Ljudi smo....

Ljudi smo. Rodili se, živimo, umrijet ćemo. Između rođenja i smrti jedemo, spavamo, kupamo se, znojimo, radimo, upoznajemo, stvaramo, rađamo.....sve ima svoje vrijeme...
No često zaboravimo na to tko smo. Da smo samo čovjek. Čak i zaboravimo čovjeku biti čovjek.
Ne možemo zaustaviti oluju, ali možemo nekom opaliti šamar.
Ne možemo spriječiti zemljotres, ali možemo uvrijediti, poniziti, ožalostiti...

Što u današnje vrijeme je najskuplje, najdragocjenije i najteže?
Biti čovjek.
Osjećamo li druge ljude, zanima li nas nečija potreba, bol, tuga, radost..

Pišemo o crkvi, doktrinama, vjeri, religijama, ma pametni smo, sve znamo!
A da li znamo da imamo u susjedstvu nekoga tko večeras ide gladan spavati? Tko ne želi jutro dočekati? Kome je u kući zima jer nije mogao drva kupiti?

Pa, ljudi smo...

Kad bi svatko od nas učinio bar dio onoga što u stvari može,puno toga bi bilo drukčije.Sjetimo se nekog u molitvi,ali sjetimo se i onih kojima je potrebna pomoć i pomozimo.Nemojmo bit samo kršćani od riječi,nego i od djela.Pomozimo baki,koja se trudi prijeći ulicu i povedimo je za ruku,udjelimo bar koju kunu čovjeku što kopa po kontejneru,trudeći se naći nešto za jelo,utješimo nekog tko je u tuzi nježnim zagrljajem i pokažimo da nam je stalo....

Joshua je napisao/la:

Kad bi svatko od nas učinio bar dio onoga što u stvari može,puno toga bi bilo drukčije.Sjetimo se nekog u molitvi,ali sjetimo se i onih kojima je potrebna pomoć i pomozimo.Nemojmo bit samo kršćani od riječi,nego i od djela.Pomozimo baki,koja se trudi prijeći ulicu i povedimo je za ruku,udjelimo bar koju kunu čovjeku što kopa po kontejneru,trudeći se naći nešto za jelo,utješimo nekog tko je u tuzi nježnim zagrljajem i pokažimo da nam je stalo....

Krenimo...