Priroda smrti
Ako je smrt prestanak života, što Biblija govori o čovjekovom stanju u smrti? Zašto kršćani trebaju razumijeti ovo biblijsko učenje?Smrt je san. Smrt nije potpuno uništenje; ona je samo stanje privremene besvjesnosti, dok čovjek čeka uskrsnuće.
Biblija ovo međustanje stalno naziva snom.Pozivajući se na njihovu smrt, Stari zavjet opisuje Davida, Salomona i ostale kraljeve u Izraelu i Judi kao one koji su zaspali kod otaca svojih (1 Kr 2,10; 11.43; 14,20.31; 15,8; 2 Ljet 2,11; 26,23 itd.). Patrijarh Job nazvao je smrt snom (Job 14,10-12), a to čini i David (Ps 13,3), Jeremija (Jr 51,39.57) i Daniel (Dn 12,2).Novi zavjet upotrebljuje isti slikoviti prikaz. Opisujući stanje Jairove kćeri, koja je umrla, Isus je rekao da ona spava (Mt 9,24; Mk 5,39). On je na sličan način opisao umrlog Lazara (Iv 11,11-14). Apostol Matej je pisao da "uskrsnuše mnoga tjelesa pravednika što bijahu umrli"; - engl. "sveti koji su zaspali ustali su" - (Mt 27,52), a bilježeći Stjepanovu mučeničku smrt, apostol Luka je napisao da "usnu" (Dj 7,60). I apostoli Pavao i Petar smrt su također nazvali snom (1 Kor 15,51.52; 1 Sol 4,13 -17; 2 Pt 3,4).
Biblijsko prikazivanje smrti kao sna jasno se uklapa u njenu prirodu, kao što to i sljedeće usporedbe pokazuju: 1. Oni koji spavaju su u nesvjesnom stanju. "Mrtvi ne znaju ništa." (Prop 9,5). 2. U snu prestaje svjesno razmišljanje. "Iziđe li duh iz njega... i propadaju sve misli njegove." (Ps 146,4). 3. San je kraj svih dnevnih aktivnosti. "Nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš." (Prop 9,10) 4. San prekida aktivnost i druženje s onima koji su budni. "Više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem" (r. 6.). 5. Normalni san čini neaktivnim i osjećaje. "Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti." (r. 6.) 6. U snu ljudi ne proslavljaju Boga. "Ne, Jahvu mrtvi ne hvale." (Ps 115,17). 7.
San pretpostavlja i buđenje. "Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u grobovima čuti njegov glas, te izići iz njih" (Iv 5,28.29).Čovjek se vraća u prah. Da bi razumio što se događa prilikom smrti, čovjek mora razumjeti od čega je sastavljeno njegovo biće. Biblija predstavlja čovjeka kao organski spoj (vidi: 7. poglavlje). Povremeno ona upotrebljuje riječ duša da bi se pozvala na cjelokupnu osobu, a drugi put na osjećaje. Ali ona ne uči da se čovjek sastoji od dva odvojena dijela. Tijelo i duša postoje samo zajedno; oni čine nedjeljivu cjelinu.Prilikom stvaranja čovjeka, spoj praha zemaljskog (elementi zemlje) i daha životnog stvorili su živo biće ili dušu. Adam nije dobio dušu kao posebno biće; on je postao dušom živom (Post 2,7; vidi: 7. poglavlje u ovoj knjizi).
Prilikom smrti događa se obratno: prah zemaljski manje dah životni je mrtva osoba ili mrtva duša bez ikakve svijesti (Ps 146,4). Elementi koji su sačinjavali tijelo, vraćaju se u zemlju, odakle i potječu (Post 3,19). Duša ne postoji svjesna izvan tijela, i nijedan redak iz Svetoga pisma ne upućuje na to da prilikom smrti duša kao svjesno biće nadživljuje tijelo. Doista, "onaj koji zgriješi taj će i umrijeti." (Ez 18, 20).
Prebivalište mrtvih. Stari zavjet naziva mjesto u koje ljudi odlaze prilikom smrti šeol (hebrejski) a Novi zavjet hades (grčki). U Svetom pismu šeol najčešće jednostavno znači grob. Značenje hada je slično značenju riječi šeol.Svi mrtvi idu u ovo mjesto (Ps 89,48), kako pravedni tako i zli. Patrijarh Jakov rekao je da će "sići k svome sinu u šeol tugujući." (Post 37,35). Kad "zemlja rastvori svoje ralje" da proguta zlog Koreja i njegovu družinu, oni su sišli "živi u šeol". (Br 16,30).šeol prihvaća cijelu ličnost prilikom smrti. Kad je umro, Krist je ušao u grob (had), ali prilikom uskrsnuća Njegova duša nije ostavljena u grobu (hadu, Dj 2,27.31 ili šeolu Ps 16,10). Kad je David zahvalio Bogu za iscjeljenje, svjedočio je da je njegova duša spašena "iz Podzemlja" (šeola) - kod nas "groba" (Ps 30,3).Grob nije mjesto svjesnog stanja. Budući da je smrt san, mrtvi će ostati u nesvjesnom stanju u grobu sve do uskrsnuća, kada će grob (had) dati svoje mrtve (Otk 20,13).Duh se vraća Bogu. Premda se tijelo vraća prahu, duh se vraća Bogu.
Salomon je rekao da se prilikom smrti "vrati prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu, koji ga je dao". (Prop 12,7). Ovo je istinito za sve, i pravedne i zle.Mnogi su mišljenja da ovaj tekst pruža dokaz da ljudsko biće nastavlja živjeti poslije smrti. Ali u Bibliji ni hebrejski ni grčki izraz za duh (ruah, odnosno pneuma) ne odnosi se na neko inteligentno biće kadro da svjesno postoji odvojeno od tijela. Naprotiv, ovi se izrazi odnose na "dah" - iskru života koja je bitna za čovjekov opstanak, načelo života, koje daje život životinjama i ljudskim bićima (vidi: 7. poglavlje).
Salomon je pisao: "Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost. I jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju. Tko zna da li dah ljudski uzlazi gore, a dah zvijeri silazi dolje k zemlji?" (Prop 3, 19-21). Tako, prema Salomonu, prilikom smrti ne postoji nikakva razlika između duha čovjekovog i duha stoke.Salomonovo izlaganje da se duh (ruah) vraća Bogu koji ga je dao, upućuje na to da je ono što se vraća Bogu načelo života što ga je On dao. Ne postoji nikakav nagovještaj da je duh ili dah neko svjesno biće odvojeno od tijela. Ovaj se ruah može izjednačiti s "dahom života" koji je Bog udahnuo u prvo ljudsko biće da bi oživio njegovo beživotno tijelo (usporedi: Post 2,7).
Sklad kroz cijelo Sveto pismo. Mnogi časni kršćani koji nisu proučavali cjelokupno učenje Biblije o smrti, bili su neobaviješteni da je do uskrsnuća smrt samo san. Oni su prihvatili kao istinu da različni dijelovi (Svetog pisma) podupiru misao da se duh ili duša nakon smrti nalaze u svjesnom stanju. Pažljivo proučavanje otkriva da je učenje Biblije dosljedno - smrt je prestanak svjesnosti.