Krštenje djece ili krštenje odraslih - pitanje je sad?

Samo odraslih.

dal bi ti SIN od Boga Jedinoga Oca JHVH
G Jehoshua
trebao biti UZOR?

DAAAAAAA

onda vidi kad se ON krstio

u 30. godini !!!!!!!!!!!!!!!!!1

Dosta filmova o Isusovom životu pogrešno prikazuju kad Ivan Kristitelj krsti odrasle muškarce tako da iz ruke vodu prospu na glavu ili iz jedne velike školjke, što je pogrešno. Ivan je krstio uronjavanjem, što je biblijski način krštenja.

Krštenja je najbitnija stvar u životu hrišćanina jer krštenje je zalog večnog života.
A kako je bilo nekada tako je i sada, Crkva niti je htela niti je mogla da promeni bilo šta, i dalje krštava U IME OCA, SINA I DUHA SVETOGA.


Hrišćaninom se ne postaje rodjenjem ili po naslednom pravu, hrišćaninom se postaje sa Krštenjem.

Krštenjem osoba postaje član Crkve, ulazi u Crkvu Hristovu, krštenje je zalog Crkvenosti tj. omogućava novokrštenom učešće u crkvenom životu.

Hrišćanska Crkva insistira da se deca krste najkasnije do 8 dana starosti jer ne želi da deca budu lišena Carstva Božijeg ako preminu pre no što su krštena.

Hrišćanska Crkva nema pravo da odbije da krsti bilo koga, bilo kojih godina, bez obzira da li su mu roditelji kršteni ili ne.

Hrišćanska Crkva će, ako su takve okolnosti, krštavati u tajnosti bez obzira na zabranu ili protivljenje bilo kojeg ljudskog autoriteta i bez obzira na zaprećene kazne.

Ukoliko okolnosti tako zahtevaju (rat, nesreće,bolest i sl.) krštenje može izvesti BILO KOJA KRŠTENA OSOBA bez obzira da li se radi o muškarcu, ženi ili detetu čak i bez vode izgovarajući sledeće

+
"Krštava se sluga Božiji (ime) u ime Oca Amin, i Sina Amin i Svetoga Duha Amin, sada i uvek i kroz sve vekove. Amin!"
+

A tako je bilo i u vreme apostola i njihovih učenika .
U ranoj Hrišćanskoj Crkvi, kada su krštavane uglavnom odrasle osobe, oni koji su želeli da postanu Hrišćani, nazivani su katihumenima, a pripremani su za krštenje podukom koja je trajala od jedne do tri godine. Reč katihumen, oglašen, je grčkog porekla i potiče od reči katiheo, što u prevodu znači, predavanjem naučiti, poučiti, oglasiti.
Katihumeni su postepeno i oprezno uvođeni u Crkveni život. Prvo bi se obavio poseban čin egzorcizma, zatim učenje molitvi, tumačenje Svetog Pisma i Simvola Vere, a takođe i beseda odn. Svetog Predanja.
Ako bi se katihumen pokazao dostojnim primanja u Crkvu što je podrazomevalo i hrišćansku zajednicu uopšte, usledio bi čin krštenja. Oglašene za krštenje privodili su Episkopu, koji je u isto vreme bio i paroh i učitelj, osvedočeni hrišćani koji su jemčili da kandidati prilaze Svetom Krštenju sa čistim namerama. Ovi svedoci, ugledni i dokazani u veri, nazivali su se jemci (garanti,založnici) . Mogao je biti i jedan jemac a njegova , ili njihova, uloga je podrazumevala da su preuzeli moralnu odgovornost za katihumena u smislu uvodjenja u hrišćanski način života.Prijem katihumena bio je u početku Vaskršnjeg posta, ispit pred Episkopom na Veliki Petak, a krštenje na Liturgiji na Veliku Subotu.Krštenje se isprva, za vreme progona, uglavnom vršilo u potocima i rekama, a od Konstantina Velikog u posebnim bazenima sa vodom, koji su bili pri većim Crkvama (hramovima).
Sveti Justin mučenik (155 god.) prenosi da sveštenik najpre pita katihumena ili oglašenog da li pristaje da „odbaci đavola, svu njegovu pratnju i njegove anđele"; nakon čega on obredno izjavljuje tri puta: „Odričem ih se".
Nakon toga katihumen potpuno nag silazi u vodu.
Posle prizivanja Svetog Duha radi osvećenja vode, i samog čina osvećenja vode, osvećuje se ulje, koje se naziva uljem radovanja, radi pomazivanja onoga koji se krštava. Pominje ga Sveti Ipolit Rimski (235 god.) kao blagosloveno ulje kojim se pomazivala glava uz izgovaranje reči: "Dajem ti pomazivanje blagoslovenim uljem u ime Gospoda Boga, svemogućeg Oca, Isusa Hrista i Svetoga Duha." Pomazivanje uljem pominje Prepodobni Serapion (360 god.) Episkop Tmuitski (u južnom Egiptu), i daje u svom Evhologionu molitve prilikom pomazivanja katihumena i posle pomazivanja. Molitva prilikom pomazivanja uljem onih koji se krštavaju sačuvana je i u sedmoj knjizi "Apostolskih ustanova".
Sa ushićenjem, blagodarnošću i radošću sveštenik izliva osvećeno ulje u vodu, triput, u znaku krsta i svaki put govori: "Aliluja", a neofit tj. novajlija, početnik (grč.) je spreman da primi dar novog života u Svetoj Tajni Krštenja, prosvećenje, silu i snagu. Ispovedajući kao svedok svega toga, sveštenik govori: "Blagosloven je Bog koji prosvećuje i osvećuje svakog čoveka koji dolazi na svet (Jn 1,9), sada i uvek i u sve vekove", a učesnici sve ovo potvrđuju radosnim glasom: "Amin."
Prilikom pomazivanja prvo se znakom krsta pomaže čelo, prsa, leđa, uši, ruke i noge, a potom celo telo. Nekada je grančica masline, koju je golubica donela Noju, bila simbol izmirenja i oproštaja posle potopa, a u obredu Krštenja, pomazivanje onoga koji će se krstiti znak da će se on vodom i Duhom Svetim osloboditi robovanja grehu i izmiriti sa svojim Stvoriteljem.
Posle pomazivanja osvećenim jelejem (uljem), sveštenik krštava katihumena na taj način što ga triput pogružava u vodu govoreći pri prvom pogruženju: "Krštava se rab Božji (ime) u ime Oca - amin", pri drugom, "i Sina - amin", i pri trećem, "i Svetoga Duha - amin."
Pogruženjem novokršteni umire za ovaj svet i odmah se rađa Vaskrsenjem Hristovim za novi, večni život. Sveštenik nakon toga izgovara ime Gospodnje i prizivao Sveti Duh da siđe na preporođenog, koji oblači belu odoru što spominju svedočanstva o ovoj Svetoj Tajni iz III veka a simbolički predstavlja dobijanje nove ljudske prirode čiji život treba da bude čist i svetao, i prima med pomešan sa mlekom odn. hranu za novorođenče.
Posle izgovorene molitve prelazi se na čin Svete Tajne Miropomazanja. Novokršteni se na Svetoj Liturgiji prvi pričešćuje Svetim Darovima a belu odeću bi nastavio da nosi još izvesno vreme, obično do prve ispovesti nakon krštenja.
Treba napomenuti da ipak ovo nije bio jedini način na koje se krštenje obavljalo u ranom hrišćanstvu mada je suština ista. Dosta toga je zavisilo od okolnosti i uslova u kojima se krštenje vršilo.
Dok je na nekim mestima i u određenim okolnostima bila verovatna potpuna uronjenost, neki dokazi upućuju da je često praktikovano i krštenje delimičnim uranjanjem, potapanjem samo glave ili polivanjem vode preko glave, obično kada su oglašeni stajali u bazenu predvidjenom za krštenje. Da se pretpostaviti da su na taj način krštavane žene.
Tako u "Nauku dvanaestorice apostola" (Didahe) pisanom s kraja I veka upravo kao priručnik namenjen onima koji se pripremaju za krštenje, katihumenima, stoji

VII.
Što se tiče krštenja, to ćete činiti ovako: prvo ćete sve ovo izgovoriti, a onda krstite u ime Oca i Sina i Duha Svetoga - u tekućoj vodi.

Ako nemaš tekuće vode, onda krsti u kakvoj drugoj vodi; ako ne možeš u hladnoj, onda u toploj.

Ako nemaš nijedne ni druge, onda triput izlij vodu na glavu; u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

A pre krštenja neka poste krštenik i krstitelj i drugi, ako koji mogu. Kršteniku naloži da posti jedan ili dva prethodna dana.

Nisu bila isključena ni grupna, porodična Krštenja kao ono o kojem se govori u Apostolskim glava 16 -ta u kojem bi potpuno uranjanje celog tela bilo bilo malo verovatno

A oni rekoše: Veruj Gospoda Isusa Hrista i spašćeš se ti i sav dom tvoj.
I kazaše mu reč Gospodnju, i svima koji su u domu njegovom.
I uze ih u onaj sat noći i opra im rane; i krsti se on i svi njegovi odmah.
I uvedavši ih u svoj dom postavi trpezu, i radovaše se sa svim domom svojim što verova Boga.

ili u Delima apostolskim glava 2

41. Koji dakle rado primiše reč njegovu krstiše se; i pristade u taj dan oko tri hiljade duša.

A takav postupak, potpuno uranjnje tela u vodu, je malo verovatan ako se uzme u obzir da se to desilo u Jerusalimo gde se u to vreme teško mogla naći potrebna količina tekuće vode za potpuno uranjanje tolikog broja ljudi u tako kratkom vremenskom periodu.
Drugim rečima, važno je primena vode sa Rečju Božijom i sa silom Duha Svetoga, a ne sam, formalni postupak u kojem je voda upotrebljena na jedan od spomenutih načina.

Ja nigdje ne vidjeh da se u Bibliji djeca krstavaju, niti poznajem ni jedan biblijski citat koji to odobrava.

IHS je napisao/la:

Ja nigdje ne vidjeh da se u Bibliji djeca krstavaju, niti poznajem ni jedan biblijski citat koji to odobrava.

Biblija veli, ko povjeruje neka se krsti. Kak mala djeca mogu povjerovati.

Zavisi šta za vas Krštenje predstavlja  i da li verujete u prvorodni greh



Tada privedoše k Njemu decu da metne ruke na njih, i da se pomoli Bogu; a učenici zabranjivahu im.
A Isus reče: Ostavite decu i ne zabranjujte im dolaziti k meni; jer je takvih carstvo nebesko.
I metnuvši na njih ruke otide odande.
Matej, glava 19

Donošahu k Njemu i decu da ih se dotakne; a kad videše učenici, zapretiše im.
A Isus dozvavši ih reče: Pustite decu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih carstvo Božije.
Luka, glava 18

I donošahu k Njemu decu da ih se dotakne; a učenici branjahu onima što ih donošahu.
A Isus videvši rasrdi se i reče im: Pustite decu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih carstvo Božje.
Zaista vam kažem: koji ne primi carstvo Božje kao dete, neće ući u njega.
I zagrlivši ih metnu na njih ruke te ih blagoslovi.
Marko, glava 10

I uzevši dete metnu ga među njih i zagrlivši ga reče im:
Ko jedno ovakvo dete primi u ime moje, mene prima; a ko mene primi, ne prima mene nego Onog koji je mene poslao.
Marko, glava 9

U taj čas pristupiše k Isusu učenici govoreći: Ko je dakle najveći u carstvu nebeskom?
I dozva Isus dete, i postavi ga među njih,
I reče im: Zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao deca, nećete ući u carstvo nebesko.
Koji se dakle ponizi kao dete ovo, onaj je najveći u carstvu nebeskom.
I koji primi takvo dete u ime moje, mene prima.
Matej, glava 18

kao i da li će sva deca dočekati zrelo doba i mogu li se spasiti nekrštene duše.

Još gora stvar je što mnogi ljudi u krštavanju dece vide neku magiju kojom se oslobađaju od svoje odgovornosti nad decom, misleći da će samim tim činom ona biti bolja i blagoslovenija. I inače je to postala svrha verskih obreda - umirivanje savesti pred nekim grehom.

Recimo malo dijete ne moze da vjeruje i onda mu dodijele kuma. I svecenik pita kuma "Odrices li se sotone? - Ovaj veli potvrdno "Da". A u stvari preko 80% kumova su tezi grjesnici, koji piju, psuju i sto ti ja znam. I koju ulogu onda ima taj kum u krstenju djeteta onda? Nikakvu.

καιnos je napisao/la:

Recimo malo dijete ne moze da vjeruje i onda mu dodijele kuma. I svecenik pita kuma "Odrices li se sotone? - Ovaj veli potvrdno "Da". A u stvari preko 80% kumova su tezi grjesnici, koji piju, psuju i sto ti ja znam. I koju ulogu onda ima taj kum u krstenju djeteta onda? Nikakvu.

Koliko puta se Gospod srdio po Sv. Pismu ?

A Isus videvši rasrdi se i reče im: Pustite decu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih carstvo Božje.
Marko, glava 10

Ozbiljno je ovo, pusti %, ima ko vodi računa o tome.

Servius Tullius je napisao/la:

καιnos je napisao/la:

Recimo malo dijete ne moze da vjeruje i onda mu dodijele kuma. I svecenik pita kuma "Odrices li se sotone? - Ovaj veli potvrdno "Da". A u stvari preko 80% kumova su tezi grjesnici, koji piju, psuju i sto ti ja znam. I koju ulogu onda ima taj kum u krstenju djeteta onda? Nikakvu.

Koliko puta se Gospod srdio po Sv. Pismu ?

A Isus videvši rasrdi se i reče im: Pustite decu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih carstvo Božje.
Marko, glava 10

Ozbiljno je ovo, pusti %, ima ko vodi računa o tome.

Tu su bila mala djeca koja su mogla hodati, a novorodjena beba ne moze nista - dijete i beba nisu isto. Ali taj tekst uopste ne govori o krstenju. I sama Crkva je uvela krstenje beba negdje u 12. stoljecu, i to glasanjem. Morat cu to negdje pronaci.

καιnos je napisao/la:

Tu su bila mala djeca koja su mogla hodati, a novorodjena beba ne moze nista - dijete i beba nisu isto. Ali taj tekst uopste ne govori o krstenju. I sama Crkva je uvela krstenje beba negdje u 12. stoljecu, i to glasanjem. Morat cu to negdje pronaci.

Da bi mogli diskutovati o ovoj temi na odgovarajućem nivou valjalo bi da mi kažeš, za početak, šta zapravo Krštenje predstavlja za tebe i izneseš svoj stav o prvorodnom, tj praroditeljskom grehu.

“Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.” (Rimljanima 6,4)

Krstenje je svecani obred koji najsvecanije izrazava odricanje od svijeta. Umiremo starom ja, i nakon krstenja pocinjemo zivjeti Kristovim zivotom.

Krštenjem ispovijedamo svoju vjeru u smrt i uskrsnuce Isusa Krista i dokazujemo svoju smrt grijehu i namjeru da hodimo u novom životu. Na taj način priznajemo Krista kao Gospoda i Spasitelja, postajemo Njegov narod i primljeni smo za vjernike Njegove crkve. Krštenje je znamenje našeg jedinstva sa Kristom, znamenje oproštenja naših grijeha i primanja Svetog Duha. Krštenje se vrši uronjavanjem u vodu i moguće je na osnovu priznanja vjere u Isusa i dokaza o kajanju zbog grijeha.

Istocni grijeh, ili kako ti velis prvotni grijeh - to nisam proucavao.

I donošahu k Njemu decu da ih se dotakne; a učenici branjahu onima što ih donošahu.
A Isus videvši rasrdi se i reče im: Pustite decu neka dolaze k meni, i ne branite im; jer je takvih carstvo Božje.
Zaista vam kažem: koji ne primi carstvo Božje kao dete, neće ući u njega.
I zagrlivši ih metnu na njih ruke te ih blagoslovi.
Marko, glava 10


I kako to dokazuje da se deca trebaju krstiti?

Isus nigde ne kaže da su deca nevina. To je još jedno tvoje izvrtanje.

Takođe, ako su nevina, kakve to veze ima sa pojmom krštenja koje zapravo predstavlja uronjavanje u vodu i brisanje greha prethodnog života sa pokajanjem i zavetom službe Bogu?

. Ako su deca nevina, u njima je već Sveti Duh, što bi imala potrebu da se krste? Krštenje podrazumeva pokajanje i zavet vernosti Bogu. Što bi imala deca potrebu za krštenjem (potapanjem u vodu koje simbolizuje umiranje starog grešnog Ja)?

Jel Isus krštren kao beba ili kao svesna odrasla osoba?

Ne znam na koga se ovo gore odnosi niti razumem o čemu se tu priča pa neću se ni osvrtati na to sada a i ubuduće ako u sličnom maniru bude pisano i meni namenjeno.

καιnos je napisao/la:

“Dakle, s njim smo zajedno ukopani po krštenju u smrt da bismo, kao što je Krist uskrsnuo od mrtvih Očevom slavom, i mi živjeli novim životom.” (Rimljanima 6,4)

Krstenje je svecani obred koji najsvecanije izrazava odricanje od svijeta. Umiremo starom ja, i nakon krstenja pocinjemo zivjeti Kristovim zivotom.

Krštenjem ispovijedamo svoju vjeru u smrt i uskrsnuce Isusa Krista i dokazujemo svoju smrt grijehu i namjeru da hodimo u novom životu. Na taj način priznajemo Krista kao Gospoda i Spasitelja, postajemo Njegov narod i primljeni smo za vjernike Njegove crkve. Krštenje je znamenje našeg jedinstva sa Kristom, znamenje oproštenja naših grijeha i primanja Svetog Duha. Krštenje se vrši uronjavanjem u vodu i moguće je na osnovu priznanja vjere u Isusa i dokaza o kajanju zbog grijeha.

Istocni grijeh, ili kako ti velis prvotni grijeh - to nisam proucavao.

Kainos tebi ću svakako odgovoriti no uz jednu primedbu koja nije zlonamerna –navodni  problem i kontraverza oko dobi u kojoj čovek treba biti kršten je zamka u koju je samu sebe uplela, i još se iz nje nije izvukla, protestantska teologija još u vreme Lutera, Cvinglija i Baltazara Habmejera i njihovog različitog pristupa osnovnim postavkama učenja koje je ostalo neusaglašeno do današnjih dana i dovelo do oštrih podele i nesuglasica a naročito iz razloga što je sam Luter menjao svoje stavove po ovom pitanju više puta tokom svog života. Dakle zašto je stav različitih protestanskih denominacija o tome treba li ili ne krštavati decu i kada dijametralno suprotan treba da nam objasni neki protestant a ne ja.
Takodje bilo bi zanimljivo čuti i zašto nešto što je čin milosti, ili načelo sola gratia , se svodi pod čin vere tj. načelo sola fide a u sebe uključuje i zasluge  itd... Dosta zanimljivih pitanja se tu nameće svakako.

To što si spomenuo nekakav sabor iz 12 v. je pogrešno mada mislim da znam na šta misliš, tačnije reč je o jednom od  saboru KC, zaboravio sam o kojem je tačno reč,  na kojem je zvanično  prihvaćeno učenje o tkz. sedam sakramenata, u PC su to  Svete Tajne, iako je to učenje postojalo u Crkvi vekovima ranije.
Što se Krštenja dece u ranom hrišćanstvu tiče njega spominje još Hipolit Rimski u 2v. a Sv. Kiprijan pa čak i Origen govore o njemu kao o tradiciji preostaloj od Sv. Apostola.
Zvanično, dakle kanonski, Krštenje dece kao neophodnost potrebnoj za oprost grehova, svakako najviše se misli na prvorodni greh, usvaja Sabor u Kartagini 418 god.

O tome da li je u Svetom Pismu pomenuto krštavanje dece ili ne možemo raspravljati i tumačiti odredjena poglavlja ili stihove iz Dela Apostolskih i sl. ali, u krajnjem slučaju, nije ni izričito spomenuto da takvog krštavanja nije bilo.
Sa tačke gledišta i Nauka Crkve kojoj ja pripadam nije ni potrebno jer je to deo Svetog Predanja što je razumski i duhovno meni sasvim razložno i dovoljno da u isto i verujem.
Napomenuo bih ti još i za kumstvo – nije vera kumova garant niti su to kumovi sami po sebi  merilo i odrednica same suštine čina Krštenja, već se krštenje dece vrši po veri Crkve a u Sili Duha Svetoga. Kumstvo nije čak ni obavezno niti neophodno.
Krštenje je blagodet Božija, duhovno blago koje omogućava ne samo Iskupljenje kroz Milost Božiju već i Pokajanje tokom kasnijeg života. Činom Krštenja pala i povredjena priroda ljudska, svojstvena svim ljudskim bićima bez izuzetka, biva obnovljena i iznova rodjena, preporodjena i okupana ne samo vodom već i silom Duha Svetog.
Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh; valja vam se nanovo roditi.
Jovan 3
Krštenje je preduslov ljudske slobode, i kršteno ljudsko biće ne trpi više prinudu i ropstvo greha urodjenog i predodredjenog grehopadom koji je unizio i povredio prirodu njegovu nakon sagrešenja Adamovog.
Krštenjem biće ljudsko postaje Hram Duha Svetoga i oslobadja se duha zlobe kojem robuje i kojem je podložno.
Takodje, a svakako najbitnije, bez krštenja nema ni Spasenja.

O tim izvorima kršćanskih Otaca ne znam. Ali znam zasto je krstavanje uronjavanjem biblijsko. Jedan citat veli:

"Ivan je takodjer bivao i krstavao u Enonu, blizu Salima, jer ondje bijase mnogo vode. - Ivan 3,23 - Mnogo vode je potrebno da bi se covjek mogao zaroniti. Isus je isto krsten u Jordanu i nakon krstenja "izisao je iz Vode" Mt 3,16. Grcka rijec "baptizo" koja se koristi u N. Zavjetu i koja se na nasem jeziku prevodi kao "krstiti" u prijevodu znaci "zaroniti u vodu".

Tamo negdje u 12. stoljecu kardinal Robert Paullus ovim rijecima opisuje znacaj krstenja:

"Kada se krstenik zaroni u vodu, simbolicki je predstavljena smrt Isusa Krista, kad ga voda potupuno prekrije, sjecamo se Kristova ukopa, a kad on ustane iz vode, Kristovo uskrsncue se opet objavljuje (Sententiarum, bk 5, ch. 17).

Evo da citiramo jos jednog uglednika Crkve, a to je cuveni kardinal James Gibbons (1834-1921) koji u svojem djelu "Vjera nasih otaca" pise na 277 stranici:

"Tecajem prvih stoljeca nakon uvodjenja krscanskog krstenja ovaj obred se obavljao zaronjavanjem, ali od dvanaestog stoljeca u Rimokatolickoj Crkvi je preovladao obicaj nalijevanja (poskropljavanja iz suda), jer je taj nacin krstavanja mnogo jednostavniji od zaronjavanja...Crkva je, prihvacajuci novi nacin pokazala uvidjajnost, jer je udobniji nacin obavljanja obreda bio prikladniji, s obzirom na vrijeme i prilike".

Sad postavljamo pitanje, je li Isus ovlastio crkvu da po svojoj uvidjajnosti ili radi udobnosti ukida ili mijenja sveti obred, ciji je prvobitni nacin obavljanja ustanovljen po ugledu na primjer samog Isusa Krista? Cuj s obzirom na vrijeme i prilike. Ko da u 12. stoljecu nije bilo rijeka, mora i jezera. I za kraj:

Prica se da je prije nekoliko godina neki Indijanac dosao u dom jednog krscanskog misionara. Htio je proucavati krscansku religiju. Misionar je bio neobicno obradovan posjetom i dao je Indijancu Bibliju kao izvor krscanske religije. Nakon nekoliko mjeseci Indijanac se vratio i zahtijevao od misionara da ga krsti.. Naravno misionar je sretan sto se covjek obratio krscanstvu. Postavio mu je nekoliko pitanja da se uvjeri u njegovo poznavanje krscanstva, a zatim je iz jedne skrinje izvadio malu srebrnu posudicu i ulio u nju malo vode. Indijanac ga je zacudjeno promatrao a onda je prosvjedovao:

- To nije dovoljno duboko.
-Ali mi tako krstavamo po obicaju nase Crkve!
- Onda ste vi meni dali pogresnu knjigu!

Znaci ovaj jednostavni Indijanac je shvatio Isusov nalog: "Idite" "Naucite" "Krstite".

Moze li nevino novorodjence "vjerovati" u Evandjelje?

Rekoh ti već da bi o ovome trebao da popričaš sa nekim ko dobro stoji u protestantskoj teologiji, to su dileme i pitanja kojima se ona bavila i bavi.Ne sumnjam da neki odgovori postoje, no da li su oni to  što ti eventualno želiš  ili pretpostavljaš da bi trebalo da čuješ je već nešto sasvim drugo.

Seti se da sam ti već napomenuo da je ovo jako važna stvar, suštinsko pitanje.
Ozbiljan, studiozan i nadahnut pristup je podrazumevajući.

Potraži malo na net-u Luterovu doktrinu o fides infantium.

Servius Tullius je napisao/la:

Rekoh ti već da bi o ovome trebao da popričaš sa nekim ko dobro stoji u protestantskoj teologiji, to su dileme i pitanja kojima se ona bavila i bavi.Ne sumnjam da neki odgovori postoje, no da li su oni to  što ti eventualno želiš  ili pretpostavljaš da bi trebalo da čuješ je već nešto sasvim drugo.

Seti se da sam ti već napomenuo da je ovo jako važna stvar, suštinsko pitanje.
Ozbiljan, studiozan i nadahnut pristup je podrazumevajući.

Potraži malo na net-u Luterovu doktrinu o fides infantium.

Teško da sam išta našao o fides infantiumu - ali osnovna premisa je da svako dijete rođenjem ima "Urvertrauen" - prevesti kao pre-povjerenje, ne znam kako bi drugačije preveo ovu riječ. Kako god prihvatam nauku koja je bila zaboravljena, a Luter ju je ponovo otkrio "opravdanje vjerom", to ne znači da kao protestant se slažem sa svim njegovim učenjem i postupcima, jer znamo sve što je on loše činio u svoje vrijeme.