SV. KATARINA ĐENOVSKA: "RASPRAVA O ČISTILIŠTU"
UVODNA NAPOMENA: Tekst na talijanskom jeziku može se čitati na službenim stranica Genovske nadbiskupije
http://www.diocesi.genova.it/documenti.php?idd=500 . Tekst na engleskom može se naći na
http://www.ewtn.com/library/SPIRIT/CATPUR.TXT . U tom engleskom prijevodu tekst je podijeljen u sedamnaest poglavlja, dok je u talijanskom isti sadržaj podijeljen u trideset točaka. Engleski prijevod je opremljen imprimaturom izdanom na prvo tiskano izdanje kod katoličkih Crkvenih vlasti u New Yorku 1946. god., u skladu s tada važećim propisom (naime, "Imprimatur" potvrđuje da sadržaj teksta nije u suprotnosti s katoličkom vjerom, makar u neke dijelove katolik ne bio dužan vjerovati katoličkom vjerom).
Sv. Katarina Đenovska rođena je 1447. god. u Genovi i umrla u istom gradu 1510. godine. Kvalitetan životopis (članak Katoličke enciklopedije iz 1917. god.) može se naći na
http://www.newadvent.org/cathen/03446b.htm ). Taj životopis završava riječima “Proglasio ju je blaženom 1675. Papa Klement X., ali je kanonizirana tek 1737. od Klementa XII. U međuvremenu, njeni spisi su bili ispitani od Svetog Uficija, te je proglašeno da sadrže naučavanje koje bi bilo dovoljno, u sebi, da dokaže njenu svetost.”. Spomendan sv. Katarine Đenovske slavi se 15. rujna.
Valja pojasniti da – poput svih drugih tekstova o mističnim objavama koje nisu zapisane u Svetom Pismu – spada donji tekst među tzv. privatne objave, u čiju autentičnost katolik nije dužan vjerovati katoličkom vjerom. Predmet katoličke vjere su, međutim, “ex cathedra” proglašene vjerske istine o Čistilištu, te Katekizam Katoličke crkve (v.
http://www.hbk.hr/katekizam/ ili
http://www.intratext.com/X/SCR0001.HTM ) kazuje u toč. 1030. i 1032. u izlaganju tih dogmi slijedeće: “Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuni čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost. To konačno čišćenje izabranih, koje se posve razlikuje od kazne osuđenih, Crkva naziva Čistilištem. (…) Ne oklijevajmo pružati pomoć onima koji su preminuli i prikazivati za njih svoje molitve.”. O Čistilištu govori Katekizam još i u toč. 844, 902, 954, 958, 962, 1021, 1022, 1031, 1032 i 1498.
Treba spomenuti i neke tekstove Svetog Pisma, koji se navode u svezi naučavanja o Čistilištu: Prva poslanici Korinćanima 3, 15: “Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.”
Prva Petrova poslanica 1, 7: “...da prokušanost vaše vjere - dragocjenija od propadljivog zlata, koje se ipak u vatri kuša - stekne hvalu, slavu i čast o Objavljenju Isusa Krista. ”
Evanđelje po Mateju 12, 31-32: “Zato kažem vam: svaki će se grijeh i bogohulstvo oprostiti ljudima, ali rekne li tko bogohulstvo protiv Duha, neće se oprostiti. I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem.”
Druga knjiga o Makabejcima 12, 46: “Zato je (Juda Makabejac) za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi.”
__________________________________________________________________________________________________________________________
RASPRAVA O ČISTILIŠTU OD SV. KATARINE ĐENOVSKE
1. Ova sveta duša se još u tijelu našla postavljenom u Čistilište vatrene Božanske Ljubavi, u kojoj je sva izgarala i čistila se od svega što je u njoj bilo za čišćenje; kako bi, odlazeći iz ovoga života, mogla biti postavljena pred lice svoje slatke Božanske Ljubavi. U toj ljubavnoj vatri shvatila je u svojoj duši kako je dušama vjernih, koji se nalaze u Čistilištu da bi se očistili od svake rđe i mrlje grijeha, što ih u ovome životu još nisu bili očistili. Kako je ona sama bila stavljena u Čistilište vatre Božanske ljubavi, te po njoj ujedinjena sa svojom božanstvenom Ljubavi i zadovoljna sa svime onim što On u njoj čini, shvatila je na taj način o dušama što su u Čistilištu. Ona govoraše:
2. Duše u Čistilištu (koliko ja mogu vidjeti) nemaju izbora izuzev da budu ondje; tako je pravedno odredio Bog. One ne mogu sebi reći: 'Nisam počinila takve i takve grijehe po kojima zaslužujem da ostanem ovdje.'; niti mogu reći: 'Samo da ih nisam počinila, jer bih u tom slučaju sada bila u raju.'. Ili: 'Ova će duša biti izbavljena prije mene.'. Niti pak: 'Ja ću biti izbavljena prije nje.'. One ne zadržavaju sjećanje bilo na dobro bilo na zlo koje se odnosi na njih same ili druge, koje bi uvećalo njihovu bol. One ne mogu misliti na sebe, niti na druge, jer to u njima čini veće trpljenje nego što ga redovno imaju. Ali one su tako zadovoljne s božanskim odlukama koje se njih tiču; i time što on s njima čini što mu se sviđa i kako mu se sviđa, da ne mogu misliti na sebe same kolikogod bi to nastojale. One ne mogu misliti na ništa osim na djelo božanske dobrote, koje ih tako vidljivo dovodi k Bogu; ne mogu misliti ni na svoju dobrobit, niti na svoju štetu. Ako bi to činile, ne bi mogle biti u čistoj ljubavi. One ne vide koji su njihovi grijesi uzrok patnjama koje trpe, niti mogu na trenutak zadržati takvu misao o grijesima; jer bi takvo što bila jedna aktivna nesavršenost, a takva ne može postojati u tom mjestu, gdje se više ne može sagriješiti. Razlog čistilištu kojeg imaju u sebi, vide samo jednom kada odlaze iz ovoga života; poslije ga više nikad ne gledaju - inače bi time pridržavale nešto svojega.
3. Obzirom da su te duše u savršenoj ljubavi, od koje ne mogu više odstupiti osobnim grijehom, ne mogu one više htjeti niti željeti drugoga, nego imaju čistu volju za čistom ljubavlju; te budući u čistilišnoj vatri, ispunjavaju Božju volju. A ta je čista ljubav, od koje one više ne mogu u nikojoj stvari odstupiti. Tako su lišene mogućnosti da više griješe, a također su time lišene i mogućnosti da stječu zasluge.
4. Vjerujem da ne može biti pronađena radost koja bi bila vrijedna da se usporedi sa onom duše u Čistilištu, izuzev radosti svetih u Raju. Ta radost raste iz dana u dan, kako Bog utječe u te duše; više i više kako biva izgorena zapreka Njegovom ulasku. Rđa grijeha je zapreka, a vatra progara rđu kako bi se duša mogla sve više otvarati božanskom utjecanju. Kao što naprimjer ne može neka obložena stvar odgovoriti na sunčeve zrake - ne stoga što bi postojao neki nedostatak u suncu, koje sija svo vrijeme, nego stoga što oblog smeta; kad je oblog progoren, ta se stvar otvara suncu; koliko više je oblog sagorio, toliko je više stvar otvorena utjecaju sunca.
Na taj način rđa (koja je grijeh) oblaže duše, te u Čistilištu biva progorena vatrom; koliko je više ta rđa izgorena, duše više odgovaraju Bogu, Istinitom suncu. Kako rđa nestaje i duša je otvorenija božanskoj zraci, radost raste; jedno se smanjuje, a drugo raste sve dok se ne ispuni vrijeme. Muka se međutim ne umanjuje, nego jedino vrijeme na koje se muka trpi. Koliko se tiče volje: duše nikad ne mogu reći da te muke jesu muke, toliko su zadovoljne s Božjom voljom sa kojom je, u čistoj ljubavi, njihova volja sjedinjena.
5. S druge strane, one muke koje trpe jesu tako iznimne, da se ne mogu naći riječi kojima bi se opisale, niti um može shvatiti najmanju njihovu iskricu, ukoliko mu Bog posebnom milošću ne pokaže. Takvu iskricu je Bog po milosti pokazao ovoj duši; ali je ja jezikom ne mogu izraziti. Taj uvid koji mi je dao Gospodin neće više nikada napustiti moju pamet. Reći ću vam ono što mogu; a shvatiti će oni i onakvi kojima se Gospodin udostoji otvoriti um.
6. Osnov svih trpljenja je grijeh, istočni ili osobni. Bog je stvorio dušu čistom, jednostavnom i slobodnom od svake mrlje grijeha, sa određenim posvećujućim nagnućem (instiktom) prema Njemu. Istočni grijeh, na kojega duša nailazi, udaljuje je od tog nagnuća. Kada se poslije nadoda osobni grijeh, udaljuje se još više; a koliko se više udaljuje, toliko više postaje zla; i toliko je manje suobličena Bogu. Ovo stoga što svo dobro koje može postojati, postoji po sudjelovanju Boga. Nerazumna stvorenja su uvijek suobličena onome što On hoće i kako On određuje, i ne odstupa On nikad od njih. Razumna duša Mu je manje suobličena - koliko je On nađe očišćenom od zapreke grijeha. Stoga, kada se nađe duša što se približava čistoći i slobodi sa kojima je stvorena, ono posvećujuće nagnuće se otkriva u njoj i stalno raste, tolikom snagom i tolikom žestinom vatre ljubavi (koja je privlači prema njenoj konačnoj svrsi), da je duši nepodnošljivo da bude od te ljubavi odijeljena. Što u većoj mjeri vidi duša tu svoju svrhu, toliko je veće njeno trpljenje.
7. Jer duše, dok su u Čistilištu, nemaju krivnje za grijeh, nema zapreke između njih i Boga, izuzev one kazne koju im je On pridržao i koja priječi da se posvećujuće nagnuće do kraja izvrši. Tako vidjevši sebe bez dvojbe u pogledu svake najmanje zapreke, te budući da je - po nužnosti koja proizlazi iz pravednosti - ispunjenje tog nagnuća odgođeno, u dušama se rađa najsnažnija vatra, nalik onoj Paklenoj. Ta se vatra razlikuje od paklene po tome što je iz nje izuzeta krivnja, koju čini zlobna volja osuđenih na Pakao, kojima Bog u svojoj dobroti ne odgovara. Stoga ovi osuđeni ostaju u toj beznadnoj zlobnoj volji usmjereni protiv volje Božje.
8. Stoga, jer je jasno kako je izopačena volja što se protivi volji Božjoj ono što čini krivnju; ustrajući u zloj volji, ustraje se u krivnji. Stoga, jer su oni u Paklu otišli s ovog svijeta sa zlom voljom, njihova krivnja nije otpuštena, niti se može otpustiti; oni naime više ne mogu promijeniti volju, nakon što su prešli iz ovoga života. U času prijelaza se duša ustanovljuje u dobru ili u zlu, kako se je našla s odlučnom voljom; kao što je pisano: “Ubi te invenero” (kako te nađem) to jest, u času smrti, sa onakvom voljom - ili u grijehu, ili nezadovoljnog i kajućeg zbog grijeha “ibi te iudicabo” (tako ću te suditi). Nema mogućnosti da se taj sudu naknadno promijeni; jer poslije smrti slobodu odlučivanja više nije moguće promijeniti, nego volja ostaje u onome, u čemu se nalazi u času smrti. Oni iz Pakla, jer su nađeni u času smrti s grešnom voljom, zadržavaju zajedno s krivnjom i kaznu. Ne doduše onoliko koliko zaslužuju, ali ona koju trpe je bez kraja. Oni iz Čistilišta imaju samo kaznu, jer im je krivnja bila izbrisana u času smrti, obzirom da su zatečeni kako nisu zadovoljni sa svojim grijesima i da se zbog njih kaju. Stoga je njihova kazna ograničena, i smanjuje se protekom vremena, kako je rečeno. O, jadu nad jadom! Jad je veći, jer ga ljudska sljepoća ne sagledava.
9. Kazna prokletih nije beskrajna u količini, makar slatka dobrota Božja širi zraku svojega milosrđa čak i na Pakao. Jer čovjek koji umre u smrtnom grijehu zaslužuje beskrajnu kaznu, i beskrajno vrijeme te kazne. Ali milosrđe Božje učinilo je samo vrijeme kazne beskrajnim, a kaznu ograničenom u količini: jer mogao bi im dati mnogo veću kaznu od one koju im je dao. Kako je samo opasan grijeh učinjen sa zlobom! Jer čovjek se teško pokaje; a ukoliko se ne pokaje, uvijek ostaje u krivnji. Krivnja opstoji sve dok čovjek ostaje uz volju s kojom je sagriješio, ili uz volju da sagriješi.
Re: Da li vjerujete u čistilište?uto 20 vel 2007, 13:58
14Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. 15Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. 