Zivjeti s Bogom-ljudi i zene Biblije

Andrija
“Nasljedujte Boga, budući da ste ljubljena djeca, i živite u ljubavi kao što je i Krist vas ljubio i predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu — Bogu na ugodan miris.” (Efežanima 5,1.2)
Gdje se u Djelima apostolskim nalazi Andrija? Gdje je ovaj čovjek o kojemu Sveto pismo triput izvješćuje da je dovodio ljude Kristu? Prvo je doveo svojeg brata Šimuna Petra. Zatim je doveo dječaka koji je imao kruhove i ribe, da bismo ga poslije otkrili kod “nekih Grka”. Još kao sljedbenik Ivana Krstitelja, Andrija je čuo kako ovaj opisuje Isusa: “Evo Jaganjca Božjeg!” (Ivan 1,29) To je za Andriju bilo dovoljno da postane Isusov sljedbenik, prvi od Njegovih učenika.
Kad je u Isusu prepoznao Mesiju, njegova prva briga je bila da k Isusu dovede svojeg brata Šimuna. Čini se da su čak i nakon toga ova dva brata neko vrijeme imala dva zvanja. Radili su svoj uobičajeni posao kao ribari, a tek nakon Ivanova utamničenja postali su Gospodnji sljedbenici (Matej 4,18.19; Marko 1,16.17).
Andrija je grčko ime i znači “muškost”. Njegovo je zavičajno mjesto bilo Betsaida u Galileji (Ivan 1,44). Međutim, kao što smo rekli na početku ovog štiva, malo znamo o Andriji ili bilo čemu što je povezano s njim i njegovim ponašanjem. Međutim, bio je jedan od Isusovih pouzdanih učenika (Ivan 5,8; 12,22).
Bio je s Petrom, Jakovom i Ivanom kad su Isusa nasamo pitali o Njegovom budućem dolasku (Marko 13,3). Primjećujemo da je bio prisutan kad je Isus nahranio pet tisuća ljudi (Ivan 6,9), a nešto kasnije u Ivanu 12,22 doveo je Grke koji su željeli upoznati Isusa. Međutim, malo nam je poznato o njegovom životu u počecima prve Crkve. Zapazimo: triput ga vidimo kako druge dovodi Kristu: Petra, svojeg brata, zatim dječaka s kruhovima i ribama te neke Grke. Možda je Andrija bio manje karizmatična osoba od svojeg brata Petra koji je u prvoj Crkvi privukao veliku pozornost.
Petrov agresivni karakter ne samo što ga je gurnuo ispred Isusovih sljedbenika, nego ga je povremeno uvaljivao u nevolje. Sjetimo se prizora u Getsemaniju kad je uporabio svoj mač i kasnije kad se odrekao svojega Gospodina nakon što je obećao da to nikad neće učiniti. Pomislili bismo da će ga njegova suzdržljivost za vrijeme pranja nogu malo usporiti i navesti na razmišljanje. Ali Andriji je bilo drago što je svojeg brata mogao upoznati s Kristom i nije mu bilo krivo što je poslije toga naizgled bio “druga violina”. On je poznavao bratove sposobnosti i premda je bio nagao, znao je da Petar ima mnogo vrlina i da će ih uporabiti na slavu Bogu. On je očito bio zadovoljan što se ne nalazi u središtu pozornosti.
Ima mnogo ljudi koji su “druga violina” svojem bratu, sestri, prijatelju ili poznaniku. Prekrasna glazba simfonijskog orkestra ne bi bila moguća da nema drugih violina ili drugih puhačkih instrumenata. Istina je da u orkestru uglavnom poznatiji violinisti postaju prve violine, a najpoznatiji među njima postaje vodeća violina. U prikladnom trenutku ovaj glazbenik dobiva pljesak slušateljstva, ali su drugi violinisti zadovoljni što pomažu. Čini se da je Andrija imao takav položaj. Crkvi su danas potrebni stabilni i sažaljivi Andrije koji podupiru druge. Božji

Henok
“Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina. Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.” (Postanak 5,22-24)
Henok
“Henok je hodio s Bogom. Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina. Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.” (Postanak 5,22-24)
Kad sam bio mlađi, bila je popularna biblijska zagonetka: “Tko je bio najstariji čovjek na svijetu, a umro je prije svoga oca?” Uz mnogo pogađanja, oni koji su nastojali naći rješenje ove zagonetke često su bili jako zbunjeni. Sve dok se ne bi sjetili da je Henok bio Metušalahov otac. Henok je poznat kao “sedmi od Adama” i bio je Jeredov sin. Rodio se kad je Jeredu bilo stotinu šezdeset i dvije godine. Kad se rodio Metušalah, Henok je živio manje od polovice Jeredove dobi od šezdeset pet godina, ali je onda živio na zemlji gotovo trećinu Metušalahova života od devet stotina šezdeset i devet godina. Dakle, odgovor na zagonetku je — Metušalah.
Kad je Henok doživio tristo šezdeset i pet godina, uzet je na Nebo a da nije okusio smrt. Dotad je, koliko je zapisano, samo Adam umro prirodnom smrću, a Noa se još nije rodio. Henok je bio prorok čija je poruka bila usmjerena na Isusov povratak, kad će doći “sa svojim svetim Desettisućama” (Juda 14). Nema sumnje da je Henok mislio na Mesiju, na Otkupitelja, premda Adam još nije umro. Henok je znao za Abelovu preranu smrt i jasno je shvatio da grijeh znači smrt.
Međutim, Henok je bio posebno drag Bogu jer ga je On uzeo na Nebo prije nego što je okusio smrt. Kakva čast! Kad se preobrazio na Gori, pokraj Isusa su stali Mojsije i Ilija. Mojsije je predstavljao neke koji će zaspati u Kristu i uskrsnuti prigodom prvog uskrsnuća. Ilija je predstavljao one koji će živi dočekati Krista. Zašto Henok nije predstavljao preobražene? Nije li Bog možda namjeravao da ova dvojica prigodom preobraženja budu stvarni predstavnici onih koji spavaju i onih koji će živjeti kad se Isus pojavi prigodom svojeg drugog dolaska? Nemamo izvještaja da je Henok ikada sagriješio, premda je bez sumnje pobijedio mnoge kušnje. Ali Ilija, koji je bio preobražen kao Henok, “bijaše čovjek baš kao i mi” (Jakov 5,17.18 — Jeruzalemska Biblija). On i Mojsije bili su prikladni predstavnici onih koji će se preobraziti i onih koji će uskrsnuti.
Mojsije je zapisao: “Po rođenju Metušalahovu Henok je živio trista godina te mu se rodilo još sinova i kćeri. Henok poživje u svemu trista šezdeset i pet godina. Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.” (Postanak 5,22-24) Zapazimo rečenicu: “Henok je hodio s Bogom.” Ne nalazimo je ni kod jednog drugog patrijarha. Neki od njih spomenuti su u Poslanici Hebrejima, ali Pavao samo za Henoka kaže: “Vjerom je Henok prenesen tako da nije vidio smrti; i više se ne nađe, jer ga Bog bijaše prenio. Prije, naime, nego što bijaše prenesen, primi svjedočanstvo da je ugodio Bogu.” (Hebrejima 11,5) Isus želi da prigodom svojeg dolaska može dati slično svjedočanstvo o nama kako bi nas mogao uzeti sa zemlje u slavu. Put koji vodi prema gore možemo naći ako svakodnevno živimo s Bogom. Molimo se za to danas i ubuduće.

Itaj Gićanin
“Kralj upita Itaja Gićanina: ‘Zašto i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod kralja! Ti si stranac, prognan iz svoje zemlje. Jučer si došao, a danas da te vodim da se potucaš s nama kad ja idem kamo me sreća nanese. Vrati se i odvedi svoju braću natrag sa sobom, a Jahve neka ti iskaže ljubav i vjernost!’” (2. Samuelova 15,19.20)
Njegovo se ime ne spominje u kronici poznatih ljudi vjere u Poslanici Hebrejima. Itaja Gićanina susrećemo prvi put u izvještaju o Davidovom bijegu pred Abšalomom koji mu je pokušao oteti kraljevstvo. Zamijetimo ove neobične riječi iz piščeva pera: “Kralj upita Itaja Gićanina: ‘Zašto i ti ideš s nama? Vrati se i ostani kod kralja! Ti si stranac, prognan iz svoje zemlje. Jučer si došao, a danas da te vodim da se potucaš s nama kad ja idem kamo me sreća nanese. Vrati se i odvedi svoju braću natrag sa sobom, a Jahve neka ti iskaže ljubav i vjernost!” (2. Samuelova 15,19.20)
Itaj je bio iskreno odan Davidu premda se tek nedavno sprijateljio s njim i članovima njegove obitelji. Oni su bili Filistejci; pripadali su narodu koji je bio najljući protivnik Izraela. Sam David pobio je mnoge Filistejce. Očito je da je Itaj prebjegao u Izrael, prihvatio njegovog Boga i sada bio spreman umrijeti za kralja Davida i njegovo kraljevstvo. David nije zaboravio Itaja. Postavio ga je za vojskovođu nad trećinom svojih ljudi. Itaj, koji se tek nedavno pridružio izraelskoj vojsci, mogao je iskoristiti priliku koju mu je David ponudio: “Vrati se i ostani s kraljem Abšalomom.” Ali Itaj je u Davidu vidio vođu i kralja kojeg je htio slijediti. Upravo mu je ova postojana odanost osigurala mjesto vojskovođe u Davidovoj vojsci.
Nakon ovog događaja Biblija više ne spominje Itaja. Ali Itajeve riječi: “Živoga mi Jahve i tako mi živ bio moj gospodar kralj: gdje god bude moj gospodar kralj, bilo na smrt ili na život, ondje će biti i tvoj sluga”, slične su zavjetu Rute Moapke. Njihove su riječi spomenici koje ne smijemo zaboraviti. Odlučnost i odanost pomažu ljudima da se istaknu u zemaljskim kraljevstvima, kao što je bio slučaj s Danielom, a na kraju i u Božjem kraljevstvu.
U ovo naše vrijeme pohlepe, korupcije i nepoštenja, Bog traži odanost koja ne mari za posljedice. Naravno, Bog obećava da će biti s nama do svršetka svijeta. Međutim, kad se suočimo s teškoćama, sjetimo se Itaja koji je mogao krenuti naizgled lakšim putem, ali je, zahvaljujući tome što je prihvatio teži put, postao vojskovođa u Davidovoj vojsci. I to je razlog što ga pamtimo do današnjeg dana. Da, živjeti s Bogom ima trenutačne, ali i vječne posljedice.

Timotej
“Zato ti pripominjem da raspiriš Božju milost koja je u tebi polaganjem mojih ruku. Uistinu, Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.” (2. Timoteju 1,6.7)
Za propovjednika Evanđelja nema većeg zadovoljstva nego dovesti mladu osobu Kristu, osobu koja raste u vjeri i postaje Božji svjedok. Zamislite da podučavate mladu osobu da bude uspješni pastor/evanđelist. To je bio slučaj s Pavlom i Timotejem. Timotejev otac bio je Grk, a majka Židovka (Djela 16,1.2). Živjeli su u Listri u Maloj Aziji (današnjoj Turskoj). Članovi mjesne crkve u Listri i Ikoniju, udaljenom nekoliko kilometara, veoma su cijenili Timoteja kad je postao kršćanin.
Pavao je u Timoteju vidio sposobnog vođu Crkve koja je rasla. Također je u njemu vidio dobrog suradnika koji bi mu mogao pomoći na misionarskim putovanjima gdje bi mogao naučiti kako da djelotvornije naviješta Evanđelje i donosi ohrabrenje ljudima s kojima se susreće. Pavao se očinski zainteresirao za Timoteja. U 1. Timoteju 1,2 naziva ga “pravim sinom u vjeri”, a u 2. Timoteju 1,2 “ljubljenim sinom”. Na očinski način Pavao je pozivao Timoteja da ne popušta mladenačkim strastima i da se ne stidi Evanđelja (2. Timoteju 2,22; 1,.
Timotejev prvi zadatak bio je da ode progonjenoj crkvi u Solunu i ohrabri vjernike. Poslije se pridružio Pavlu u Korintu. Zatim odlazi u Makedoniju u još jedan posjet i odatle ponovno u Korint. U jednom Pavlovom pismu Korinćanima nalazimo nagovještaj poziva crkvi u Korintu da bude pažljiva prema Timoteju i da ga ne prezre; po tome zaključujemo da je Timotej možda bio stidljiv ili povučen (1. Korinćanima 16,10.11; 4,17). (Poznajem mnoge mlade ljude koji su u svojoj mladosti bili povučeni da bi kasnije zauzeli istaknuto mjesto u Božjoj crkvi. Ponekad njihova stidljivost može biti veliki blagoslov i istinska vrlina u saobraćanju s drugima.)
Timotej je bio zatvoren zbog svoje vjere, ali je konačno oslobođen (Hebrejima 13,23). Prema nekim predajama na kraju su mu uzeli pastorat u Efezu, da bi kao mučenik umro za svoju vjeru. Pavao je Timoteju uputio dobre savjete u dvjema pastoralnim pismima. Ime Timotej utkano je u dvije pastoralne poslanice koje nose njegovo ime. Pavao mu je uputio važne savjete koji se sve do našeg vremena koriste za druge početnike i za službu rukopolaganja propovjednika za život službe u evanđeoskom radu. “Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti” dobar je savjet za mladog čovjeka kojemu očito nije bilo lako davati savjete starijima. Čvrsto se drži nadahnute Božje riječi; čuvaj zdrav nauk; budi živi primjer vijesti koju propovijedaš i odlučno postupaj s učiteljima lažnog evanđelja — to su samo neki od savjeta koje je uputio Timoteju.
Iz Pavlovih savjeta Timoteju možemo dosta naučiti. U odgovoru lažnim učiteljima važno je da svoje vjerovanje temeljimo na Božjoj riječi. Timotej se trebao čvrsto držati Boga i time biti živi primjer Crkvi držeći baklju istine da jasno gori. Imamo li danas boljeg savjeta?

Onezim
“Zahvaljujem Bogu svome uvijek kad te se sjećam u svojim molitvama — čujem, naime, za tvoju ljubav i vjeru koju imaš prema Gospodinu Isusu i prema svim svetima.” (Filemonu 4.5)
Premda o Onezimu ne znamo puno, jedno je jasno: bio je posebno drag Pavlu. Pavao je pisao Filemonu kojeg je ranije upoznao s Isusom. Filemon je živio u lijepom gradiću Kolosi. Zapazite kako se ozbiljno zauzima za ovog odbjeglog roba. “Molim te za svog sina koga rodih u okovima, za Onezima, koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan. Njega ti — upravo njega, to jest moje srce — šaljem natrag. Htio sam ga zadržati kod sebe da mi mjesto tebe posluži u okovima koje nosim radi Radosne vijesti. Ali nisam bez tvoga pristanka ništa htio učiniti, da tvoje dobročinstvo ne bude kao prisilno, već svojevoljno. Možda je zato bio odijeljen od tebe na kratko vrijeme da ti bude povraćen zauvijek, ne više kao rob, već više od roba, kao dragi brat, meni izvanredno drag, a koliko više tebi i po naravi i po Gospodinu. Ako, dakle, mene smatraš za druga, primi njega kao mene! A ako te je u čemu oštetio ili ti što duguje, to unesi u moj račun. Ja, Pavao, potpisujem vlastoručno, ja ću platiti ... da ti ne reknem da si i sam sebe meni dužan.” (Filemonu 10-19)
Citirao sam ovdje čitavu priču jer vjerujem da u njoj ima mnogo toga što može biti na blagoslov svakom čitatelju. Pavao vidi mnogo dobra u odbjeglom robu Onezimu. Sila Evanđelja očituje se u promijenjenom životu. Onezimovo ime znači “koristan” i možda ga Pavao rabi kao igru riječi u ovoj rečenici koju je uputio svojem prijatelju Filemonu: “Koji ti je negda bio nekoristan, a koji je sada i tebi i meni vrlo koristan.” Ignacije kaže za Onezima da je bio “čovjek neiskazane ljubavi”. Evanđelje je donijelo značajnu promjenu u Onezimov život.
Evanđelje je bilo veliki blagoslov i za Pavla, jer je imao sažaljenja pa je ovog čovjeka stavio u svoje srce kao pravog brata u Kristu. Svaki pojedinac ima veliku vrijednost za našeg Otkupitelja. Važno je da i mi, Njegovi sljedbenici, prema svima postupamo dostojanstveno i ljubazno.
Pavao želi raditi s Onezimom samo ako to Filemon dopusti. Također ga uzdiže kao sebi jednakog: “Prihvati ga kao što bi prihvatio mene!” “Ako ti duguje novac, ja ću platiti. Nemoj ga time opterećivati.” Vjerojatno želi reći: “Nemoj ga na to ni podsjećati.” Ovo je priča o kršćanskoj ljubavi na djelu. Poslanica Filemonu je mala, ali je još jedan primjer kako Isus želi da ljubimo mislima i djelima.
Kad vam se pruži prva prilika, molite se za nekoga koga vi ili vaša crkva ne podnosite i pokušajte ga voljeti. U tom slučaju Pavlov poziv neće biti upućen samo njegovom prijatelju Filemonu, nego i vama. Nije li predivno kako je Sveto pismo aktualno u svim naraštajima? Nama su danas potrebne iste vijesti kao Filemonu prije tisuću i devet stotina godina.

Marija Magdalena (2)
“Ona je učinila što je mogla: pomazala je tijelo moje unaprijed za ukop. Zaista, kažem vam, gdje god se bude — na svem svijetu — propovijedala Radosna vijest, kazat će se, njoj na uspomenu, i ovo što ona učini.” (Marko 14,8.9)
Marija je odrasla u Betaniji kao vrlo lijepa djevojka. Primijetio ju je Šimun i kad je bila dovoljno odrasla, počeo joj je davati poklone. On se njoj sviđao. I tada ju je poveo putem grijeha. Ovaj izvanbračni izlet isprva mu je malo smetao. Tako je s grijehom.
Ali grijeh se ne može dugo skrivati. U ono vrijeme bio je običaj da se okrivi žena, pa kad se u malom mjestu Betaniji pročulo za Šimunovu vezu s Marijom, ljudi su je odbacili. Prezreli su je kao “uličarku”. Što je bilo najgore, čak su je izbjegavale i njezine prijateljice i mještani. Nije mogla dobiti ni posla, ni ljubavi, ni razumijevanja ni skrbi — morala je otići.
I tako je padala sve niže, a jedini način da preživi bio je prostitucija. Ali njezino nježno srce nije moglo podnijeti takav život. Kamo da ide i kome da se obrati za savjet? Sotona ju je prevario i na kraju je postala opsjednuta đavlom. Um joj je bio poremećen, slično kao onom bijesnom čovjeku u Gadari.
Isus je naišao na Mariju dok je boravio u Galileji. Sažalio se nad njom i izliječio je. Podigao ju je iz prljavštine grijeha i potpuno je oslobodio. Sada su u njezinom životu najvažnije stvari postale oprost, spasenje, nada, uvjerenje i otkrivanje vlastite vrijednosti. Miris Evanđelja prožimao je njezin život.
Svi su u Šimunovoj kući na njoj primijetili promjenu. Ona nije mislila na trošak kad je bila tako čudesno izliječena. Susret s Isusom doveo je do promjene. Tu promjenu nije učinilo njezino prihvaćanje Radosne vijesti, već Isusovo pomirenje. Sada je ponovno bila pomirena s Ocem. Spasitelj ju je podigao iz ponora. “Božji ideal za njegovu djecu uzvišeniji je od najuzvišenije misli koju ljudski um može dosegnuti.” (Ellen White, Isusov život, str. 246) Kristov čin ljubavi, a ne njezin čin, izazvao je promjenu. Njezina nastojanja vodila su je putem propasti. Njegova nastojanja podigla su je u slavu.
Njezinu priču iznose sva četiri evanđelja jer ona pokazuje što je zapravo Radosna vijest. U nama nema ni sile ni dobrote da bismo se spasili. Samo je Gospodin Isus u stanju dati silu, podići i spasiti one koji su “pali”, a On je to voljan učiniti.
Neki kršćani misle da nakon što ih Isus opravda trebaju nastaviti s posvećivanjem. Recimo to na drugi način. Možemo reći: “Moram rasti u milosti”, “Moram postati savršena prije nego što Gospodin dođe” ili “Moram savršeno vršiti zapovijedi ili ću propasti”. Ili možda kažemo: “Moram više svjedočiti ili će me Bog pozvati na odgovornost.” U svakoj od ovih rečenica nalazimo sebe. Marijin život bio je različit po tome što je “ja” ostavila po strani i usredotočila se na Isusa. Vidite li? To je Njegova milost. Njegovo se savršenstvo odlično vidi u Njegovim zapovijedima. Ono što istječe iz nas jest svjedočenje o Njemu. Njegova posvećujuća sila stalno nas dovodi u vezu s Ocem. Usmjerenost na Isusa sve mijenja. Zato je Isus rekao: “Gdje god se bude propovijedala Radosna vijest, pričat će se i ovaj događaj.” Nakon što su Mariju svi odbacili, Isus ju je prikazao u najljepšem svjetlu. On je postao njezin Put, Istina i Život.
Kako je s vama? Želite li i vi da Krist uđe u vaš život, da promijeni vaš način života i smjer kojim se krećete ako je potrebno? Kad dođete k Njemu, Njegov skupocjeni miris izvršit će na vas trajne posljedice. Najveći od svih događaja bio je kad je Marija došla k Isusu — grešnik je došao Kristu. U svojem daru dala je sve što je imala. On je njoj dao sve što joj je bilo potrebno — “dar života”.

Šimun iz Betanije
“Pa ipak, on dobro zna put kojim kročim! Neka me kuša: čist k’o zlato ću izići!” (Job 23,10)Šimun je tog dana prinio žrtvu. Činilo se da je spreman ponovno gurnuti Mariju u pakao iz kojeg ju je Isus izbavio. Time je vezao sebe za dno i razarao vlastitu budućnost. Međutim, Isus ga nije prepustio bespomoćnosti. Šimun se nadao da je Isus Mesija, ali Ga još nije prihvatio za osobnog Spasitelja. Njegov se karakter još nije preobrazio i njegova su životna načela ostala nepromijenjena. I on je imao svoju posudu, ne onu Marijinu alabastrenu ili Judinu s novcem, već simboličnu posudu oholosti. Bio je vodeći farizej u Betaniji i premda ga je Isus izliječio od gube, ponos mu nije dopuštao da mu Spasitelj donese duhovno ozdravljenje.
Kako što će Isus do kraja raditi s Judom, tako je radio i sa Šimunom (Luka 7,40-47). Tako radi sa svakim. On ne diže olako ruke ni od koga jer je na kocki vječnost. Ali hvala Bogu, Šimunovo se srce toga dana slomilo. Šimunov život pokazuje da se mogu spasiti svi grešnici ako dopuste Isusu da uđe u njihov život i obavi svoje vječno djelo. Šimun nije mogao i dalje skrivati svoju prošlost, posebno vezu s Marijom. Mogao je tog dana izgubiti sve — ali je još uvijek bio osjetljiv na Božji dodir. Još nije ožalostio Božjega Duha. “Njegova je gordost ponižena, on se pokajao i gordi farizej postao je ponizni, samopožrtvovni učenik.” (Ellen White, Isusov život, str. 464)
Sada vidite zašto se izvještaj o Mariji spominje kad god se iznosi Evanđelje. On otkriva što je zapravo Evanđelje. Ono uzdiže ljude iznad njihove prirode — naravno, ako dopuste da ih Isus dotakne. Zanimljivo je da je Isus imao posla s ljudima u crkvi. Oni koji su bili vani nisu mogli primijetiti probleme. Ali Isus je znao i uvijek zna što se događa u umu koji je prepušten samome sebi. Nitko od Spasitelja ne može sakriti svoj život, ni prošli ni sadašnji. Tako je i u ovom događaju: Isus se druži s ljudima da bi ih mogao spasiti. Dvoje je spasio, a na nesreću, onaj koji je najviše obećavao, propao je. Tragedija je u tome što će neki, bez obzira na to koliko ih Krist ljubi i djeluje na ljudska srca i umove, neizbježno prezreti Njegovu ljubav i uništiti sami sebe. Nije li prekrasno što je Šimun tog dana predao srce Isusu?

Juda Iskariotski
“Nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara. Jer ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti, ili će uz jednoga pristajati, a drugoga prezirati. Ne može se služiti Bogu i bogatstvu!” (Luka 16,13)
Kao izravna suprotnost Mariji i Šimunu na gozbi u Betaniji bio je Juda. U Novom zavjetu spomenut je dvadeset devet puta; i on je imao kutiju, ali za novac. Njegova pohlepa i ljubav prema novcu počele su se pokazivati kad je na Šimunovoj gozbi lanuo: “Marijin izdatak trebalo je dati siromasima.” Juda je žrtvovao vječnost za svoju kutiju pohlepe. Marija je već pokazala da je stekla vječnost kad je razbila svoju posudicu. Zbog svoje ljubavi i zahvalnosti nije mogla postupiti drukčije.
Juda je bio s Kristom tri godine; slušao je Njegov nauk, vidio Njegova čuda i osjetio Njegovu ljubav. U kojem je trenutku Juda krenuo pogrešnim putem i zašto je propao? Vjerovao je da je Isus Mesija, ali nikad nije sve svoje predao Otkupitelju. Umjesto da doživi promjenu karaktera, on je njegovao ljubav prema sebi, samopoštovanje i ljubav prema novcu. Umjesto da dopusti Isusu da ojača njegove talente, oslabio ih je dopuštajući oholosti da se ispriječi i zadržavajući sve za sebe. Onda je otišao dalje i kritizirao Isusov plan i nauk pa je čak zaključio da Isus griješi u svojem radu.
Istina je da je Juda bio karizmatičan. Bio je darovit, pametan i šarmantan. Zato su učenici nagovarali Isusa da ga primi u njihovu skupinu. Isus je za Judu učinio sve što je mogao. Nijednog trenutka nije digao ruke od njega dok ovaj konačno nije otišao predaleko i počinio neoprostivi grijeh.
One posljednje večeri u četvrtak uvečer u tjednu Pashe, Isus ga je gotovo uspio uvjeriti u potrebu za promjenom. Htio je sudjelovati u slavnoj Spasiteljevoj ljubavi; silno je želio biti u Njegovom kraljevstvu. Ali nedostatak priznanja i pokajanja stajao ga je života, a što je još gore, stajao ga je vječnog života. Juda se nije mogao odreći sebe. Nikad nije naučio primiti i uživati u mirisu koji je Isus darovao grešniku. Bio je pun vlastite umišljenosti i samopoštovanja umjesto da se raduje nadi koja dolazi od njegovog Učitelja.
Svatko u životu nešto žrtvuje. Na nesreću, mnogi su slični Judi i žrtvuju vječnost. Ako Krist nije u središtu uma i srca, lako je pasti u zamku da se dičimo kućom, automobilima, poslom, naobrazbom i obitelji. Upravo to često ljude čini sebičnima, lakomima i bijednima i odvlači ih od Spasitelja. Za spasenje se pred Spasiteljeve noge mora staviti sve.
Gdje god se iznosi Evanđelje, priča se i ovaj događaj. On pokazuje što Isus čini. On podiže ljude, daje im nadu, obnavlja uvjerenje u vlastitu vrijednost i pruža mir i nadu. Sve ovo dogodilo se Mariji jer je sve predala Isusu. Juda se nije htio pokoriti i izgubio je sve.
A kako je s vama? Isus želi vaš život učiniti korisnim danas i svakog dana. Ako još niste, danas je trenutak da se predate Njemu i počnete živjeti stvarnim životom.

Marta
“Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu — kao svoje duhovno bogoštovlje. Nemojte se prilagođavati ovomu svijetu! Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!” (Rimljanima 12,1.2)
Marta nije tako dobro poznata kao mnoge druge osobe u Svetom pismu. Na primjer, ona se ne nalazi toliko u središtu pozornosti kao Marija. Bila je od onih važnih osoba koje su dobronamjerne i vole služiti drugima; svladala je umijeće gostoljubivosti. Neki misle da je bila udovica i da je uzela k sebi svojeg brata Lazara i sestru Mariju. Također je ugošćivala Isusa koji se ugodno osjećao u njezinom domu. Međutim, čini se da je u svojoj zaposlenosti propustila važnu stvar: bila je zaposlena mnogim stvarima, a propustila je staviti na pravo mjesto svoj duhovni život.
Kad se pojavio Isus, ona je htjela biti sigurna da će sve biti pripremljeno kako treba. Pogledajte kako Luka opisuje ovaj događaj u desetom poglavlju: “Dok su putovali, uđe u jedno selo, gdje ga neka žena po imenu Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: ‘Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!’ ‘Marta, Marta! — odgovori joj Gospodin — brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.’” (Luka 10,38-42)
Možda je Pavao mislio na Martu i njoj slične, premda u drugom smislu, kad je govorio o služenju Gospodinu “bez podijeljenosti” (1. Korinćanima 7,35). Postoji fina ravnoteža u služenju, čak i kad služimo Gospodinu. Čovjek može biti jako zaposlen služenjem pa da ne uzme vremena da sjedne do Isusovih nogu ili da dođe do Njega. S druge strane postoji mogućnost da netko sve vrijeme želi “sjediti do Isusovih nogu” i pritom zanemari neke nezaobilazne dužnosti u životu. Izvještaj o Mariji i Marti podsjeća nas kako je Isusu stalo do toga da budemo uravnoteženi.
Kao što kaže prva zapovijed, u svojem životu trebamo dati prednost Prvome, a ostalo će već slijediti kako treba. Kad u svojem životu Boga stavimo na prvo mjesto, On nas osposobljava i daje nam snagu da se brinemo za ostalo. Isus je to rekao ovako: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati!” (Matej 6,33) U svojoj Propovijedi na gori Isus je podsjetio slušatelje: “Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? — to sve traže pogani.” Ukazao je na ono što nam je svima potrebno: “Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost.” Njegova pravednost pomoći će nam da ispravno odredimo svoje prioritete u ravnoteži, opsegu i djelotvornosti.
Sviđa mi se način na koji se Marta ističe u vrijeme Lazarove smrti. U Luki 10 vezana je za kuhinju i gostoljubivost. Ali u Ivanu 11,20-27 imamo sliku sasvim druge Marte. Čini se da se njezina praktična narav mogla bolje nositi sa situacijom nakon Lazarove smrti, dok je Marija bila više sklona suzama. Kod nje je očito došlo do zastoja u vjeri i razumijevanju onoga što je Isus mogao učiniti za nju. Premda razočarana što Isus nije bio prisutan kad je Lazar umro, Marta je vladala situacijom. Sklon sam vjerovati da je Isus i kod nje izazvao promjenu u njezinom pristupu životu i da je sada uravnotežila vjeru i djela.