<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>
• Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba. Kupujemo sve, što nam treba i što nam ne treba.
KONZUMERIZAM DANAS:
Potrošačko društvo - nova ideologija
Jutarnji list nedavno je objavio, a ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac potvrdio da će od iduće školske godine učenici u osnovnim i srednjim školama po prvi put učiti i o svojim potrošačkim pravima. Učit će kako ekonomično raspolagati svojim i obiteljskim budžetom, kako kupiti kvalitetan proizvod, te kome se obratiti za zaštitu svojih prava kao potrošač.
Ta vijest osvijestila me u činjenici kakvo smo potrošačko društvo postali, društvo u kojem je nužnost i zakonska obveza desetogodišnjake upućivati u njihova prava na kupnju i prava koja im pri kupnji pripadaju. Nesumnjivo je da djeca raspolažu džeparcem, kupuju slatkiše, bezalkoholna pića, igračke. Odlaze u kupovinu sama, a u velike trgovačke centre s roditeljima, pa svijetle i blještave klimatizirane zgrade postaju omiljeno ''izletište'' većine gradskih obitelji svakog vikenda.
Od mobitela do plastičnih operacija
S putovanjem do posla i natrag kući, radni dan moje majke traje deset sati. Sigurna sam da bi mi već s mojim polaskom u školu, sa šest godina, darovala mobitel, zbog brige za mene. Tako čine i drugi roditelji. Jednako tako, sjećam se da sam već u vrtiću zaželjela svoju prvu Barbie lutku. Kad sam je dobila na dar, moja prijateljica već je imala tri, a svaka od njih je imala i tenisice, štiklice, naušnice i prsten. Ostala sam u inferiornom položaju.
Jednako tako i danas svako dijete točno zna što hoće za Božić, imendan, rođendan… Nekad su se za Uskrs po vrtu tražila uskršnja jaja i pokoja čokolada ili slikovnica, danas svakako neki puno skuplji dar. Naranča ispod bora bila bi gotovo smiješno iznenađenje. Kakve sve darove od kumova traže mladi krizmanici - mobitele, skupe ručne satove, kompjutore ili skutere. U inozemstvu je novi trend ''dugoročnog dara'' maturanticama - plastična operacija po izboru.
Kad smo u osnovnoj školi počinjali učiti strani jezik bile su nam potrebne kazete i kazetofon da bismo ga savladali. Ali nisu svi imali kazetofon u kućanstvu i bilo ih je to stid priznati. Danas je tako djeci koja nemaju kompjutor, koji je postao veliki izvor i znanja i zla, ali nezamjenjiv u učenju i radu, pogotovo srednjoškolcima. Onaj tko se kod kuće nije njime naučio služiti neće se moći nigdje zaposliti ni s diplomom bilo kojeg fakulteta.
Ali sjećam se priče jednoga dječaka koji je dobio kompjutor na dar u sklopu neke humanitarne akcije. Bio je još mali, nije ga koristio za učenje, nego za igrice. Vjerojatno nije ni imao mogućnost pristupa internetu. Sva djeca u njegovoj školi i ulici ismijavala su ga i izrugivala mu se što je bio siromašan, te što je kompjutor dobio kao socijalni slučaj. Ali on se trudio ne obazirati. Imao je svoj kompjutor i nastojao je da mu jedino to bude važno. Sve do dana dok se nije pokvario. Možda je samo otišao ventilator, ali njegovi roditelji nisu imali novca za popravak. Tako dječak više nije imao svoje veselje, nego je ostao tužan i utučen. Ta istinita priča rastužila je i mene.
Ovisnost o stvarima i zatupljenost reklamama
Što bi nam ostalo da nemamo svoje stvari? Svi smo vezani za ono što smo stekli mukotrpnim radom. Ovisni smo čak o nekoj dragoj figurici, vazi, ručniku koji je samo naš. Gdje se u tome gubi vlastiti identitet? U kojem trenutku postajemo zatočenici onoga što imamo, a prestajemo biti ono što jesmo?
Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba.
Prosječan Francuz dnevno je izložen čak 7000 reklamnih poruka, uključujući i one u toaletima kafića. Konzumerizam je naša nova ideologija, a najtrendi serija knjiga o 'šopingholičarki'. Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba. Kupujemo sve, što nam treba i što nam ne treba, na akciji, na sniženju, u outlet-u gdje je stalno sniženje, ali su cijene još uvije pretjerane, jer plaćamo ime, marku, brend. Po brendu smo prepoznatljivi, u društvu prihvaćeni, obilježeni, znamo gdje nam je mjesto i kojoj skupini na društvenoj ljestvici pripadamo.
Tužna je činjenica da već djeca u vrtićima shvaćaju i dobro znaju gdje je njihovo mjesto na ovom svijetu, među vršnjacima. A znamo li gdje je naše mjesto na drugome svijetu, upitamo li se ikada i koliko često?
Jedna je petogodišnja djevojčica sramežljivo, plaho i pristojno zamolila svoju majku da joj kupi Pokemon karte. Obični šareni kartončići u kutiji stajali su čak 70 kuna! Mama je bila jako tužna jer joj je toga dana tih 70 kuna trebalo za pripremu objeda i sva jadna i nesretna nije mogla udovoljiti svojoj kćeri. Istoga popodneva u dvorištu moje zgrade tri od te djevojčice nešto starija dječaka listala su svoje velike specijalne albume s Pokemon kartama i uspoređivali svoje kolekcije. Megalomanski – ''skupi ih sve''!
Djeca su ciljana skupina potrošača
Što je sve danas ''must have''? Odjeća, obuća, kozmetika, potrepštine za uređenje i dekoraciju interijera. Velik je broj parfema namijenjen djeci. Prvi su se na našem tržištu pojavili roza i svijetloplavi Versaceovi parfemi, zatim Bvlgari za mame i bebe. Parfem za bebe? Da! Danas ima svih mogućih u šarenim ambalažama koje mame dječje poglede.
Djeca su ciljana skupina potrošača. Sama odlučuju što će jesti, odijevati, gledati i čitati. Roditelji su prezaposleni ili nedovoljno savjesni da bi ih odgajali, a školski uzrast u danu prvi put vide tek u pola devet navečer kad se popodnevni turnus vrati iz škole.
Ovo nije tekst o pravilnom odgoju, ni o porocima, ni o učiteljima, ni o nastavnim programima, ni o trendovima, ni o žrtvama mode, ni o gladnima u Africi, ni o usvajanju dupina. Ovaj je tekst namijenjen samo pitanju zašto je Bog bio sin tesara i sam učio za tesara, a ne bogataš, te u čemu je naš život i smisao? Je li u Bogu, u nama samima ili je razbacan po gomili naših stvari koje posjedujemo, ali samo na ovom svijetu?
3.8.2007
<BLOCKQUOTE>
• Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba. Kupujemo sve, što nam treba i što nam ne treba.
KONZUMERIZAM DANAS:
Potrošačko društvo - nova ideologija
Jutarnji list nedavno je objavio, a ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac potvrdio da će od iduće školske godine učenici u osnovnim i srednjim školama po prvi put učiti i o svojim potrošačkim pravima. Učit će kako ekonomično raspolagati svojim i obiteljskim budžetom, kako kupiti kvalitetan proizvod, te kome se obratiti za zaštitu svojih prava kao potrošač.
Ta vijest osvijestila me u činjenici kakvo smo potrošačko društvo postali, društvo u kojem je nužnost i zakonska obveza desetogodišnjake upućivati u njihova prava na kupnju i prava koja im pri kupnji pripadaju. Nesumnjivo je da djeca raspolažu džeparcem, kupuju slatkiše, bezalkoholna pića, igračke. Odlaze u kupovinu sama, a u velike trgovačke centre s roditeljima, pa svijetle i blještave klimatizirane zgrade postaju omiljeno ''izletište'' većine gradskih obitelji svakog vikenda.
Od mobitela do plastičnih operacija
S putovanjem do posla i natrag kući, radni dan moje majke traje deset sati. Sigurna sam da bi mi već s mojim polaskom u školu, sa šest godina, darovala mobitel, zbog brige za mene. Tako čine i drugi roditelji. Jednako tako, sjećam se da sam već u vrtiću zaželjela svoju prvu Barbie lutku. Kad sam je dobila na dar, moja prijateljica već je imala tri, a svaka od njih je imala i tenisice, štiklice, naušnice i prsten. Ostala sam u inferiornom položaju.
Jednako tako i danas svako dijete točno zna što hoće za Božić, imendan, rođendan… Nekad su se za Uskrs po vrtu tražila uskršnja jaja i pokoja čokolada ili slikovnica, danas svakako neki puno skuplji dar. Naranča ispod bora bila bi gotovo smiješno iznenađenje. Kakve sve darove od kumova traže mladi krizmanici - mobitele, skupe ručne satove, kompjutore ili skutere. U inozemstvu je novi trend ''dugoročnog dara'' maturanticama - plastična operacija po izboru.
Kad smo u osnovnoj školi počinjali učiti strani jezik bile su nam potrebne kazete i kazetofon da bismo ga savladali. Ali nisu svi imali kazetofon u kućanstvu i bilo ih je to stid priznati. Danas je tako djeci koja nemaju kompjutor, koji je postao veliki izvor i znanja i zla, ali nezamjenjiv u učenju i radu, pogotovo srednjoškolcima. Onaj tko se kod kuće nije njime naučio služiti neće se moći nigdje zaposliti ni s diplomom bilo kojeg fakulteta.
Ali sjećam se priče jednoga dječaka koji je dobio kompjutor na dar u sklopu neke humanitarne akcije. Bio je još mali, nije ga koristio za učenje, nego za igrice. Vjerojatno nije ni imao mogućnost pristupa internetu. Sva djeca u njegovoj školi i ulici ismijavala su ga i izrugivala mu se što je bio siromašan, te što je kompjutor dobio kao socijalni slučaj. Ali on se trudio ne obazirati. Imao je svoj kompjutor i nastojao je da mu jedino to bude važno. Sve do dana dok se nije pokvario. Možda je samo otišao ventilator, ali njegovi roditelji nisu imali novca za popravak. Tako dječak više nije imao svoje veselje, nego je ostao tužan i utučen. Ta istinita priča rastužila je i mene.
Ovisnost o stvarima i zatupljenost reklamama
Što bi nam ostalo da nemamo svoje stvari? Svi smo vezani za ono što smo stekli mukotrpnim radom. Ovisni smo čak o nekoj dragoj figurici, vazi, ručniku koji je samo naš. Gdje se u tome gubi vlastiti identitet? U kojem trenutku postajemo zatočenici onoga što imamo, a prestajemo biti ono što jesmo?
Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba.
Prosječan Francuz dnevno je izložen čak 7000 reklamnih poruka, uključujući i one u toaletima kafića. Konzumerizam je naša nova ideologija, a najtrendi serija knjiga o 'šopingholičarki'. Sklonost pretjeranom trošenju i zaduživanju radi popunjavanja unutarnje praznine i smanjenja frustracije postaje bolest novog doba. Kupujemo sve, što nam treba i što nam ne treba, na akciji, na sniženju, u outlet-u gdje je stalno sniženje, ali su cijene još uvije pretjerane, jer plaćamo ime, marku, brend. Po brendu smo prepoznatljivi, u društvu prihvaćeni, obilježeni, znamo gdje nam je mjesto i kojoj skupini na društvenoj ljestvici pripadamo.
Tužna je činjenica da već djeca u vrtićima shvaćaju i dobro znaju gdje je njihovo mjesto na ovom svijetu, među vršnjacima. A znamo li gdje je naše mjesto na drugome svijetu, upitamo li se ikada i koliko često?
Jedna je petogodišnja djevojčica sramežljivo, plaho i pristojno zamolila svoju majku da joj kupi Pokemon karte. Obični šareni kartončići u kutiji stajali su čak 70 kuna! Mama je bila jako tužna jer joj je toga dana tih 70 kuna trebalo za pripremu objeda i sva jadna i nesretna nije mogla udovoljiti svojoj kćeri. Istoga popodneva u dvorištu moje zgrade tri od te djevojčice nešto starija dječaka listala su svoje velike specijalne albume s Pokemon kartama i uspoređivali svoje kolekcije. Megalomanski – ''skupi ih sve''!
Djeca su ciljana skupina potrošača
Što je sve danas ''must have''? Odjeća, obuća, kozmetika, potrepštine za uređenje i dekoraciju interijera. Velik je broj parfema namijenjen djeci. Prvi su se na našem tržištu pojavili roza i svijetloplavi Versaceovi parfemi, zatim Bvlgari za mame i bebe. Parfem za bebe? Da! Danas ima svih mogućih u šarenim ambalažama koje mame dječje poglede.
Djeca su ciljana skupina potrošača. Sama odlučuju što će jesti, odijevati, gledati i čitati. Roditelji su prezaposleni ili nedovoljno savjesni da bi ih odgajali, a školski uzrast u danu prvi put vide tek u pola devet navečer kad se popodnevni turnus vrati iz škole.
Ovo nije tekst o pravilnom odgoju, ni o porocima, ni o učiteljima, ni o nastavnim programima, ni o trendovima, ni o žrtvama mode, ni o gladnima u Africi, ni o usvajanju dupina. Ovaj je tekst namijenjen samo pitanju zašto je Bog bio sin tesara i sam učio za tesara, a ne bogataš, te u čemu je naš život i smisao? Je li u Bogu, u nama samima ili je razbacan po gomili naših stvari koje posjedujemo, ali samo na ovom svijetu?
3.8.2007
piše: Karla Kuzle
karla.kukac@vip.hr
</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>karla.kukac@vip.hr
