Reformacija

Povijest reformacije-----zašto je došlo do reformacije, kako je reformacija nastala, tko ju je započeo, što je iz toga nastalo.

Početkom 16. stoljeća svi oni koji su bili od nekog značaja u zapadnoj crkvi, osjećali su potrebu za reformom crkve.

Uvjerenje da crkvu treba reformirati se širilo Evropom i dobivalo različita tumačenja.

Za italijanske biskupe je to uvjerenje značilo da je vatikanska mašinerija postala neuravnotežena jer je moć kardinala previše narasla i da je treba sputati.

Za redovnike po crkvama moglo je značiti da je život pastve griješan obzirom na posvećenje.

Za svijetovne pravnike da su crkveni sud i crkvene povlastice ogromna prepreka za djelotvorniju administraciju.

Za svećenike, to je uvjerenje značilo da je crkvena birokratija pretjerala u visini troškova crkve, dugih papinih ratovanja, te je crkvena politika i loša uprava učinila da je narod počeo sumnjati u kraljevstvo Božje. Jer, crkva je prodavala povlastice, pravila izuzeće u bračnim propisima, zatim, bilo je postojanje zakona posebno za bogate i posebno za siromašne.

Svećenstvo, kad je govorilo o reformi, mislili su na administrativnu, zakonodavnu ili moralnu reformu. Bilo je situacija da je kapelan lokalne crkvi gladovao, a župnik lagodno živio od svećeničke plaće. Prikazali su i ponašanje nekih svećenika svađalica, pijanica, razvratnika i tražili moralnu reformu.

No, vrlo rijetko su u svojim izlaganjima tražili reformu učenja.

Pojavilo se previše sablazni te su svećenici išli protiv svećenika u svojim dijalozima. Pošto je bilo previše sablazni, najveći podsticaj za reformom su davali vjernici i državnici.

No, najviše se vikalo poradi kupoprodaje crkvenih položaja. To je bio grijeh zvan kao simonija.

( Istorija reformacije)

Zadnja promjena: ; pon 22 sij 2007, 10:05; ukupno mijenjano 1 put.

Više volim neki nezavisni i povijesni izvor (koliko toliko) Od ovog tvog pristranog pristupa pa stoga:
http://hr.wikipedia.org/wiki/Reformacija
Ona se je sučelila s etabliranim eklezijalnim ustrojem Crkve te stavila pod upitnik primat Pape,
zahtijevala smanjenje sekularnog i materijalnog utjecaja Rimske kurije
te povratak na ono što joj je i bila svrha - naviještanje Kristovog
nauka, kojega je zapustila zbog svjetovnih briga.
Važno je spomenuti da je želja za reformom također bila prisutna i u
monarhijama. Neki dokumenti pokazuju želju za promjenom među engleskim
i francuskim plemstvom.

De bolan, nisam pristrasna , pišući ponavljam gradivo, a ako povijest mulja, lagim onda i ja, nisam živila u 16. st. pa ne znam kako je to išlo, al moram to naučiti.
Kad s ovim završim, prelazim na Tomasa, i na Hubert Jedin-a, i s tim ću vas malo informirati što povijest veli.

U drugom djelu sam htjela pisati o nastajanju redova i reformom unutar njih.

Pridruži mi se s još nekim tekstom o reformaciji, dobro dođe svako slovo.

Evo fin izvor. Jure Kolarić, Veritas,Zagreb,1982.

(Mali uvod prije reformacije:)

Car Konstantin Veliki nije imao teološke dubine te je za njega teološka rasprava bila "tričarija". Pokušao je da pomiri krivovjerca Arija, aleksandrijskog svećenika , i njegovog protivnika aleksandrijskog biskupa.

Izrodile su se teološke rasprave. Dok se na zapadu razvijala rimska crkva, na istoku su se oblikovale prve kršćanske dogme u povijesti crkve.

Zapadna crkva je imala teološki interes praktične naravi a istočna crkva se borila protiv metafizičkog umovanja.

Prvih osam općih crkvenih sabora je održano na tlu istočnog rimskog carstva: Niceja, Cargrad, Efez, Kalcedon.

Od tih osam, najznačajnija su prva četiri. Na njima se formirala temeljna istina crkve tj. trinitarne i kristološke dogme.

Serija ,,cuvari ognja''sadrzi 8 emisija koje opisuju vrijeme od reformacije do danas.Materijal je prilagodjen Realaudio kompresiji kako bi svi koji imaju brzu konekciju mogli gledati emisije.
www.adventistickilinkovi.com/CuvariOgnja/CuvariOgnja.htm

Dan Reformacije obilježava se 31. listopada diljem svijeta. Na taj dan, 1517. godine, duboko ogorčen trgovanjem indulgencijama (oprostima), Martin Luther je na vrata crkve u Wittenbergu izvjesio javnu raspravu sa svojih 95 teza o indulgencijama, dogmama i uređenju Crkve. Time je ovaj njemački teolog postao začetnikom protestantske reformacije.

Naslov: TEMELJNI REFORMATORSKI SPISI - SVEZAK I

Autor: Martin Luther

I historičari i teolozi jednodušni su u tome da je reformacija otpočela u Wittenbergu u jesen 1517. g. s Lutherovim tezama za "Raspravu o objašnjenju snage oprosta." «95 teza» su postale pojam i tek je u vezi s njima ime wittenberškog redovnika, augustinca Martina Luthera došlo na sva usta. Luther se u svojoj Raspravi okreće protiv zloporabe papinske vrhovne vlasti (i moći) ključeva kroz prodaju oprosnih pisama. Njegova kritika se temeljila na jednom novom, iz Biblije usvojenom razumijevanju vjere, te je dovela u pokret Crkvu, ali takoder i sva ondašnja stajališta.





Promatrajući teze danas, prije svega je teško objasniti njihov utjecaj u narodu, jer su bile napisane na latinskom i već samim tim neprikladne za širenje. Lutherove su teze nesumnjivo bile upravljene isključivo obrazovanoj javnosti. Pritom napad na wittenberšku dvorsku crkvu koji mu je nadodan od budućeg naraštaja, ne igra nikakvu ulogu. To je pri akademskim raspravama bio jedan loš postupak, a uz to nije obilježen po samom Lutheru. U stvari nitko neznatniji od Melanchthona (1497-1560), Lutherovog bliskog suradnika i prijatelja, nije ostao u suvremenom sjećanju da je 31. listopada 1517. započeo napad tezama. Datum i razašiljanje teza osigurani su Lutherovim pismom iz 31. listopada 1517. naslovljenim na kardinala Albrechta iz Brandenburga (1490-1545), nadbiskupa magdeburškog i majnškog kao i upravitelja halberstadtske biskupije, čiji prijepis je Luther sačuvao. Jamačno «95 teza» nisu bile kako misli E. Iserloch samo jedan biskupima upućen «obrazac» koji je sastavljen u obliku teza «da bi izrazio mnijenja `disputandi causa' bez da se s njima poistovjeti». Tome protuslovi Lutherovo sjećanje da toj stvari usprkos svoj «ludosti, neznanju i slabosti» nije više mogao uzmaći (njegov predgovor), tome isto tako protuslove njegova daljnja objašnjenja, propovijedi, spisi i rasprave na temu spora o oprostu. O namjeri da se izvrši «Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum» - tako glasi naslov «95 teza» u izdanju Adama Petrija 1517. u Baselu - također jasno kaže poziv koji prethodi tezama.





Kako je Luther isto tako kasnije posvjedočio - primjerice u predgovoru za izdanje knjige iz 1538. smještenom na početku ovoga sveska - nadao se jednom objašnjenju pitanja o oprostu u obliku znanstvene rasprave kao i odredenom djelovanju protiv zloporabe oprosta. Stoga se naravno obraća crkvenim nadpastirima koji su o tome bili odredeni za nadzor. Sigurno je njegov poziv na raspravu, izostajanje crkvenih zahvata protiv skovanih zlouporaba cijelog dogadaja propovijedi oprosta kao i trgovina pismima oprosta u korist papinskog naloga gradnje sv. Petra u Rimu nenamjerno učinjen javnim skandalom, kojeg su sada posvuda svjesni i koji je posvuda poznat.





Na Lutherovu je spoznaju vjere već 1516. utjecalo pavlovsko razumijevanje vjere. Polazeći od toga stava mogao je potpuno temeljito ući u raspravu o nepodopštinama oprosta. Krstiteljev poziv na pokajanje uzima u smislu Mk 1,15: «Pokajte se i vjerujte evanđelju!» Zahtijevani povratak na izvorno kršćansko pokajanje kao obraćenje i doživotno predana promjena vjernika ne zasniva se na funkcioniranju sakramenta pokore sa ispovijedu i apsolucijom s kojim je Luther davno imao razočaravajuća iskustva. Život čini novim prije svega unutrašnje pokajanje koje prema van proizvodi borbu i «svakovrsno usmrćivanje tijela» (teza 3). Po tome je papinska vlast kazne upitna (teza 5-7). Papa ima ograničenja pri dodjeli i ukidanju odredenih crkvenih kazni, ali i nad takvima koje nakon smrti i dalje traju te moraju biti ispaštane na jednom mjestu čišćenja, čistilištu. Luther na to papi osporava pravo i time mogućnost papinske slobodne trgovine pomoću oprosnih pisama. Štoviše sve crkvene kazne svršavaju smrću i zapravo k ljubavi Božjoj vode kroz istinsko pokajanje i obraćenje (teza 8-19). Sasvim je nesiguran i u osnovi užasan oprost preko trgovine novcem (teza 20-29). (...)
http://www.demetra.hr/biblioteke.php?knjiga=176

JEDNO PODSJECANJE ZA PROTESTANTE:

https://www.youtube.com/watch?v=lsiJQBBotQQ&feature=channel

Jurica Cesar

Mjesta u kojima su reformatori propovijedali Evanđelje u XVI. st.

Reformacija, luteranizam, u hrvatske krajeve dolazi iz smjera Kranjske, Koruške, Ugarske i Njemačke te iz Venecije i Trsta. Iz Ugarske, na područje istočne Slavonije te u manjoj mjeri u Međimurje i Zagreb, širio se kalvinizam. Prije nego što navedem glavna središta u kojima se širio reformacijski nauk u Hrvatskoj, valja naglasiti da su Bijeloj Kranjskoj u XVI. stoljeću pokraj Slovenaca živjeli i Hrvati. Plemstvo u tim krajevima bilo je većinom njemačkog podrijetla te je pristalo uz reformaciju. Već 1527. godine spominje se pojava nove vjere. Glavno središte reformatorskog pokreta u Bijeloj Kranjskoj bila je Metlika, odakle se novi nauk počeo širiti i prema Hrvatskoj. Naime, ondje je postojala hrvatska protestantska škola i crkvena općina s mnogim hrvatskim protestantskim propovjednicima od kojih je Grgur Vlahović bio najglasovitiji. Pored toga, Metlika je, kako ćemo vidjeti u ovom radu, bila vrlo bitna u komunikaciji hrvatske protestantske tiskare u Urachu s domovinom.

Središta u kojima se širio protestantski nauk možemo podijeliti na više regionalnih cjelina: U Banskoj Hrvatskoj- Zagrebačka i Varaždinska županija; Međimurje; Istra, Kvarner i Dalmacija; Dubrovačka republika; Hrvatska i Slavonska vojna granica; Slavonija pod Osmanlijskom vlašću; i premda nije na području Hrvatske, među Hrvatima u Gradišću.

ZAGREBAČKA ŽUPANIJA

Na zagrebačkom području reformacija se počela širiti vrlo rano. Podatke o širenju nalazimo tek posredno. Vjerojatno je da je protestanata u Zagrebu bilo i prije 1534. godine. Tadašnji zagrebački biskup Šimun Erdödy piše papi Klementu VII. o problemima na koje nailazi širenjem nove vjere te navodi kako se «energično i bezobzirno opire luteranizmu». Idućih godina sazivao je sinode kojima je bio cilj zaustaviti širenje protestantskog učenja.

Zagrebački biskup Matija Bruman (1558-1563) bio je tolerantan spram protestantskog propovijedanja Evanđelja. I sam je volio poslušati dobru i evenđeosku utemeljenu propovijed. Zajedno s banom Petrom Erdödyem bio je prisutan propovijedi Grgura Vlahovića održanoj u Okiću. Ban je podržavao reformaciju te je na svoja imanja pozivao mnoge propovjednike, isto tako zauzimao se za širenje hrvatskih protestantskih knjiga tiskanih u Urachu.

Na području Stenjevca kalvinov nauk je propovijedao župnik Mihajlo Bučić. Bio je vrlo učen i uspješan propovjednik. Zbog sukoba s Franjom Tahyjem on se seli u Međimurje pod zaštitu grofova Zrinskih o čemu svjedoči i sinoda održana 1572. godine koju je sazvao biskup Juraj Drašković sa svrhom zaustavljanja širenja reformatorskog učenja, posebno Bučićevog djelovanja. Na sinodi održanoj 8. ožujka 1574. godine Bučić je bio osuđen i izopćen iz Katoličke crkve zbog tiskanja knjige i širenja kalvinizma.

Reformacija se posebice proširio i na području Pokuplja oko Dubovca, Ozlja, Ribnika i Vivodinja gdje su posjede imali Zrinski. Koliko je bio raširen na tom području svjedoči i odluka Hrvatskog sabora iz 1604. u čijem zaključku stoji: «da se izbace svi heretici, a osobito oni propovjednici, koji se šire na ozaljskim dobrima, protjerani iz Štajerske, ili koji su kako god drukčije tamo došli.»

Na području Samobora, reformacija se počela širiti dolaskom njemačkih rudara koji su radili u rudniku bakra u selu Rude kraj Samobora. Vlasnik rudnika bio je njemački plemić Leonard Gruber i sam protestant. Njegov sin Krsto pozivao je propovjednike među kojima više puta glasovitog Grgura Vlahovića. Godine 1578. vlasnikom staroga grada Samobora postaje Krsto Ungnad «gorljivi privrženik protestantske vjere» te se reformacija ukorijenila u Samoboru. Potpomagao je protestantske propovjednike u Samoboru i okolici te raspačavao hrvatske protestantske knjige. Naslijedila ga je kćer Marija Ungnad koju su franjevci preobratili na katoličanstvo te im je povratila crkvu Bl.Dj. Marije kojom su se za bogoslužje služili protestanti. Temeljitim protureformacijskim djelovanjem 1628. u Samoboru više nije bilo niti jednog protestanta.

Na području Hrvatskog zagorja jače središte protestantskog djelovanja bio je kraj oko Donje Stubice. Vlasnika Stubice i Susedgrada Nikolu Mlakovačkog, koji je inače bio kapetan nadvojvode Karla i osobni savjetnik Jurja Zrinskog starijeg, biskup Vinković više puta je pokušao uvjeriti da se odrekne luteranizma i kalvinizma. I sam ga je posjetio u D. Stubici te mu prijetio crkvenom kaznom i oduzimanjem posjeda na što se Mlakovački nije obazirao. Štoviše, i njegovi nasljednici ostali su privrženi reformaciji.

VARAŽDINSKA ŽUPANIJA

Veliki utjecaj na širenje reformacije u Varaždinu imala je obitelj Ungnad. Od 1. prosinca 1543. godine pa sve do 1607. godine baruni Ivan i Krsto Ungnad obnašali su dužnost velikog župana varaždinske županije, te su kao gorljivi reformatori bili od velikog utjecaja na širenje novog učenja. Pored toga bili su i u prijateljskoj i rodbinskoj vezi sa Zrinskima koji su između ostalog bili posjednici u susjednom Međimurju i također pristalice reformacije.

Kako je Varaždin bio sjedište tadašnje Slavonske granice u njemu je bilo dosta protestantske vojske. U zagorskom dijelu Varaždinske županije, utjecaj reformacije spominje se već 1527. godine u pavlinskoj latinskoj školi u Lepoglavi. Redovnici su pod utjecajem reformatorskog učenja počeli napuštati samostane tako da je kralj Ferdinand I. 1559. godine pozvao «sve biskupe u Ugarskoj i Hrvatskoj (Slavoniji), među drugima i zagrebačkog biskupa Brumana da bjegunce pohvataju i da ih njihovu generalnom prioru Tomi predaju» U Cesargradu kod Klanjca 1563. godine propovijedao je Grgur Vlahović te je obratio 251 osobu na protestantski nauk.

HRVATSKA I SLAVONSKA VOJNA GRANICA

Za razliku od građanske Hrvatske i Slavonije gdje je vrhovni zapovjednik bio hrvatski ban, vrhovnu vojničku upravu Hrvatske i Slavonske granice vodili su nadvojvode u štajerskom Grazu, zajedno sa svojim dvorskim ratnim vijećem. Tijekom vremena, a posebice od 1578. godine nadvojvode su se zajedno s generalima miješali u vojničke poslove građanske Hrvatske i Slavonije krnjivši tako ugled i vlast hrvatskih banova. Na području granica prisvajali su i građansku vlast, posebice dolaskom brojnih Vlaha koji su počeli naseljavati kotare krajiških kapetanija.

Kako su časnici u vojsci redom bili Nijemci, većinom protestanti pridošli iz unutrašnjih austrijskih pokrajina, nastojali su reformatorsko učenje prenijeti i na vojsku koja je poglavito bila sastavljena od Hrvata - domaćih i doseljenih Uskoka ili prebjega. Stoga je veći dio gradova i utvrda Hrvatske i Slavonske granice imao protestantskog propovjednika koji je dobivao plaću iz proračuna predviđenog za Vojnu granicu. Među njima bili su: Koprivnica, Ivanić grad, Petrinja, Sisak, Senj, Ogulin i Karlovac.

Glavno središte reformacije za Vojnu granicu bio je Karlovac. U gradu su djelovali katolički i reformatorski propovjednici. Godine 1591. reformatori su u njemu imali svoju kapelicu, groblje i školu da bi 1597. sagradili i crkvu koja se spominje još 1645. godine. Iz obrambenih razloga Karlovac je imao poseban status zbog čega je nadvojvoda Karlo, premda je bio protivnik reformacije, tolerirao protestante u njemu. Zahvaljujući takvoj situaciji Karlovac je ujedno bio i važno središte za širenje reformacijskih knjiga. Zbog jake katoličke reakcije, knjige su zaobilaznim putem iz Württemberga preko Karlovca slane u Ljubljanu umjesto kraćim putem preko Graza. Katolička proutreformacija na karlovačkom području ojačala je krajem XVI. st. te je tako 1599. godine general Juraj Lenković dobio nalog po kojem nije smio uzeti niti jednog časnika protestanta.

Zaključcima Hrvatskog sabora iz 1605. godine organizirana je prava hajka na protestantske propovjednike te su oni bili prisiljeni prebjeći u strane zemlje ili su se pak sklonili na imanja Zrinskih. 1658. godine u Karlovac su se doselili franjevci, vješti govornici kako na hrvatskom tako i na njemačkom jeziku te u kratkom vremenu protjerali sve reformirane vjernike iz Karlovca.

MEĐIMURJE

Važan čimbenik u širenju nove konfesije u Hrvatskoj svakako zauzimaju Zrinski koji su u to vrijeme bili najjača hrvatska plemićka obitelj te imali posjede od Jadrana, preko Ozlja, pa sve do Međimurja. Godine 1546. Zrinski su postali gospodari Međimurja. Već je Nikola Zrinski Sigetski (poginuo 1566. pri obrani Sigeta) prianjao uz reformacija.

Jedan od razloga pristajanja obitelji Zrinski uz reformaciju treba gledati kroz njihovu zavadu sa zagrebačkim kaptolom i biskupom Šimunom Erdödyjem. Loši odnosi još više su se produbili 1541. godine kada je prilikom opsjedanja biskupova grada Vinodola poginuo Ivan Zrinski što je razgnjevilo njegova brata Nikolu te je on još više napadao biskupa. Smrću biskupa Erdödyja 1543. godine razmirice između Zrinskih i crkve su se stišale, no mržnja prema katoličkom svećenstvu, prema mišljenju Ivana Kukuljevića, uvriježila se kod te slavne hrvatske plemićke obitelji. Tako je Nikola Zrinski nastojao na svojim imanjima raširiti i utvrditi protestantsko učenje najviše iz oporbenih razloga prema katoličkoj crkvi, a manje zato što se povodio za mađarskim velikašima koji su većinom bili protestanti. No, blizina turske pošasti nije mu davala mnogo vremena za vjerska pitanja jer se morao neprestano boriti. Iako je prianjao uz reformacija, Nikola Zrinski, premda su mu stizale zamolbe, nije financijski podupirao pothvat izdavanja knjiga hrvatskih protestantskih prevodioca u Urachu. Njihova izdanja, koja je naručio i raspačao, prema sačuvanim izvorima, nije ni platio.

Nikolin sin Juraj otvoreno je prešao na reformacija. Pod utjecajem svoga savjetnika baruna Nikole Mlakovačkog on je na svojim posjedima, a naročito u Međimurju protjerao gotovo svo katoličko svećenstvo i na njihova mjesta postavio kalvinske i luteranske propovjednike. U Međimurju su mnoge crkve bile porušene, neke zatvorene, tek je ostao pavlinski samostan Sv. Jelene kraj Čakovca. No, Zrinski je proganjao preostale pavline tako dugo dok 1580. nisu napustili samostan. Njihov prior bio je zatvoren i mučen, te je naposljetku umro. Rastjerivanjem svog katoličkog svećenstva, Juraj Zrinski stvorio je pogodne uvjete za širenje reformacije u Međimurju gdje su ubrzo organizirane i strukturirane reformirane župe te je bila uspostavljena i suradnja s ugarskim protestantima, a s ciljem lakšeg pastoralnog djelovanja i organiziranijeg odupiranja protureformaciji Rimokatoličke crkve. Valja spomenuti kako je Međimurje zajedno s Prekmurjem i jugozapadnom Ugarskom činilo jednu veću protestantsku regiju, što je svakako važno budući da su se u te krajeve tijekom XV. I XVI. sklanjali Hrvati izbjegli pred turskom navalom. Svakako treba spomenuti djelovanje propovjednika Mihajla Bučića, za kojeg doduše nema puno podataka, no poznato je da je u Međimurju (Belica, Nedelišće) djelovao u razdoblju od 1567. do 1571. obraćajući puk na reformaciju.

Na prijelazu iz XVI. U XVII. stoljeće u Međimurju je bilo 23 reformiranih župa. No, preokret se dogodio kada je Juraj Zrinski mlađi postavljen za hrvatskog bana. Kako je odlukom Hrvatskog sabora iz 1608. godine katolička vjera bila isključivo priznata unutar granica Hrvatske, da bi postao banom Juraj Zrinski mlađi stavio je političke ideale ispred vjerskih te se 1623. godine povratio na katoličanstvo. Ovim činom otvorio je put povratku katoličkog svećenstva, premda su Zrinski i dalje štitili protestante u Međimurju.

SLAVONIJA POD OSMANLIJSKOM VLAŠĆU

Reformacija na tlo Slavonije, poglavito Podravine, prodire s područja Međimurja i Mađarske u kojoj je bio raširen Kalvinov nauk. Tijekom XVI. I XVII. stoljeća područje od Zemuna do Virovitice i Čazme zauzimaju Turci koji su osobito proganjali katoličko svećenstvo. Kako su donekle trpjeli franjevce te više tolerirali protestante od katolika, takva situacija omogućila je lakše širenje reformatorskog učenja na tom području. Jedan dio preostalih svećenika i fratara počinje prelaziti na reformaciju kako bi se mogao ženiti i među Turcima slobodnije živjeti. Pored ovih razloga, širenju reformacije pogodovalo je i to što je slavonsko plemstvo pristajalo uz Ivana Zapolju, Ferdinandova suparnika, koji je simpatizirao s protestantizmom.

Valja svakako spomenuti propovjednika Mihajla Starinu, mađarskog Slovaka, koji je oko 1544. propovijedao Kalvinov nauk te je u 7 godina na području Slavonije i Ugarske reformirao 120 crkvenih općina. Franjevac Starin 1530. godine obratio se te prešao na reformacija. Nakon studija bogoslovije kod Melachtona u Württembergu nastanio se u baranjskom selu Lasko nedaleko od Osijeka. Narod ga je s pozornošću pratio jer je pored propovijedanja evanđelja redovito pjevao psalme, a prema zapisima suvremenika bio je darovit pjevač i velik ljubitelj glazbe. Zbog turske okupacije katolička crkva imala je velikih problema na području Slavonije koja je spadala pod Zagrebačku biskupiju (jednim dijelom i Pečušku). Biskupi u Zagrebu pokušavali su pomoći narodu i svećenstvu novčanom i duhovnom paskom. No, takve vjerske vizitacije pratile su velike neprilike i žrtve jer su Turci u njima vidjeli političko djelovanje zagrebačkog kaptola.

Reformacija se u Slavoniji održao više od 150 godina. Istjerivanjem Turaka i nastojanjem Hrvatskog sabora i zagrebačkih biskupa gotovo je sasvim iskorijenjen.

ISTRA I KVARNER

Područje Istre bilo je u XVI. stoljeću podijeljeno između Venecije i manjim dijelom Austrije kojoj je pripadala Pazinska grofovija. Iz političke protivnosti spram Rima, Venecija je u početku podupirala reformaciju što se odrazilo i na Istru. Lutherov nauk u Istru je prodirao iz Venecije i Kranjske. No, kako je Venecijanska trgovačka republika ovisno o svojim ekonomskim interesima često mijenjala politiku, nije dugo potrajalo i povrativši se na katoličanstvo ustanovila je inkviziciju te počela s progonom reformatora. No, usprkos tome, kada je trgovina bila u pitanju poštivala je eksteritorijalnost njemačke trgovačke kolonije te su Nijemci u gradu mogli bit protestanti, prenositi, čitati i širiti protestantske spise čak i pomagati i izdržavati zatvorene protestante u venecijanskim zatvorima.

Povoljan položaj okružen morskim putovima i dobra cestovna razgrananost pogodovali su širenju reformacije po Istri u toj mjeri da gotovo nije bilo mjesta koja nije dotakla.

Poradi jake inkvizicije djelovanje protestantskih propovjednika obavljalo se u tajnosti. Osim što o jakosti pokreta možemo doznati iz inkvizicijski procesa puno jače svjedočanstvo o ukorijenjenosti reformacije u Istri možemo iscrpsti iz djelovanja Istrana koji su, što prebjegli što nastavili sa svojim djelovanjem van domovine, a o kojima će između ostaloga biti riječi.

Protestantsko središte u Istri bio je Pazin. Vrlo rano, 1549. godine inkvizicija je optužila pazinsku općinu da pristaje uz reformaciju. Popovi glagoljaši pristajali su uz reformaciju jer se ona širila na narodnom jeziku i glagoljici što Veneciji nije bilo odveć po volji. Da je u pazinskom kraju bilo dosta protestantskih propovjednika može se zaključiti po tome da su im bile oduzimane službe i da su bili protjerivani. Pored toga bilo je strogo zabranjeno (1582. i 1590. g.) držanje protestantskih škola pa se prema ovoj naredbi može zaključiti da su one i postojale te bile vrlo aktivne.

Na Cresu se istaknuo vješt propovjednik fra Baldo Lupetina, a što se tiče Rijeke, koja je u XVI. stoljeću spadala pod Pulsku biskupiju, oko širenja reformacije osobito se zauzimao carski savjetnik i riječki kapetan Franjo Barbo koji je bio u izravnom savezu s kranjskim protestantskim plemstvom jer je Rijeka u to doba kao i Pazinska grofovija, politički pripadala Kranjskoj, tj. vladi u Grazu kao posebna politička oblast. Budući da su riječki građani trgovali sa Šibenikom, Trogirom i Dubrovnikom protestantski promidžbeni materijali dopirali su do mnogih mjesta u Dalmaciji. No, reformacija se nije dugo zadržala na području Rijeke.

Na Krku, koji je spadao pod Senjsku biskupiju, reformacija se spominje već 1539. godine u dopisu dužda Pietra Landa krčkom providuru Alojziju Pisanu u kojem kaže da narod otoka Krka «većinom slijedi Lutherovu sektu» Tijekom XVI. i XVII. stoljeća u mnogim primorskim mjestima reformacija se zadržala, što ne treba čuditi ako znamo da su na tom području posjede imali Zrinski.

http://images.google.de/imgres?imgurl=http://www.rkczg.hr/image/slikehr/reformacija-61.gif&imgrefurl=http://www.rkczg.hr/reformacija/jean.php&usg=__z4QK-4VTzIYRvESbJ47gDd5gfww=&h=195&w=174&sz=24&hl=de&start=16&um=1&tbnid=9C6hYTTZA1BjxM:&tbnh=104&tbnw=93&prev=/images%3Fq%3Dreformacija%26hl%3Dde%26rlz%3D1T4RNTN_deDE328DE329%26sa%3DN%26um%3D1

Što je bila protestantska reformacija?




Pitanje: Što je bila protestantska reformacija?

Odgovor: Kako bismo razumjeli povijest protestantske crkve i reformacije, najprije je važno shvatiti da Rimokatolička crkva iznosi tvrdnju o apostolskom naslijeđu. To jednostavno znači da oni tvrde kako imaju jedinstven autoritet nad svim drugim crkvama i denominacijama zato što se pozivaju na niz rimokatoličkih Papa unatrag tijekom svih stoljećâ, sve do apostola Petra. Prema njihovu gledištu, Rimokatoličkoj crkvi to daje jedinstven autoritet koji nadmašuje sve druge denominacije ili crkve. Prema Katoličkoj enciklopediji, to apostolsko naslijeđe »nalazimo jedino u Katoličkoj crkvi« i ni jedna »od odvojenih Crkava na to se ne može pozvati«.

Upravo zbog tog apostolskog naslijeđa, Rimokatolička crkva prisvaja jedinstven autoritet da tumači Sveto pismo i potvrđuje nauk, te tvrdi da u Papi ima vrhovnog vladara koji je nezabludiv (bez pogreške) kada govori »ex cathedra«—odnosno, kada vrši svoju službu pastira i učitelja svih kršćana. Prema tome, sudeći po rimokatoličkom gledištu, učenja ili predaje Rimokatoličke crkve koje dolaze od Pape jednako su nezabludiva i autoritativna kao i samo Sveto pismo. To je jedna od glavnih razlika između Rimokatolika i protestanata, a upravo je to bio jedan od glavnih povoda za protestantsku reformaciju.

Svakako, Rimokatolici nisu jedini koji prisvajaju jedinstveni autoritet kroz apostolsko naslijeđe ili kroz praćenje korijena njihove crkve natrag do samih apostolâ. Na primjer, istočna Pravoslavna crkva također vjeruje u apostolsko naslijeđe, iako je njihova tvrdnja veoma slična rimokatoličkom gledištu. Podjela između istočne Pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve nije nastala sve do »Velikog raskola« 1054. godine. Postoje još neke protestanske denominacije ili skupine koje pokušavaju pronaći takozvani »Krvavi trag« koji bismo mogli pratiti natrag kroz stoljeća do prvostoljetne crkve i do samih apostolâ. Premda se ovi protestanti ne pozivaju na apostolsko naslijeđe kako bi uspostavili autoritet nekog »Pape« kao nezabludivog vođe, oni još uvijek sagledavaju povezanost s ranom crkvom barem na nekom manjem nivou kako bi se uspostavio autoritet za njihov nauk i praksu.

Problem sa bilo kojim od ovih pokušaja praćenja naslijeđa do apostola, bez obzira radi li se o rimokatolicima, pravoslavcima ili protestantima, jest u tome što svi oni pokušavaju izvesti ili potkrijepiti autoritet onoga što vjeruju i naučavaju iz pogrešnoga izvora, uz pomoć neke stvarne ili zamišljene veze s apostolima, umjesto da ga izvedu iz Božje riječi. Važno je da kršćani shvate kako izravno apostolsko naslijeđe nije nužno kako bi crkva ili denominacija imale autoritet. Bog je dao i očuvao vrhovni autoritet za sva pitanja vjere i prakse u svojoj Svetoj riječi, Bibliji. Prema tome, autoritet neke današnje pojedinačne crkve ili denominacije ne dolazi od neke povezanosti s crkvom i apostolima iz prvoga stoljeća. Umjesto toga, on dolazi jedino i izravno iz napisane Božje riječi. Učenje crkve ili denominacije autoritativna su i obvezujuća za kršćane samo ako predstavljaju pravo značenje i jasno učenje Svetoga pisma. To je jako važno shvatiti po pitanju povezanosti između protestantizma i Rimokatoličke crkve i razloga zašto se protestantska reformacija dogodila.

Kako bismo razumjeli povijest kršćanstva i tvrdnje o apostolskom naslijeđu, kao i tvrdnju Rimokatoličke crkve da je jedina prava Crkva s jedinstvenim autoritetom, važno je shvatiti nekoliko ključnih pitanja. Kao prvo, moramo imati na umu kako je problem lažnih učitelja i lažnih učenja postojao čak i u vrijeme apostola i crkve tijekom prvoga stoljeća. To znamo zbog upozorenja protiv krivovjerja i lažnih učitelja koja nalazimo u svim kasnijim novozavjetnim spisima. Sam Isus upozorio je da će ovi lažni učitelji biti poput »grabežljivih vukova u ovčjem runu« (Matej 7,15), te da će biti i »ljulja i pšenice« koji će postojati zajedno sve do Sudnjega dana, kada će on odvojiti spašene od izgubljenih, prave »nanovorođene« vjernike od onih koji ga nisu zapravo primili (Matej 13,24-30). To je važno za razumijevanje crkvene povijesti, jer su lažni učitelji i lažna učenja harali crkvom i zavodili ljude gotovo od samoga početka. Unatoč tome, uvijek je bilo i onih koji su bili zbilja »nanovorođeni« vjernici koji su se čvrsto držali biblijske nauke o spasenju isključivo po milosti, isključivo kroz vjeru isključivo u Krista, kroz sva razdoblja, pa čak i u najmračnijem vremenu Srednjega vijeka.

Drugo što trebamo razumjeti da bismo ispravno shvatili povijest crkve jest to da riječ »katolička« jednostavno znači »sveopća«. To je važno iz razloga što u ranim kršćanskim spisima iz prvoga i drugog stoljeća izraz »katolička« odnosi se na »sveopću crkvu« ili »tijelo Kristovo« koje čine »nanovorođeni« vjernici iz svakoga plemena, jezika i naroda (Otkrivenje 5,9; 7,9). Međutim, kao što je slučaj s mnogim riječima, riječ »katolička« s vremenom je počela poprimati novo značenje, odnosno počela se koristiti u jednom novom smislu. S vremenom se pojam »sveopće« ili »katoličke« crkve počeo razvijati u koncept da sve crkve tvore jednu crkvu, ne samo duhovnu, nego i vidljivu, koja se proteže po cijelome svijetu. Ovo pogrešno shvaćanje naravi vidljive crkve (koja je uvijek sadržavala i »ljulj i pšenicu«) i nevidljive crkve (Kristovo tijelo koje se sastoji samo od nanovorođenih vjernika) dovelo je do shvaćanja o vidljivoj Svetoj katoličkoj crkvi izvan koje nema spasenja. Rimokatolička crkva nastala je zbog tog pogrešnog shvaćanja naravi sveopće crkve.

Prije Konstantinova obraćenja na kršćanstvo 315. godine, rimska vlast progonila je kršćane. Nakon njegova obraćenja, kršćanstvo je postalo dopuštena religija u Rimskome carstvu (a kasnije je i službena religija), tako da se »vidljiva« Crkva udružila s moći rimske vlasti. Taj brak crkve i države doveo je do stvaranja Rimokatoličke crkve, a s vremenom je uzrokovao da Rimokatolička crkva pročisti svoj nauk i razvije strukturu na način koji je najbolje pogodovao rimskoj vlasti. U to vrijeme, suprotstavljanje Rimokatoličkoj crkvi bilo je isto što i suprotstaviti se rimskoj vlasti, tako da su oni koji su joj se suprotstavljali snosili oštre kazne. Prema tome, ako se netko ne bi slagao s nekom doktrinom Rimokatoličke crkve, to bi onda bila ozbiljna optužba koja bi često završila izopćenjem, a ponekad i smrću.

Međutim, tijekom cijeloga tog vremena u povijesti uvijek je bilo »nanovorođenih« kršćana koji bi se dizali i suprotstavljali sekularizaciji Rimokatoličke crkve i izopačenju vjere koje je uslijedilo. Kroz tu kombinaciju crkve i države, Rimokatolička crkva je s vremenom uspijevala učinkovito ušutkati one koji su se suprotstavljali njezinim doktrinama i običajima, te je zbilja postala gotovo jedina crkva u cijelomu Rimskom carstvu. Uvijek su postojali mali pokreti otpora nekim nebiblijskim običajima i učenjima Rimokatoličke crkve, ali bili su relativno mali i izolirani. Prije protestantske reformacije u šesnaestom stoljeću, ljudi poput Johna Wycliffea u Engleskoj, Jana Husa u Češkoj i Johna Wesselskog u Njemačkoj dali su svoje živote zbog toga što su se suprotstavili nekim nebiblijskim učenjima Rimokatoličke crkve.

Vrhunac protivljenja Rimokatoličkoj crkvi i njenom lažnom dogodio se u šesnaestom stoljeću, kada je rimokatolički redovnik Martin Luther zabio 95 prijedloga (ili teza) protiv učenja Rimokatoličke crkve na vrata Dvorske crkve u Wittenbergu, u Njemačkoj. Lutherova namjera bila je reformirati Rimokatoličku crkvu, a pritom je autoritet Pape. Nakon što je Rimokatolička crkva odbila poslušati Lutherov poziv na reformaciju i povratak na biblijske doktrine i običaje, počela je protestantska reformacija iz koje su nastala četiri glavna pravca ili tradicije protestantizma: luteranska, reformirana, anabaptistička i anglikanska. U to vrijeme, Bog je podigao pobožne ljude u različitim zemljama kako bi još jednom obnovio crkve po cijelome svijetu na njihove biblijske korijene, doktrine i običaje.

Protestantska reformacija je odgovor na četiri osnovna pitanja ili doktrine u pogledu kojih su reformatori vjerovali da Rimokatolička crkva griješi. Ta četiri pitanja ili doktrine su: Kako se čovjek spašava? Na kojemu temelju se zasniva vjerski autoritet? Što je crkva? Te, koja je suština kršćanskoga života? U pokušaju da odgovore na ta pitanja, protestantski reformatori poput Martina Luthera, Ulricha Zwinglija, Jana Calvina i Johna Knoxa osmislili su ono što nazivamo »Pet 'Sola'« (Sola je latinska riječ koja znači 'samo' ili 'isključivo') Reformacije. Ovih pet doktrinarnih točaka bile su srž protestantske reformacije i za tih pet ključnih biblijskih doktrina reformatori su zauzeli stav protiv Rimokatoličke crkve, odbijajući njen zahtjev da se odreknu svoga učenja, pa čak i pod prijetnjom smrti. Tih pet ključnih doktrina protestantske reformacije su:

1-»Sola Scriptura«, ili Samo Pismo: Potvrđuje biblijsku doktrinu da je Biblija jedini autoritet za sva pitanja vjere i prakse. Sveto pismo, i isključivo Sveto pismo, je standard po kojemu se mora mjeriti svako učenje i nauk crkve. Kao što je Martin Luther tako elokventno rekao kada su mu naredili da se odrekne svojih učenja: »Ukoliko me ne uvjerite Svetim pismom i zdravim razumom – ne prihvaćam autoritet papâ i crkvenih sabora, jer su proturiječili jedni drugima – moja savjest je sužanj Božje riječi. Ne mogu i neću se odreći bilo čega jer ići protiv svoje savjesti nije ni ispravno ni sigurno. Neka mi Bog pomogne. Amen.«

2—»Sola Gratia«, Spasenje je samo po milosti: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po Božjoj milosti i da se od njegova gnjeva spašavamo samo po njegovoj milosti. Božja milost u Kristu nije samo nužan, nego je i jedini djelotvoran uzrok spasenja. Ta milost je nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji nas dovodi Kristu tako što nas oslobađa od ropstva grijehu i podiže nas iz duhovne smrti u duhovni život.

3—»Sola Fide«, Spasenje samo po vjeri: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se čovjek spašava samo po milosti samo kroz vjeru samo zbog Krista. Po vjeri u Krista, pripisuje nam se njegova pravednost kao jedino moguće zadovoljenje Božje savršene pravednosti.

4—»Solus Christus«, Samo Krist: Potvrđuje biblijsku doktrinu da se spasenje nalazi samo u Kristu i da su njegov bezgrješan život i zastupničko okajanje jedini dovoljni za naše opravdanje i pomirenje s Bogom Ocem. Evanđelje se ne propovijeda ako se ne naviješta Kristovo zastupničko djelo i ako se ne poziva na vjeru u Krista i u njegovo djelo.

5—»Soli Deo Gloria«, Slava samo Bogu: Potvrđuje biblijsku doktrinu da spasenje dolazi isključivo od Boga, da ga je Bog ostvario isključivo za svoju slavu. Time se potvrđuje da ga kao kršćani moramo uvijek proslavljati i da moramo živjeti naše živote pred licem Božjim, pod Božjim autoritetom i samo za njegovu slavu.

Ovih pet važnih i temeljnih doktrina razlog su protestantske reformacije. One čine srž onoga u čemu je Rimokatolička crkva zastranila u svojoj nauci i zašto je protestantska reformacija bila nužna kako bi crkve diljem svijeta vratila ispravnoj nauci i biblijskom učenju. One su jednako važne danas u procjenjivanju crkve i njezina učenja kao što su bile tada. Velik dio protestantskoga kršćanstva treba se pozvati da se u mnogočemu vrati na ove temeljne doktrine vjere, kao što su reformatori pozvali Rimokatoličku crkvu u šesnaestom stoljeću.
http://www.gotquestions.org/Hrvatski/Protestantska-reformacija.html

Svjetlos je napisao/la:

Povijest reformacije-----zašto je došlo do reformacije, kako je reformacija nastala, tko ju je započeo, što je iz toga nastalo.

Bilo je puno razloga za nezadovoljstvo stanjem Rimske Crkve u to vrijeme, vladala je velika pokvarenost. No, nažalost pokret koji mnogi smatraju 'reformacijom' nije bio nikakva reformacija u pravom smislu riječi. Malo toga se promijenilo, opširnije... martin luther