Besmrtnost duše

Evo teme.

Job 14,7-14

7 Jer za drvo ima nadanja, ako se posiječe, da će se još omladiti i da neće biti bez izdanaka;

8 Ako i ostari u zemlji korijen njegov i u prahu izumre panj njegov,

9 čim osjeti vodu, opet napupi i pusti grane kao prisad.

10 A čovjek umire iznemogao; i kad izdahne čovjek, gdje je?

11 Kao kad voda oteče iz jezera i rijeka opadne i usahne,

12 Tako čovjek kad legne, ne ustaje više; dokle je nebesa neće se probuditi niti će se prenuti oda sna svojega.

13 O da me hoćeš u grobu sakriti i skloniti me dokle ne utoli gnjev tvoj, i da mi daš rok kad ćeš me se opomenuti!

14 Kad umrije čovjek, hoće li oživjeti? Sve dane vremena koje mi je određeno čekaću dokle mi dođe promjena.

odoh ja na

A svima želim laku noć i Bog neka bude sa svima vama i neka vas blagoslovi.

Mt.10:28"...i nemojte se bojati onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti.

brat je napisao/la:

Mt.10:28"...i nemojte se bojati onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti.

Tijelo + dah = dusa, cijeli covjek....dobro je netko primjetio....vi vjerujete u besmrtnost duse, kako to da se dusa moze ubiti, ako je ona besmrtna?????!!!!!

Gdje sam to napisao da se duša može ubiti? Citirao sam upravo suprotno.

καιros je napisao/la:

Da li su Adam i Eva primili urođenu ili uvjetnu besmrtnost? Skoro svi vjeruju da su primili urođenu, i kao takvi oni nastavljaju živjeti i nakom smrti. Ja sam mišljenja da su Adam i Eva primili uvjetnu besmrtnost. ne urođenu. Tu besmrtnost su izgubili zato što su jeli sa drveta sponznaje dobra i zla. Otada su postali smrtnici. Prva propovijed o besmrtnosti duše upravo se odigrala u Edenskom vrtu kada je Sotona rekao: "Nećete vi umrijeti, nego će vam se otvoriti oči....Kad su nasi praroditelji pogrijesili Bog je postavio kerubima sa plamenim mačem pored drveta života, jer da su ga onakvi grešni jeli bili bi vječni grješnici. Znači bez pristupa drvetu života nisu mogli vječno živjeti.

Drugo, Biblija samo na dva mjesta govori o besmrtnosti (poslanica Timoteju), i odnosi se na Božju karakteristiku. Isus je rekao u Ivanu idem da vam pripremim mjesto, stanove i kada se vratim uzeću vas i dovesti u njih. Otkrivenje 22 - Isus veli evo dolazim i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovim djelima. Nagradu primamo kada Isus ponovo dođe, ne odmah poslije smrti.

Treće, logično je ako zlo ima svoj početak ono mora imati i svoj kraj. Ako zli ljudi zive vječno, onda u svemiru postoji jedno mjesto gdje zlo vlada vječno. Zli ce i dalje proklinjati Isusa a on ce ih i dalje pržiti u nekoj vatri i tako dovijeka. Zlo ce biti uništeno, grešnici će biti uništeni, Sotona i njegovi anđeli ce biti unisteni u ognjenom jezeru, kako stoji u Otkrivenju.

Isto tako mislim da učenje o besmrtnosti duše ruši temeljnu kršćansku poruku. Npr., ako ljudi odu na nebo kada umru, onda nema potrebe za sudom na kraju svijeta. Ne možete suditi ljudima poslije toga. Slično tome, zašto imamo uskrsnuće tijela nekoga ako je njegova duša već na nebu? Zašto je potrebno da se Isus vrati da nas odvede kući na nebo, ako smo već tamo. Isus nije uskrsnuo duhom, nego u tijelu, i kao takav je uznesn na nebo. Mozda je najveci problem sa doktrinom o besmrtnosti duše to sto ona radi Isusovom križu. Biblija jasno pokazuje da je Isus umro na križu kako bismo mi dobili vječni život, Ivan 3,16. Ako je svako ljudsko biće rođeno s besmrtnom dušom, onda oni već imaju vjećni život, zato nema potrebe da Isus umre kako bi ljudima dao ono što oni već imaju.

Ajojoj, koliko toga netočnog u jednom postu!!!
I još si napisao: "ja mislim" -hehe, prepisao si neke od osnovnih učenja adventizma. Rastavit ću ti post na djelove, i obarati tvrdnje jednu po jednu

καιros je napisao/la:

Isto tako mislim da učenje o besmrtnosti duše ruši temeljnu kršćansku poruku. Npr., ako ljudi odu na nebo kada umru, onda nema potrebe za sudom na kraju svijeta. Ne možete suditi ljudima poslije toga. Slično tome, zašto imamo uskrsnuće tijela nekoga ako je njegova duša već na nebu? Zašto je potrebno da se Isus vrati da nas odvede kući na nebo, ako smo već tamo.

Što će nam uskrsnuće ako je duh tijekom smrti već otišao k Bogu? Jednostavno zato što se zato što se uskrsnuće odnosi na tijelo, a ne na duh “Ako li Duh onoga koji je uskrisio Isusa od mrtvih prebiva u vama, onaj koji je uskrisio Krista od mrtvih oživjet’ će i vaša smrtna tijela po Duhu svome što prebiva u vama ... i mi koji imamo prvine Duha: i mi sami u sebi uzdišemo iščekujući posinjenje – otkupljenje svoga tijela” (Rim 8,11.22-23).

“Je li razumno da Bog pošalje čovjeka u pakao prije negoli je osuđen? Bi li On pustio čovjeka da se stoljećima previja u ognju prokletstva pa na dan Suda poslao nekoga da ga potapša po ramenu i pozove pred Božje sudište da vidi hoće li biti u paklu ili neće? Zar ne uviđate kako se takvo razmišljanje pretvara u osudu Božjeg karaktera?” (Planet in Rebellion, str. 334-335).
U 2. Petrovoj 2,4 jasno je rečeno da Bog buntovnike drži utamničenima prije konačne osude. “Jer ako Bog anđele koji su sagriješili nije poštedio, nego ih je strmoglavio u pakao, u okove mraka predao da budu čuvani za sûd ...”
Izgubljeni su već osuđeni. Oni ne čekaju na neki budući sud kako bi bili osuđeni. Ni spašeni nemaju potrebu čekati sud kako bi saznali svoju konačnu sudbinu. Spašeni ljudi su po vjeri u Gospodina Isusa Krista već otkupljeni od smrti. Položajem koji zauzimaju već su sigurni u blagoslovljenom Spasitelju. Njihova je osuda već izvršena. Ta osuda je, umjesto na njih, bila izlivena na Sina Božjega kad je proživljavao agoniju na križu (Iv 5,24; 3,18.36; 10,27-30; 11,25-26; 1 Iv 5,10-13). Budući sud za spašene odnosi se na njihovo služenje i nema veze s njihovim spasenjem. Na tom će se sudu određivati nagrada, a ne odnos s Bogom (1 Kor 3,13-15). Odnos, položaj i spasenje pojedincu su osigurani u trenutku kad se pouzda u Gospodina Isusa. U tom trenutku on je rođen u Božju obitelj, prešao je iz smrti u život i prenesen je – od vlasti sila tame u kraljevstvo Božjeg Sina (Kol 1,12-14; Ef 1,2; Rim 5; Tit 3,3-.
Jednako tako i izgubljeni ljudi, premda će biti uskrišeni kako bi stali pred budući sud, pred Bogom stoje kao “već osuđeni” (Iv 3,18.36). Svatko tko nema Krista već je osuđen. Na njemu ostaje Božji gnjev. Ništa osim dragocjene Kristove krvi ne može osloboditi čovjeka od užasne sudbine – vječnog mučenja pod besprekidnom srdžbom pravednog i svetog Boga. Osudu po kojoj su bili lišeni Božje slave izbjegli su samo oni koji osobno polože svoju vjeru u krv Isusa Krista. Nepokajanog grešnika nakon smrti uistinu očekuje pakao. Pakao je Božji zatvor za buntovnike koje se čuva okovanim sve do konačnog suda i kazne u ognjenom jezeru.

Ako spašeni odmah nakon smrti odlaze u Nebo, zbog čega Biblija veli da će se Krist vratiti po njih? “Pismo naučava o povratku našega Gospodina. Priznata svrha Njegovog dolaska jest da primi svoj narod. Zbog čega bi, pitam, Krist dolazio po svoje ljubljene ako su, kao što je omiljeno vjerovanje, oni već s Njim?” (Planet in Rebellion, str. 323-324).
U 1. Solunjanima 4 naučava se da se Krist vraća primiti živuće svete, a ne svete koji su umrli. Umrli sveti će se vratiti s Neba ZAJEDNO S NJIM i u to će doba dobiti svoja uskrsla tijela: “Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog I ONE KOJI SU USNULI U ISUSU PRIVESTI ZAJEDNO S NJIM. Ovo vam doista velimo po riječi Gospodinovoj: mi živi – mi preostali do Dolaska Gospodinovog – nećemo preteći one koji su usnuli ... a potom ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti uzneseni u oblacima u susret Gospodinu u zraku – i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom” (1 Sol 4,14-17).
To se slaže s onime što je apostol Pavao bio rekao Korinćanima. Živući sveti su “iseljeni” od Gospodina, umrli sveti su već sa Njim: “Uvijek smo dakle puni pouzdanja, iako znamo da smo naseljeni u tijelu, iseljeni od Gospodina ... pa smo stoga puni pouzdanja i najradije bismo iselili iz tijela i naselili se kod Gospodina” (2 Kor 5,.

καιros je napisao/la:

Treće, logično je ako zlo ima svoj početak ono mora imati i svoj kraj. Ako zli ljudi zive vječno, onda u svemiru postoji jedno mjesto gdje zlo vlada vječno. Zli ce i dalje proklinjati Isusa a on ce ih i dalje pržiti u nekoj vatri i tako dovijeka. Zlo ce biti uništeno, grešnici će biti uništeni, Sotona i njegovi anđeli ce biti unisteni u ognjenom jezeru, kako stoji u Otkrivenju.

Biblija naučava da izgubljeni moraju svjesno trpjeti vječnu muku. Ta istina zapisana je u Pismu, bila ona ili ugodna ili neugodna ljudskom razumu. Dokaz za to nalazimo u Mateju 25,46, gdje je vječni život u pogledu trajanja i stanja uspoređen s vječnom kaznom: “I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.”
U Otkrivenju 14,10-11 piše da oni koji prihvate Antikristov žig neće bit uništeni, nego će trpjeti vječnu muku: “I bit će mučeni u ognju i sumporu pred svetim anđelima i pred Jaganjcem. Dim muke njihove podiže se u vijeke vjekova te nemaju počinka ni danju ni noću oni što se klanjaju Zvijeri i slici njegovoj, kao ni tko god primi žig njegova imena.”
U Otkrivenju 20,10-15 također je opisano vječno stanje opakih. Tu piše da će Sotona, Zvijer i Lažni prorok biti “mučeni dan i noć u vijeke vjekova”. Ako đavao, Antikrist i Lažni prorok iz razdoblja Velike tjeskobe budu mučeni zauvijek, dan i noć, u ognjenom jezeru, to će, očigledno, biti i sudbina svih koji budu bačeni u to isto mjesto.
Gospodin Isus je naučavao da će izgubljeni ljudi trpjeti vječnu muku. Tri puta je u Marku 9 pakao nazvao: “oganj neugasivi, gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi” (Mk 9,43-48). To je opis vječnog mučenja.
U Marku 9,42 nalazimo upozorenje da će opakom biti bolje ako si objesi mlinski kamen oko vrata i baci se u more, negoli da se suoči s Božjom osudom. To trpljenje je vječno po trajanju. U Mateju 26,24 Gospodin je rekao da će Judina kazna biti gora negoli prestanak postojanja: “Tom bi čovjeku bilo bolje da se nije ni rodio!”
Nijedan od tih stihova nema smisla, osim ako se tumači kao opis vječne i svjesne muke nespašenih ljudi. Pakao je mjesto ognja, mjesto na kojem mučenje traje vječno. Ti stihovi Pisma trebali bi svakom muškarcu, ženi i djetetu biti glasno upozorenje da život nije igra; spasenje nije nešto što se može odlagati – pa ni sat vremena. Ne valja gubiti vrijeme nego pronaći sigurnost u Spasitelju, čija nas “krv čisti od svakoga grijeha”. Ne valja štedjeti napore, nego pokušati dosegnuti izgubljene duše za Krista. Pakao je, uistinu, vječan u pogledu stanja i trajanja, jednako kao i Nebo u kojem su vjernici.
2. Božje milosrđe ne poništava Njegovu svetu pravednost. Božja je pravednost bila zadovoljena u pomirenju koje je ostvario Gospodin Isus Krist, ali oni koji to veliko spasenje odbace morat će trpjeti zbog vlastitih grijeha. Bog je na Golgoti dao sve svoje – dragocjenog Sina Božjega – kako bi otkupio ljude od njihovih grijeha. Savršeno otkupljenje ostvareno je smrću, ukopom i uskrsnućem Isusa Krista. Po tom je pomirenju bilo udovoljeno Božjoj svetoj pravednosti (Iza 53,11). Bog nudi potpun oprost i vječni život svakome tko mu pristupi u pokajanju u vjeri.
Za one koji odbace to sredstvo spasenja – ponuđeno besplatno, no bolno ostvareno – ne preostaje ništa osim pravde. Oni koji odbace Spasiteljevo trpljenje, osobno će morati trpjeti za svoje grijehe. Tvrditi da bi Bog bio nepravedan kad bi učinio da oni što odbacuju Krista vječno trpe za svoje grijehe, no tko smo mi da preispitujemo Božju pravednost?

καιros je napisao/la:

Drugo, Biblija samo na dva mjesta govori o besmrtnosti (poslanica Timoteju), i odnosi se na Božju karakteristiku. Isus je rekao u Ivanu idem da vam pripremim mjesto, stanove i kada se vratim uzeću vas i dovesti u njih. Otkrivenje 22 - Isus veli evo dolazim i sa sobom nosim plaću da svakome platim prema njegovim djelima. Nagradu primamo kada Isus ponovo dođe, ne odmah poslije smrti.

Nauk o besmrtnosti potpuno je otkriven tek u Novom zavjetu: “... dolaskom Spasitelja našega, Isusa Krista, koji je uništio smrt te dao da zasja život i neraspadljivost(besmrtnost), po evanđelju” (2 Tim 1,9-10). Istina o besmrtnosti i zagrobnom životu na svjetlo dana u potpunosti je iznesena u Kristovom utjelovljenju i uskrsnuću. U Starom zavjetu je postojalo otkrivenje o tome, ali nije bilo potpuno. Stoga Novi zavjet ne bismo smjeli tumačiti u svjetlu Starog zavjeta, nego Stari u svjetlu Novog!
No čak i u Starom zavjetu nalazimo da je smrt značila odvajanje duha od tijela. U Postanku 25,8 Abraham “predade duh i umrije ... te bî pridružen svojima (precima).” To ne može značiti samo da je bio “pridružen” grobu, jer Abrahamovi preci nisu bili pokopani u Mamri nego daleko u Haranu (Post 11,31-32. U Postanku 35,18 piše da je Rahelu u trenutku smrti napustila duša. U 1. Kraljevima 17 rečeno nam je da je duša otišla iz udovičinog sina kad je umro (21-22). Bog je Mojsiju u Brojevima 27,13 rekao da će se “pridružiti svojim precima”. To iz dva razloga ne može značiti da će spavati u grobu: (1.) Mojsijevi preci nisu bili pokopani u pustinji u kojoj je on umro. (2.) Mojsije se nakon mnogo stoljeća pojavio pred Isusom na Brdu preobraženja i u to je doba bio potpuno svjestan.
Stoga, bez obzira gdje pogledali u Pismu, vidimo da smrt ne znači prestanak svjesnosti ili postojanja. Odjeljci koji o smrti govore pjesnički kao o spavanju ili o tome da mrtvi ne mogu slaviti Gospodina, ne mogu ukinuti drugo otkrivenje o tome da je smrt putovanje svjesne duše izvan tijela. Neki starozavjetni navodi o smrti, osobito u Propovjedniku (1,14), o smrti govore s gledišta ovoga svijeta (... vidjeh sve što se čini pod suncem ...). U tom smislu je istina da mrtvi ne hvale Boga. Više nisu na ovome svijetu i ne mogu učiniti ništa u vezi ovog života.
2. U Pismu riječ “smrt” ima različita značenja. U grčkom tekstu Novog zavjeta postoje tri imenice i četiri glagola koji se u King James Bibliji prevode kao “smrt”, “umrijeti” ili “umiranje”. Sljedećih šest vidova zaokružuju različita značenja tih riječi: (1.) tjelesna smrt – odvajanje duše od tijela (Mt 2,15); (2.) vječna smrt – odvajanje opakih ljudi za svu vječnost iz Božje prisutnosti i bacanje u ognjeno jezero (Otk 20,14; 21,; (3.) duhovna smrt – odsutnost duhovnog života i odvojenost od Boga prije tjelesne smrti (Iv 5,24; Ef 2,1; Kol 2,13; 1 Tim 5,6); (4.) privremeno trpljenje (1 Kor 15,31); (5.); privremeno uništenje mogućnosti, talenata, uživanja u životu, itd. (Rim 8,13); (6.) svi spomenuti vidovi smrti (Rim 6,23).
U ovom proučavanju vidjeli smo da smrt ima različite vidove: duhovni, privremeni, tjelesni i vječni. Neki biblijski odjeljci odnose se samo na jedan, neki na drugi, a neki na svaki od spomenutih vidova. Stoga svoju definiciju riječi “smrt” moramo pažljivo razabrati iz konteksta odjeljka u kojem se nalazi. Kairos zanemaruje to načelo i naučava da smrt uvijek znači samo jedno – prestanak svjesnog postojanja.
Osnovno značenje riječi “smrt” u Pismu jest odvajanje. Ponekad se radi o odvajanju od tijela, to jest, tjelesnoj smrti. Ponekad se radi o odvajanju od Boga, a to je duhovna smrt. Ponekad pak se radi o vječnoj odvojenosti u ognjenom jezeru. Tjelesna smrt uvijek uključuje odvajanje duha od tijela, no nikada ne znači prestanak postojanja.

καιros je napisao/la:

Da li su Adam i Eva primili urođenu ili uvjetnu besmrtnost? Skoro svi vjeruju da su primili urođenu, i kao takvi oni nastavljaju živjeti i nakom smrti. Ja sam mišljenja da su Adam i Eva primili uvjetnu besmrtnost. ne urođenu. Tu besmrtnost su izgubili zato što su jeli sa drveta sponznaje dobra i zla. Otada su postali smrtnici. Prva propovijed o besmrtnosti duše upravo se odigrala u Edenskom vrtu kada je Sotona rekao: "Nećete vi umrijeti, nego će vam se otvoriti oči....Kad su nasi praroditelji pogrijesili Bog je postavio kerubima sa plamenim mačem pored drveta života, jer da su ga onakvi grešni jeli bili bi vječni grješnici. Znači bez pristupa drvetu života nisu mogli vječno živjeti.

Ma kakvi...po tvome bi onda ispalo da Bog laže...Naime, On je jasno rekao: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!"
To što ti hoćeš reći, točno je samo djelomično, ne odnosi se na tijelo (barem ne u tom kontekstu u kojem pišeš). Oni su i dalje živjeli, još ohoho.Naravno, poslije nekih 900-njak godina Adam je umro i fizički (što je , naravno, isto tako posljedica grijeha). Umrli su Duhovno, postali su mrtvi duhovno. Baš kako je i svaki nepokajani grešnik mrtav u svojim grijesima. Dapače, rađamo se duhovno mrtvi- zato se treba roditi nanovo, odozgor -od Boga.

Čovjek nije dobio dušu nego je čovjek duša.

Spoj tijela (praha) i duha životnog je duša.

"I stvori Gospod Bog čoveka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni, i posta čovek duša živa." (1. Mojsijeva 2.7)

Dakle spajanjem praha i Duha Božijeg koji daje život.

Brate da je duh i duša isto onda bi postojao jedan pojam ili dva pojma sa istim značenjem tj. sinonimi.

Međutim duša je nefeš haja

A duh životni nishmat haim (nišmat hajim)

Dakle čovjek je sastavljen od praha zemaljskog i nišmat hajima (duha životnog, te dvije komponente su spojene u nefeš haju i one je čine. One čine dušu. Nije duša u tijelu odvojena od tijela. I ne može biti duša besmrtna kada je sastavljena od praha zem. (tijela) i duha životnog.

I životinje imaju nephesh chayyah (nefeš haja) tj. dušu.


1) prah zemaljski + 2) duh životni = duša živa

(jevr. "nišmat hajim") (jevr. "nefeš haja").


19 Jer što biva sinovima ljudskim to biva i stoci, jednako im biva; kako gine ona tako ginu i oni, i svi imaju isti duh; i čovjek ništa nije bolji od stoke, jer je sve taština.

20 Sve ide na jedno mjesto; sve je od praha i sve se vraća u prah.

21 Ko zna da duh sinova ljudskih ide gore, a duh stoke da ide dolje pod zemlju?
22 Zato vidjeh da ništa nema bolje čovjeku nego da se veseli onijem što radi, jer mu je to dio; jer ko će ga dovesti da vidi što će biti poslije njega?

Propovjednik 3,19-22

I čovjek nije ništa bolji od kako se ovdje kaže stoke nakon života. Jer svi imaju isti duh od Boga koji daje život.

Ovo ne znači da čovjek više neće nikada živjeti. Spaseni će biti vaskrsnuti. Ali čovjek ne ide na nebo nakon smrti nego u prah. nego isto ide kao i životinje u zemlju.

7 I vrati se prah u zemlju, kako je bio, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao. Propovjednik 12,7

Solomon kada govori o taštini prolaznosti misli na sadašnji život čovjeka. I jasno je da čovjek kada umre neće ustati do vaskrsenja. Niti može da misli, govori, djeluje jednostavno ne postoji život u grobu.

I ne može čovjek reći tijelo ide u zemlju a duša na nebo.

Jer duša je sastavljena od tijela i duha.

A sada objašnjenje stiha

Mt.10:28"...i nemojte se bojati onih koji ubijaju tijelo, ali dušu ne mogu ubiti.

U tekstovina NZ umjesto riječi nefeš koristi se sinonim grčka riječ psyche. Ta riječ označava "život" vidjeti u Mateju 2,20; 6,25; 16, 25 i ona nije besmrtna, već može da umre Otkrivenje 16,3 i naravno može da se uništi.

Stih Matej 10,28 ne kaže da se duša ne može uništiti i da je ona odvojena od tijela. Nego se ne treba bojati kada neko želi ubiti čovjeka a pri tom mu psihu nije zarobio. Npr. čovjek je ubijen zato što je vjerovao u Isusa Hrista. Njemu duša u psihičkom smislu nije uništena, jer on nije promijenio svoje mišljenje. Npr. ostao je vjeran Bogu. Ali nije rečeno da duša ne može ubijena.

Ako je neko ubijen, ubijena je i njegova psiha (duša jevrejski nefeš haja). Ona više ne postoji.

A duša označava život, a ne nešto suprotno od tijela. Ne postoji čovjekova psiha bez tijela.

I ne znači da je duša nešto samo duhovno. Duša je spoj duha i tijela.

Tako da u Mateju Bog kaže ljudima da se ne boje fizičke smrti, to znači da njihova psiha nije zarobljena. Ali psiha nije nezavisna od tijela. Ne može čovjek imati mišljenje ako nije živ. Ne može duhovnost sama postojati bez tijela.

To što je čovjek postao nefeš (što znači da je počeo živjeti) nije odlučujuće u opisu stvaranja iz Postanka 2, već činjenica da je Božje posebno i izravno stvorenje. Nefeš je smatran bitnim za fizičko postojanje. Ali u čovjeka to ne označuje samo život u biološkom smislu jer su mnoge značajke čovjekovog unutarnjeg života povezane s njim (usp. hebr: Ezra Rishona Nafshit - Prva psihološka pomoć -org. u Izraelu).
Izraz duša - odnosno nefeš - upotrebljava se i za Boga. Nemojte samo reći da je i On smrtan.

Čovjeka također sačinjava ruah (duh, dah) - grčki pneuma. U Novom zavjetu pneuma upotrebljava više od 40 puta da bi pokazala onu dimenziju ljudske osobe po kojoj je moguć odnos s Bogom (Mk.2:8 , Dj.7:59, Rim.1:9 ...itd)
Za Židove su vidljivi i nevidljivi dio čovjeka predstavljali jedinstvo, što i Novi zavjet zastupa.
Duša (psyhe) je izraz čovjekovog nematerijalnog dijela prema svijetu, a da je duh (pneuma) njegov izraz prema Bogu.
Bog je duh i čovjek mu se pravilno i potpuno može približiti jedino "u duhu"(Duhom)

Bog je živ i zato se kaže nefeš haja. Ali čovjek umire i jasno je da njegovca duša smrtna.

Pa ja ti svo vrijeme govorim o jedinstvu tijela i duha. I to zajedno se zove duša (nefeš haja)

Da i taj psyhe ne može bez materije kod ljudi.

Naravno da postoji nematerijalni dio a to je duhovnost, umjetnost, sloboda, volja itd. ali ona ne može bez materije kod ljudi.

Pa jedino se duhom može približiti Bogu. Ali duhovnost nije odvojena od tijela.

A to spajanje (iz stvaranja čovjeka) duha i praha zemaljskog (tijela) daje dušu.

Duša znači život zato je i Bog nefeš haja. Međutim čovjek je stvoren i ona je kod njega spoj praha i duha životnog. Čovjek je morao da dobije život.


"Kad bi (Bog) na nj okrenuo srce svoje, uzeo bi k sebi duh njegov i dihanje njegovo; izginulo bi svako telo, i čovek bi se povratio u prah." Jov 34.14,15

...nema rada, ni mišljenja, ni znanja, ni mudrosti u grobu u koji ideš." Propovednik 9,10

Razbojnik na krstu

Šta je Hristos obećao razbojniku na krstu? "I reče mu Isus: 'Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju." Luka 23.43

Na originalnom jeziku na kojem je Biblija pisana, nisu postojali znakovi interpunkcije. Tek kasnije su u našim tekstovima dodate tačke i zarezi.

Činjenica je da ni Isus nije toga dana kada je umro, bio u raju, na nebu, nego u grobu. Kada je Isus vaskrsao, rekao je Mariji: "Ne dohvataj se do mene, jer se još ne vratih k Ocu svojemu; nego idi k braći mojoj, i kaži im: vraćam se k ocu svojemu i ocu vašemu." Jovan 20.17

Dakle, kada je umro Isus nije bio kod Oca, nego u grobu, pa ni čovek s krsta nije mogao s njim da bude u raju tog dana.

Iz konteksta cele Biblije jasno je da ovaj tekst treba da glasi ovako: "Zaista ti kažem danas, bićeš sa mnom u raju."

Isus mu danas govori da će u raju biti sa njim, a ne kaže mu da će danas biti u raju sa njim.

Slična konstrukcija teksta nalazi se u 5. Mojsijevoj 30.16: "Jer ti zapovedam danas da ljubiš Gospoda Boga svojega..." I ovo shvati dvojako: 1) danas ti zapovedam 2) danas da ljubiš.

Ako bismo sledili logiku ljudi koji smatraju da je Isus Hristos bio u raju, onda bi ovaj tekst značio da Boga treba voleti samo danas, a sutra za to nema potrebe. Po kontekstu možemo da odredimo šta je ispravno i šta je logično.

Isus dolazi

cccc...
I ti kažeš da nisi Adventista?
A promoviraš njihov nauk od a do ž, čak i idte argumente koristiš i ista pitanja postavljaš...

A ovo oko zareza je zbilja jadni pokušaj (ne tvoj, nego adventista i njivovog "duhovnog ploda" Jehovinih svjedoka.
Masu puta se u Novom zavjetu susrećemo sa Isusovim tvrdnjama koja počinju sa: "Zaista, zaista kažem vam...
I niti jedan drugi stih ne tumače na taj način osim ovog. Pa nije Isus bio polupismen i da nije znao što priča...Kakvog smisla ima rečenica: Zaista, zaista kažem ti danas,...
Pa nitko neće naglašavati da govori u sadašnjem vremenu.
Takvo tumačenje je skroz smiješno, a služi samo da bi se nekako progurala svoja teologija u neki stih -koji upravo ruši tu teologiju.

A gdje je bio Isus i kamo je otišao razbojnik, možemo i o tome...

Ja nisam adventista, nikada nisam išao u njihovu crkvu. I što se stalno hvataš za nečiju pripadnost vjeri. Ja tebe ne pitam koje si vjere. Ja te poštujem i oko mnogih stvari se slažemo.

Neće nikog pripadnost nekoj vjeri spasiti, nego milost Božija.

Ali ja sam nekada vjerovao u zagrobni život a sada više ne vjerujem i to zahvaljujući Duhu Svetom i čitanju Biblije. Dakle ja mislim sam svojom glavom. Ne kažem da oni koji drugačije ne misle.

Naravno da će naglašavat kada je to dan kada daje Svoj život za grešne ljude. I u običnom govoru između ljudi kada neko nekom nešto obeća kaže "Stvarno ti kažem sada uradi to i to"

Naglašavanjem vremena daje se još jače uvjerenje onome kome se govori bila naredba ili obećanje.

Isus hoće da ga čvrsto uvjeri da će biti vaskrsnut pri Isusovom drugom dolasku.

A ovo što sam prenio je neoborivo, a bilo je glavni dokaz da ovaj razbojnik ide u raj čim umre.

A Isus je mogao sam sebe vaskrsnuti jer je i Bog.

Dušu (život) svoju polažem, da je opet uzmem, vlast je imam položiti vlast je imam uzeti"

I naravno moraš preći na drugu temu jer Biblija je jasna po ovom pitanju.

Nema života nakon smrti. Neposredno nakon smrti. Kada bude vaskrsenje onda će pravedni opet oživjeti i biće vječno živi.

Pitanje za one koji vjeruju u zagrobni zivot - ljudi koji su sada u raju i paklu (kako vi vjerujete) jesu duhovi ili imaju tijela?