καιros je napisao/la:
Drugo, Biblija samo na dva mjesta govori o besmrtnosti (poslanica Timoteju), i odnosi se na Božju karakteristiku. Isus je rekao u Ivanu idem da vam pripremim mjesto, stanove i kada se vratim uzeću vas i dovesti u njih. Otkrivenje 22 - Isus veli evo dolazim i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovim djelima. Nagradu primamo kada Isus ponovo dođe, ne odmah poslije smrti.
Nauk o besmrtnosti potpuno je otkriven tek u Novom zavjetu: “... dolaskom Spasitelja našega, Isusa Krista, koji je uništio smrt te dao
da zasja život i neraspadljivost(besmrtnost), po evanđelju” (2 Tim 1,9-10). Istina o besmrtnosti i zagrobnom životu na svjetlo dana u potpunosti je iznesena u Kristovom utjelovljenju i uskrsnuću. U Starom zavjetu je postojalo otkrivenje o tome, ali nije bilo potpuno. Stoga Novi zavjet ne bismo smjeli tumačiti u svjetlu Starog zavjeta, nego Stari u svjetlu Novog!
No čak i u Starom zavjetu nalazimo da je smrt značila odvajanje duha od tijela. U Postanku 25,8 Abraham “predade duh i umrije ... te bî pridružen svojima (precima).” To ne može značiti samo da je bio “pridružen” grobu, jer Abrahamovi preci nisu bili pokopani u Mamri nego daleko u Haranu (Post 11,31-32. U Postanku 35,18 piše da je Rahelu u trenutku smrti napustila duša. U 1. Kraljevima 17 rečeno nam je da je duša otišla iz udovičinog sina kad je umro (21-22). Bog je Mojsiju u Brojevima 27,13 rekao da će se “pridružiti svojim precima”.
To iz dva razloga ne može značiti da će spavati u grobu: (1.) Mojsijevi preci nisu bili pokopani u pustinji u kojoj je on umro. (2.) Mojsije se nakon mnogo stoljeća pojavio pred Isusom na Brdu preobraženja i u to je doba bio potpuno svjestan.
Stoga, bez obzira gdje pogledali u Pismu, vidimo da smrt ne znači prestanak svjesnosti ili postojanja. Odjeljci koji o smrti govore pjesnički kao o spavanju ili o tome da mrtvi ne mogu slaviti Gospodina, ne mogu ukinuti drugo otkrivenje o tome da je smrt putovanje svjesne duše izvan tijela. Neki starozavjetni navodi o smrti, osobito u Propovjedniku (1,14), o smrti govore s gledišta ovoga svijeta (... vidjeh sve što se čini pod suncem ...). U tom smislu je istina da mrtvi ne hvale Boga. Više nisu na ovome svijetu i ne mogu učiniti ništa u vezi ovog života.
2. U Pismu riječ “smrt” ima različita značenja. U grčkom tekstu Novog zavjeta postoje tri imenice i četiri glagola koji se u King James Bibliji prevode kao “smrt”, “umrijeti” ili “umiranje”. Sljedećih šest vidova zaokružuju različita značenja tih riječi: (1.) tjelesna smrt – odvajanje duše od tijela (Mt 2,15); (2.) vječna smrt – odvajanje opakih ljudi za svu vječnost iz Božje prisutnosti i bacanje u ognjeno jezero (Otk 20,14; 21,
; (3.) duhovna smrt – odsutnost duhovnog života i odvojenost od Boga prije tjelesne smrti (Iv 5,24; Ef 2,1; Kol 2,13; 1 Tim 5,6); (4.) privremeno trpljenje (1 Kor 15,31); (5.); privremeno uništenje mogućnosti, talenata, uživanja u životu, itd. (Rim 8,13); (6.) svi spomenuti vidovi smrti (Rim 6,23).
U ovom proučavanju vidjeli smo da smrt ima različite vidove: duhovni, privremeni, tjelesni i vječni. Neki biblijski odjeljci odnose se samo na jedan, neki na drugi, a neki na svaki od spomenutih vidova. Stoga svoju definiciju riječi “smrt” moramo pažljivo razabrati iz konteksta odjeljka u kojem se nalazi. Kairos zanemaruje to načelo i naučava da smrt uvijek znači samo jedno – prestanak svjesnog postojanja.
Osnovno značenje riječi “smrt” u Pismu jest odvajanje. Ponekad se radi o odvajanju od tijela, to jest, tjelesnoj smrti. Ponekad se radi o odvajanju od Boga, a to je duhovna smrt. Ponekad pak se radi o vječnoj odvojenosti u ognjenom jezeru. Tjelesna smrt uvijek uključuje odvajanje duha od tijela, no nikada ne znači prestanak postojanja.