:31-34; Otk.22:12) i tek nakon toga će pravednici otići na Nebo.. 2. Svi pravednici primaju svoju nagradu istodobno, umjesto da svaka osoba dobija spasenje u različita vremena (Heb.11:39,40; 2Tim.4: "Izađe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove" (Psalam 146,4) "Dao mu je i vlast da sudi, jer je sin Čovječji. Ne čudite se tomu! Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima, čuti njegov glas, te izaći iz njih. (Ivan 5,27-28), "Tko kleveće bližnjeg u potaji, toga ću pogubiti. Čovjeka oholih očiju i srca naduta ja ne podnosim" (Psalam 101,5). Naše vrijeme očišćenja je stoga sada, u ovom životu, umjesto u mjestu čišćenja ('čistilišta') gdje ulazimo nakon smrti. "Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa" (2Kor.6:2). Naša pokornost Bogu krštenjem i razvijanje kršćanskog karaktera u ovom životu, će odvesti našemu spasenju (Gal.6: - ne provođenje perioda u 'čistlištu'. Drugim riječima, naša vječna sudbina se određuje u ovom životu, nakon smrti nam se ne pruža druga prilika da izmjenimo svoju sudbinu. Pokušaji drugih da nas spase paljenjem svijeća i drugim prilozima katoličkoj crkvi, neće utjecati uopće na naše spasenje. Koji se uzdaju u svoga bogatstva "neće nikako brata osloboditi, neće dati Bogu otkupa za nj... da ko dovijeka živi" (Ps.49:6-9), "Ne pomaže bogatstvo u dan Božje srđbe, a pravednost izbavlja od smrti" (Izreke 11,4)
Protestanti smatraju da nam u spasenju može pomoći samo živa vjera u Gospodina Isusa Krista, a ne kojekakva praznovjerja tipa škapulari itd… npr. dekret pape Pavla V. od 11. veljače 1613 - koji je na snazi i danas - ističe da »Crkva jamči svojim autoritetom da se oni koji nose škapular, sukladno odredbama, mogu nadati posebnoj Marijinoj pomoći za spasenje u zajedništvu s Bogom ili - kako se to ranije običavalo reći - za 'što brži izlazak iz čistilišta'«. Mislim da taj dekret nadilazi kategoriju „vjerovali ili ne“.
Cijeli taj članak iz Glasa Koncila možete vidjeti ovdje.
Nauk o čistilištu usko je usko vezan sa sakramentom ispovijedi. Bez postojanja čistilišta nauk o ispovijedanju svećeniku bio bi besmislen. Sakramentom ispovijedi se naime ne dobiva sam oprost grijeha, već oslobađanje od patnji koja bi određena osoba trebala navodno doživjeti u Čistilištu. Više o tome (odnosno sakrametu ispovijedi) možete
pročitati ovdje.
Zadnja promjena: inliner; pon 10 oľu 2008, 11:53; ukupno mijenjano 3 put/a.