Velikomučeniku:
Odjek otkupiteljskog značenja subote nalazi se u Hebrejima, na što smo već ukazivali, gdje se Božjem narodu ponovno obećavaju trajni blagoslovi “subotnjeg počinka” (4,9) i savjetuje mu se da ih prihvati (4,11).[/size]121 Pisac Poslanice Hebrejima brine se za zajednicu židovskih kršćana koji su očito dijelili uvjerenje da su blagoslovi štovanja subote povezani sa židovskim nacionalnim zavjetom. Smatrali su da je štovanje subote povezano s materijalnim napretkom koji uživaju samo članovi zajednice saveza u stanju političkog mira.122 Da bi odvratio ove židovske kršćane od takvoga isključivog i materijalističkog gledišta na subotu i utemeljio njezinu sveopću, otkupiteljsku i duhovnu narav, pisac povezuje dva starozavjetna teksta, Postanak 2,2 i Psalam 95,11. Prvim tekstom on se vraća na podrijetlo subotnjeg počinka sve do vremena stvaranja kad “Bog počinu sedmi dan od svih djela svojih” (Hebrejima 4,4; Postanak 2,2-3; Izlazak 20,11; 31,17). Činjenica da je subotnji počinak potekao od Boga daje mu sveopću i vječnu vrijednost. “Ova subota Božja”, kao što to dobro kaže Adolph Saphir, “podloga je i osnova svakog mira i počinka – jamac konačne i dostatne svrhe stvaranja.”123 Drugim tekstom (Psalam 95,11) on objašnjava svrhu ovog “subotnjeg odmora” koja se nalazi u dobivanju blagoslova spasenja kad se osobno uđe u “Božji počinak” (4,10.3.5).
Da bi prikazao sveopći otkupiteljski domašaj “Radosne vijesti” (4,2) subotnjeg počinka koji smo “primili... kao i oni [Izraelci]” (4,2), pisac Poslanice Hebrejima iz 95. psalma izvlači nekoliko značajnih zaključaka. Prvo, on smatra kako Božje zaklinjanje u Psalmu 95,11 da Izraelci nikada neće ući u Njegov pokoj upućuje na to da im je Bog obećao subotnji počinak, a naraštaj iz pustinje “nije u nj ušao [u počinak obećane zemlje] zbog neposluha” (4,6; 3,16-19).124 “Prema tome,” dokazuje on, “ostaje činjenica da neki moraju ući u nj” (4,6). Drugo, on dalje pokazuje da Božji subotnji počinak nije bio iscrpljen čak ni u sljedećem naraštaju kad su Izraelci pod Jošuom ušli u zemlju počinka budući da “David, nakon toliko vremena” (4,7), kaže: “Danas, kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja!” (Hebrejima 4,7; usp. Psalam 95,7). Činjenica da dugo nakon prvobitne objave Radosne vijesti o subotnjem počinku, čak u Davidovo doba, Bog “ponovno” obnavlja svoje obećanje riječju “danas”, upućuje na to da obećanje o ulasku u Božji subotnji počinak tek “preostaje narodu Božjem” (4,9).125 I napokon, Pavao podrazumijeva da je, kao što G. von Raad dobro kaže, “‘danas’ u kojem psalam obnavlja Božju ponudu o počinku osvanuo s Kristovim dolaskom” (4,7).126 Ovim načinom razmišljanja on pokazuje da subota ima trodimenzionalno značenje. Prvo, ona slavi uspomenu na svršetak stvaranja. Kasnije je simbolizirala obećanje o ulasku u zemlju počinka i njegovo ovozemaljsko ostvarenje. Konačno, “ova dva značenja” koja su, kao što primjećuje J. Daniélou, bila “slika i proročanstvo o drugom šabatu, o sedmom danu koji tada još nije došao”, bila su ispunjena i postala stvarnost za Božji narod u Kristu.127 Nadovezivanjem ova dva teksta (Postanak 2,2; Psalam 95,11), pisac Poslanice Hebrejima uvjerljivo dokazuje da Božji narod po Isusu Kristu stalno sudjeluje u djelu stvaranja i otkupljenja koje je sažeto prikazano subotnjim počinkom.
Pokušava se dokazati da se iz ovoga ne može izvući nikakav zaključak u vezi s doslovnim svetkovanjem subote budući da pisac Poslanice ne raspravlja o njezinom štovanju, već o trajnosti i ispunjenju njezinih blagoslova. Takvu primjedbu je teško opravdati budući da je Poslanica namijenjena židovskim kršćanima koji su visoko cijenili židovske uredbe kao što je štovanje subote.128 Činjenica da pisac ne polemizira o potrebi štovanja subote, već savjetuje čitatelje da iskuse njezine blagoslove koji “preostaju narodu Božjemu” (4,9), čini njegovo svjedočanstvo još vrednijim jer štovanje subote uzima kao gotovu činjenicu. Ono što su primatelji Poslanice trebali znati nije bilo da ih zapovijed o suboti i dalje obvezuje, već koji je njezin istinski smisao u svjetlu Kristova dolaska.
Većina komentatora tumačeći “subotni počinak (ili svetkovanje subote) koji preostaje narodu Božjem” kao isključivo buduću stvarnost, propušta shvatiti smisao opomene o potrebi njezina sadašnjeg štovanja. Samuel T. Lowrie nudi uvjerljivo objašnjenje kako je došlo do pogrešnog razumijevanja naučavanja Poslanice o štovanju subote. Poslanica je uvrštena u kanon (na Zapadu oko 4. st.) dugo nakon nestanka “crkve koja se sastojala od obraćenih Židova”. Posljedica je da tumači iz neznaboštva, neupoznati s okolnostima u kojima su živjeli prvobitni čitatelji Poslanice, nisu razumjeli misli koje bi obični židovski obraćenik razumio.129
Treba zapaziti da, iako ponovljeno obećanje o “subotnom počinku” koji “preostaje narodu Božjemu” (4,9) i opomene da “uđu u onaj počinak” (4,11) upućuje na ostvarenje njezinih blagoslova u budućnosti, cijeli ulomak također sadrži nekoliko značajnih pokazatelja o sadašnjem iskustvu štovanja subote. U 3. retku, na primjer, pisac izričito tvrdi: “U počinak, naime, ulazimo.” Oblik sadašnjeg vremena, kako je zamijetio R. C. H. Lenski, ovdje ne izražava apstraktnu univerzalnost, jer kad bi tako bilo, trebao bi glasiti “ulaze”.130 Oblik “ulazimo” odnosi se na pisca i čitatelje “vjernike” (4,3) koji ulaze u sadašnji “počinak” koji je definiran u idućem retku kao Božji subotnji počinak koji stoji na raspolaganju od stvaranja svijeta (4,3-4). Slično tomu, i glagol “ostati” (4, 6.9), koji doslovno znači “ostaviti za sobom, ne uzeti sa sobom”, pasiv je u sadašnjem vremenu koji nužno ne podrazumijeva buduće vrijeme. Doslovno preveden deseti bi redak glasio: “Prema tome subotnji počinak biva ostavljen narodu Božjem” budući da Jošuin naraštaj nije iskoristio obećanja koja su mu bila dana (8. redak). Sadašnje vrijeme naglašava njegovu sadašnju trajnost, a ne njegovu buduću ostvarivost.
Snaga dvostrukog “danas” u 7. retku također je značajna. “Danas” iz psalma (4,6) ukazuje piscu da Radosna vijest o subotnjem počinku seže i do kršćanske ere budući da je bila ponuđena u Davidovo doba.Uvjet za njezino prihvaćanje je isti: “Danas, kad čujete glas njegov, ne otvrdnite srca svoja.” (4,7) Na Radosnu se vijest treba odazvati sada, “danas”, a ne u budućnosti. Ovaj odaziv dobro prikazuje značenje kršćanskog štovanja subote. U 10. retku ovaj koncept dodatno se razjašnjava analogijom izme đu Božjeg i čovjekovog počinka, (doslovno) “jer tko god je ušao u Božji počinak također je počinuo od svojih djela kao što je Bog počinuo od svojih”. Oba glagola “ušao” i “počinuo” nisu u izvorniku u budućem vremenu, već u aoristu, koji onda ne upućuje na buduće iskustvo, već na iskustvo koje seže do sadašnjosti premda se dogodilo u prošlosti. U [engleskom] prijevodu RSV oba su glagola u sadašnjem vremenu ulazi ... počiva) budući da kontekst podvlači sadašnje i bezvremensko svojstvo Božjeg počinka (4,1.3.6.9.11). Propust da se ovo zapazi navelo je neke tumače da ovaj počinak pogrešno protumače kao počinak u smrtiili buduće nebesko nasljeđe vjernika. Teško je povjerovati da bi to bila jedina piščeva namjera budući da on nastoji pokazati da subotnji počinak i danas ostaje za Božji narod (4,9).
Vrhunac analogije u desetom retku nisu sama djela, budući da su Božja djela dobra, a čovjekova zla (usp. Hebrejima 6,2 “mrtva djela”), već se analogija odnosi na čovjekovo oponašanje Božjeg počinka od rada. Ovo je jednostavna tvrdnja o naravi subote, budući da je prestanak s radom bitan element jer je napisano da “Bog počinu sedmi dan od svih djela svojih” (Hebrejima 4,4). Pisac stoga objašnjava narav subotnjeg počinka koji preostaje Božjem narodu (4,9) naglašavajući njegovo osnovno svojstvo, to jest obustavu rada (4,10). Ali što to znači? Potiče li pisac Poslanice Hebrejima svoje čitatelje da prekinu svoje svjetovne djelatnosti u subotu? Budući da su bili židovski kršćani, njima takvo podsjećanje nije trebalo. Štoviše, to samo stvara negativnu predodžbu o počinku, a blagoslovi subotnjeg počinka ne mogu biti samo nijekanje. Očito je da pisac pripisuje dublji smisao subotnjem počinku. To se može vidjeti u antitezi između onih koji su propustili ući u njezin počinak zbog “neposluha” (4,6.11), to jest nevjerstva, čija je posljedica neposlušnost, i onih koji ulaze u nj “vjerom” (4,2.3) čija je posljedica poslušnost. Čin počivanja u subotu znači prestanak nečijeg rada da bi iskusio što znači biti spašen vjerom (4,2.3.11). Vjernici, kako kaže Calvin, trebaju “prestati s radom i dopustiti Bogu da djeluje u njima”.Dok vjernik, kaže Barth, počiva u subotu kao Bog (4,10), “svjesno uzima dijel u spasenju koje je On dao"
Subotnji počinak koji ostaje narodu Božjemu (4,9) nije za pisca Poslanice samo puko dokoličenje, već mogućnost koja se obnavlja svakog tjedna da uđe u Božji počinak, to jest, da se oslobodi poslovnih briga kako bi slobodno vjerom prihvatio Božji cjeloviti blagoslov stvaranja i otkupljenja. Međutim, treba zamijetiti da se ovaj subotnji doživljaj blagoslova spasenja ne iscrpljuje u sadašnjosti, budući da ulomak dalje kaže “žurimo se dakle ući u onaj počinak” (4,11). Ova usmjerenost prema budućnosti odgovara očekivanju konačnog otkupljenja koje subota prikazuje. I u Starom zavjetu i rabinskoj literaturi subota se smatra slikom svijeta koji će doći.[/.Stoga Poslanica Hebrejima na sebi svojstven način izražava bit štovanja subote (a to je istovremeno i bit kršćanskog života), naime, napetost između sadašnjeg iskustva blagoslova spasenja i konačnog ispunjenja u nebeskom Kanaanu.
Ovo prošireno tumačenje štovanja subote očito je bilo namijenjeno da odvrati židovske kršćane od površne i materijalističke predodžbe njezina štovanja. Mi ne znamo koliko je naš pisac bio upoznat s građom o suboti u evanđeljima, ali ne možemo u njegovom tumačenju ne primijetiti odraz Kristova otkupiteljskog gledišta o suboti o čemu smo ranije raspravljali. Misao o trajnosti Božjeg subotnjeg počinka u Hebrejima 4 (3.4.5.10), na primjer, sadržava u sebi Gospodnje riječi iz Ivana 5,17: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.”Božji počinak je doista neprekidna djelatnost spasavanja čija je svrha vraćanje palog čovjeka k sebi. Krist, kao Onaj koga je Otac poslao da otkupi i obnovi čovjeka, najuzvišenije je očitovanje subotnjeg počinka koje stoji na raspolaganju Božjem narodu (Hebrejima 4,1.3.6.9.11). Ovi blagoslovi spasenja, koje već sada doživljavamo u subotu, u potpunosti ćemo doživjeti na kraju našega zemaljskog putovanja. Činjenica da u Hebrejima 4 nalazimo odraz Kristovog stava o suboti kao o vremenu kad doživljavamo blagoslove spasenja, dokazuje da su prvi kršćani tumačili Kristov nauk ne kao doslovno ukidanje, već kao isticanje duhovne vrijednosti ove zapovijedi.
------------
abraham
Re: Uloga subotened 06 svi 2007, 14:10
- U divnoj nadi
Franz J. Haydn (1732-1809).jpg)