Zivjeti s Bogom-ljudi i zene Biblije

Adam i Eva
“I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci — svoj zemlji — i svim gmizavcima što puze po zemlji!’ Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1,26.27)
Zamislite prizor na početku prvog tisućljeća na Zemlji, prve nove godine! Bog je postavio Adama da upravlja Zemljom i njegova je prva zadaća bila da svakoj životinji dade ime. Adam je vrlo brzo primijetio da su sve bile u paru. Možete li zamisliti kako pita Boga: “Oče, a gdje je moj drug?” Bog je odgovorio s malo anestezije. Kad se Adam probudio, bila je tu — Eva, najljepša žena koja je ikad živjela na Zemlji. Zamislite njegove usklike kad ju je ugledao — “Oho! Oho! Je li ona stvarna? Hvala Ti, Oče!” Doista je mogao reći: “Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” Kakav prekrasan rođendanski i novogodišnji poklon umotan u prelijepu i ljupku damu! Ali to nije bilo sve.
Bog je odmah poveo Adama i Evu u njihov dom u vrtu, u Eden. Proljeće dolazi s čitavom lepezom šarenih pupoljaka koji će se uskoro pretvoriti u prekrasno ljetno cvijeće, plodove, orahe i povrće. Jesen dolazi prebrzo sa svojom očekivanom žetvom i bojama koje iščezavaju. U Edenu se sve moglo doživjeti odjednom — izuzetno vrijeme, prizori, okusi i zvuci, ali bez boja koje blijede. Ali to nije bilo sve.
Te večeri, kad se sunce spuštalo, Bog je upoznao naše praroditelje s ljepotama prve subote na Zemlji. U to se ubrajao poseban doživljaj vrhunske i trajne zajednice sa Stvoriteljem svemira. Adam i Eva šetali su po vrtu i razgovarali s Njim. Smijemo li naslutiti i da se čula uzvišena glazba nebeskih zborova? Nije bilo grijeha, smrti ni stresa, ničega što bi ometalo savršeni spokoj i ljubav. Sve stvoreno radovalo se u nepomućenoj sreći.
Zamislimo kako će biti kada Bog obnovi Zemlju u njezino prvotno stanje, sa svom njezinom ljepotom i čarobnošću! Najljepše u tome novom stvaranju jest što Bog želi da vi budete svjedoci svega toga. Pomislite na mogućnost da stojite pokraj Adama i Eve koji su uskrsnuli s obnovljenom mladošću. Sada su obučeni u besmrtnost i ponovno uživaju u osobnoj prisutnosti i ljubavi svojeg Stvoritelja i Otkupitelja.

Izak i Rebeka
“Duboko se naklonim i štovanje Jahvi iskažem te blagoslovim Jahvu, Boga gospodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu. ... Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.” (Postanak 24,48.51)
Ime Izak znači “on se smije” i vjerojatno se odnosi na radost njegovih roditelja kad se rodio. Bio je dijete Abrahama i Sare u njihovoj starosti, i da su živjeli u naše vrijeme, smatrali bismo da su s cinizmom gledali na obećano rođenje svojeg sina. Sin im se rodio oko dvadeset pet godina nakon što je Abraham stigao u “obećanu zemlju”. Bog je održao svoja mnoga obećanja (Postanak 12,2.4; 13,15.16; 15,5.13.18; 17,2-7; 18,10). Ponekad je teško predvidjeti kako će Bog ispuniti svoja obećanja; za Abrahama je to bilo jednako teško, a ne zaboravite da je bio patrijarh! Jednom je pomislio da bi mogao posvojiti svojeg vjernog slugu pa bi se tako ispunilo obećanje. Nešto kasnije čak je i Sara predložila da dijete bude rođeno preko Hagare, njezine sluškinje. Abraham se onda oženio Hagarom i ova je rodila sina kojeg je Abraham jako cijenio i volio. Međutim, Jišmael nije bio obećani sin. Onda je konačno došao trenutak kad se rodio Izak; nije se rodio umjetnim začećem niti kakvom drugom metodom, nego Božjom ljubavlju i silom.
Na nesreću, Sara nije nikad upoznala svoju snahu jer je već tri godine bila u grobu kad je Abraham potražio ženu Izaku (Postanak 23,1; 24,1-4). Nije htio preuzeti rizik da ga oženi djevojkom iz susjedstva, jer su one bile druge vjere. Poslao je svojeg vjernog slugu Eliezera k svojoj rodbini koja se nalazila u blizini turske granice. Rebeka je, kao i Sara, bila ljepotica. Zbog toga se ponovilo ono što su godinama prije doživjeli Abraham i Sara. Ovaj put se radilo o Abimeleku, poglavici iz Gaze. Još i danas postoje problemi između Izraelaca i stanovnika Gaze. Međutim, nešto kasnije Izak i Abimelek sklopili su mir. Ali ovaj put se nije radilo o Rebeki, već o vodi. Izak i njegovi ljudi iskopali su zdenac, ali su im drugi osporili pravo na zemlju. Obitelj se preselila na jug u Beer Šebu gdje su našli dovoljno vode i tu je Bog s Izakom obnovio savez koji je sklopio s Abrahamom. Ovdje je Izak sklopio mir s filistejskim poglavicom Abimelekom.
Sara nije imala priliku da razmazi svoju unučad. Dva blizanca, Jakov i Ezav, rodili su se Izaku i Rebeki oko dvadeset tri godine nakon njezine smrti. Da je živjela, vjerojatno bi primijetila da je Ezav Izakov miljenik, a Jakov Rebekin pa bi ih mogla savjetovati da prema obojici postupaju jednako. Na Istoku je bila obveza djeda i bake, a tako je i danas, da vode i pomažu u odgajanju mlađih naraštaja. Međutim, Izak i Rebeka pali su u zamku koju Sotona postavlja mnogim roditeljima. Ova zamka nevidljivo dijeli obitelji, odanost i povjerenje.
Premda je Bog već rekao da će Jakov naslijediti pravo prvorodstva, koje je rezervirano za najstarijeg sina u obitelji (i to je zahvaljujući samo nekolicini minuta bio Ezav), Izak ga je kao tradicionalist i dalje htio predati Ezavu. Kad je to odlučio ostvariti, Rebeka je saznala za mužev plan i smislila spletku i prijevaru zbog koje su patili ondašnji i budući naraštaji. “Da sam bar postupio onako” — niste li sami često ponavljali ovu rečenicu? Da su bar čekali na Gospodina. Čudesno je kako Bog radi. U poglavlju o vjeri u Hebrejima 11 zapisano je: “Vjerom Izak blagoslovi Jakova i Ezava, čak s obzirom na buduće stvari.” (redak 20) Ako dopustimo, Bog će uvijek našu žalost pretvoriti u radost, nezadovoljstvo u mir i smrt u život. Isprobajmo to danas!

Izak i Rebeka
“Duboko se naklonim i štovanje Jahvi iskažem te blagoslovim Jahvu, Boga gospodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu. ... Rebeka je, eto, pred tobom: uzmi je pa idi, neka bude ženom sinu tvoga gospodara, kako je Jahve rekao.” (Postanak 24,48.51)
Ime Izak znači “on se smije” i vjerojatno se odnosi na radost njegovih roditelja kad se rodio. Bio je dijete Abrahama i Sare u njihovoj starosti, i da su živjeli u naše vrijeme, smatrali bismo da su s cinizmom gledali na obećano rođenje svojeg sina. Sin im se rodio oko dvadeset pet godina nakon što je Abraham stigao u “obećanu zemlju”. Bog je održao svoja mnoga obećanja (Postanak 12,2.4; 13,15.16; 15,5.13.18; 17,2-7; 18,10). Ponekad je teško predvidjeti kako će Bog ispuniti svoja obećanja; za Abrahama je to bilo jednako teško, a ne zaboravite da je bio patrijarh! Jednom je pomislio da bi mogao posvojiti svojeg vjernog slugu pa bi se tako ispunilo obećanje. Nešto kasnije čak je i Sara predložila da dijete bude rođeno preko Hagare, njezine sluškinje. Abraham se onda oženio Hagarom i ova je rodila sina kojeg je Abraham jako cijenio i volio. Međutim, Jišmael nije bio obećani sin. Onda je konačno došao trenutak kad se rodio Izak; nije se rodio umjetnim začećem niti kakvom drugom metodom, nego Božjom ljubavlju i silom.
Na nesreću, Sara nije nikad upoznala svoju snahu jer je već tri godine bila u grobu kad je Abraham potražio ženu Izaku (Postanak 23,1; 24,1-4). Nije htio preuzeti rizik da ga oženi djevojkom iz susjedstva, jer su one bile druge vjere. Poslao je svojeg vjernog slugu Eliezera k svojoj rodbini koja se nalazila u blizini turske granice. Rebeka je, kao i Sara, bila ljepotica. Zbog toga se ponovilo ono što su godinama prije doživjeli Abraham i Sara. Ovaj put se radilo o Abimeleku, poglavici iz Gaze. Još i danas postoje problemi između Izraelaca i stanovnika Gaze. Međutim, nešto kasnije Izak i Abimelek sklopili su mir. Ali ovaj put se nije radilo o Rebeki, već o vodi. Izak i njegovi ljudi iskopali su zdenac, ali su im drugi osporili pravo na zemlju. Obitelj se preselila na jug u Beer Šebu gdje su našli dovoljno vode i tu je Bog s Izakom obnovio savez koji je sklopio s Abrahamom. Ovdje je Izak sklopio mir s filistejskim poglavicom Abimelekom.
Sara nije imala priliku da razmazi svoju unučad. Dva blizanca, Jakov i Ezav, rodili su se Izaku i Rebeki oko dvadeset tri godine nakon njezine smrti. Da je živjela, vjerojatno bi primijetila da je Ezav Izakov miljenik, a Jakov Rebekin pa bi ih mogla savjetovati da prema obojici postupaju jednako. Na Istoku je bila obveza djeda i bake, a tako je i danas, da vode i pomažu u odgajanju mlađih naraštaja. Međutim, Izak i Rebeka pali su u zamku koju Sotona postavlja mnogim roditeljima. Ova zamka nevidljivo dijeli obitelji, odanost i povjerenje.
Premda je Bog već rekao da će Jakov naslijediti pravo prvorodstva, koje je rezervirano za najstarijeg sina u obitelji (i to je zahvaljujući samo nekolicini minuta bio Ezav), Izak ga je kao tradicionalist i dalje htio predati Ezavu. Kad je to odlučio ostvariti, Rebeka je saznala za mužev plan i smislila spletku i prijevaru zbog koje su patili ondašnji i budući naraštaji. “Da sam bar postupio onako” — niste li sami često ponavljali ovu rečenicu? Da su bar čekali na Gospodina. Čudesno je kako Bog radi. U poglavlju o vjeri u Hebrejima 11 zapisano je: “Vjerom Izak blagoslovi Jakova i Ezava, čak s obzirom na buduće stvari.” (redak 20) Ako dopustimo, Bog će uvijek našu žalost pretvoriti u radost, nezadovoljstvo u mir i smrt u život. Isprobajmo to danas!

Amram i Johabeda
“Žena zače i rodi sina. Vidjevši kako je krasan, krila ga je tri mjeseca. Kad ga nije mogla više sakrivati, nabavi košaricu od papirusove trstike, oblijepi je smolom i paklinom, u nju stavi dijete i položi ga u trstiku na obali Rijeke.” (Izlazak 2,2.3)
Amram i Johabeda najvjerojatnije su živjeli u Tebi, danas poznatoj kao Luxor. Premda je u ljetnim mjesecima vrlo vruće, klima je inače ugodna. Na drugoj strani Nila nalazila se dolina u kojoj su bili pokopani neki kraljevi i u kojoj će u kasnijim stoljećima biti pokopani još mnogi. To će biti kraljevi kao što su Ramzes II. i njegovih pet sinova, Ramzes IV., Tutankamon, Seti I. i mnogi drugi. Neki će doživjeti veliki publicitet u budućim stoljećima kada budu otkriveni njihovi grobovi i njihovo blago izloženo javnosti.
Međutim, Amram i Johabeda nisu spadali među velikaše. Bili su robovi kao tisuće njihove braće i sestara u Izraelu. Amram je vjerojatno radio na gradnji hramova i grobnica koje će ostati do našeg doba. Za Amrama i Johabedu znamo da su imali dvanaestogodišnju kćer i sina, a sada su dobili još jednog sina. Na Istoku je rođenje sina uvijek prilika za proslavljanje u obitelji. Ali, nekako u to vrijeme ova se obitelj našla u velikoj muci. Kralj Amniotes III. izdao je proglas da se prirast Izraelaca treba smanjiti. Svu mušku novorođenčad trebalo je pobiti. Postoji li neki način da se spasi život ovog dječaka koji je već kao novorođenče pokazivao da je pred njim velika budućnost?
Od obilja papirusne trske koja je rasla na obalama Nila i njegovih pritoka Amramova je obitelj napravila košaricu za svoju malu bebu i oblijepila je smolom. Kad bi se saznalo da su u blizini vojnici koji trebaju izvršiti naredbu, nije bilo teško odnijeti malu crnu košaricu do obale i staviti je u visoki papirus gdje je mogla biti na sigurnom i gdje su svi zvuci prigušeni.
I tako se dogodilo da je jednog dana princeza Hatšepsut došla na kupanje. Mali Mojsije cvilio je u svojoj maloj kolijevci — nećemo mu to zamjeriti. Međutim, princeza je čula plač i kao svaka normala mlada dama htjela je vidjeti dijete. Bila je to ljubav na prvi pogled i zvuk, i što joj je preostalo nego da ga posvoji? I to je vjerojatno razlog što danas znamo za Amrama i Johabedu. Budite sigurni da su se stalno molili da Bog sačuva njihovo dragocjeno dijete. Mirjam, njegova dvanaestogodišnja sestra, nalazila se na odgovarajućem mjestu da čuva brata. Obitelj je morala učiniti svoj dio ako je željela da Bog učini svoj. Ali tko bi pomislio da će nebeski Bog djelovati preko poganske svjetovne i bogate princeze koja je štovala mnoštvo bogova? Mirjam je princezi ponudila odgojiteljicu i ova je prihvatila ponudu; čak je roditeljima platila da se brinu za njezino posvojeno dijete.
Amram i Johabeda imali su rijetku prednost da odgajaju svojeg sina dok ne navrši dvanaest godina. Onda će prijeći iz zaštićenog doma na faraonov dvor. U dvanaest godina ovaj će bračni par pružiti Mojsiju takav odgoj da će ostatak svojeg života živjeti u zajednici s nebeskim Bogom. Možete li zamisliti s kakvom su molitvom i brižljivošću odgajali Mojsija da njegov život bude pravi primjer onima koji žive s Bogom? Odgoj koji je dobio prije nego što je prešao na faraonov dvor pomogao mu je da postane veliki vođa i to danas priznaju tri najveće svjetske religije.

Mojsije i Sipora
“Vjerom Mojsije, kad odraste, odbi da ga nazivaju sinom faraonove kćeri. Radije je odabrao da bude zlostavljan zajedno s Božjim narodom nego da ima časovito grešno uživanje. Sramotu Kristovu smatrao je većim bogatstvom od egipatskog blaga, jer je gledao na (obećanu) nagradu.” (Hebrejima 11,24-26)
Tijekom dvadeset osam godina provedenih na dvoru, faraon je Mojsiju omogućio obrazovanje, blagostanje i diplomatsku aktivnost. I tako je bilo sve dok Mojsije jednog dana nije vidio kako egipatski nadglednik tuče Izraelca — pripadnika njegovog naroda. Probudio se njegov nacionalni ponos i on je pojurio tamo gdje se ne usude zakoračiti ni anđeli — pojurio je ispred Boga. Nakon što je ubio nadglednika i saznao da to drugi znaju, Mojsije je shvatio da su mu dani odbrojeni. Morao je pobjeći pred faraonovim gnjevom jer će ovaj uskoro saznati za ovaj nediplomatski postupak.
Mojsije je pobjegao u Midjansku pustinju gdje će u miru i tišini imati vremena razmišljati o svojem zavjetu s Bogom i obnoviti ga. Upravo ga je ova posvećenost učinila velikim i poštovanim od strane Židova, kršćana i muslimana podjednako. U području Midjanske pustinje živjeli su neki Kušiti kojima je služio svećenik imenom Jitro. Kušiti su bili malo tamnoputiji od Izraelaca i vjerojatno su bili u srodstvu s Etiopljanima koji su živjeli nekoliko stotina kilometara istočno.
Mojsije se zaljubio u “pticu”, jer to znači Siporino ime. Ona je s vremenom rodila Mojsiju dva sina, Geršona i Eliezera. Međutim, bilo je nekih vjerskih i kulturalnih razlika čak između onih koji su štovali istog nebeskog Boga. Na njihovom putu u Egipat “kad se ... Mojsije zaustavi da prenoći, navali na nj Jahve da ga ubije. Ali Sipora pograbi oštar kremen, obreza svoga sina i kožicom se dotakne Mojsijevih nogu.” (Izlazak 4,24.25) Izgleda da Sipora nije vidjela potrebu za obrezanjem. To je bio izraelski običaj. Mojsije je obrezao Geršoma, ali još nije Eliezera koji je vjerojatno još bio beba. Bog je sada želio da se Mojsije vrati u Egipat i živi među svojim narodom. Za Abrahamove sinove ne bi bilo prihvatljivo da kao vođu “izabranog naroda” imaju čovjeka koji ne poštuje Božju volju kad se radilo o savezu s Bogom. Mojsije je u tome pokazao slabost jer je dopustio Sipori da vjeruje kako je obrezanje barbarski čin. Ona nije znala da je to dio Božjeg saveza s Abrahamom. Obrezanje je bilo znak razlikovanja Božjeg naroda. Nije moglo biti odgađanja ako Mojsije treba biti njihov vođa.
Siporina reakcija pokazuje da je bila žena čvrstog karaktera i da je istodobno željela sačuvati Mojsija od sigurne smrti. Obavila je potrebnu operaciju i ispunila Božju volju za obitelj novog vođe. Ubrzo ju je Mojsije poslao natrag u Midjan radi njezine vlastite sigurnosti i sigurnosti njezinih sinova. Jitro ih je vratio Mojsiju kad je Izrael izišao iz Egipta i kad se utaborio u blizini Sinaja. Sjedinjena obitelj bila je vrlo sretna, a posebna je prednost bila kad je Mojsije prihvatio Jitrov mudar savjet o podjeli odgovornosti. Jitrov savjet pokazao se velikim blagoslovom za zeta i sve Izraelce dok su putovali pustinjom. On se sastojao u tome da Mojsije podijeli upravljanje narodom kako ne bi fizički iscrpio sebe i narod.
Nije li to mudar savjet u naše doba strke i jurnjave? Dragocjen je za svakog Božjeg suradnika bio on propovjednik, starješina, službenik crkve ili nastavnik. Kad radite za Boga, bez obzira u kojem poslu, ne pretjerujte. Podijelite teret s drugima i pouzdajte se da će oni učiniti ono što im je povjereno. Ovo je dobar savjet i za obitelji. Djeca trebaju pomoći roditeljima u nošenju obiteljskih tereta jer je i to dio življenja s Bogom.

Ruta i Boaz
“A Ruta joj odgovori: ‘Nemoj me tjerati da te ostavim i da odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod i tvoj Bog moj je Bog. Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo, osim smrti, rastavi od tebe.’” (Ruta 1,16.17)
Kad su naša djeca bila mala, mi smo im na obiteljskom bogoslužju često čitali iz Biblije ispričane živim riječima, odnosno iz parafraziranog prijevoda. Knjiga o Ruti bila je posebno omiljena. Kad bismo pročitali prvo poglavlje, djeca bi nas molila da čitamo do kraja knjige. U četiri kratka poglavlja nalazimo ljubavnu romansu, bol srca, odlučnost, ljubav, posvećenost i otkupljenje.
U ovoj knjizi riječ je o Moapki koja odlučuje da se odrekne svojeg poganskog podrijetla i pođe u Izrael sa svojom svekrvom. Noemi je očito bila iskreno obraćena, bogobojazna žena, jer su je njezine snahe voljele i svidjelo im se kako je živjela. Premda je Rutinih deset godina bračnog života završilo bez djece i tužnom smrću muža, željela je živjeti s Božjim narodom. Odlučila je napustiti svoju domovinu i otići u Izrael.
Zanimljiva priča o Boazovoj velikodušnosti koju je pokazao na svojim njivama prema ovoj tuđinki prepuna je brižnosti, razumijevanja i milostivosti. Rekao je svojim žeteocima neka ispuštaju rukoveti žita da bi ona imala što pabirčiti, a ovoj je ljubaznosti dodao poziv da objeduje zajedno s njima. Da blagoslov bude još veći, obećao joj je sigurnost braka ukoliko to bude moguće s obzirom na tradicionalne zakone o baštinjenju.
Pred desetoricom gradskih starješina i bliskim rođakom, pala je odluka da Boaz naslijedi Noeminu ostavštinu. “Tako Boaz uze Rutu i ona posta njegova žena. Uđe on k njoj i Jahve joj dade te ona zatrudnje i rodi sina. Onda žene rekoše Noemi: ‘Blagoslovljen bio Jahve koji ti danas nije uskratio skrbnika! I prodičio njegovo ime u Izraelu!’” (Ruta 4,13.14) Njezin unuk poznat je kao Davidov djed, djed najdražeg izraelskog pjesnika i kralja.
Ovo je prekrasni izvještaj o tome što se može dogoditi onomu tko živi s Bogom. Mi ne možemo biti praroditelji našega Gospodina kao Ruta i Boaz, ali se možemo pridružiti toj obitelji i biti kraljevski sinovi i kćeri. Osim toga, bez obzira na naše podrijetlo ili kulturu, ako svoj život predamo Kristu i s Njim nastavimo održavati zajednicu ljubavi, On nam obećava sigurnost u svojem vječnom kraljevstvu. Kakva prednost!

Debora i Barak
“Odvaži se i budi hrabar! Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj.” (Jošua 1,9)
Jednu od najljepših pjesama u Starom zavjetu nalazimo u Sucima. Ispjevali su je Debora i Barak; u njoj su nabrojili Božje blagoslove nakon što su svladali Kanaance koji su u to vrijeme vladali zemljom. Bog je pozvao Deboru da bude vođa i proročica i tako je bila dobar primjer i uzor onima koji će doći iza nje. Barak je bio vojskovođa kojeg je Debora pozvala da vodi Izrael u bitci. Upravo su pobjede u bitkama bile povod pjesme zapisane u Sucima 5. O toj je pjesmi 1974. godine A. D. H. Hayes napisao u knjizi Izrael u razdoblju sudaca sljedeće:
“Deborina pjesma (Suci 5,2-31) datira iz dvanaestog stoljeća prije Krista s praktično neosuvremenjenim rječnikom i zbog toga predstavlja jedan od najstarijih tekstova u Starom zavjetu. Očito je ispjevana dan nakon pobjede koju slavi i važan je izvor podataka o odnosima između izraelskih plemena u to vrijeme. Nju možemo podijeliti u osam dijelova: uvod (redci 2.3), zazivanje Jahve (4.5), pustošenje tlačitelja (6-, okupljanje plemena (9-18), bitka kod Kišona (19-23), Siserina smrt (24-27), opis Siserine majke koja očekuje sinov povratak (28-30) i epilog (31). Upravo iz pjesme, a ne iz proznog izvještaja u četvrtom poglavlju, saznajemo što je dovelo do Siserina poraza: prolom oblaka koji je potok Kišon pretvorio u bujicu koja je otplavila kanaanska kola (redak 21), što je izazvalo metež u vojsci i učinilo je lakim plijenom Barakovih ljudi.”
Debora je bila sutkinja u Izraelu i oni koji su trebali njezin savjet dolazili bi pod jednu palmu u efrajimskom gorju gdje je ona sjedila i sudila. Upravo joj je sudačka dužnost priskrbila ime “majka Izraelu” (Suci 5,7). Ime Debora znači “pčela”. Njezina marljiva narav odgovarala je tom imenu. Bila je poznata po tome što je posredovala u stalnim plemenskim sukobima. Bilo je to vrijeme kad je u Izraelu nedostajalo hrabrosti i ustrajnosti da se oslobodi kanaanskog jarma. Iz svojeg prebivališta Debora je pozvala Baraka da okupi deset tisuća vojnika na području Galileje i pođe u bitku u blizini gore Tabor u ravnici Ezdralon. Tu je odlučni vojskovođa izvojevao pobjedu, a ovaj čudesni događaj bio je povod skladanja veličanstvene Deborine i Barakove pjesme. Nije teško shvatiti njihovu radost jer je ova bitka učinila kraj dvadesetogodišnjem služenju Kanaancima i donijela četrdeset godina mira.
Redak 24 kaže za Jaelu da je “blagoslovljena među ženama”. U žaru bitke vojskovođa Sisera pobjegao je pješice i stigao u Jaelin šator. Njezin muž Heber sklopio je mir sa Siserom pa se ovaj donekle smatrao sigurnim kad je potražio utočište u njihovom šatoru. Na njegovu molbu dala mu je mlijeka i pokrila ga. Kad je čvrsto zaspao, uzela je klin od šatora i jednim udarcem probila njegovu sljepoočicu i prikovala ga za zemlju. Pjesma sućutno spominje Siserinu majku koja čeka na prozoru, željna da joj se sin vrati iz bitke.
Posljednja kitica daje sigurnost onima koji žive sa svojim Bogom. “Tako neka ginu, Jahve, svi neprijatelji tvoji! A oni koji te ljube nek budu kao sunce kada se diže u svojemu sjaju!”

Samson i Delila
“Ne budite s nevjernicima pod jednim te istim jarmom; što ima pravednost s bezakonjem? Što li je zajedničko svjetlu i tmini? Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika?” (2. Korinćanima 6,14.15)
Jedan od važnih dokaza o nadahnuću Svetoga pisma jest što Bog iznosi i loše i dobre događaje i vijesti. On ne prikazuje samo dobre ljude, već je spreman prikazati i ljudske slabosti. Izvještaj o Samsonu i Delili jedna je od mnogih slika prikazanih na platnu vremena.
Ako je ikad pred nekim mladim čovjekom bila lijepa budućnost, to je bio Samson. Njegova majka (ne znamo joj ime) bila je nerotkinja kao Sara, Rahela, Ana i druge. Ali onda joj se javio Gospodnji anđeo i donio radosnu vijest da će dobiti sina kojega treba odgojiti kao nazireja. U Bibliji ne nalazimo imena mnogih nazireja. Izuzeci su Samson u Sucima 13 i Samuel te Ivan Krstitelj u Novom zavjetu. Riječ nazirej znači “odvojen” ili “posvećen”. Netko je mogao biti nazirej neko kratko vrijeme, ali ovi spomenuti bili su posvećeni za čitav život. Osim što su bili pozvani za posebno djelo za Gospodina, oni nisu smjeli uzimati ništa od trsa kao što je grožđani sok, vino ili čak grožđe. Nisu smjeli sjeći kosu niti doći u dodir s mrtvacem; ako jesu, morali su proći obred čišćenja.
Anđeo je to objasnio Manoahovoj ženi koja je ovo prenijela mužu. Čini se da je Manoah posumnjao u njezine riječi jer se molio: “Molim te, Gospode, neka Božji čovjek koga si jednom poslao dođe još jednom k nama i pouči nas što ćemo činiti s djetetom kad se rodi!” Bog je uslišao njegovu molitvu i kad se anđeo ponovno javio njegovoj ženi, ona je odmah ostavila posao na njivi i dovela muža da razgovara s anđelom. Kad je Manoah upitao kako da odgoje dijete, anđeo je spomenuo prijašnji razgovor s njegovom ženom. Zatim je nestao u plamenu žrtve koju su prinijeli Gospodinu. Međutim, njegove su se riječi obistinile kad se rodio Samson. Pismo kaže: “Dijete odraste i Jahve ga blagoslovi. I Jahvin duh bijaše s njim...”
Samson je bio pozvan da oslobodi Izraelce od ruku Filistejaca. Ali je imao jednu slabost. Više su ga privlačile Filistejke nego lijepe izraelske djevojke. Nakon što mu je otac prigovorio kad se zainteresirao za mladu djevojku u Timni, Samson je odgovorio: “Oženi me njome jer mi ona omilje.” (Suci 14,3) Već na samoj svadbi stvari su krenule po zlu kad je ova mlada djevojka iz Timne pokazala veću odanost mladim Filistejcima nego svojem mužu. Poslije su je roditelji dali njegovom prijatelju umjesto da je čuvaju za Samsona.
Nije sve što je Samson činio bilo loše. Vodio je Izrael dvadeset godina. Međutim, drugom zgodom otišao je u Gazu i proveo noć s nekom bludnicom. Kad su ga ljudi vidjeli u gradu, odlučili su ga ubiti. Samson je ustao u ponoć i iščupao gradska vrata zajedno s dovratcima; otišao je s ovim teškim teretom na vrh jednog brda u blizini Hebrona. Kakva snaga! Ali ona je uglavnom bila fizičke naravi. Nije naučio lekciju iz Timne i zaljubio se u Delilu, drugu Filistejku u dolini Soreka. Filistejci su nastojali doznati odakle mu velika snaga i koje se tajne kriju iza nje.
Samson se počeo igrati s vatrom. Delila ga je otvoreno pitala: “Kaži mi gdje stoji tvoja velika snaga i čime bi se mogao svezati i svladati.” (Suci 16,6) Isprva joj nije htio otkriti svoju tajnu, već se poigravao s Delilom i neuporabljenom užadi. Ona mu je rekla: “Prevario si me i slagao mi” (redak 10), jer kad ga je vezala i pozvala filistejske knezove, on je rastrgao uža kao da su od pamuka. A onda se pomalo počeo sve više približavati istini. Predložio je da veže pramen njegove kose za tkalački stan, ali on je opet uspio pobjeći s čitavim stanom. Konačno joj je sve rekao. Kako je bio nestalan! Možda je mislio: “Ako i prekršim svoj zavjet, i dalje ću zadržati snagu.” Ali kad je dao odrezati kosu, otišao je predaleko. Njegove je snage nestalo. Filistejci su ga uhvatili i iskopali mu oči. Gospodin ga je napustio.
Pitamo se što je sve Samson mogao učiniti za Gospodina da je održao svoj zavjet i bio vjeran i iskren prema Bogu. Ali Božja milost ne napušta čovjeka tako lako. Filistejci su se narugali Samsonu, ali i Bogu. Za svojeg boravka u filistejskoj tamnici, Samson je imao vremena za razmišljanje. Nema sumnje da je razmišljao o ženama koje su ga prevarile. Sigurno je razmišljao i o svojoj snazi i načinu na koji ju je dobivao od Boga. Kad su Filistejci priredili veliku svečanost u golemoj dvorani, naumili su se ponovno narugati Samsonu. Doveli su svojeg slijepog neprijatelja u dvoranu i stavili ga pokraj nosivih stupova. Samson se pomolio za snagu i u pravom trenutku uspio pomaknuti stupove i srušiti čitavu zgradu. Tisuće Filistejaca izgubilo je život. Na nesreću, poginuo je i Samson.
Izvještaj o Samsonu uči nas dvjema važnim poukama. Naša najveća snaga uvijek se nalazi u Bogu pa ako Ga napustimo, posljedica je slabost, nezadovoljstvo i mogućnost da odemo od Njega tako daleko da možemo počiniti neoprostivi grijeh. Samson se na vrijeme vratio Bogu, ali kako bi bilo da je...?

Elkana i Ana
“I zavjetova se ovako: ‘Jahve Sebaote! Ako pogledaš na nevolju službenice svoje i opomeneš se mene i ne zaboraviš službenice svoje te dadeš službenici svojoj muško čedo, ja ću ga darovati Jahvi za sve dane njegova života i britva neće prijeći preko glave njegove.’ ... Ana zatrudnje i, kad bi vrijeme, rodi sina koga nazva imenom Samuel, ‘jer sam ga’, reče, ‘izmolila od Jahve’.” (1. Samuelova 1,11.20)
Da nije bilo Ane, ne bismo imali zanimljiv izvještaj o proroku Samuelu. Ali Ana je bila nesretna žena. Htjela je držati u naručju i dojiti vlastito dijete. Međutim, bez obzira na sav trud, ostala je razočarana. Ne znamo mnogo o bračnom paru Elkani i Ani jer se oni, kao mnogi, spominju samo zbog toga što su im djeca bila poznata.
Ime Elkana znači “Bog je izbavio” ili, što je prikladnije za naš izvještaj, “Bog je stvorio”. Elkanu bi danas vjerojatno nazvali Elkana IV. (1. Ljetopisa 6,25—27,34). Riječ Ana znači “ljubaznost” i nađena je na starom hebrejskom pečatu kod Lakiša.
Kao mnogi muškarci u ono vrijeme, Elkana je imao još jednu ženu koja se zvala Penina. Ona je imala sinove i kćeri, a jadna Ana nije imala nijedno dijete. Slično Jakovu i Raheli, Elkana je više volio Anu i to je Peninu navelo da na razne načine izaziva i vrijeđa Anu (1. Samuelova 1,6). Sveto pismo kaže da je tako bilo iz godine u godinu, a Ana je plakala i na kraju izgubila apetit. Onda je otišla u Svetište i obratila se Gospodinu. Bolje nije mogla postupiti. Ako je se sjeti i dade joj da rodi sina, obećala Mu je, dat će ga Gospodinu i on će biti nazirej (redak 11).
Dok ju je veliki svećenik Eli promatrao kako se moli, zbog njezina govora tijela, micanja usana i dužine zadržavanja u Hramu, pomislio je da je pijana. Počeo joj je prigovarati, ali je ona rekla da je izlijevala dušu pred Bogom. Kad je shvatio što se događa, rekao joj je: “Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.” (redak 17). Biblija kaže da je otišla svojim putem, jela i “lice joj nije više bilo tužno kao i prije” (redak 18). Obitelj se vratila u Ramu i ona je začela. Ne samo što je dobila Samuela, već je poslije postala majka još petero djece.
Nakon ustanka u Mađarskoj 1950-ih godina bilo je dosta djece za posvajanje. Jedan mladi par došao je k meni u prvoj godini moje službe i pitao može li im crkva pomoći da posvoje jedno od te djece. Htjeli su imati djecu, ali u tome nisu uspjeli. Iznijeli su svoj problem Gospodinu i osjetili da bi trebali posvojiti neko dijete. Rekao sam da ćemo učiniti sve što možemo da im pomognemo i počeo se raspitivati. Izgledalo je da će biti moguće pronaći takvo dijete. A onda sam im prenio radosnu vijest nade. Oni su mi odgovorili da više ne žele da nastavim s potragom. Gospodin ih je blagoslovio i imat će vlastito dijete. Htjeli su me posjetiti, ali sam ja prije došao k njima. Njihova radost bila je slična Aninoj.
Ana je održala obećanje koje je dala Gospodinu. Samuela je još kao dijete dala u Svetište i on je postao poznati Gospodnji prorok. Svakog dana služio je Bogu i njegovo se ime spominje u počasnom popisu u Hebrejima 11.

David i Mikala
“A kad je Kovčeg Jahvin ulazio u Davidov grad, Šaulova je kći Mikala gledala kroz prozor i vidjela kralja Davida kako skače i vrti se pred Jahvom.” (2. Samuelova 6,16.17)
Kralj Šaul je bio veliki spletkar i kad je saznao da se Mikala zaljubila u mladog pastira, iskoristio je ovu vezu da skuje zavjeru protiv Davidova života. Rekao je Davidu da može dobiti njegovu kćer ako ubije stotinu Filistejaca. Nadao se da će tom prigodom David izgubiti život (1. Samuelova 18,17-28). Kralj Šaul je bio ljubomoran; možda je mislio da može zauvijek sačuvati svoje prijestolje. Ali nitko nije besmrtan, a ponajmanje kraljevi uz sve svoje bogatstvo i slavu. Dobar vođa okružit će se savjetnicima i ljudima koji mogu preuzeti njegovu dužnost. To se obično ne događa, ali dobri vođe vode brigu o tome da, ako se njima nešto dogodi, njihovo rukovođenje uspješno preuzmu oni koji će ih naslijediti.
David je već spasio zemlju od Filistejaca time što je smaknuo njihovog divovskog ratnika Golijata (1. Samuelova 17). Kralj Šaul je već obećao svoju kćer onomu tko ga pobijedi. Ali sada se David ponovno našao na ispitu. Ispunio je kraljevu želju i dobio svoju zaručnicu. Međutim, medeni mjesec nije dugo trajao. Šaul je i dalje bio nezadovoljan pa je pokušao uzeti život Davidu. “Iste noći Šaul posla glasnike da nadziru Davidovu kuću jer je htio da ubije Davida u rano jutro. Ali Davidova žena Mikala javi to Davidu govoreći: ‘Ako noćas ne umakneš na sigurno mjesto, sutra ćeš biti mrtav!’” (1. Samuelova 19,11-18) Kakav težak početak nečega što je moglo biti prelijep i sretan brak! Nešto poslije Šaul je Mikalu dao Paltielu, kao da je David mrtav. Šaulov i Davidov dom stalno su bili u sukobu sve dok vojskovođa Šaulova doma nije ponudio Davidu sjeverna plemena nad kojima je vladao Išbaal. David je odbio ponudu dok mu ne vrate Mikalu. Paltiel je jako plakao zbog ove nepravde jer se i on vezao uz Mikalu. Pratio ju je “plačući sve do Bahurima. Tada mu Abner reče: ‘Hajde, vrati se sada kući!’ I on se vrati.” (2. Samuelova 3,16)
O Mikali posljednji put čitamo u vrijeme kad je David bio posebno sretan. Porazio je Filistejce i konačno je tri mjeseca poslije uspio preuzeti Kovčeg saveza i donijeti ga u Jeruzalem. Pismo opisuje zanimljiv prizor: “A kad je Kovčeg Jahvin ulazio u Davidov grad, Šaulova je kći Mikala gledala kroz prozor i vidjela kralja Davida kako skače i vrti se pred Jahvom i prezre ga ona u svome srcu.” Kad se vratio kući, čini se da je među njima došlo do prepirke jer je Mikala smatrala da se ponizio pred “sluškinjama slugu svojih” koje su bile u povorci. Zbog toga ga je prekorila. To je poremetilo njihov odnos i vjerojatno je bilo razlog što u 2. Samuelovoj 6,23 stoji: “A Mikala, Šaulova kći, ne imade poroda do dana svoje smrti.”
Možda je naslijedila duh ljubomore od svojega oca, jer njezin prijekor uopće nije djelovao na Davida. Njezina ljubomorna narav i ukor koji je uputila mužu vjerojatno su poremetili dobre odnose koje su na početku međusobno njegovali. Bi li je David inače poželio vratiti da nije bilo tako?
Može li biti da nije njegovala stalnu vezu s Bogom i da je dopustila ljubomori da postupno ispuni prazninu u njezinom duhovnom životu? Ne znamo. Ali ljubomora je na kraju ubila njezinog oca i vjerojatno je ubila njezinu ljubav prema Davidu pa je to bio razlog što je umrla bez djece. Ne trebamo se čuditi što je Bog među zapovijedi stavio vrlo važno moralno načelo: “Ne poželi.”

David, Bat-Šeba i Urija
“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!” (Psalam 51,3.4)
Kad bismo mi pisali knjigu koja bi trebala biti temelj za vjerovanje i vjeru, napisali bismo samo ono što oduševljava, ohrabruje i iznosi najbolje poruke. Ali Bog je bio pametniji. Dao je zapisati loše, pa i zle ljudske strane zajedno s dobrima. Kad čitate o ljudima koji su činili zlo i onda im je Bog ukazao svoju milost, to je najveće moguće ohrabrenje.
Izvještaj o tome kako je Bat-Šeba privukla Davida pun je spletki, laži i ubojstava. David nije otišao u rat zajedno sa svojim ljudima. Premda je imao sav mogući luksuz doma i društvenog života, njegov je pogled lutao ulicom, a nedaleko od njega kupala se Bat-Šeba, uvjerena da je nitko ne promatra. Njezino ime znači “kći subote”, odnosno “kći zakletve”. David je poželio ovu “kćer” jer je bila vrlo privlačna. U njegovim mislima prvo mjesto je imala želja za spolnim odnosom pa je, bez obzira na to što je ona već bila udana za Uriju, on legao s njom. Kad je zatrudnjela, obavijestila je Davida o svojem stanju. Davidov grijeh sada se pretvorio u veliko zlo. Odmah je pozvao Uriju da napusti bitku i dođe kući. Zatim ga je nastojao navesti da spava sa svojom ženom kako bi pomislio da je dijete, kad se rodi, njegovo. Kakva podlost! Urija je suosjećao sa svojim ljudima u ratu i njegova osobna etika nije mu dopuštala luksuz da spava sa svojom ženom dok je to uskraćeno njegovim ljudima.
Kad ovaj trik nije uspio, David je dao upute svojem vojskovođi da Uriju stavi na najopasnije mjesto u borbi kako bi tijekom opsade Rabe poginuo. Plan je uspio i jadna Bat-Šeba sada je morala žalovati i pokopati svojeg muža. Međutim, kad je prošlo vrijeme tugovanja za mužem, David se njome oženio i uzeo je na svoj dvor. Dijete se rodilo, ali se razboljelo i umrlo. Kralj je bio shrvan zbog njegove smrti.
Meni se dopada način na koji je Bog postupio s Davidovim velikim zlom. On šalje proroka Natana da s njim razgovara. Prorok počinje razgovor o Davidovom grijehu alegorijom. Neki je čovjek imao samo jedno janje koje je jako volio. Ali došao je bogataš i uzeo mu ga, a jadnika ostavio bez ičega. Kad je to David čuo, strašno se razgnjevio zbog okrutnosti bogataša i izjavio da ga treba osuditi na smrt. Na to je Natan priču usmjerio na zlo koje je David učinio Uriji: “Ti si taj čovjek!” rekao je. “Uzeo si Bat-Šebu, ubio si Uriju u bitci i uzeo je za svoju ženu.” (2. Samuelova 12,9 — parafrazirani tekst) David je u svojem grijehu poželio, učinio preljub, lagao i ubio. U Psalmu 51 nalazimo njegovo priznanje. U službi u Svetištu nije bilo žrtve za grijeh s predumišljajem. David je učinio jedino što mu je preostalo. Pokajao se pred Bogom, priznao svoj grijeh i učinio sve da popravi učinjeno zlo. “Uvidio je veličinu svojeg prijestupa protiv Boga, uvidio je prljavštinu svoje duše i prezirao svoj grijeh. On nije samo molio za oprost, već i za čistoću srca.” (Patrijarsi i proroci, str. 613)
Ovo je jedan od mnogih izvještaja u kojima jasno vidimo Božju milost. David je dobio oprost i mogao je ovim psalmom drugima otkriti Božje preveliko sažaljenje. Čudesna je činjenica da je Bog pokazao svoju milost i više nego što se moglo zamisliti. Bat-Šebin drugi sin bio je Salomon, jedan od predaka našega Gospodina. Međutim, zanimljivo je da je u Matejevom rodoslovlju Krista Bat-Šeba naznačena kao “žena Urijina” (Matej 1,6).
Koliko god mi daleko otišli putem grijeha ili što god učinili, pokajanje, priznanje i žaljenje zbog grijeha donosi Božju čudesnu milost u oprostu i obnovi. Možemo iznova ili po prvi put živjeti s Bogom i, bez obzira na našu prošlost, imati Njegovo jamstvo slavne budućnosti. Nije li to radosna vijest?

Ahab i Izebela
“Ali imam protiv tebe to što podnosiš Jezabelu, ženu koja sama sebe naziva proročicom i koja zavodi moje sluge učeći ih da bludno griješe i da jedu idolima žrtvovano meso. Dao sam joj vrijeme da se obrati, ali ona neće da se okani svoje bludnosti.” (Otkrivenje 2,20.21)Čitajući Bibliju, pitamo se dokle su izraelski kraljevi i knezovi išli prije nego što se Bog umiješao. Ahab je bio jedan od najgorih. Svojoj je zloći dodao ženidbu kćerju kralja Etbala, štovatelja Sunca, koji je vladao Tirom i Sidonom. Ova nametljiva žena došla je u Izrael i odmah nastojala uvesti svoju religiju. Problem je bio u tome što je uspjela. Pobila je Božje proroke i doslovno uzdržavala stotine Baalovih proroka (1. o kraljevima 18,13). Ahab im je sagradio hram u Samariji, a za sebe je sagradio palaču od bjelokosti.
Pozabavimo se za trenutak Ahabovim karakterom. Nabot je imao vinograd u blizini Ahabove palače i Ahab ga je poželio za povrtnjak. Premda je Nabotu nudio drugi vinograd u zamjenu ili novac, Nabot ga nije želio dati budući da ga je baštinio pa je bio dio obiteljskog imanja. Nije ga htio dati ni po koju cijenu. Biblija kaže: “Ahab se vrati kući mrk i ljutit zbog riječi koju mu je Nabot Jizreelac rekao: ‘Ne dam ti baštine svojih otaca.’” (1. o kraljevima 21) Legao je na krevet i nije htio ništa okusiti. Umjesto da mu kaže da bi se trebao ponašati kao odrasla osoba, Izebela je isplanirala kako da ubije Nabota, što je ubrzo i ostvarila. Bio je kamenovan nakon optužbe da je hulio na Boga i kralja. Tako se Ahabov karakter pokazao u svojem najgorem izdanju.
Pošto je Izebela zavela Izraela na štovanje Baala i neobuzdani nemoral, njezino se ime spominje i u Otkrivenju 2,20 zbog sličnih postupaka koje će Božja crkva doživjeti tijekom tisuću godina. Ona je uz to suvremeni simbol žena koje zavode, odnosno prostitutki. Jako bi malo roditelja danas svoju djecu nazvalo Ahab ili Izebela, jer sama ova imena podsjećaju na svakovrsna zla.
Bog nam u Svetom pismu prikazuje niz parova koji su krenuli u suprotnom duhovnom smjeru. Neki su, premda nikad nisu prikazani savršenima, bili odani Bogu i vjerni do kraja svojih dana. Drugi su, kao Izebela i Ahab, sišli u jamu zla i nikad nisu podigli pogled prema Bogu — jedinome koji ih je mogao izvući iz njihovih grijeha. Ahab i Izebela završili su na kraju preranom i groznom smrću te ostali bez baštine. Neka nam Bog pomogne da gledamo na Njega i budemo Mu vjerni, jer živjeti s Njime donosi radost, sreću i nadu koju je nemoguće naći na putu kojim su išli Ahab i Izebela.

Hošea i Gomera
“Iscijelit ću ih od njihova otpada, od svega ću ih srca ljubiti; jer gnjev se moj odvratio od njih. Bit ću kao rosa Izraelu; kao ljiljan on će cvasti, pustit će korijen poput jablana.” (Hošea 14,5.6)
Jedan od najneobičnijih izvještaja o braku u Svetom pismu jest onaj o braku Hošee i Gomere. U Hošeinom imenu nalazi se duboko značenje, “Jahve spašava”. Bog je pozvao Hošeu da bude prorok u sjevernom kraljevstvu i on je svu svoju snagu uložio ne bi li uspio zaustaviti moralno propadanje koje je prevladavalo diljem kraljevstva. Sigurno mu je bilo teško gledati stalno opadanje duhovnosti i čak potpuni nestanak poštovanja prema nebeskome Bogu. Dok je pisao, izraelski narod je orao bezbožnost i žeo bezakonje (Hošea 10,13). Živio je u osmom stoljeću prije Krista i prorokovao dvadeset pet godina.
Bio je prvi od takozvanih malih proroka; njegova vijest bila je posebno značajna jer je zlom narodu upućivao vijest o čudesnom Bogu punom ljubavi koji dugo trpi. Usred proročke službe koju je vršio, Bog je rekao Hošei da se oženi uličarkom kojoj ime znači “savršenstvo”. Gomera ga je uskoro počela varati i rodila mu više nezakonite djece. Pretpostavljam da bi zbog toga mnogi među nama zatražili rastavu zbog preljuba. Ali Hošea nije tako postupio. Učinio je sve što je mogao da pridobije Gomerinu ljubav, ali bezuspješno. Na kraju ju je kupio na tržnici roblja i tu završava osobna priča o Hošei i Gomeri. Naša radoznala narav svakako bi voljela znati je li ovaj bračni par otad živio sretnije nego prije i jesu li Hošeino strpljenje i briga bili obilno nagrađeni. Međutim, Hošea se bavi nečim mnogo većim. On se bavi trajnim pomirenjem između Boga i Njegovog naroda.
Hošea pokazuje da je Gomerin život sličan putu kojim je Izrael odlučio ići u svojem odnosu s Bogom. Hošeini pozivi upućeni Gomeri slični su Božjima, koje je On stalno upućivao Izraelu da se odvrati od svojih zlih putova i vrati k Njemu kao Njegov voljeni narod. Ako Mu se vrati, On će izliječiti njegov otpad i ljubiti ga iz sveg srca (Hošea 14,5). Kad se čini da će žitni usjevi pod zrakama žarkog sunca uvenuti i kad izgleda kao da neće biti žetve, dolaze kasne kiše, oživljuju usjeve i donose bogatu žetvu. Hošea se moli se za narod da se vrati Bogu kao što se nadao da će se njemu vratiti Gomera.
U jednoj od zemalja u kojima smo živjeli i radili, naišli smo na vrlo tešku i žalosnu situaciju. Na prvi pogled izgledalo je da je mladi par sretan i radostan jer je oboje nastojalo da on stekne fakultetsku naobrazbu. Prema međusobnom sporazumu ona je uzdržavala oboje dok on ne završi studij. Na poslu gdje je radila neki su je muškarci zaveli. Ona je smatrala da će izgubiti posao ako ne bude surađivala s njima pa njezin muž neće moći završiti školovanje. Postala je igračka u rukama mnogih muškaraca koji su dolazili čak u njezin dom da zadovolje svoje prohtjeve dok joj je muž bio na školovanju. Konačno je s iskrenim kajanjem priznala mužu svoje grijehe. Premda je situacija bila vrlo teška, on joj je s velikom nježnošću i ljubavlju oprostio. Nakon što je diplomirao i zaposlio se, dobili su djecu i radosno radili za Gospodina. Zar ne bi bilo utješno znati da je na kraju bilo tako i s Gomerom i Hošeom?
Na isti način Bog danas poziva zabludjele u svom narodu da dođu k Njemu i da Ga ljube jer On njih nije prestao ljubiti. On želi da svi mi s Njim uspostavimo prisnu zajednicu kojoj nikad neće biti kraja. Svakog dana šalje nam osvježavajuće pljuskove da “usjev” može rasti i napredovati, dok konačno ne dođe “velika žetva”.

“Ne boj se, Zaharija, jer je uslišana tvoja molitva! Tvoja će ti žena Elizabeta roditi sina komu ćeš nadjenuti ime Ivan. Imat ćeš radost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje. Dakako, bit će velik pred Gospodinom.” (Luka 1,13-15)
Začuđuje koliko bračnih parova u Svetom pismu nije moglo imati djece. Na samom početku Evanđelja po Luki nalazimo još jedan par, Zahariju i Elizabetu; “oboje bijahu pravedni pred Bogom, jer su živjeli besprijekorno prema svim zapovijedima i odredbama Gospodnjim. Ali nisu imali djeteta, jer je Elizabeta bila nerotkinja, a k tome oboje bijahu u poodmakloj dobi.” (Luka 1,6.7)
Elizabeta je bila Aronov potomak i s obzirom na to da su joj preci bili svećenici, smatralo se da je plemenita podrijetla. Zanimljivo je da njezino ime znači “Bog je moja zakletva”. Zaharijino je ime mnogo poznatije u Svetom pismu — ima oko dvadeset osam osoba s istim imenom. Najpoznatiji je vjerojatno starozavjetni prorok Zaharija koji je napisao knjigu koja nosi njegovo ime.
Izgleda da su Zaharija i Elizabeta bili zabrinuti što nemaju djece jer su se za to molili i u poodmaklim godinama. Premda je bio svećenik, Zaharija nije mogao vjerovati kad mu se javio anđeo i rekao da je njegova molitva uslišana i da će Elizabeta roditi sina. Ime će mu biti Ivan. Anđeo je nastavio i rekao da će Ivan biti velik i da će “mnoge sinove Izraelove vratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Njegov će dolazak bračnom paru donijeti “radost i veselje, i mnoge će obradovati njegovo rođenje” (Luka 1,14).
Ova je najava izgleda bila toliko nevjerojatna da joj Zaharija nije mogao povjerovati. Posumnjao je u anđelove riječi: “Po čemu ću ja to spoznati? Ja sam star, a žena mi je u poodmakloj dobi.” Zaharija se morao zaprepastiti kad je čuo riječi: “Ja sam Gabriel, koji stojim pred Bogom, i poslan sam da s tobom govorim i da ti donesem ovu radosnu vijest. A jer nisi vjerovao mojim riječima, premda su takve da će se ispuniti u svoje vrijeme, ti ćeš zanijemjeti i nećeš moći govoriti do dana dok se ovo ne zbude.” (redci 18-20)
Iz ovog ulomka Svetoga pisma zaključujemo da se Zaharija molio da njegova žena rodi dijete, a onda je posumnjao u radosnu vijest koju mu je priopćio sam Gabriel. Je li se molio tek tako, samo da ugodi svojoj zabrinutoj ženi? Ili je možda njegova molitva postala više ritual nego svrhovita molba? Ne znamo... Sve što nam je rečeno jest da je posumnjao u riječi anđela Gabriela i zbog toga, kao pouka za njega, ostao je nijem dok se nije rodilo dijete.
Osam dana nakon rođenja Ivan je bio obrezan. Ovaj čin bio je popraćen zanimljivim prizorom. Rodbina i susjedi uporno su zahtijevali da se sin zove Zaharija po njegovu ocu, dok je Elizabeta uporno ponavljala da se treba zvati Ivan. Budući da među njihovim precima nije bilo Ivana, zašto bi mu dali to ime? To bi značilo odstupanje od utvrđene predaje. Rođaci su prišli Zahariji i znakovima tražili da kaže koje ime dječak treba dobiti. On je na pločici napisao: “Ivan mu je ime!” Sveto pismo kaže da su se ljudi tomu čudili. Zašto? On je bio svećenik i otac koji nije mario za predaju. Pretpostavljam da su se čudili i zato što je u trenutku kad je napisao ime i udovoljio zahtjevu anđela Gabriela, ponovno progovorio i počeo hvaliti Boga. Sada više nije sumnjao pa je slijedila radost i veselje, kao što je anđeo obećao. Zahariji nije bilo lako povjerovati anđelu. Okolnosti, dob i priroda protivili su se mogućnosti da imaju dijete. Međutim, naučio je da se uvijek možemo pouzdati u Gospodnje riječi pa će one na kraju donijeti radost i hvalu. Nije li ovaj događaj dobra pouka za nas danas?

Josip i Marija
“Marija reče: ‘Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me blaženom zvati svi naraštaji.’” (Luka 1,46-48)
Koliko se sjećam, mjesto nije bilo veliko, ali se u njemu nalazio lijep budistički hram. Sarnath u sjevernoj Indiji bio je mjesto rođenja Bude i u njegovoj je blizini pozvao svoje učenike da slijede njegov nauk. U hramu se nalaze zanimljive slike o Budinom rođenju. Kupio sam knjižicu računajući da će mi poslije trebati. Budino je rođenje navodno bilo unaprijed prorečeno. Također se smatra da ga je rodila djevica. Sve se to dogodilo u šestom stoljeću prije Isusova rođenja. Izvještaj o Budi ima nekih sličnosti s Kristovim utjelovljenjem i rođenjem.
Poslije sam u St. Petersburgu posjetio muzej povijesti ateizma i religije. Odmah kod ulaza primijetio sam širok zid pokriven slikama i fotografijama “majke i djeteta”, rođenjima od djevice, zajedno s crtežima trojstva u mnogim oblicima poganstva kao i kršćanstva. Bilo je tu i mnogo prizora progonstva vršenog u ime religije.
U Indiji i Rusiji shvatio sam kako je Sotona prevarljiv i prepreden. On je poznavao proročke spise u Bibliji i mnoge njezine prekrasne istine usadio u poganstvo na unaprijed smišljene prevarljive načine. Mnogi će poslije tvrditi da su Krist i Trojstvo pročišćeni oblici poganstva.
Izvještaj o Josipu i Mariji značajan je i zaokuplja misli milijuna ljudi. O Josipu se ne govori mnogo jer je on zapravo bio Isusov poočim. Isusa je u Mariji začeo Sveti Duh i to prije nego što su se Josip i Marija sastali. Josip je nazvan pravednikom jer nije odustao od braka, premda bi netko drugi Mariju prepustio mnoštvu da je kamenuje. On je bio tesar po zanimanju. U ono vrijeme to je bio težak rad dok su se stabla sjekla za domaću uporabu. Josip se više ne spominje nakon potrage za Isusom, kad su Ga kao dvanaestogodišnjaka izgubili i poslije našli s učiteljima Zakona u Jeruzalemu. Josip nije prisutan na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je Isus učinio svoje prvo čudo. Smatra se da je ovaj pravednik umro nešto prije nego što je Krist počeo svoju javnu službu.
U Svetom pismu mnogo više čitamo o Mariji. Kakva je prednost biti majka Isusa, Spasitelja svijeta! Ona je povjerovala anđelu koji joj je donio zastrašujuću, a ipak čudesnu vijest. Ovu je vijest prenijela i svojoj rođakinji Elizabeti. Znala je da je Isus određen da bude Mesija. Ona je bila pod križem i prihvatila Ivana kao svojeg sina jer je to bila Isusova želja koju je izrazio čak i u tom teškom položaju u kojem je bio obješen. Predaja tvrdi da je otišla s Ivanom u Efez gdje je on neko vrijeme bio pastor crkve. Tu je i umrla, a na brdu iznad starog grada nalazi se spomenik gdje je prema predaji pokopana.
Josip i Marija primili su obilne blagoslove. Pokušajmo zamisliti što je sve prolazilo kroz Marijinu glavu kad je Isus visio na križu i umro. Kako je bila sretna u jutro uskrsnuća! U svojoj pjesmi (prije Isusova rođenja, Luka 1,46-56), Marija je izrazila punu vjeru u Boga. Tako je živjela i zato je bila toliko blagoslovljena. Priča o Budinom utjelovljenju je zanimljiva, ali nasuprot njoj, izvještaj o Mariji i Kristu prekrasna je, čudesna i uvjerljiva istina.

Šimun Cirenac
“I natjeraše nekog prolaznika koji se vraćaše iz polja, Šimuna, Cirenca, oca Aleksandrova i Rufova, da mu ponese križ.” (Marko 15,21) “Pozdravite Rufa, izabranika u Gospodinu, i majku njegovu i moju!” (Rimljanima 16,13)
Cirena je bila sredozemna luka na obali sjeverne Afrike u zemlji koju danas poznajemo kao Libiju. Smatra se da je suvremeni Tripoli nekadašnja Cirena. Ova je luka dobar dio sredozemnog područja opskrbljivala datuljama, vunom, drvetom i žitom. Židovi su bili poticani da se tamo nasele. Šimun i njegova obitelj vjerojatno su bili židovskog podrijetla. Među prve kršćane u Antiohiji ubrajaju se i obraćenici iz Cirene.
Ovo je morala biti jedna od najneobičnijih i vrlo teških zadaća koja je dopala čovjeka uopće. Velikom se vijeću ispunila želja i Pilat je dopustio da se Isusa razapne; Isus je upravo bio na putu prema Golgoti noseći grozni križ. Posrtao je zbog tjelesne iscrpljenosti nakon probdjevene noći, vjerojatno gladan i žedan. Vojnici su htjeli što prije obaviti svoj posao. Ugledali su zainteresiranog promatrača koji je očito bio posjetitelj u Jeruzalemu. To je pokazivao odjećom i izgledom.
Šimun je doputovao iz Cirene da potraži svoje sinove Aleksandra i Rufa koji su se zainteresirali za čovjeka koji je činio čuda i iznosio velike istine. Može li ovaj čovjek koji je posrtao pod teretom križa biti njihov učitelj? Vojnici su ga ščepali svojim velikim rukama i naredili mu: “Ponesi križ!” Posljednje što je Šimun želio bilo je da se umiješa u lokalne probleme u Jeruzalemu. A sada je postao atrakcija dok je nosio križ. Prvo što je želio bilo je da se oslobodi tog tereta i vrati kući. U svakom slučaju nije želio nositi križ nekog zločinca.
Ovu strašnu kaznu smislili su Feničani vjerojatno šest stotina godina prije. Bila je smišljena da donosi najveće mučenje uz najmanju moguću nesvjesticu. Koristila se i za prinošenje ljudskih žrtava Suncu. Možda se Šimun bojao da će njegova umiješanost u to raspeće biti za njega posljednja “slamka spasa”. Međutim, nedugo nakon ovog “strašnog” događaja, Šimun je bio presretan što je ponio križ. Kad se sreo sa svojim sinovima, shvatio je cijeli događaj i razumio da je Isus njegov Otkupitelj. Šimuna više ne susrećemo u Svetom pismu, ali susrećemo njegova sina Rufa koji se nalazi u Rimu i čija je majka postala još jedna “majka u Izraelu”. Takvom ju je smatrao Pavao (Rimljanima 16,13). Šimun je vjerojatno u to vrijeme već umro. Na njega je ostala prekrasna uspomena: “Šimun iz Cirene, koji je nosio križ našega Gospodina.”
I u ovo naše doba može se dogoditi da budemo pozvani ponijeti neki križ. To nije Spasiteljev križ, jer ga je Šimun nosio do Golgote. Ali to može biti neki teret za prijatelja, nekog vjernika ili bliskog ili dalekog rođaka. Ponekad možemo nositi križ svoje vlastite prošlosti. Kristov križ je podsjetnik da ne moramo, niti možemo, okajati svoje niti ičije grijehe. Isus je to savršeno učinio na Golgoti.

Ananija i Safira
“Apostoli su vrlo odvažno svjedočili za uskrsnuće Gospodina Isusa, i velika je milost bila nad njima svima. Među njima, dakako, nitko nije oskudijevao, jer bi svi posjednici zemljišta i kuća to prodavali te novac od prodanih stvari donosili i stavljali pred noge apostolima. Tada se to dijelilo svakom pojedincu prema njegovim potrebama.” (Djela 4,33-35)
U počecima kršćanske Crkve mnogo se toga čudesnog događalo svakog dana. Isusovo uskrsnuće i Njegovo uzašašće na Nebo nakon četrdeset dana dalo je učenicima odvažnost. Utješitelj je došao i dao silu i ohrabrenje mnogima. Tisuće ljudi čule su na vlastitom jeziku Evanđelje. Ljudi su ozdravljali od bolesti. Poseban slučaj bio je ozdravljenje čovjeka uzetog od rođenja. On je sjedio i prosio kod hramskih vrata kad su mu Petar i Ivan ponudili daleko više od novca. Na njega je sišla Božja sila i on je čudom prohodao.
Nove je vjernike ohrabrilo ono što su vidjeli. Ujedinili su se kao “jedno srce i jedna duša” pa su prodavali svoju zemlju i imetak kako bi svi zajedno mogli naviještati Evanđelje. Nisu htjeli da ih išta odvoji od Božje ljubavi, od naviještanja Evanđelja i povećanja broja članova Njegove Crkve.
I tu sada u priču ulaze Ananija i njegova žena Safira. I oni su imali zemljište i prodali ga. Problem je bio u tome što su lagali kad su novac položili pred noge apostolima. Pravili su se da daju sav novac koji su dobili za zemljište. Oboje se očito složilo oko toga što će učiniti. Premda su obećali sve, namjeravali su dati manje. Bila je to laž s predumišljajem.
Ananija je stavio novac pred Petrove noge pokazujući da je to puna cijena. A onda mu je Petar rekao: “Zar ne bi, da je ostalo neprodano, tvoje ostalo? I pošto je prodano, zar nisi mogao raspolagati novcem? Zašto si u svom srcu odlučio to učiniti? Nisi slagao ljudima, nego Bogu.” (Djela 4,32-37; 5,1-11) U tom trenutku Ananija se srušio mrtav; pokopali su ga neki prisutni mlađi ljudi. Tri sata poslije, ne znajući što se dogodilo, došla je Safira. Petar ju je pitao jesu li prodali zemlju za određenu svotu. Ona je potvrdila cijenu oko koje su se ona i njezin muž složili. Onda ju je Petar ukorio i rekao: “Zašto ste se dogovorili da kušate Duha Gospodnjega?” I ona je pala mrtva.
U crkvi se pojavio grijeh i on je odmah bio kažnjen. Ovaj bračni par grijehom je proigrao “dan milosti”. Sagriješili su protiv Svetoga Duha i očito nije bilo načina da budu spašeni. Kamo sreće da su shvatili kako kršćanstvo nije igra ni čin, već ozbiljna predaja Bogu svemira. Kršćanstvo nije pripadnost nekom klubu, već Kristu. Ono nije vremenski ograničeno, nego ima vječne posljedice. Život s Bogom je Put, Istina i Život. Ništa manje od toga!

Priskila i Akvila

“... da se ojačani svakovrsnom snagom, kako to odgovara moći njegova božanstva, osposobite za savršenu postojanost i strpljivost, da veselo zahvaljujete Ocu.” (Kološanima 1,11.12)
U posljednje vrijeme često smo se susretali s izrazom “prognanici”. Trenutačno u svijetu postoji mnoštvo, milijuni tih nesretnih ljudi. Ljudi postaju prognanici zbog rata, vjerske nesnošljivosti i elementarnih nepogoda. Car Klaudije izdao je 49. godine proglas kojim je izgnao sve Židove iz Rima. Do ovog izgnanstva došlo je zbog nemira koje je židovska zajednica u Rimu izazvala zbog kršćanstva. Očito je mnoge ortodoksne Židove uznemirila činjenica da se kršćanska zajednica naglo povećava jer su mnogi od prvih kršćanskih obraćenika bili Židovi. Vrlo je vjerojatno da su Akvila i Priscila prihvatili kršćanstvo u Rimu, a sada su bili prognanici.
Pavao je ovaj bračni par sreo u Korintu i odsjeo kod njih (Djela 18,1-3). Akvila je bio kožar ili šatorar, kako neki prijevodi opisuju njegovo zvanje. I Pavao je znao ovaj zanat pa je odsjeo kod njih i radio s njima, vjerojatno da bi zaradio za uzdržavanje. Ali on je uz to i propovijedao i uznemirio neke Židove, premda su se neki uvjerili da “je Isus Mesija” (Djela 18,5). Vjerojatno su tom prilikom stavili svoj život na kocku da pomognu Pavlu, kako je spomenuto u Rimljanima 16,3.4.
Sviđa mi se način na koji Pavao u Poslanici Rimljanima piše o Akvili i Priscili. “Pozdravite moje suradnike u Kristu Isusu, Prisku i Akvilu, koji su podmjestili svoj vrat za moj život i kojima zahvaljujem ne samo ja nego i sve crkve poganskog podrijetla. Pozdravite i crkvu koja se sastaje u njihovoj kući.” (Rimljanima 16,3-5) Ovaj bračni par očito su bili misionari. Premda su bili istjerani iz svojeg doma u Rimu, oni su gostoljubivo primali vjernike i pomagali u širenju Božjeg kraljevstva. U gornjem tekstu sigurno ste primijetili da Pavao prvo spominje Priscilu. Neki smatraju da je to zato što je kao Rimljanka imala viši položaj od svojeg muža ili da je bila poznatija u crkvi.
Oni su s Pavlom otišli iz Korinta u Efez gdje su pomogli Apolonu da bolje razumije vjeru. I on je bio vrlo utjecajan, pa je ovaj sastanak bio važan i svakako nije bio slučajan. Očito su opet i u Efezu imali kućnu crkvu. To je bilo sasvim normalno jer u ono vrijeme nije bilo moguće sagraditi crkvu. Niz naraštaja trošio je novac i vrijeme uglavnom na propovijedanje dovodeći ljude spasiteljskoj Kristovoj milosti i pomažući siromašnijim vjernicima ili prognanicima.
Sasvim je moguće da je ovaj par, radeći zajedno s Pavlom, pridonio da on počne razmišljati o Rimu kao mjestu u kojem bi naviještao Evanđelje. Kad živimo s Bogom, mi imamo mnoge prilike da u svojem domu primimo vjernike, one koji pokazuju zanimanje za Božju riječ, a ponekad i strance. Akvila i Priscila su to odlično radili.