Cijeli dan danas razmišljam, i to me umorilo. Osjećala sam u sebi strah, sumnju, borbu...osjećala svoju nesavršenost i nemoć...i mislila na one kršćane koji imaju snažan karakter u Bogu. Pitala sam sebe, što sam ja cijeli svoj život radila? kako sam vjerovala? Koliko sam živjela u Bogu, a koliko u ponosu i svome JA.?
Baš kad pomislim kako sam vjerna Bogu, kako ga ljubim i slavim, zaskoči me misao, a gle...ova sestra u bolnici, pukao joj čir a ti ništa ne osjećaš, onaj čovjek stradao u saobraćajnoj nesreći a ti ništa ne osjećaš...pa se pitam, tko sam ja, jedno čudovište malo? Ili, već sam prekoračila dozu patnje i više ne mogu ni patiti ni osjećati bolne trenutke jer sam prejela boli?
Tko zna? Jedino što u svem ovom našem ljudskom životu vidim, to je da je Bog divan! Ako zakažemo mi, ali on uvijek osta ono što jeste! Nepromijenjiv. A što nama preostaje? Povući se u još dublju samoću i tihovanje pred Tvorcem, i postiti, moliti, dublje uranjati u Krista, pobjediti Njime....
