Međureligijski dijalog

21. Glede načina na koji Božja milost spasenja, koja se uvijek
daruje po Kristu u Duhu i u otajstvenom je odnosu s Crkvom, dolazi do
pojedinih nekršćana, Drugi vatikanski koncil ograničio se na tvrdnju da je
Bog daje >putovima koje on zna<. Teolozi nastoje dublje proniknuti u to
pitanje. Njihov rad treba poticati jer je nesumnjivo koristan za bolje
razumijevanje Božjeg plana spasenja i putova njegova ostvarenja. Ipak, iz
svega onoga što je dosad rečeno o posredovanju Isusa Krista i o >osobitu i
jedincatu odnosu< Crkve prema Božjem kraljevstvu među ljudima, koje je u
biti kraljevstvo Krista, univerzalnog spasitelja, jasno je da bi bilo u
proturječju s katoličkom vjerom promatrati Crkvu kao jedan od putova
spasenja, uz one koje čine ostale religije, koje bi bile komplementarne
Crkvi ili čak s obzirom na bit njoj istovrijedne, pa i ako su s njom zajedno
usmjerene prema eshatološkome Božjem kraljevstvu.
Sigurno je da različite religijske tradicije sadrže i nude
elemente religioznosti, koji dolaze od Boga, i koji su dio onoga što
Duh >izvodi u srcima ljudi i u povijesti naroda, u kulturama i religijama<.
Uistinu, neke molitve i neki obredi ostalih religija mogu preuzeti ulogu
priprave za evanđelje, budući da predstavljaju prilike i odgojnu pomoć
kojima se čovjekovo srce potiče da se otvori Božjem djelovanju. Njima se
ipak ne smije pripisivati božansko podrijetlo i spasenjska djelotvornost ex
opere operato, koja je svojstvena kršćanskim sakramentima. Osim toga ne
smije se zanemariti činjenica da ostali obredi, ukoliko su podložni
praznovjerju i ostalim zabludama (usp. 1 Kor 10,20-21), predstavljaju
prepreku spasenju.

22. Dolaskom Spasitelja Isusa Krista, Bog je htio da Crkva koju je
ustanovio bude sredstvo spasenja čitavoga ljudskog roda (usp. Dj 17,30-31).
Ta istina vjere ni u čemu ne umanjuje iskreno poštivanje s kojim se Crkva
odnosi prema ostalim svjetskim religijama, no ona istodobno korjenito
isključuje onaj mentalitet ravnodušnosti >prožet vjerskim relativizmom koji
je sklon reći da 'jedna religija vrijedi koliko i druga'.< Ako je istina da
i sljedbenici ostalih religija mogu primiti božansku milost, također je
istina da su oni objektivno govoreći u stanju teške manjkavosti u usporedbi
s onima koji, u Crkvi, imaju puninu sredstava spasenja. Ali treba
podsjetiti >sve članove Crkve da svoj odlični položaj nemaju pripisati
svojim zaslugama, nego posebnoj Kristovoj milosti; a ako njoj ne odgovaraju
mišlju, riječju i djelom, ne samo da se neće spasiti nego će biti strože
suđeni<. Razumije se dakle da Crkva, vjerna Gospodinovu nalogu (usp. Mt 28,
19-20), i zahtjevu ljubavi prema svim ljudima, >naviješta Krista, 'koji je
put, istina i život' (Iv 14,6), u kome ljudi nalaze puninu religioznog
života, u kome je Bog sve sa sobom pomirio<.
I u međureligijskom dijalogu misija ad gentes >danas kao i uvijek
zadržava potpuno svoju snagu i potrebu< . Doista, >'Bog hoće da se svi ljudi
spase i dođu do spoznanja istine' (usp. 1 Tim 2,4). Bog hoće spasenje svih
po spoznanju istine. Spasenje jest u istini. Oni koji su poslušni poticaju
Duha istine već su na putu spasenja; ali Crkva, kojoj je ta istina
povjerena, mora njihovoj želji ići ususret da im je ponudi. Upravo jer
vjeruje u sveopći naum spasenja, Crkva mora biti misionarska.< Zato je
dijalog, kao dio njezina evangelizacijskog poslanja, tek jedno od djelovanja
Crkve u njezinoj misiji ad gentes. Jednakost, kao pretpostavka za dijalog,
odnosi se na jednako osobno dostojanstvo strana u dijalogu, a ne na
doktrinarni sadržaj niti još manje na Isusa - koji je sam Bog postao
čovjekom - u usporedbi s osnivačima ostalih religija. Vođena ljubavlju i
poštivanjem slobode, Crkva se mora prvotno truditi da svim ljudima
navijesti istinu koju je definitivno objavio Krist, te da naviješta nužnost
obraćenja Isusu Kristu i prianjanja uz Crkvu po krštenju i ostalim
sakramentima, kako bi u punini sudjelovali u zajedništvu Boga Oca, Sina i
Duha Svetoga. Prema tome, sigurnost Božje univerzalne spasenjske volje ne
umanjuje, nego povećava dužnost i žurnost navještaja spasenja i obraćenja
Gospodinu Isusu Kristu.

iz Deklaracije "Dominus Jesus"

Zanima me kako Katolička Crkva gleda na Isusove riječi: "Spasenje dolazi od Židova." (Ivan 4,22).
Može li mi netko objasniti?

Justin je napisao/la:

Zanima me kako Katolička Crkva gleda na Isusove riječi: "Spasenje dolazi od Židova." (Ivan 4,22).
Može li mi netko objasniti?

Pa Isus je bio Židov, zar ne?

Justin je napisao/la:

Zanima me kako Katolička Crkva gleda na Isusove riječi: "Spasenje dolazi od Židova." (Ivan 4,22).
Može li mi netko objasniti?

Justin, mi svi znamo da tebi to ne moramo objašnjavati. Možemo razmijenjivati mišljenje ali tebi to objašnjavati ne moramo jer si ti sigurno na tu temu pripremio postove još prošle godine

Židovi su bili poseban narod koji je Bog za sebe prisvojio i formirao.
Testirao je Abrahama i bio zadovljan. Vjerojatno je još nekog tamo testirao, ali je samo Abraham prošao test i Bog mu dao obećanje da će iz njega stvoriti nebrojen narod.
Abraham je imao drugačiji duh od ostalih ljudi, njegov karakter je različit bio od ostalih, imao je u sebi bezazlenost i nije se uklapao u psihološki profil drugih ljudi. On je u svom srcu drugčije doživljavao svijet. Bio je čovjek priprosta srca, čak i tužan radi svojih suvremenika. Nije se uklapao u divlji karakter kolektiva u kojem je živio.

Tako da je nivo dosezanja njegovog duha bio takav da je mogao ČUTI božji glas, odazvati se i poslušati.
Abraham je po obećanju postao ocem mnogim narodima. I mi smo dio tog obećanog naroda. Po tom obećanju, mi smo duhovni Židovi i spasenje dolazi kroz nas koji svjedočimo Radosnu vijest o otkupitelju Isusu Kristu.

Evo, i ovako može netko da razmišlja o spasenju kroz Židove, jer u početku, Abraham nije bio Židov, tek božanskom intervencijom je nastao Židovski nard, radi bezuvjetne poslušnosti jednog odanog, bezazlenog i nevinog u duši i srcu čovjeka Abrahama.

Justin je napisao/la:

Zanima me kako Katolička Crkva gleda na Isusove riječi: "Spasenje dolazi od Židova." (Ivan 4,22).

Pa od koga bi drugog?

Evo citirao bi objašnjenje jednog katoličkog svećenika koji je o ovoj temi napisao sljedeće:


Na čemu se temelji dijalog? Zbog čega je on potreban?
1. Jedan je
Bog Otac svih ljudi i zapovijedi koje su od njega ne razlikuju se
toliko da se ne bi mogle odnositi na sve, posebice kad je su pitanju
temeljne zapovijedi.
2. Sve veča prosutnost ateizma koji odbacuje
svaku vjeru te s tim u svezi proklamira nehumani liberalizam na
osjetljivim područjima kao što je bioetika, eutanazija.....
3.
Zajedno nam je živjeti i brinuti se za ovaj svijet i prirodna dobra. Za
dobro svakoga pojedinca što se ne bi smjelo rješavati ratovima i
prevlašću jednih nad drugima....

kad grmi, sijeva, zemlja se trese i oluja nosi krovove, tad su prekrasni dijalozi, svima isto na pameti, sakrit glavu i ostat živ ako se ikako može, tad u frki ne gleda se jel tko ovo ili ono...

Ma smiješan si mi s onim ekumenizmom u džamiji.

Noemi je napisao/la:

Eto s susjedom ma kakav on bio moraš pričati o tome kuda će i kako doć plin voda.
Dogovorit se o gradnji škole vrtića.
Zato mađureligijski dijalog nema alternativu.

Kao protestanti, koji tvrdimo da se čvrsto držimo Božje riječi, možemo li biti kućni prijatelji sa recimo muslimanima?
Što vi mislite?

Noemi je napisao/la:

Kao protestanti, koji tvrdimo da se čvrsto držimo Božje riječi, možemo li biti kućni prijatelji sa recimo muslimanima?
Što vi mislite?

Naravno. Trebamo biti dobri sa svima neovisno o njihovom vjerskom uvjerenju i pomoći čovjeku u nevolji, a ne pitati ga koje je vjere pa ako nije moje ostaviti ga nek se sam koprca.
Razlikujem zajedničku molitvu ljudi različitih vjera od dobrosusjedskog odnosa ljudi različitih vjera.

U dijalog unosim poslanicu Hebrejima.
U njoj vidim mogućnost za razvoj protestantskog odnosa prema teologiji slave i razvoj katoličkog odnosa prema teologiji križa.Jer, Poglavar Svećenički je stvarnost koju ne treba poboljšavati zemaljsko svećenstvo svojim posredovanjem.Zemalsko svećenstvo treba usmjeriti pažnju vjernika na vrata Kraljevstva slave - na Nebesku svetinju.Vjernici ulaze u Nebo kroz stvarnost Nebeskog hrama -kroz Dan pomirenja Kristovom krvlju.Nepotrebno nam je svećenicima posredovati stvarnost Kristove krvi. Nam je dano upučivati na istinu slobodnog puta ka Kristu u Nebesku svetinju vjerom..

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>• Nositi ime Kristovo, a koristiti svaku prigodu ne bi li jačali svoj katolicitet u mnogobrojnim sukobima, ponekad i s imaginarnim neistomišljenicima i protivnicima, jednostavno nije vjerodostojan život.


PRAKSA KATOLIKA KOJA NEMA VEZE S EVANĐELJEM:
Katolicitet utemeljen na sukobu

Jeste li ikada upoznali katolika koji prstom upire u druge? Dakako, i danas vrijedi ono staro opravdanje kako su i katolici od krvi i mesa, obični ljudi. No, što ako nam se prst prečesto uzdiže na ljude koje susrećemo u prijateljskim krugovima, na poslu, ulici, u društvu?

Kako bi dokazali vlastiti kršćanski identitet upravo se kao kršćani, katolici često služimo nekršćanskim modelima ponašanja. Prst uperen u ovog ili onog obično je popraćen: Vidi njega, on ti ne zalazi u Crkvu! Ona je u drugom braku! On ti je protestant! Ona je katolkinja, a vidi u što se obukla! Oni su heretici! Rezultat: Osobno kršćanstvo onog čiji je prst uzdignut na bližnjega pada u vodu.

Opasnost personifikacije zla i grijeha

Doista je tužno da mnogi katolici misle kako svoj katolicitet mogu obnoviti i dokazati 'inkvizicijskim' ponašanjem, smještajući ljude u određene okvire, ogovarajući ih pred drugima, prebrojavajući im grijehe. A ako se dogodi i direktan sukob s tom drugom osobom, to je poput pobjedničkog pehara nakon kakvog natjecanja.

Istina je da na našem životnom putu upoznajemo ljude različitih profila. Neki nam se svide, neki ne; neki nam postanu prijatelji, a neke upoznamo i zaboravimo; s jednima dijelimo mišljene, a s drugima ulazimo u sukob. Upravo je ta posljednja riječ najveći problem. Živjeti kršćanstvo u suvremenom, sekularnom svijetu je poprilično teško, a zla i grijeha kao da je više nego ikada. No i takav stav bi bio gotovo točan, kada u tome ne bi personificirali zlo i grijeh. I tako nam se, korak po korak, nudi osoba u kojoj vidimo samo zlo i s kojom lako onda uđemo i u sukob.

Ponašamo se kao da nikada nismo čuli za dijalog, već upravo sukob koristimo kako bi pokazali svoju nadmoć, ne bi li se prikazali kao nadvrsta, kao oni koji istinu o drugome drže u malom prstu na ruci. No, gdje li nam je istina o nama? O nama kršćanima koji prelako posežemo za riječima koje 'ubijaju' i ruše, umjesto da nude novi život, grade bolju budućnost. A upravo ta bolja budućnost, koju bi kršćani morali graditi dajući svoj doprinos osobnim svjedočanstvom i ljubavlju prema svima, pa čak i neprijateljima, ne može se graditi prakticiranjem sukoba koji se sve više, poput kakve kronične bolesti, uvlači u crkvene okvire.

Odgovor u dijalogu i evanđeoskom duhu

Katolicitet ne može i ne smije biti utemeljen na sukobu s neistomišljenicima, s onima koji razmišljaju drugačije od nas samih, s onima koji su nam jednostavno antipatični. Biti katolik znači danas, kao i jučer, biti čovjek odan ljubavi prema bližnjemu. Dakako, to ne znači povlačenje iz sekularnog društva, već naprotiv, spremnost na razgovor i polemiku, ali na kršćanski način, ako čak želimo biti jasniji - na Isusov način.

Drugi vatikanski koncil, održan početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, upravo je taj put zacrtao Crkvi u suvremenom svijetu - put dijaloga utemeljenog na ljubavi. Koncil je za katolike zahtijevan, pa čak i oštar, te kaže: ''Ne spašava se onaj koji, iako je član Crkve, ne ustraje u ljubavi te ostaje u krilu Crkve 'tijelom', ali ne 'srcem''' (Lumen gentium, 14). Koncil se posebno okreće prema vjernicima laicima, koji žive i djeluju u društvu, naglašavajući kako su ''pozvani od Boga da pridonesu posvećenju svijeta, vršeći vlastitu dužnost, vođeni evanđeoskim duhom, i tako drugima otkriju Krista u prvom redu svijetleći svjedočanstvom svoga života, vjerom, nadom i ljubavlju'' (Lumen gentium, 31).

Upravo nam je danas zadatak ponovno iščitavati te retke s kojima nam je Crkva dala putokaz kako živjeti u ovom sivom, površnom i često beznadnom svijetu. Ljubav i dijalog, nasuprot mržnji i sukobu, trajni su zadatak katolika. Nositi ime Kristovo, a koristiti svaku prigodu ne bi li jačali svoj katolicitet u mnogobrojnim sukobima, ponekad i s imaginarnim neistomišljenicima i protivnicima, jednostavno nije vjerodostojan život onih koji bi trebali biti svijetu ono što je duša čovjeku.






31.5.2007
</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Zadnja promjena: ; čet 31 svi 2007, 16:25; ukupno mijenjano 2 put/a.

Ovo je predivna kolumna.Upravo to,to nije poruka,samo za jednu denominaciju,nego vrijedi za sve denominacije,ocito je Cirkvenec,zamjetio da se katolici,a ja sebi uzimam kompetenciju,reci i drugi krscani, izgubili smisao,ponasanja u evandjeoskoj sluzbi.Osobno je vazno imati djela ljubavi,prst nas podignut na drugoga svjedoci protiv nas.Tocno je da je tesko, zvijeti kao pravi krscanin u ovom sivom i surovom svijetu ,ali ako covijek krscanin ima na umu,koga predstavlja,da je Krist umro za sve,i da su svi ljudi pred njim jednakih sansi,nemamo prava druge prozivati,zvati ih sotonskim segrtom i antikristom,ili neznam jos cijim predstavnikom,krscani, pozivam vas na jednu moralnu revouciju u svom zivotu,slijedimo primjer Isusa Krista.Ova kolumna je zasluzila pohvalu svih vodja ,krscanskih denominacija,od vjernika,pastora do biskupa.