ŠESTA KNJIGA
UVODNA RIJEČ
Dr. fra LJUDEVIT RUPČIĆ, OFM
Teolog, profesor egzegeze, književnik, Zürich, Švicarska
JEKA EVANĐELJA
Vassula Ryden iz dana u dan stječe novo iskustvo s Bogom i ustrajno širi proročku poruku u suvremenom svijetu, koji se sve više udaljava od Boga i time sve opasnije stavlja u pitanje ne samo osnove na kojim stoji nego i svoj opstanak. Ona je
prorok našeg vremena. Istodobno vodi računa o njegovim problemima, poteškoćama i potrebama, ali i o šansama da se iz njih izvuče obogativši se prethodno Bogom i postignuvši u njemu sklad, mir i puninu. Njezina je poruka bitno evanđeoska. Posebnost se odnosi samo na stil i način komunikacije. Inače Vassula nema ni novim kao ni starim problemima svijeta drugog lijeka osim vječnog evanđelja.
Vassula je, poput svakog proroka duboko uvjerena u istinitost poruke i u izvornost svoga poslanja. Ona se boji svoje slabosti, ali ne odustaje od dužnosti širenja poruke. Stalno
osigurava Božju pomoć molitvom i u euharistijom uporno nastojeći željom i voljom biti potpuno sjedinjenja s Bogom. Žuri joj se s prijenosom poruke, jer je raspoloživo vrijeme sasvim kratko, a na pomolu je velika i neminovna katastrofa, koja se jedino može izbjeći obraćenjem i prihvaćanjem Boga.
Vassulino je iskustvo s njim trajan i neiscrpiv izvor mudrosti, ljubavi i zanosa za Boga i spasenje svijeta. Zato njezino svjedočanstvo uvjerava, potiče i raduje.
Osim obraćenja i poziva da se na Ljubav odgovori ljubavlju posebno je
istaknut interes jedinstva Crkve. "Ljubav te ljubi" (3. 7. 1992.) znači da se može i smije u dijalogu i sjedinjenju Vassule s Bogom ona može zamijeniti sa svakim drugim čovjekom. Tako Bog ljubi svakog čovjeka! Svuda se u Vassulinim spisima osjeća miris ljubavi, svuda teče milost i svuda je na djelu Duh, koji je rasipno daruje. Svuda se čuju koraci Gospodnji.
Vassulini su spisi jeka evanđeoske riječi. Onaj tko govori Vassuli je sama Riječ Božja. Čitatelji i slušatelji, u golemoj većini, u njezinim riječima prepoznaje Božji glas (14. 7. 1992.). Vassula u biti ne kaže sadržajno ništa što Bog već nije rekao. Ali se ta ista Božja riječ u Vassulinim ustima, aktualizira ističući prioritete i stavljajući potrebne naglaske. Tako postaje suvremena, topla, krajnje ozbiljna, posvjedočena i uvjerljiva.
Pitanje "Čemu ponavljati ono što je jednom već rečeno" odaje nepoznavanje ljudske potrebe da svatko
čuje Božju riječ na suvremen i prikladan način i dužnosti da svatko treba postati svjedokom Božje riječi, koja u ljudskom iskustvu poprima novo svjedočanstvo. Jednako se tako smeće s uma koliko je zbog ljudske zaboravnosti, nabujalosti zla, neposrednosti propasti kojoj je izloženo čovječanstvo potrebno probuditi ljude iz sna, podržati izljev Božje milosti i olakšati obraćenje.
Unatoč objektivnoj vjerodostojnosti Vassulina svjedočanstva, ovdje-onda
postoje u pogledu njegove istinitosti određene rezerve. Razlozi su tome, iako nedovoljni i objektivne i subjektivne prirode. Prije svega, one dolaze od skučenog pogleda i uvida u misterij milosti, posebno njezina gratuitnog i bogatog izljeva kojim Bog čini čovjeka dionikom svoga života i djelovanja. Tu su ljudski pojmovi i riječi, jer potječu od ograničenog ljudskog iskustva, nesposobni shvatiti, pa po tom i prihvatiti Božji misterij. Zato ga čovjek dovodi u sumnju i odbija.
Njemu je Božja riječ uvijek tvrda, skandalozna i stoga lažna. Ljudskom je razumu prva zadaća priznati da ima stvari koje ga nadilaze i da prema njima mora biti otvoren. Teku toj otvorenosti Božja milost pomaže čovjeku doći do dovoljne, sigurne i korisne spoznaje
misterija. Ponekad prigovori Vassulinu iskustvu i svjedočanstvu dolaze od činjenice da se ona ne slažu s neznanjem i predrasudama ljudi koji su im možda i nehotice postali zarobljenicima. Oni su jednostavno protiv Vassule, jer su njezina svjedočanstva protiv njihovih krivih shvaćanja, a ne protiv Evanđelja i vjere.
Vassula nipošto nije protiv biblijskog Boga i vjere u njega. Njezini protivnici mogu vidjeti u njoj samo protivnika svoje slike Boga, koji je, prema njima, daleko na nebu i daleko od ljudi, a po Vassuli sasvim blizu svakom čovjeku, duboko umiješan u ljudsku svakidašnjicu svojom ljubavlju, milošću i svemoću. Ta je "sablazan" zapravo novo otkriće Boga. Posebno je neosnovano, kako to netko čini,
svoditi Vassulu na pristašu New Age. To je toliko moguće koliko i spajati vodu i vatru. Taj pokušaj samo pokazuje da se ne poznaje ni New Age ni Vassula. S druge strane, treba samo vidjeti do čega konačno dovode Vassuline poruke, ako se potpuno ostvare. Ako bi se dosljedno i do kraja prihvatila ljubav prema Bogu i čovjeku, ljudi ne bi ništa drugo radili nego ljubili Boga i bližnjega radi Boga. Ako bi se prihvatila zapovijed molitve, svijet bi samo odjekivao od veličanstvene zahvale Bogu. Ako bi se prihvatilo jedinstvo Crkve, bilo bi to već ostvarenje Isusova proročanstva i obećanja jednog stada i jednog pastira. Ako bi se prihvatio Bog, kako to zagovara Vassula, već bi on bio "sve u svemu" (1 Ko 15, 28). Ako bi se ozbiljno shvatila opomena o sotoni, već bi on bio potpuno protjeran iz ljudskih srdaca i iz cijeloga svijeta. Kad bi se prihvatio ozbiljno Vassulin poziv na obraćenje, već bi svi ljudi postali sveci. Kad bi svako postao dionikom Vassulina iskustva Boga, već bi svačija povijest, a tim i cijelog čovječanstva, postala Pjesmom nad pjesmama. Sve je to u stilu potpunog ostvarenja radikalnog Evanđelja. Stoga nema razloga ni rastavljati, a pogotovu suprotstavljati njega i Vassulino iskustvo s Bogom.
U svakom slučaju, konačan sud o Vassuli spada na Crkvu, a ne na nekog pojedinca, neovisno o Crkvi. Vassulina poruka pretpostavlja dijaloški karakter čovjekove naravi. Stoga sud o Vassulinoj poruci mogu i treba da izriču vjernici, posebno ljudi koji su plodni duhom. To ulazi u konačan sud Crkve koji ima svoj temelj u Bogu, a potvrdu u "sensus fidelium", komu je začetnik i jamac ispravnosti Duh istine. Sud pojedinih vjernika pospješuje sud Crkve. Sve do sada govori, da se svakim danom Vassulino svjedočanstvo ozbiljnije shvaća i bolje prihvaća. To olakšava i ubrzava konačan sud cijele Crkve, kojemu ostaje nesumnjiv kriterij brojni dobri plodovi Vassuline poruke.
Zürich, 25. travnja 1993.
fra Ljudevit Rupčić
DESETA KNJIGA PORUKA PRAVI ŽIVOT U BOGU
Fra LJUDEVIT RUPČIĆ, OFM
Teolog, profesor egzegeze, pisac