Tvrdnje Dave Armstronga, citati od:
DAVE ARMSTRONG
Catholic Apologist, Evangelist, Blogmaster, and Author
http://ic.net/~erasmus/RAZHOME.HTM
"1.Najbolji sažetak u jednoj rečenici: uvjeren sam da se Katolička Crkva mnogo bolje pridržava svih biblijskih činjenica, nudi jedini dosljedan pogled na povijest kršćanstva (drugim riječima na apostolsku tradiciju), i posjeduje najdublji i najuzvišeniji kršćanski moral, duhovnost, socijalnu etiku i filozofiju
2.Dopuna: ja sam katolik jer iskreno vjerujem kroz vrijednost mnogih nagomilanih dokaza, da je katoličanstvo istinito i da je Katolička Crkva vidljiva Crkva koju je naš Gospodin Isus Krist božanski ustanovio, koju vrata paklena ne mogu i neće nadvladati Mt 16,18 stoga ona posjeduje autoritet prema kojem osjećam veliku kršćansku dužnost da mu se podložim.
3.Druga dopuna: napustio sam protestantizam jer je bio ozbiljno manjkava u biblijskom tumačenju (npr, „samo vjera“ i izuzimanje mnogih drugih „katoličkih“ učenja, - vidi dokaze ispod), nedosljedno selektivan u pristajanju uz različita učenja katoličke tradicije (npr. kanon Biblije), neprimjeren u svojoj ekleziologiji, nedostaje mu osjetljivosti u gledanju na povijest kršćanstva (npr. „samo Pismo1“; nepoznavanje ili neprimjereno razumijevanje razvoja doktrina), moralno kompromitirajući (npr. kontracepcija, razvod), nebiblijski šizmatičan (op.prev. otpad od poslušnosti crkvenom autoritetu) i relativizirajući (u svojoj biti, ili smanjenju logike, ako već ne uvijek u stvarnom vjerovanju).
Opovrgnuće: Ja stoga ne mislim da je protestantizam sav loš (ne dugoročno – uistinu, ja mislim da je to u cjelini prilično dobra stvar), ali to su neke od glavnih manjkavosti koje sam s vremenom vidio kao kobne u „teoriji“ protestantizma nasuprot katoličanstva. Svi katolici moraju smatrati krštene, Nicejske , Kalcedonske protestante kršćanima.
4.Katoličanstvo nije službeno razdijeljeno i sektaško (Iv 17,20-23; Rim 16,17; 1 Kor 1,10-13)
5.Katoličko jedinstvo pridonosi da je svijet skloniji vjerovati kršćanstvu i Isusu (Iv 17,23).
6.Katoličanstvo, zbog svoje jedinstvene, potpune, sasvim nadnaravne kršćanske vizije, ublažava sekularizaciju2 i humanizam.
7.Katoličanstvo (kao institucija) izbjegava (i/ili ima lijek za) nebiblijski individualizam koji podriva kršćansku zajednicu (npr. 1 Kor 12,25-26).
8.Katoličanstvo izbjegava teološki relativizam, kroz dogmatsku izvjesnost i centralnu ulogu papinstva.
9.Katoličanstvo izbjegava crkveni anarhizam – pojedinac ne može tek preskočiti u drugu `denominaciju` kad se zahtijevaju neke disciplinske mjere ili cenzura.
10.Katoličanstvo službeno (iako, na žalost, ne uvijek u praksi) spriječava da dođe do teoloških nasumičnih odabira u konkretnim situacijama, što vodi nesigurnostima i zbrci „svaki za sebe“ unutar protestantskog sustava među laicima.
11. Katolicizam odbacuje „Državnu Crkvu“ koja vodi do toga da državna vlast dominira kršćanstvom prije nego obrnuto, cezaropapizam, ili nominalne, puke „reda radi“ institucionalne religije.
12.Protestantske državne Crkve uvelike su utjecale na porast nacionalizma, koji umanjuje jednakost svih ljudi i jedinstvenu prirodu povijesnog kršćanstva (drugim riječima, katoličanstvo prema njegovom doslovnom značenju).
13.Ujedinjeni katolički kršćanski svijet (prije 16. stoljeća) nije bio okužen tragičnim religijskim ratovima kršćana protiv kršćana što je za uzvrat vodilo „Prosvijetiteljstvu“, u kojem je čovjeek odbacio licemjerstvo međukršćanskog ratovanja i odlučio biti indiferentan prema religiji radije nego da joj dozvoli da mu ona vodi život.
14.Katoličanstvo je sačuvalo (do najširih razmjera) elemente misterija, nadnaravnog i svetog u kršćanstvu, na taj način se suprostavljajući sekularizaciji, gdje djelokrug religijskog u životu postaje uvelike ograničen.
15.Protestantski individualizam vodi do privatizacije kršćanstva, zbog čega je ono slabo cijenjeno u društvenom i političkom životu, ostavljajući prazan „javni trg3“, uglavnom bez kršćanskog utjecaja.
16.Pogrešna necrkvena dihotomija (podjela u dva člana, op.prev) „Crkve protiv svijeta“ vodi predane pravovjerne kršćane, velikim dijelom, da se povuku iz politike, ostavljajući da prazninu popune pogani, drznici, beskrupulozni, gladni moći i makijavelistički4nastrojeni. Katoličanstvo nudi senzitivan, skladan okvir pristupanja državi i građanskoj odgovornosti.
17.Protestantizam se previše oslanja na puku ljudsku tradiciju. Svaka `denominacija` proizlazi iz jedne vizije osnivača, što je u suprotnosti sa nečim ranije primljenim od apostolske tradicije i preneseno. Čim su dvije ili više njih u suprotnosti, nužno je prisutna greška.
18.Protestantske crkve (naročito evangelička) su prečesto krive što uzdižu svoje pastore na previsoki pijedestal. Zapravo, često pastori (barem u nekim denominacijskim tradicijama) postaju „pape“ u različitoj mjeri. Zbog toga evangeličke zajednice često doživljavaju teške krize i/ili se razdijelekada pastor ode, tako dokazujući da je njihova filozofija pretjerano usredotočena na čovjeka, a ne na Boga (katoličke župe obično nemaju takvih kriza kada svećenik ode). Mnogi pastori imaju daleku veći utjecaj u svojim kongregacijama nego što to papa ima u svakodnevnom životu bilo kojeg katolika.
19.Protestantizam, duguje manjak pravog autoriteta i dogmatske strukture, tragičnoj naklonosti prilagodbi duhu vremena, i moralnom krojenju prema trenutnoj modi.
20.Katolicizam čuva apostolsko naslijeđe, neophodno za znati što je istinska kršćanska apostolska Tradicija. To je bio kriterij kršćanskih istina upotrijebljen među ranim kršćanima i Crkvenim Ocima.
21.Mnogi protestanti imaju načelno mutnu sliku povijesti kršćanstva, naročito od godine 313. (Konstantinovog obraćenja) do 1517. (Luterovog pojavka). To neznanje i protivljenje Katoličkoj Tradiciji vodi u teološki relativizam, antikatolicizam, i stalan, nepotreban proces ponovnog „izumljivanja kotača“.
22.Protestantizam je od svog početka antikatolički, i određene grupe su to ostale do danas (naročito i određenim fundamentalistički i Baptističkim i Reformiranim krugovima). To je očito pogrešno i nebiblijski ako su katolici zaista kršćani (ako nisu, tada – logično – nisu ni protestanti, koji hrpu svoje teologije naslijeduju po katoličanstvu). Nasuprot tome Katolička Crkva, nije antiprotestantska.
23.Katolička Crkva prihvaća autoritet velikih ekumenskih koncila (vidi, npr. Dj 15) koji su definirali i razvijali kršćanski nauk (što ih većinom protestantizam također prihvaća).
24. Mnogi protestanti nemaju biskupe, kršćansku službu koja je biblijska (1 Tim 3,1-2) i koja postoji od najranije kršćanske povijesti i Tradicije.
25.Protestantizam definitivno nema načina pomirbe doktrinalnih spornih pitanja. Protestant može samo načelno procijeniti koliko protestantskih učenjaka, komentatora itd. uzima takav i takav gledište na doktrine x, y ili z. Ili ( na nešto sofisticiraniji način ), protestant jednostavno može prihvatiti autoritet denominacijske tradicije, ispovijesti, ili vjerovanja ( koje tada treba biti opravdano nad nekom drugom s kojom se natječe). Nema jedinstvene protestantske Tradicije.
26.Protestantizam se podigao u 1517. i on je „kasno Marko na Kosovo stiže“ u povijesti kršćanstva (predstavio je mnoge doktrine već prije prihvaćene od mnogih nekršćanskih grupa, ili svega nekoliko pojedinaca). Nadalje nemoguća je „obnova“ ili „čisto“,“prvobitno“ kršćanstvo, pošto je ono vezano činjenicom novina i apsurdno kasnog pojavljivanja. Kršćanstvo mora imati povijesni kontinuitet ili ono nije kršćanstvo. Protestantizam je nužno „parazit“ katolicizma: povijesno i doktrinalno govoreći.
27.Pojam (zajednički i čest među mnogim protestantima) „nevidljive crkve“ je također neipitani u povijesti kršćanstva i stran Bibliji (Mt 5,14; 16,18), dakle neistinit.
28.Kada protestantski teolozi govore o učenjima ranog kršćanstva (npr. kada pobijaju „kultove“), oni kažu „Crkva uči...“ (kao što je tada bilo jedinstveno), ali kada se to odnosi na sadašnjost instinktivno i nedosljedno se suzdržavaju od takve terminologije, pošto univerzalni učiteljski autoritet sada jasno opstoji jedino u Katoličkoj Crkvi.
29.Protestantski princip privatnog suda stvorio je okružje (pogotovo u protestantskoj Americi) koje je bolje za „kultove“ orijentirane (nepromijenjivo) na čovjeka kao Jehovini svjedoci, Mormoni, i Scijentologija. Ta snažna predodžba da pojedinac može „započeti“ novu, ili „istinitu“ Crkvu je protestantska do srži. Premda (želim naglasiti) ovi kultovi sami nisu protestanti; i pored toga pogoduju postojanju stanovitih lažnih protestantskih principa spoznaje i autoriteta.
30.Nedostatak definitivnog učiteljskog autoriteta u protestantizmu (kao Katolički Magisterium) čini da mnogi protestanti individualci misle da oni imaju direktnu vezu s Bogom, bez obzira na svu kršćansku Tradiciju i na povijest biblijske egzegeze1 (mentalitet „Biblija, Duh Sveti i ja“). Takvi ljudi načelno su teološko nedoškolovani, nepoučljivi, s manjkom poniznosti, nemaju posla s onima koji njihove izjave o povijesti kršćanstva smatraju „nezabludivima“.
31.Evangeličke2 „tehnike“ evangelizacije često su izmišljene i manipulativne, zasigurno ne direktno izvedene iz biblijskog teksta. Neke čak nalikuju ispiranju mozga do određenog stupnja. [govorim kao bivši ulični, studentski i protukultovski evangelizator, koji je izbjegavao ove tehnike tada, kao što to činim i sada]
32.Nažalost, previše evangeličkih protestantskih evanđelista i pastora prikazuje Evanđelje krnje, smeteno, individualistički i uhoškakljajuće, s pukim učinkom „osiguranja od štete“, radije nego biblijskog evanđelja kao što su ga proglasili apostoli.
33.Evangelici često odvajaju duboko, životno – preobražavajuće pokajanje i radikalno učeništvo od poruke Evanđelja. Luteran Dietrich Bonhoeffer nazvao je ovo „jeftina milost.“
34.Odsutnost ideje podlaganja duhovnom autoritetu u protestantizmu izlila se u civilnu arenu, gdje ideje osobne „slobode“, „prava“, i „izbora“ sada dominiraju do takvog opsega da su građanske dužnosti, komunitarijanizam, i disciplina tragično zanemareni te štete zdravom društvu.
35.Katolicizam zadržava osjećaj za onostrano, plemenito, sveto, i za prekrasnu duhovnost. Ideje oltara, i „svetog mjesta“ su sačuvane. Mnoge protestantske crkve nisu više no „mjesta okupljanja“ ili vježbališta“ ili su strukturirane kao „skladišta“. Mnogo protestantskih domova estetski bolje izgledaju nego njihove crkve. Isto tako, protestanti (posebno fundamentalisti i previše evangelika) često su „navučeni na prosječnost“ u njihovom prosuđivanju umjetnosti, glazbe, arhitekture, drame, stvaralačkoj mašti i sl.
Zadnja promjena: ; pon 08 lis 2007, 15:42; ukupno mijenjano 2 put/a.
DAVE ARMSTRONG
Catholic Apologist, Evangelist, Blogmaster, and Author
http://ic.net/~erasmus/RAZHOME.HTM
"1.Najbolji sažetak u jednoj rečenici: uvjeren sam da se Katolička Crkva mnogo bolje pridržava svih biblijskih činjenica, nudi jedini dosljedan pogled na povijest kršćanstva (drugim riječima na apostolsku tradiciju), i posjeduje najdublji i najuzvišeniji kršćanski moral, duhovnost, socijalnu etiku i filozofiju
2.Dopuna: ja sam katolik jer iskreno vjerujem kroz vrijednost mnogih nagomilanih dokaza, da je katoličanstvo istinito i da je Katolička Crkva vidljiva Crkva koju je naš Gospodin Isus Krist božanski ustanovio, koju vrata paklena ne mogu i neće nadvladati Mt 16,18 stoga ona posjeduje autoritet prema kojem osjećam veliku kršćansku dužnost da mu se podložim.
3.Druga dopuna: napustio sam protestantizam jer je bio ozbiljno manjkava u biblijskom tumačenju (npr, „samo vjera“ i izuzimanje mnogih drugih „katoličkih“ učenja, - vidi dokaze ispod), nedosljedno selektivan u pristajanju uz različita učenja katoličke tradicije (npr. kanon Biblije), neprimjeren u svojoj ekleziologiji, nedostaje mu osjetljivosti u gledanju na povijest kršćanstva (npr. „samo Pismo1“; nepoznavanje ili neprimjereno razumijevanje razvoja doktrina), moralno kompromitirajući (npr. kontracepcija, razvod), nebiblijski šizmatičan (op.prev. otpad od poslušnosti crkvenom autoritetu) i relativizirajući (u svojoj biti, ili smanjenju logike, ako već ne uvijek u stvarnom vjerovanju).
Opovrgnuće: Ja stoga ne mislim da je protestantizam sav loš (ne dugoročno – uistinu, ja mislim da je to u cjelini prilično dobra stvar), ali to su neke od glavnih manjkavosti koje sam s vremenom vidio kao kobne u „teoriji“ protestantizma nasuprot katoličanstva. Svi katolici moraju smatrati krštene, Nicejske , Kalcedonske protestante kršćanima.
4.Katoličanstvo nije službeno razdijeljeno i sektaško (Iv 17,20-23; Rim 16,17; 1 Kor 1,10-13)
5.Katoličko jedinstvo pridonosi da je svijet skloniji vjerovati kršćanstvu i Isusu (Iv 17,23).
6.Katoličanstvo, zbog svoje jedinstvene, potpune, sasvim nadnaravne kršćanske vizije, ublažava sekularizaciju2 i humanizam.
7.Katoličanstvo (kao institucija) izbjegava (i/ili ima lijek za) nebiblijski individualizam koji podriva kršćansku zajednicu (npr. 1 Kor 12,25-26).
8.Katoličanstvo izbjegava teološki relativizam, kroz dogmatsku izvjesnost i centralnu ulogu papinstva.
9.Katoličanstvo izbjegava crkveni anarhizam – pojedinac ne može tek preskočiti u drugu `denominaciju` kad se zahtijevaju neke disciplinske mjere ili cenzura.
10.Katoličanstvo službeno (iako, na žalost, ne uvijek u praksi) spriječava da dođe do teoloških nasumičnih odabira u konkretnim situacijama, što vodi nesigurnostima i zbrci „svaki za sebe“ unutar protestantskog sustava među laicima.
11. Katolicizam odbacuje „Državnu Crkvu“ koja vodi do toga da državna vlast dominira kršćanstvom prije nego obrnuto, cezaropapizam, ili nominalne, puke „reda radi“ institucionalne religije.
12.Protestantske državne Crkve uvelike su utjecale na porast nacionalizma, koji umanjuje jednakost svih ljudi i jedinstvenu prirodu povijesnog kršćanstva (drugim riječima, katoličanstvo prema njegovom doslovnom značenju).
13.Ujedinjeni katolički kršćanski svijet (prije 16. stoljeća) nije bio okužen tragičnim religijskim ratovima kršćana protiv kršćana što je za uzvrat vodilo „Prosvijetiteljstvu“, u kojem je čovjeek odbacio licemjerstvo međukršćanskog ratovanja i odlučio biti indiferentan prema religiji radije nego da joj dozvoli da mu ona vodi život.
14.Katoličanstvo je sačuvalo (do najširih razmjera) elemente misterija, nadnaravnog i svetog u kršćanstvu, na taj način se suprostavljajući sekularizaciji, gdje djelokrug religijskog u životu postaje uvelike ograničen.
15.Protestantski individualizam vodi do privatizacije kršćanstva, zbog čega je ono slabo cijenjeno u društvenom i političkom životu, ostavljajući prazan „javni trg3“, uglavnom bez kršćanskog utjecaja.
16.Pogrešna necrkvena dihotomija (podjela u dva člana, op.prev) „Crkve protiv svijeta“ vodi predane pravovjerne kršćane, velikim dijelom, da se povuku iz politike, ostavljajući da prazninu popune pogani, drznici, beskrupulozni, gladni moći i makijavelistički4nastrojeni. Katoličanstvo nudi senzitivan, skladan okvir pristupanja državi i građanskoj odgovornosti.
17.Protestantizam se previše oslanja na puku ljudsku tradiciju. Svaka `denominacija` proizlazi iz jedne vizije osnivača, što je u suprotnosti sa nečim ranije primljenim od apostolske tradicije i preneseno. Čim su dvije ili više njih u suprotnosti, nužno je prisutna greška.
18.Protestantske crkve (naročito evangelička) su prečesto krive što uzdižu svoje pastore na previsoki pijedestal. Zapravo, često pastori (barem u nekim denominacijskim tradicijama) postaju „pape“ u različitoj mjeri. Zbog toga evangeličke zajednice često doživljavaju teške krize i/ili se razdijelekada pastor ode, tako dokazujući da je njihova filozofija pretjerano usredotočena na čovjeka, a ne na Boga (katoličke župe obično nemaju takvih kriza kada svećenik ode). Mnogi pastori imaju daleku veći utjecaj u svojim kongregacijama nego što to papa ima u svakodnevnom životu bilo kojeg katolika.
19.Protestantizam, duguje manjak pravog autoriteta i dogmatske strukture, tragičnoj naklonosti prilagodbi duhu vremena, i moralnom krojenju prema trenutnoj modi.
20.Katolicizam čuva apostolsko naslijeđe, neophodno za znati što je istinska kršćanska apostolska Tradicija. To je bio kriterij kršćanskih istina upotrijebljen među ranim kršćanima i Crkvenim Ocima.
21.Mnogi protestanti imaju načelno mutnu sliku povijesti kršćanstva, naročito od godine 313. (Konstantinovog obraćenja) do 1517. (Luterovog pojavka). To neznanje i protivljenje Katoličkoj Tradiciji vodi u teološki relativizam, antikatolicizam, i stalan, nepotreban proces ponovnog „izumljivanja kotača“.
22.Protestantizam je od svog početka antikatolički, i određene grupe su to ostale do danas (naročito i određenim fundamentalistički i Baptističkim i Reformiranim krugovima). To je očito pogrešno i nebiblijski ako su katolici zaista kršćani (ako nisu, tada – logično – nisu ni protestanti, koji hrpu svoje teologije naslijeduju po katoličanstvu). Nasuprot tome Katolička Crkva, nije antiprotestantska.
23.Katolička Crkva prihvaća autoritet velikih ekumenskih koncila (vidi, npr. Dj 15) koji su definirali i razvijali kršćanski nauk (što ih većinom protestantizam također prihvaća).
24. Mnogi protestanti nemaju biskupe, kršćansku službu koja je biblijska (1 Tim 3,1-2) i koja postoji od najranije kršćanske povijesti i Tradicije.
25.Protestantizam definitivno nema načina pomirbe doktrinalnih spornih pitanja. Protestant može samo načelno procijeniti koliko protestantskih učenjaka, komentatora itd. uzima takav i takav gledište na doktrine x, y ili z. Ili ( na nešto sofisticiraniji način ), protestant jednostavno može prihvatiti autoritet denominacijske tradicije, ispovijesti, ili vjerovanja ( koje tada treba biti opravdano nad nekom drugom s kojom se natječe). Nema jedinstvene protestantske Tradicije.
26.Protestantizam se podigao u 1517. i on je „kasno Marko na Kosovo stiže“ u povijesti kršćanstva (predstavio je mnoge doktrine već prije prihvaćene od mnogih nekršćanskih grupa, ili svega nekoliko pojedinaca). Nadalje nemoguća je „obnova“ ili „čisto“,“prvobitno“ kršćanstvo, pošto je ono vezano činjenicom novina i apsurdno kasnog pojavljivanja. Kršćanstvo mora imati povijesni kontinuitet ili ono nije kršćanstvo. Protestantizam je nužno „parazit“ katolicizma: povijesno i doktrinalno govoreći.
27.Pojam (zajednički i čest među mnogim protestantima) „nevidljive crkve“ je također neipitani u povijesti kršćanstva i stran Bibliji (Mt 5,14; 16,18), dakle neistinit.
28.Kada protestantski teolozi govore o učenjima ranog kršćanstva (npr. kada pobijaju „kultove“), oni kažu „Crkva uči...“ (kao što je tada bilo jedinstveno), ali kada se to odnosi na sadašnjost instinktivno i nedosljedno se suzdržavaju od takve terminologije, pošto univerzalni učiteljski autoritet sada jasno opstoji jedino u Katoličkoj Crkvi.
29.Protestantski princip privatnog suda stvorio je okružje (pogotovo u protestantskoj Americi) koje je bolje za „kultove“ orijentirane (nepromijenjivo) na čovjeka kao Jehovini svjedoci, Mormoni, i Scijentologija. Ta snažna predodžba da pojedinac može „započeti“ novu, ili „istinitu“ Crkvu je protestantska do srži. Premda (želim naglasiti) ovi kultovi sami nisu protestanti; i pored toga pogoduju postojanju stanovitih lažnih protestantskih principa spoznaje i autoriteta.
30.Nedostatak definitivnog učiteljskog autoriteta u protestantizmu (kao Katolički Magisterium) čini da mnogi protestanti individualci misle da oni imaju direktnu vezu s Bogom, bez obzira na svu kršćansku Tradiciju i na povijest biblijske egzegeze1 (mentalitet „Biblija, Duh Sveti i ja“). Takvi ljudi načelno su teološko nedoškolovani, nepoučljivi, s manjkom poniznosti, nemaju posla s onima koji njihove izjave o povijesti kršćanstva smatraju „nezabludivima“.
31.Evangeličke2 „tehnike“ evangelizacije često su izmišljene i manipulativne, zasigurno ne direktno izvedene iz biblijskog teksta. Neke čak nalikuju ispiranju mozga do određenog stupnja. [govorim kao bivši ulični, studentski i protukultovski evangelizator, koji je izbjegavao ove tehnike tada, kao što to činim i sada]
32.Nažalost, previše evangeličkih protestantskih evanđelista i pastora prikazuje Evanđelje krnje, smeteno, individualistički i uhoškakljajuće, s pukim učinkom „osiguranja od štete“, radije nego biblijskog evanđelja kao što su ga proglasili apostoli.
33.Evangelici često odvajaju duboko, životno – preobražavajuće pokajanje i radikalno učeništvo od poruke Evanđelja. Luteran Dietrich Bonhoeffer nazvao je ovo „jeftina milost.“
34.Odsutnost ideje podlaganja duhovnom autoritetu u protestantizmu izlila se u civilnu arenu, gdje ideje osobne „slobode“, „prava“, i „izbora“ sada dominiraju do takvog opsega da su građanske dužnosti, komunitarijanizam, i disciplina tragično zanemareni te štete zdravom društvu.
35.Katolicizam zadržava osjećaj za onostrano, plemenito, sveto, i za prekrasnu duhovnost. Ideje oltara, i „svetog mjesta“ su sačuvane. Mnoge protestantske crkve nisu više no „mjesta okupljanja“ ili vježbališta“ ili su strukturirane kao „skladišta“. Mnogo protestantskih domova estetski bolje izgledaju nego njihove crkve. Isto tako, protestanti (posebno fundamentalisti i previše evangelika) često su „navučeni na prosječnost“ u njihovom prosuđivanju umjetnosti, glazbe, arhitekture, drame, stvaralačkoj mašti i sl.
Zadnja promjena: ; pon 08 lis 2007, 15:42; ukupno mijenjano 2 put/a.
. Najbolji protestantski apologeti danas jednostavno «prisluškuju» katoličku ostavštinu Sv. Tome Akvinskog, Sv. Augustina i mnogih drugih sjajnih mislilaca.