Apostolska sukcesija -crkveni oci...

U redu, brate. To je tvoje vjerovanje. Ali gdje to piše u Bibliji? Zar ne vidiš da ne postoji nikakva biblijska potpora tom vjerovanju?
Na temelju čega vjeruješ da "stijena" ima trajno značenje, a "Sotona" trenutno? Zar nije očito da je Isus nazivao Petra tim izrazima u kontekstu Petrove vjere/nevjere? Po istoj logici po kojoj ti Petra nazivaš "stijenom", ja ga mogu nazivati "Sotonom". Kako to ne vidiš?

Imao bi pravo da se Petar nije promjenio, on je nakon uskrsnuca shvatio zajedno s ostalima da je bilo nuzno da Krist trpi da udje u slavu. Tako to sa sotonom tu prestaje jer on vise ne misli "to se Tebi ne smije dogoditi".

Ali čak i da je to tvoje vjerovanje ispravno, zašto se ono nigdje u Bibliji ničime ne potkrepljuje?

Petar ne samo da ne misli vise "to se tebi nesmije dogoditi" vec je spreman svojom smrcu proslaviti gospodina. Iv 21:19. To je inace primjer gdje apostoli znaju nesto sto mi neznamo po pismu. Po tradiciji Petar je umro naopako objesen na kriz u Rimu.

A sada najvažnije pitanje: Zašto se tu nigdje ne govori o "apostolskom nasljeđu"? Gdje se uopće u Bibliji o tome govori? Nigdje! Pa kako je to onda jedna od temeljnih doktrina Katoličke crkve??

"De pronadjite, braco, izmedju sebe sedam muzeva na dobru glasu, punih Duha i mudrosti. Njih cemo postaviti nad ovom sluzbom, a mi cemo se posvetiti molitvi i posluzivanju rijeci."
Prijedlog se svidje svemu mnostvu pa izabrase Stjepana, muza puna vjere i Duha Svetoga, zatim Filipa, Prohora, Nikanora, Timona , Parmenu te antiohijskog pridoslicu Nikolu. Njih postave pred apostole, a oni pomolivši se, polože na njih ruke." Dj. 6:3-7

Sam tekst govori da su ti muzevi bili puni vjere i Duha Svetog, ali je ipak Crkva htjela potvrditi njihov izbor polagavsi na njih ruke. Tu se jasno vidi da je Crkva od pocetka imala razlicite sluzbe i da je za ulaz u sluzbu bilo potrebno polaganje ruku onih koji su vec bili u nekoj sluzbi. Tu recimo ja vidim naznaku doktrine o apostolskom nasljedju.

Da, Bog se često služi nedostojnim ljudima u svojim naumima, da bi pokazao da je djelo Njegovo. Jedan od najboljih primjera je Abraham. Međutim, Bog je za Abrahama jasno rekao kakav plan ima za njega. Za Petra ništa nije rečeno. Hajde, imenujmo još neki biblijski lik s kojim je Bog imao veliki plan. Bog je svoj plan s tom osobom preko svoje Svete Riječi, Biblije, svima jasno dao do znanja. Međutim, za Petra ne piše ništa od toga što KC tvrdi. Čak ne piše ni da je bio u Rimu. Je li to moguće???
Što nam je Bog jasno otkrio za Petra? Nigdje Isus ne kaže da je Petar u ičemu veći od ostalih apostola.

Petar treba ucvrstiti vjeru drugih i pasti ovce Bozje. Neznam tocne citate. Zao mi je.

A uzmimo u obzir veličinu koju KC pridaje Petru.
Jesmo li svjesni da toliko velika nije bila ni jedna osoba u Bibliji? Ni Mojsije, ni Abraham, ni Jakov, ni David, nitko nije imao tu moć koju KC pridaje Petru. Nitko od njih nije imao pravo da određuje što je Božja riječ, a što nije! Nitko od njih nije imao pravo da za sebe tvrdi da je jedini nepogrešivi tumač Božje riječi! Oni su bili samo prenositelji te Riječi! Međutim, papa si uzima za pravo da u 16. stoljeću doda još nekoliko knjiga biblijskom kanonu. Odakle mu to pravo? Odakle mu pravo da donosi dogme o Mariji stotinama godina nakon smrti pravih apostola? Je li itko od apostola ikad donio neku novu dogmu? Je li Isus ikad donio neku novu dogmu? Čini se da je papa moćniji i od samog Isusa Krista... Znaš li, brate, koliko je dogmi i pravila KC uspostavila, a koja nemaju nikakve veze s Biblijom? Odakle joj to pravo? Zašto o ovome nitko ne razmišlja?

Isus je osvjestio dogmu o Trojstvu koje je prije Isusa bila samo naznaka, ali ju nije izrekao nego je tu dogmu izrekla Crkva koju je Isus osnovao. Kojim je to ona pravom izrekla kada ju sam Isus nije izrekao? Jasno je da pismo upucuje na tu dogmu, ali je nigdje jasno ne kaze. Mozes to gledat i s druge strane, probaj se stavit u moju kozu i zamislt kako jedan katolik gleda na dogme koje donosi papa. Sto bi bilo ako bi papa htio donjeti krivu dogmu? Bog bi ga uzeo k sebi i on to ne bi mogao uciniti. Tocka. Tako da glavnu rijec ima Bog, a ne covijek. Sto se tice Marije upoznat sam sa dogmom o bezgresnom zacecu i uznesnenju na Nebo. Da budem iskren trecu dogmu ni sam neznam iako sam katolik. Eto toliko o vaznosti tih dogmi za vjeru katolika. Te dogme su donesene jer su se teolozi svadjali i da bi izbjegao rasap KC na dvije struje papa je jednostavno proglasio tezu jedne strane dogmom i tako prekinuo raspravu. Sumnjam da ce se u buducnosti donjeti ikoja nova dogma. Svejedno te dogme nisu pale iz vedra neba vec je svaka struja teologa imala svoje argumente u samom pismu i zdravoj pameti.

Da, Petar se promijenio, ali i ostali apostoli su se promijenili. Nigdje ne vidimo da je Petar njihov nepogrešivi autoritet po pitanju vjere i prakse. U svakom slučaju on to nije bio za Pavla.

Osim toga, rimski biskup se tek u 4. stoljeću definitivno izdigao iznad ostalih. U početku se Crkva jako opirala uzdizanju rimskog biskupa iznad ostalih. Znači li to da je Crkva u prva 3 stoljeća bila buntovna? Gdje nam je sigurnost o kojoj KC govori? Hoćemo li reći da je sigurnost u jednom čovjeku, koji se tek nekoliko stoljeća nakon Krista uzdigao na čelo Crkve i počeo tvrditi da je nasljednik Petra?
Već sam objasnio da možemo biti puno sigurniji da je Petar bio u Antiohiji, nego u Rimu. Zašto se onda rimski biskup uzdigao na položaj "Petrovog nasljednika", a ne antiohijski?
Zato što je iskoristio trenutak i zato što je bio željan vlasti.

Sve što Katolici imaju kao "dokaz", jest "tradicija" i "legenda" o Petru. Ali povijest je jasna - papstvo se postupno razvijalo. Ono nikako nije bila Kristova zamisao. Ono je nastalo zbog toga, što je grešni čovjek htio vlast.

Daješ primjer postavljanja đakona u ranoj Crkvi (Djela 6:3-7). Kažeš da tu vidiš "naznaku doktrine o apostolskom nasljeđu".
Pa kakve ovo ima veze s onim što Katolička crkva naziva "apostolskim nasljeđem"?
Jasno je zbog čega se rodila potreba za ljudima koji će se baviti internim poslovima, ponajviše raspodjelom dobara.
Ali ovo rukopolaganje sedmorice nema nikakve veze s "apostolskim nasljeđem". Kao prvo, nigdje se ne kaže da je Krist to ustanovio. To je jednostavno bila mudra organizacijska odluka, nešto slično onome što je Mojsijev tast Jitro predložio Mojsiju, kako bi se lakše moglo pomagati velikom narodu. Međutim, ovdje nije postavljena nikakva hijerarhija. Ova sedmorica nisu postala uzvišenija od ostalih vjernika. Oni su samo bili odabrani za ovaj posebni posao. Svakako, Božji Duh ih je nadahnuo i vodio, ali oni nisu bili određeni da nasljeđuju apostole u njihovom poslu, niti su mogli zamijeniti apostolski autoritet. Apostoli su bili sluge riječi, a ovih sedam đakona su bili sluge raspodjele dobara.

Htjeli mi to priznati ili ne, doktrina o apostolskom nasljeđu je potpuna izmišljotina jednog dijela Crkva koji je tijekom stoljeća postao preponosan i željan vlasti.

Htjeli mi to priznati ili ne, apostoli danas više ne postoje. Pravi apostoli su davno umrli i "najsigurnija proročka riječ" koju mi danas imamo jest ono što su oni sami napisali. Nitko drugi nikad nije imao taj autoritet koji su imali oni, koji su direktno slušali i gledali svjedočanstvo samoga Isusa Krista, te koji su Ga najbolje poznavali.

Ako netko danas za sebe tvrdi da ima taj isti autoritet koji su imali apostoli, što on time tvrdi?
On time tvrdi da ima pravo nadopunjavati Bibliju svojim spisima. Po kojem autoritetu? Gdje je danas Krist da tu osobu predstavi kao svog apostola? Krist je otišao na Nebo i upozorio je svoje sljedbenike da će se pojaviti mnogi koji će se postavljati jako visoko i koji će imati lažna učenja.
Apostoli koje je On ostavio da svjedoče za Njega više nisu živi.
Kad ćemo to shvatiti?

Apostoli nisu postali zapaženi zbog položaja na kojemu su se nalazili, nego zbog izuzetne uloge koju su imali kao svjedoci za Isusa Krista. Apostoli su bili istaknuti samo zato, i njihovi spisi su bili značajni samo zato, jer su oni iznosili svjedočanstva za Isusa iz prve ruke. Budući da je njihova uloga ovisila o određenim osobnim iskustvima, ona nisu mogla biti zanemarena. Drugi su ih mogli zamijeniti u organizacijskim dužnostima, ali je njihovo svjedočanstvo za Krista bilo nezamjenjivo. Kada shvatimo zbog čega su oni ustvari postali apostoli, onda nam je jasno da je svaka uobičajena ideja o "apostolskom nasljeđu" pogrešna.

Doktrinarna suglasnost s apostolima daleko je važnija od organizacijskog kontinuiteta.
Biblija je po ovom pitanju potpuno jasna.
Isus je po ovom pitanju potpuno jasan.

Da li bi apostoli mogli biti apostoli da nisu bili odani Kristu? Da li bi njihovo učenje bilo vjerodostojno, da nisu bili moralni ljudi i srcem i dušom vjerni svome Učitelju?
Naravno da ne bi.
Kako je onda moguće da za tolike pape u povijesti Katolička crkva tvrdi da su bili "nasljednici apostola"?
Brate, imaš konkordanciju. Istraži sam pojam nasljedovanja u Bibliji. Što Pavao o "nasljedovanju" kaže u Rimljanima 8:17?
"Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji, a subaštinici Kristovi - ako zbilja (kao što jest) trpimo s Njim - da s Njim budemo i proslavljeni."
Što Pavao kaže o "nasljedovanju"? Kad je u pitanju nasljedovanje Krista, to je nešto što svi vjernici trebaju činiti, a ne samo apostoli. Nema govora o tome da su apostoli ti, koje mi trebamo nasljedovati. Oni prenose direktne Kristove riječi i djela, koja svi, kao i oni, trebaju nasljedovati. Ima li tu govora o tome da neki posebni ljudi trebaju nasljedovati apostole, koji nasljeduju Krista? Nikako! Svi, cijela Crkva treba nasljedovati direktno Krista! Nigdje nemamo veću sigurnost, nego tu.
Krist je osnivač kršćanske Crkve, a ne Petar. Čak i u tekstu kojim Katolici žele potvrditi svoje uvjerenje da je Petar osnivač Crkve, Krist jasno i glasno kaže: "sagradit ću Crkvu svoju" (Mt 16:18 ).
Krist je taj koji gradi, On je osnivač, On je konačni autoritet.

Kad Pavao govori o Kristovoj Crkvi, on kaže sljedeće:
"Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na pravom temelju - na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus." (Efežanima 2:20).
Na kome bi svatko tko se smatra kršćaninom trebao biti "nazidan"? Na apostolima i prorocima, kaže Pavao. Tko su apostoli i proroci? Što je njihova objava? Njihova objava je Sveto Pismo Starog i Novog zavjeta. Nema sigurnije Božje objave od ove.
Nema više takvih proroka, kao što su postojali u vrijeme kad je Biblija pisana. Bog je te ljude posebno nadahnuo da zapišu Njegovo posebno otkrivenje čovječanstvu. To je temelj kršćanstva. U tome se svi kršćani slažu. Ako se netko usudi reći da i danas postoje takvi proroci i apostoli, neka mu bude. Bog ga neće usmrtiti munjom s neba zbog takvog vjerovanja i naučavanja.
Isto kao što neće ni usmrtiti papu zbog njegovog pogrešnog naučavanja. Brate, zar ti stvarno vjeruješ da bi Bog usmrtio svakog papu koji bi pogrešno naučavao? Znaš li kakvi su sve pape postojali u povijesti? Znaš li da su neki od njih bili mentalno poremećeni ljudi, koji su vadili leševe svojih prethodnika i sudili im i kažnjavali ih? Osim toga, da li Bog danas ubija sve lažne učitelje? Reci mi za jedan slučaj. Bog nije takav. Bog ne radi na takav način. On nije tako radio ni u Starom zavjetu ni u Novom zavjetu, a ne radi tako ni danas. Bog je ljubav. On je strpljiv. On je dao vremena užasno pokvarenim narodima u drevnim vremenima da se pokaju, a On će dati vremena i svakom čovjeku danas.

Glavni problem koji Katolici imaju u svom razumijevanju religijskog autoriteta jest taj, što smatraju da je Crkva glavni autoritet, a redovito zaboravljaju da je Krist glava crkve (Efežanima 5:23)!
Tko je postavio papu na vlast u 4. stoljeću? Krist? Tko je nepogrešivi autoritet po pitanju vjere - papa ili Krist? Reći ćete da je Kristovo učenje jako teško shvatiti, ako nam ga nepogrešivi papa ne protumači. Međutim, što je tu teško shvatiti? Na temelju kakvog autoriteta papa dodaje jasnom i jednostavnom Kristovom učenje mnoge obrede i pravila?

Drago mi je da si spomenuo neke dogme Crkve. Jako je korisno usporediti te dvije dogme koje si nabrojao - dogmu o Trojstvu i dogmu o Marijinom uznesenju. Za prvu dogmu možemo pronaći pregršt biblijskih dokaza. Ustvari, ako ne bismo vjerovali u tu dogmu, tada bismo morali vjerovati u više bogova, tj. politeizam. Ta dogma je nešto sasvim jasno izraženo u Bibliji. Isus izričito spominje sve tri osobe Trojstva u Mateju 28:19!
Međutim, kad je u pitanju dogma o Marijinom uznesenju, kad je ona nastala? prije nekih 60 godina! Ima li ova dogma ikakvu potporu u Bibliji? Nema! Kao ni ostale katoličke dogme o Mariji! Na osnovnu kojeg autoriteta su ove dogme donijete? Na osnovu ljudskog, a ne Božjeg autoriteta.

Tko je postavio papu - Krist, ili Crkva?
Tko je proglasio papinu nepogrešivost - Krist, ili Crkva?
Tko je glava Crkve - Krist, ili sama Crkva?
Tko je Glava? Tko je glavni?

Gdje je apsolutna sigurnost kršćanina? Da li u Petrovom
nasljedniku? Ali tko odabire tog Petrovog nasljednika? Crkva! A tko je Glava Crkve? Krist! I opet se vrtimo u začaranom krugu i nemamo apsolutnu sigurnost, koliko god to htjeli. Jer, Crkva koja za sebe tvrdi da je na njenom čelu Krist, može raditi što god hoće i može postavljati papu kakvog god hoće i mi ničime nećemo moći provjeriti je li taj papa doista opravdano Petrov nasljednik, ili nije.

Ili možemo to provjeriti? Možemo, Biblijom. Ona nam jasno daje kriterije prema kojima prepoznajemo lažne proroke i učitelje. A mnogi pape savršeno odgovaraju tim kriterijima i time dokazuju da su jako daleko od Petrovih nasljednika, a još dalje od Kristovih.

Slažemo li se u ovim točkama?

Dragi Justine, čisto iz razloga jer se radi o gorućim temama, odakle bi se trebala započeti svaka rasprava o pitanju prave Kristove vjere i Crkve, osjećam da bi se trebalo odgovoriti na svaki od tvojih navoda da utvrdimo činjenično stanje. No, budući da bi to s obzirom na količinu teksta moglo preopsežno i zahtijevalo dosta vremena, nastojat ću biti što je moguće kraći i jezgrovitiji, a da istovremeno ne izostavimo bitne stvari. Doista je točno da cijeli slučaj započinje oko pitanja vlasti u pogledu upravljanja zajednicom i naučavanja, i mislim da bismo odatle trebali započeti ovu raspravu. Započet ću s jednim kratki osvrtom na biblijske dokaze oko ovog pitanja, nakon čega ću se osvrnuti na tvoje navode. Razmotrimo dakle one najiziričitije navode koji se dotiču pitanja autoriteta u Crkvi kao Božjem narodu Novog saveza.

''Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. 16Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. 17Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik."
18"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18, 15-18 )

Mislim da bi najbolje bilo započeti iz ove točke, čisto jer se radi o najopćenitijoj uputi o pitanju funkcioniranja Crkve kada je na djelu konkretno sporno pitanje između vjernika. Prva stvar koju primjećujemo: postoji spor. Netko je u krivu i krši Božji zakon te se ovo pitanje mora razriješiti na opću dobrobit sviju. Kako ćemo postupiti u toj situaciji? Najprije, jer primjećujemo da se radi o prijestupu, pokušajmo svog brata sami ukoriti. Drugo, ako to ne poluči učinka, dovedimo sa sobom još jednog ili dvojicu od braće, i pokušajmo ga na taj način ispraviti. Ako se i taj potez pokaže uzaludnim, konačno – iznesimo slučaj pred sud Crkve. Ona će donijeti konačnu presudu koja obvezuje sve stranke, tako da onaj tko se ne bi tome pokorio – čini ludost prezirući legitimni Božji autoritet, i neka se izopći. Zašto je tome tako i zašto je Crkva konačna instanca? Zato jer njezina vlast proizlazi iz samoga Boga koji joj je istu predao, i odluka Crkve biva zajamčena autoritetom neba – ono što je doneseno na zemlji, ima se smatrati Božjom voljom i kršćanin ju je dužan kao takvu prihvatiti. Ako li ne – neka bude kao poganin i carinik, dakle kultno nečist u tadašnjem židovskom govoru, i izopćen iz Božjeg naroda.

Primijetimo kako drastična kazna, na prvome mjesto, i primijetimo kolika je moć Crkve u donošenju odluke – jer ono što je zaključeno na zemlji, vrijedi i na nebu. Što znači – nužno je ispravno, jer Bog ne može dopustiti da na nebu vladaju krivi zakoni, i time negirati vlastitu bit jamčeći za lažnu presudu. Ne, iza odluke Crkve stoji sam Bog i dužno smo, svatko od nas, ja i ti – uskladiti svoje postupke i uvjerenja o kojima ovisi spasenje, sa stavom Crkve, i bilo što sporno (ukoliko to postoji a nije već razriješeno) iznijeti pred sud Crkve i poštivati tu odluku. U protivnom, protivimo se samome Bogu i Njegovom Sinu, kao što stoji:

“Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla." (Lk 10, 16 )

I dakle, daleko od toga da bi Crkva bila samo nevidljivi isključivo duhovni entitet koji živi samo u srcima ljudi – ona je puno više od toga. Crkva je bitno vidljiva zajednica, ona ima svoju hijerarhiju kojoj pripada vlast presuđivati o svim spornim pitanjima – vlast pripada odabranoj skupini Kristovih učenika, apostola, i iza te vlasti stoji sam Bog. I to je prva činjenica koju moramo imati na umu, da bismo kasnije krenuli na razmatranje kako ta vlast funkcionira, kako se prenosi dalje, i u čemu se sastoje njezine kompetencije.

Ponovimo gradivo:

Pretpostavka 1: Katolička crkva je jedina prava Kristova crkva.
Ova pretpostavka je utemeljena na sljedećoj pretpostavci:
Katolička crkva jedina ima potpunu i pravu Kristovu vjeru, budući da je Petar bio prvi papa i njegovo učenje se prenosilo preko svih papa u povijesti, sve do današnjeg dana.
Ova pretpostavka je utemeljena na sljedećoj pretpostavci:
Da je Petar doista bio prvi papa, vjerovanje je Katoličke crkve, koje nije utemeljeno na Bibliji. Ovo vjerovanje je sasvim opravdano.
Ova pretpostavka je utemeljena na sljedećoj pretpostavci:
To vjerovanje je opravdano, zbog toga što Biblija nije konačni autoritet po pitanju kršćanske vjere.
Ova pretpostavka je utemeljena na sljedećoj pretpostavci:
Katolička crkva je konačni autoritet po pitanju kršćanske vjere.

Zapravo, smatram da bi stvari trebalo postaviti malo drukčije. Naime, krenemo li u potragu za Kristovim naukom, prvo što ćemo učiniti jest započeti od same osobe Isusa Krista. Dakle ne Biblija, ni Crkva, nego za početak Isus koji je izvor i početak svake vjere. Iz povijesnih izvora koje posjedujemo (među kojima je Biblija, i to još uvijek kao povijesni dokument – posebno naglašavam), uvjerit ćemo se da Isusovo svjedočanstvo, njegove riječi i djela jesi autentični i prihvatit ćemo njegovu poruku kao mjerodavnu za naš život. Drugi korak – među izvorima koje posjedujemo, a gdje prednjači Biblija, još uvijek kao povijesni dokument – uvjerit ćemo se da je, među ostalim Isusovim djelima (obećanje vječnog života, muka, smrt i uskrsnuće), osnovao Crkvu. Iz gore iznesenih analiza navoda, kako bismo pristigli do punine istine o Isusovom nauku, otkrit ćemo da je Isus Crkvu opremio svim potrebnim sredstvima kako bi nam taj nauk prenijela, i zajamčio joj nezabludivost (Mt 16,18 ). I u trećem koraku, po nezabludivosti Crkve, među različitim prihvaćanjima Božje objave i različitim vrstama kanona, otkrit ćemo da nam je ta Crkva propisala 73 bogomnadahnute knjige kao mjerilo vjere, i pored toga usmenu predaju apostola što čini jedinstveni poklad vjere, i iza kojeg stoji sam Bog kao jamstvo da Crkva nije pogriješila i da dan danas čuva vjeru koja je jedanput zauvijek predana kršćanima od apostola (Jd 3). I to bi bila prva, ne pretpostavka, već činjenica iz koje (uz Petrov primat na koji ću se osvrnuti u nastavku) proizlazi sve ostalo što si naveo.

Dakle ne – Katolička crkva je jedina prva Kristova crkva samo zato što ona to kaže – to bi doista bio kružni argument koji ne bi ništa vrijedio. Nego – Katolička crkva je Kristova Crkva, zato jer krist tako kaže, i ona će nepogrešivo čuvati apostolski nauk zato jer sam Bog jamči za to.

Također – primijeti da ova cijela argumentacija ne spada u onu kružnog tipa, gdje bi se najprije krenulo od neke pretpostavke koja se već a priori uzima kao točna, pa onda pronašao neki manje ili više zadovoljavajući argument i na koncu ustvrdilo da je pretpostavka točna. Ne! Mi ovdje polazimo od činjenice da je isus Sin Božji, otkrivamo da je ustanovio Crkvu, da je ta Crkva nezabludiva u konačnim odlukama koje se tiču vjere i morala, i naposljetku otkrivamo da je Crkva donijela biblijski kanon. Dakle, posve opravdan i valjan način argumentacije.

Međutim, što imamo kod dokazivanja ''sola Scripture''? U početku, imamo pretpostavku da je 66 knjiga mjerilo vjere i da je samo tih 66 knjiga autentično. Krenemo pronaći nekoliko citata kojim ćemo potkrijepiti svoju tvrdnju, a govore u neodređenom opsegu da je Pismo nadahnuto. I na koncu, zaključujemo da je načelo ''sola Scriptura'' valjano. Evo to je očigledan primjer kako izgleda jedna nevaljala argumentacija, o pretpostavci koja valjanim načinom nikako ne može biti dokazana. No, čini se da sam previše apstraktan, tako ti pišeš:

Biblija nam uvijek iznova jasno daje do znanja gdje jedino možemo pronaći pravu sigurnost i pravu Kristovu vjeru: "Zakon i svjedočanstvo tražite! Ako li tko ne govori tako, njemu nema zore." (Izaija 8:20). Apostol Petar je rekao: "Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo" (2. Petrova 1:19).

…i krećeš, prvo – od pretpostavke da je Biblija kao knjiga od 66 knjiga nadahnuta, to potkrijepljuješ pomoću dva citata koji govore o nadahnuću određenog spisa i zaključuješ da je Biblija nadahnuta. Naravno, time nisi previše dokazao jer za zaključak o zbirci od 66 knjiga kao jedinom mjerilo vjere bilo bi potrebno dokazati za baš svaku knjigu da je nadahnuta, da su baš sve knjige međusobno povezane u isključivom smislu, i da su kao takve nadahnute i isključivom smislu, pomoću izričite tvrdnje da je tome tako. No, svima je jasno da ovi uvjeti nikako ne mogu biti zadovoljeni, i da je u većini knjiga nemoguće pronaći bilo kakvu izričitu naznaku da autor piše pod Božjim nadahnućem.

Petar od 16. do 18. retka piše da su apostoli osobno vidjeli Kristovo božansko veličanstvo, te da su oni osobno čuli glas s Neba koji je rekao da je Isus Krist Božji ljubljeni Sin. Na temelju toga, kaže apostol Petar, držimo vrlo sigurnim sve proroštvo.
Ako igdje možemo pronaći pozdanu istinu o Kristu i Njegovoj volji za nas, to je upravo ovo svjedočanstvo Kristovih apostola, koje imamo zapisano u Bibliji, a koje nazivamo Evanđeljem. Ako netko tvrdi da ima neku novu istinu, Biblija nam jasno i glasno kaže da mu ne vjerujemo! Apostoli su bili oni koji su osobno gledali i osobno slušali Isusa Krista! Danas više nema apostola! Prema tome, što je to "apostolsko nasljeđe"? To je ljudska izmišljotina!

Tako je – Božja objava završena je smrću posljednjeg apostola. To obojica čvrsto vjerujemo, no sada se postavlja pitanje koji je sadržaj te čitave Božje objave? Je li to 27 knjiga Novog zavjeta, ima li koja više ili manje, i jesu li one isključivo mjerilo vjere. No, idemo dalje da bismo dobili odgovor na ovo pitanje:

Za Sveto Pismo Starog i Novog zavjeta je oduvijek bilo nedvojbeno jasno zbog čega se te knjige smatraju Božjom riječju. Pisali su ju proroci nadahnuti Božjim Duhom. Po kojim standardima i kriterijima možemo odrediti je li netko Božji prorok, ili nije? KC bi rekla:"Majka Crkva će ti reći tko je Božji prorok, a tko nije! Samo slušaj Majku Crkvu!"Međutim, u Božjoj riječi imamo jasne kriterije na osnovu kojih možemo odrediti je li netko Božji prorok, ili nije: ako je njegovo učenje u skladu s već objavljenim i pouzdanim Božjim zakonom (Pnz 13:1-6), ako je to moralan, častan i bogobojazan čovjek (2. Petrova 2), ako su njegovi rodovi (posljedice njegovog djelovanja) u skladu s Božjom voljom (Mt 7:15-20).

Ni u kom slučaju. Kanon sv. Pisma (što se tiče novog zavjeta) u današnjem obliku donosi nam tek sv. Atanazije u svom popisu 367 god., i taj popis biva potvrđen na kasnijim sinodama u Rimu (385.), Hiponu (393. ) i Kartagi (397.). I to od strane one Crkve čiji autoritet ti ne prihvaćaš i smatraš je otpalom od izvornog evanđelja, a u prijašnjim stoljećima – sporovi i nesuglasice oko pitanja kanona. Tako su neke knjige poput Otkrivenja i Poslanice Hebrejima relativno kasno prihvaćene i počele biti korištene u Crkvi kao kanonske, o drugima pak se držalo ili dvojilo oko toga jesu li nadahnute, a da na koncu nisu ušle u kanon itd. No kako god, zadržimo li se na tvojim kriterijima, vidjet ćemo da oni nisu nimalo dovoljni za pouzdano određivanje nadahnuća. S time da uzmemo u obzir razliku između proročkog i hagiografskog nadahnuća – proroci dobivaju izravne objave koje proglašuju izričitim pozivanjem na Božji autoritet (poput: riječ je Jahvina i sl.,dakle svjesni su nadahnuća), dok sveti pisci toga nisu svjesni i ne tvrde ništa o svom nadahnuću. Zapravo, uzmemo li SAMO ove kriterije u obzir, nikad nećemo doći kanona. Jer, na koji način utvrditi je li nečiji nauk u skladu s objavljenim Božjim Zakonom? Tko je tada bio u pravu – judaizanti koji su nametali obrezanje, ili sv. Pavao koji je smatrao obdržavanje Zakona nepotrebnim? Ovako laički, netko bi lako zaključio u korist prve opcije, no mi znamo da je odgovor suprotan. Nadalje – zašto pod istim uvjetima nisu prihvaćeni neki drugi spisi (Didahe, Barnabina poslanica, Klementova poslanica Kroinćanima, Hermin pastir), a također ih zadovoljavaju sve navedene?

Prema tome, budimo iskreni – ovi kriteriji nikako ne mogu biti dovoljni i potreban je izričiti priziv na ovlašteni Božji autoritet koji će razriješiti čitav spor. A taj se autoritet, kao što rekosmo – nalazi u Crkvi kojoj su u Petru predani ključevi kraljevstva nebeskog da razrješuje sve sporove koji se tiče našeg spasenja. A tu sasvim sigurno spada i ovo pitanje.

Kažeš da Židovi nemaju zajedništvo s Petrom, "Kristovim nasljednikom". Međutim, zaboravljaš da je Petar i sam bio Židov. Toliko toga Katolici izostavljaju... Toliko toga zanemaruju i toliko toga prikrivaju, a uzmu jednu jedinu riječ ("ključevi") iz Biblije, te ju protumače onako kako njima paše i to im je cijela biblijska podloga za doktrinu o apostolskom nasljeđu.

Ne razumijem što se izostavlja, gdje se nalazi dokaz o nasljedstvu crkvenih službi krvnom linijom? Mi vrlo jasno u sv. Pismu vidimo da, kad apostoli uvode nove službe, čine to polaganjem ruku i zazivom Duha Svetoga, prema osobama koje ne moraju biti ni u kakvom krvnom srodstvu (nego naprotiv – krvno, tjelesno nasljedstvo starog saveza je predznak i navještaj duhovnog nasljedstva novog), upravo onako kao što Crkva to čini danas. A u vezi ključeva:

Brate Caesare, taman da se postaviš na glavačke, ti nećeš u tom tekstu (Mt 16:18-19) nikad moći pronaći ono što Katolici tvrde da u njemu piše!

Ne samo da se ne mogu složiti s ovom ocjenom, nego štoviše držim da je potpuno kriva, i da je nauk o Petrovom primatu (a također posljedično tome i nezabludivosti) potpuno dokaziv već samo ovom perikopom promatranom zasebno, a nekmoli razmatranjem kompletnog novozavjetnog svjedočanstva, kao što ćemo sada vidjeti.

Dotičemo se drugog ključnog pitanja u našoj debati i mislim da bi ovdje trebalo prikazati potpunu egzegezu čitavog odlomka da bi se uvidjelo o čemu je zapravo riječ i sa kojom uvjerljivošću Isus zajedno sa čitavom prisutnom simbolikom progovara o Petrovom primatu, no ovdje ću nastojat samo u kratkim crtama iznijeti glavne točke. Pročitajmo najprije cijeli odlomak:

13Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: "Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?" 14Oni rekoše: "Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka." 15Kaže im: "A vi, što vi kažete, tko sam ja?" 16Šimun Petar prihvati i reče: "Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga." 17Nato Isus reče njemu: "Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima." (Mt 16, 13-19 )

Prvi motiv – dolazak u Cezareju Filipovu, grad koji se ni na jednom mjestu više ne spominje u evanđeljima. Može nam djelovati neobično činjenica da se ovako važan događaj – prva ispovijest učenika o Isusovom identitetu i obećanje ključeva kraljevstva nebeskog Petru, odvija na jednom relativno beznačajnom lokalitetu, no pogledamo li malo dublje u pozadinu cijele priče, uvidjet ćemo jednu zanimljivu simboliku. Naime, spominje se blizina grada, a poznato je da kod Cezareje Filipove postoji masivna stijena, gdje bismo pouzdano mogli smjestiti ovaj događaj na način da se uklapa u kontekst, kada Isus Petra proglašava stijenom. No, prije toga primijetimo da nitko od učenika nije posve siguran u Isusov identitet – kao što vidimo, svašta se o tom priča. Jedino Petar, kome je dano otkrivenje s neba da je Isus Krist, Sin Božji. I na temelju toga otkrivenja, Isus ga proglašava stijenom na kojoj gradi svoju Crkvu, Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati – dakle neće nikad otpasti od vjere i time zavoditi ljude u propast, niti će ikad nestati sa zemlje, i obećava mu ključeve kraljevstva nebeskog, kao simbol prvenstva vlasti u Crkvi, kojima će svaka njegova odluka donesena na zemlji, vrijediti i na nebu – dakle biti pod vodstvom Duha Svetoga, i Božjim jamstvom kao ispravna. Objašnjenje značenja ključeva kao simbola vlasti nalazimo kod proroka Izaije:

''…i pozvat ću svoga slugu Elijakima, sina Hilkijina. 21Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat', tvoju ću mu vlast predati u ruke te će biti otac žiteljima jeruzalemskim i kući Judinoj.Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove: kad otvori, nitko neće zatvoriti, kad zatvori, nitko neće otvoriti.'' (Iz 22, 20-22)

A zatim i u Otkrivenju, sa jasnom uputom o moći vlasti ključeva koja dolazi od samoga boga, a predana je Petra da upravlja zemaljskom Crkvom:

''I anđelu Crkve u Filadelfiji napiši: "Ovo govori Sveti, Istiniti, Onaj koji ima ključ Davidov i kad otvori, nitko neće zatvoriti; kad zatvori, nitko neće otvoriti'' (Otk 3,7)

Dakle, samo iz ovog odlomka, vrlo jasno iščitavamo činjenicu: Petrovog primata, i Petrove nezabludivosti u pogledu donošenja definitivnih odluka u svojstvu uloge koju mu je Isus predao. I da se ne bismo samo ovdje zaustavili pa nekoga natjerali na misao da o tom pitanju više ništa ne piše u Bibliji (iako bi i tada ovi argumenti bili jednako valjani), obratimo pažnju na ostale činjenice koje će nam upravo iz konteksta ukazati na neprestano isticanje Petrovog prvenstva u Crkvi i među apostolima:

1. Petrovo ime spominje se najviše puta u Bibliji (195 puta, slijedeći je Ivan čije ime se spominje samo 29 puta)

2. Petar se pri nabrajanju apostola uvijek spominje prvi (Mt 10,1-4; Mk 3,16-19; Lk, 6, 14-16; Dj 1,13) i apostoli se u nekoliko navrata navode kao ''Petar i njegovi drugovi'', učenici, odnosno apostoli (Lk 9,32; Mk 16,7; Dj 2,37; 5,29 ).

3. Petar prvi među apostolima ispovijeda vjeru u Krista (Mt 16,16; Mk 8,29; Iv 6,69 )

4. Petar više puta govori u ime apostola (Mt 18,21; 19,27; Mk 11,21; Lk 7, 40-50; 8,45; 12,41; Iv, 6,68 ), prvi istupa u dramatičnim situacijama (Mt 14, 28-32; 17, 24-27; Mk 10, 23-28 ) i predvodi apostole u izboru Judinog nasljednika (Dj 1,15)

5. Petar izgovara prvu propovijed (Dj 2, 14-40), prima prve obraćenike u Crkvu (Dj 2, 37-41), čini prvo čudo (Dj 3, 6-7), nameće prvu kaznu (Dj 5, 1-11) i provodi prvo izopćenje (Dj 8, 18-23)

6. Petar dobiva izravnu objavu od Boga o primanju pogana u Crkvu (Dj 10, 9-16; 46-48), predvodi prvi opći sabor u Jeruzalemu (Dj 15), te izriče prvu dogmatsku odluku (Dj 15, 7-11)

7. Isus prije muke moli za Petra da ustraje u vjeri kako bi učvrstio svoju braću (Lk 22,31-32)

8. Isus se Petru prvome ukazuje (Lk 24,34; 1 Kor 15,5)

…i nikako ne zaboravimo - ključni trenutak u kojem Isus Petru nakon trostruke zakletve vjernosti oprašta trostruko zatajenje, potvrđuje primat i predaje pastirsku vlast nad čitavim Božjim narodom na zemlji:

“Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: "Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim." Kaže mu: "Pasi jaganjce moje!" Upita ga po drugi put: "Šimune Ivanov, ljubiš li me?" Odgovori mu: "Da, Gospodine, ti znaš da te volim!" Kaže mu: "Pasi ovce moje!" Upita ga treći put: "Šimune Ivanov, voliš li me?" Ražalosti se Petar što ga upita treći put: "Voliš li me?" pa mu odgovori: "Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim." Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje!" (Iv 21, 15-17)

Tko ovim činjenicama može odoljeti i još uvijek tvrditi kako Petrov primat nema temelja u Bibliji – neka mu je sa srećom.

Jasno je da papstvo (u pravom smislu riječi) nije postojalo prije 5. stoljeća

Kao što smo utvrdili, vjerska istina Petrovog primata jasno je dokaziva sv. Pismom, a jednako tako i Predajom Crkve, i utoliko je ona istinita, unatoč tome što se služba Petrovog nasljednika u svim svojim ovlastima ne očituje toliko izričito (kao što je primjerice, danas slučaj) već u prvim stoljećima, i taj slučaj moramo pridržati postupnom profiliranju vjerskih istina, kao što je slučaj u mnogim ostalim pitanjima. Poput trinitarnih i kristoloških pitanja, oko kojih su se vodili dugotrajni sporovi, i ako smo spremni u tom dijelu prihvatiti valjanost načela postupnog razvoja oko shvaćanja dogme, ne postoji razlog zašto bi ovdje bilo ikako drukčije.

a episkopat nije postojao prije 2. stoljeća.

Neće ići, služba episkopa (= nadglednika, = biskupa) vrlo se jasno očituje već na stranicama Biblije (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7 ). Štoviše, ovog trenutka tvrdim da je moguće iščitati i dokazati iz triju pastoralnih poslanica sv. Pavla, da biskupi Timotej i Tit imaju iste ovlasti upravljanja i naučavanja koje su predane apostolima, i iste ovlasti koje imaju današnji biskupi Katoličke crkve, čime bismo mogli staviti konačnu točku na ovo pitanje. No, o tom kasnije.

A kad želi ohrabriti svoje apostole, kaže li ikad da im ostavlja Petra, koji će ih uputiti u svaku istinu? Nikad ga ne spominje. Niti jednom. Umjesto toga, kaže da će im ostaviti Duha Svetoga, koji će ih uputiti u svaku istinu (Ivan 16:13). Ne kaže čak ni da će Duh uputiti najprije Petra, ni da će Petra najviše uputiti, nego da će ih sve uputiti jednako.

Apsolutno, kao što stoji u Pismu:

"Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." (Lk 22, 31-32)

Dakle Petar je nakon poslanja Duha Svetoga zadužen da učvrsti vjeru svoje braće apostoli, a isto tako i ostalih vjernika. I to ne nekakvog hrabrenja ili bodrenja (što može svatko učiniti), nego posve specifičnog I budući da je molitva Isusa kao savršenog pravednika, savršeno djelotvorna, mi znamo da se ona i ispunila, i zato vidimo da kasnije Petar predvodi prvu Crkvu, dobiva prvu izravnu objavu, i svojim je autoritetom službeno proglašava na Jeruzalemskom saboru. Pritom je, naravno, Duh Sveti pokretačka snaga koja vodi Petra, a Petar instrument, službenik Božji preko kojeg Bog izvodi svoja djela na način kako je zamislio.

Na temelju Biblije, kao ni na temelju povijesti, nigdje ne vidimo da je Petar bio priznat za vođu od strane apostola i crkve općenito. Ne možemo ga vidjeti kao onoga koji je vrhovni autoritet po pitanju vjere i morala, ne možemo ga vidjeti kao onoga koji štiti svoju crkvu od hereze.

Naprotiv, titula sustarješine ostalim starješinama koji si pridržava pravo opominjanja (1 Pt 5, 1-4), kao i situacija na Jeruzalemskom saboru i u životu prve kršćanske općine u Jeruzalemu, daje nam do znanja da Petru pripada vrlo posebna vlast unutar apostolskog zbora. Primijetimo da Petar na saboru prvi ustaje među apostolima, proglašuje doktrinu, nakon čega slijedi muk kao znak prihvaćanja. Ista je situacija i dan danas u Crkvi, Petrov nasljednik je onaj koji ima konačnu riječ u vezi presude, a nasljednici apostola (biskupi) to potvrđuju, proglašuju i izlažu u svojoj biskupiji.

Mnogi spisi iz perioda od 1. do 5. stoljeća govore da su Pavao i Petar osnovali crkvu u Rimu, te da su obojica tamo mučena. Ali ovi spisi ne kažu da je Petar ostao u Rimu i postao tamo biskupom. Ustvari, Irenej tvrdi da su obojica, Pavao i Petar, napustili crkvu u Rimu nakon što su ju osnovali. "Catalogus liberianus" (354. god.) tvrdi da je Petar proveo 25 godina u Rimu kao biskup. Međutim, povijesno je sasvim jasno da u to vrijeme biskup još nije postojao. Uostalom, uvijek je mudrije vjerovati starijim izvorima, pa to i činimo. Nadalje, na temelju povijesnih izvora, možemo biti puno sigurniji da je Petar bio u Antiohiji, nego u Rimu. Ne bi li stoga Antiohijski biskup imao veće povijesno pravo tražiti da posjeduje navodni Petrov supremat, nego rimski biskup, ako se to pravo temelji na mjestu gdje je Petar vršio svoju službu?

Naravno, Petar i Pavao osnovali su mnoge crkvene općine, no ipak su za svoje nasljedstvo u službi ostavili u mjesto njihovog posljednjeg prebivališta, a to je Rim. Poslušajmo uostalom što o tom pitanju piše Irenej:

''Budući da bi bilo preopsežno u ovakvom svesku nabrajati [apostolski] slijed u svim crkvama, zbunit ćemo sve one koji na bilo koji način, bilo iz samodopadnosti ili oholosti, ili pak slijepila i opake namisli, sabiru drugdje nego je to određeno, ukazujući ovdje na slijed biskupa u najslavnijoj i najstarijoj Crkvi svima znanoj, a koju su utemeljili i ustrojili dvojica najslavnijih apostola, Petar i Pavao, one Crkve koja posjeduje Predaju vjere nama proslijeđenu pošto su je ljudima navijestili apostoli. Sa tom Crkvom [rimskom], zbog njezinog nadnaravnog podrijetla, moraju biti u skladu sve Crkve, svi vjernici čitavog svijeta, i u noj su svi vjernici zadržali apostolsku Predaju. Blaženi apostoli [Petar i Pavao], pošto su osnovali i sagradili Crkvu [rimsku], predali su službu biskupstva Linu. Pavao spominje ovoga Lina u poslanici Timoteju [2 Tim 4,21]. Njega je naslijedio Anaklet, a nakon njega, treći nakon apostola, za biskupstvo je odabran Klement. On je vidio blažene apostole i upoznao ih. Moglo bi se reći da je još slušao odjek njihovog propovijedanja i imao njihovu Predaju pred očima. Ali ne samo on, jer su postojali još mnogi koji primiše poduku [u vjeri] od apostola. U Klementovo vrijeme, nemala razmirica pojavila se među braćom u Korintu, Crkva iz Rima poslala je vrlo energično pismo Korinćanima, opominjući ih za mir i obnovu vjere… Tog Klementa naslijedio je Evarist… a sada, za dvanaestog nasljednika biskupstva [u Rimu] izbor je pao na Eleuterija. Ovim redom, po apostolskom nauku prenošenom u Crkvi, propovijed istine stigla je sve do nas.'' (Protiv krivovjerja, 3, 3, 2-3).

Kad je uopće Katolička Crkva nastala? Je li nastala u prvom stoljeću?
Katolička crkva koja danas tvrdi da je nepogrešivi autoritet po pitanju vjere, nije nastala prije 4. stoljeća. Prema tome, o kakvom "apostolskom nasljeđu" mi uopće govorimo? O kakvom autoritetu?

Jest. Nastala je dan Pedesetnice i svoje supstancijalno jedinstvo zadržala je po apostolskom nasljeđu sve do danas. Ova činjenica, kako u Irenejevo vrijeme tako i danas, zbunjuje mnoge duhove koji su više voljni radije samodopadno se uzdati u vlastite sposobnosti u pronalaženju prave istine, nego prihvatiti Isusov poziv da svoje nedoumice kažemo Crkvi, koja će onda po vlasti od Boga povjerenoj uspjeti dati konačan (i točan) odgovor na naše pitanje.

Caesar:

Jest. Nastala je dan Pedesetnice i svoje supstancijalno jedinstvo zadržala je po apostolskom nasljeđu sve do danas. Ova činjenica, kako u Irenejevo vrijeme tako i danas, zbunjuje mnoge duhove koji su više voljni radije samodopadno se uzdati u vlastite sposobnosti u pronalaženju prave istine, nego prihvatiti Isusov poziv da svoje nedoumice kažemo Crkvi, koja će onda po vlasti od Boga povjerenoj uspjeti dati konačan (i točan) odgovor na naše pitanje.

Supstancijalnog jedinstva ne bi bilo bez euharistije, tako papa Ivan Pavao II piše u encikliki :

http://www.vatican.va/holy_father/john_paul_ii/encyclicals/documents/hf_jp-ii_enc_17042003_ecclesia-de-eucharistia_hr.html


"60. U zoru ovoga trećeg tisućljeća svi smo mi, djeca Crkve, potaknuti da s obnovljenim zanosom hodimo u kršćanskom životu. Kako sam napisao u apostolskom pismu Novo millennio ineunte: "Nije, dakle, riječ o izmišljanju ‘novog programa’. Program već postoji: to je onaj koji oduvijek proizlazi iz evanđelja i žive predaje. On u konačnici ima središte u samome Kristu kojega treba upoznati, ljubiti, nasljedovati, kako bi se u njemu živio trojstveni život i s njime preobražavala povijest sve do njezina ispunjenja u nebeskom Jeruzalemu."103 Izvršenje ovoga programa obnovljenoga zanosa u kršćanskom životu događa se po Euharistiji.
Svako zauzimanje za svetost, svako djelo usmjereno ostvarenju poslanja Crkve, svako izvršenje pastoralnih planova mora nužnu snagu crpsti iz euharistijskog Otajstva te se prema njemu usmjeriti kao prema svome vrhuncu. U Euharistiji imamo Isusa, imamo njegovu otkupiteljsku žrtvu, imamo njegovo uskrsnuće, imamo dar Duha Svetoga, imamo klanjanje, poslušnost i ljubav prema Ocu. Ako bismo zanemarili Euharistiju, kako bismo mogli naći lijeka našoj nedostatnosti?
61. Euharistijsko Otajstvo – žrtva, prisutnost, gozba – ne dopušta umanjenje ni instumentalizaciju. Treba ga živjeti u njegovoj cjelovitosti, bilo u liturgijskom slavlju, bilo u osobnom razgovoru s Isusom tek primljenim u pričesti, bilo u trenucima molitve za vrijeme euharistijskog klanjanja izvan mise. Tada se Crkva čvrsto izgrađuje te izražava ono što ona uistinu jest: jedna, sveta, katolička i apostolska; narod, hram i Božja obitelj; tijelo i zaručnica Krstova, Duhom Svetim oživljena; opći sakrament spasenja i zajedništvo hijerarhijski strukturirano.
Put koji Crkva prolazi ovih prvih godina trećeg tisućljeća također je put obnovljene ekumenske zauzetosti. Posljednja desetljeća drugog tisućljeća, koja su svoj vrhunac imala u Velikom jubileju, potaknuli su nas u tom smjeru, potičući sve krštenike da odgovore na Isusovu molitvu "ut unum sint – da budu jedno" (Iv 17,11). To je dug put pun zapreka koji nadilaze ljudske sposobnosti, ali imamo Euharistiju te pred njom u dubini srca možemo osjetiti one riječi koje je začuo prorok Ilija: "Ustani i jedi jer je pred tobom dalek put" (1 Kr 19,7). Euharistijsko blago koje nam Gospodin stavlja na raspolaganje potiče nas prema cilju punog zajedništva sa svom braćom s kojima nas sjedinjuje isto krštenje. Kako ne bismo rasuli ovo blago, potrebno je pak poštovati zahtjeve koji proizlaze iz njegove naravi Sakramenta zajedništva u vjeri i u apostolskom nasljedstvu.
Dajući Euharistiji svu važnost koju zaslužuje te brižljivo pazeći da se ne umanji nijedna njena dimenzija ili zahtjev, pokazujemo se uistinu svjesnima veličine ovoga dara. Na to nas poziva i neprekinuta tradicija prema kojoj već od prvih stoljeća kršćanska zajednica bdije u čuvanju ovoga "blaga". Potaknuta ljubavlju, Crkva nastoji sljedećim naraštajima kršćana prenijeti, a da ne izgubi nijedan djelić, vjeru i nauk o euharistijskom Otajstvu. Ne postoji opasnost da se pretjera u brizi za ovo Otajstvo jer se "u ovom Sakramentu sažima cjelokupno otajstvo našega spasenja". 104
62. Uđimo, predraga moja braćo i sestre, u školu svetaca, velikih tumača istinske euharistijske pobožnosti. U njima teologija o Euharistiji poprima sav sjaj življene stvarnosti, postaje "zarazna" te, tako rekuć, "grije naša srca". Nadasve, slušajmo Presvetu Mariju u kojoj se euharistijsko Otajstvo, više nego u bilo kome drugom, prikazuje kao otajstvo svjetla. Nju promatrajući spoznajemo kakvu preobražujuću snagu ima u sebi Euharistija. U njoj vidimo svijet obnovljen u ljubavi. Promatrajući nju uznesenu u nebo dušom i tijelom, vidimo otvoreno "novo nebo" i "novu zemlju" koja će se pokazati našim očima s drugim Kristovim dolaskom. Ovdje na zemlji Euharistija tvori njihov zalog te ih, na neki način, anticipira: "Veni, Domine Iesu!" (Otk 22,20).
U poniznom znaku kruha i vina, pretvorenima u njegovo tijelo i krv, Krist putuje s nama, kao naša snaga i naša popudbina te nas čini svjedocima nade. Ako pred ovim Otajstvom razum doživljava vlastite granice, srce prosvijetljeno milošću Duha Svetoga jasno naslućuje kako se postaviti, snizujući se u klanjanje te u bezgraničnu ljubav.
Usvojimo osjećaje sv. Tome Akvinskoga, izvrsna teologa, a ujedno i strastvena pjesnika euharistijskog Isusa, te dopustimo da se i naša duša otvori u nadi promatranja cilja kojemu žude naša srca, žedna radosti i mira.."

Radi li se u ap. sukcesiji o sukcesiji Kristove ljubavi kao osnovi sukcesije očekivanja Njegovog dolaska?

Brate Caesare, ako ti želiš služiti crkvi, u redu.
Ali ja ću služiti Kristu.

Mnoge stvari previše pojednostavljuješ, npr. pitanje nastanka biblijskog kanona. Tko ga je "odredio"? S ovim pitanjem se povjesničari i dan-danas muče i žestoko raspravljaju o tome. Tu postoji i tzv. "sabor" u Jamniji, 90. godine, na kojemu je već bilo jasno koje knjige spadaju u kanon. A što je sa Septuagintom? A što je s Jeronimom koji je odbacio apokrife? Nije to uopće jednostavna stvar i o tome je bilo već puno rasprava na forumu... Poznato je da je Katolička crkva tek 1522. godine dodala kanonu Biblije neke knjige. Ima li itko pravo to činiti?

Odgovor na sva teška pitanja kod tebe je - Katolička crkva.
Međutim, zašto bi baš ta crkva morala imati najizvornije Kristovo učenje?
Zašto bi baš najveća crkva morala biti najispravnija?
Povijest Katoličke crkve nam najbolje govori je li ona "prava" crkva ili nije. Kako je ta crkva uopće nastala i kada je nastala? Konstantin je zaslužan za nastanak Katoličke (sveopće) crkve, a ne Isus. Isus nikad nije radio na taj način. Isus nikad ne bi radio takav užasan kompromis - spajanje poganskih religija s kršćanstvom. Katolička crkva ne samo da nije izvorna kršćanska crkva, nego je to jedan mix mnogih poganskih religija, obojen u kršćanstvo.
Svakome tko imalo poznaje božanstva i simbole drevnih poganskih naroda, sasvim je jasno da je katolicizam prepun toga. Kad bismo samo analizirali Baziliku Sv. Petra u Rimu, mogli bismo u njoj i na njoj i oko nje pronaći toliko poganskih simbola i božanstava, da napišemo enciklopediju o njima. I mnogi od tih simbola nisu samo "ukrasi" ili "dekoracija". Katolici mnogim od tih simbola i danas pridaju razna značenja. Kakva je to vjera, katolička vjera? I zašto se u toj vjeri toliko naglašavaju stvari o kojima u Bibliji nema apsolutno ničega? Zašto se toliko obožava Marija? Možda zbog utjecaja poganskih kultura, od kojih svaka ima neku svoju "veliku boginju"? Ne postoji bolje objašnjenje od ovoga.

Katolička crkva ne može nikako biti apsolutni autoritet po pitanju vjere i prakse kršćanina.
Razlog je jednostavan: ta crkva je promijenila Kristov nauk i dodala mnoge stvari o kojima On ništa nije nikad rekao. Ta crkva nije ni postojala u vrijeme ranih kršćana. Ona je nastala u 4. stoljeću. Crkva koju je Krist osnovao nastala je u 1. stoljeću i raspršila se po čitavom svijetu. U svakom periodu u povijesti postojali su vjerni Kristovi sljedbenici, koji su čuvali Njegovo izvorno učenje. Međutim, Katolička crkva nije jedan od njih.
Na kraju krajeva, Isus nikad nije garantirao da će Njegova crkva biti najveća i najmoćnija. Ustvari, On je ukazivao na to, da će Njegovi vjerni sljedbenici uvijek biti proganjani i u manjini.

Problem s Katoličkom crkvom je u tome što ona za sebe tvrdi da je iznad Božjeg otkrivenja, a samim tim ona implicira i da je iznad Krista. A u Bibliji vidimo da je Krist "Glava Crkve".
Da, Crkva je ona koja treba prosuđivati, koja treba čuvati Kristovo učenje i istraživati ga, ali Crkva nema pravo da to učenje mijenja ili da mu što dodaje. Krist je glava crkve.

Kako možemo provjeriti je li neka crkva doista Kristova ili ne? Postoji samo jedan način: pogledajmo je li Krist doista njezina "glava"! Katolici kažu da su oni prava crkva, jer su oni stariji od Protestanata, jer imaju papu, itd. Međutim, je li Krist doista glava te Crkve? Kako to možemo znati? Gdje nam je jedina sigurna objava i otkrivenje Božje volje?
Da li u crkvi koja se u 4. stoljeću pomiješala s poganskim religijama? Ili u Isusu Kristu i Njegovom čistom otkrivenju koje imamo preko Njegovih apostola?

Brate Caesare, ako ti želiš služiti crkvi, u redu.
Ali ja ću služiti Kristu.

Zapravo, mislim da se postavlja pitanje hoćemo li u potpunosti vjerovati Kristu – uključivo tome i istinu da Crkvu izgrađenu na Petru koja je stup i uporište istine (1 Tim 3,15) vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,18 ) zbog trajne pomoći Duha Svetoga (Mt 28,20; Iv 14,16), ili ćemo si u nekim područjima gomilati druge učitelje i smatrati njihovo mišljenje relevantnijim. I hoćemo li prema tome doista slijediti Isusovu uputu da se obratimo Crkvi u spornim slučajevima (Mt 18, 15-18 )? No, istu je najprije potrebno pronaći - onako vidljivu i hijerarhijski ustrojenu s autoritetom naučavanja prisutnim dan danas kao i u apostolsko doba, jer čisto ljudske tvorevine zasigurno ne mogu imati ovih elemenata, i mogu nas prema tome vrlo lako dovesti u zabludu. Nadam se da si svjestan toga.

Mnoge stvari previše pojednostavljuješ, npr. pitanje nastanka biblijskog kanona. Tko ga je "odredio"? S ovim pitanjem se povjesničari i dan-danas muče i žestoko raspravljaju o tome. Tu postoji i tzv. "sabor" u Jamniji, 90. godine, na kojemu je već bilo jasno koje knjige spadaju u kanon. A što je sa Septuagintom? A što je s Jeronimom koji je odbacio apokrife? Nije to uopće jednostavna stvar i o tome je bilo već puno rasprava na forumu...

Nipošto, mislim da sam pošteno razložio materiju i pokazao da nije toliko jednostavna kako se često pogrešno misli upravo u reformiranim krugovima. I tu bi valjalo zatražiti odgovore na neka konkretna pitanja oko utvrđivanja kanona – recimo, koji su to točni kriteriji za njegovu očiglednost, drugim riječima – po čemu to protestanti znaju da je upravo 66 knjiga nadahnuto, samo one te nijedna više ili manje, i po čemu je jasno da su samo te knjige jedino mjerilo vjerskog nauka? Čini mi se da tu nastaju vrlo ozbiljne neprilike i inače dosad nisam uspio čuti nijedan zadovoljavajući odgovor, iz razloga jer se ne može dati ukoliko apstrahiramo od vanjskog faktora i pokušamo čisto na temelju samog teksta utvrditi što jest a što nije nadahnuto (plus tome, vaš bi zadatak bio donijeti takvu odluku, ali u isključivom smislu, što dodatno otežava situaciju). Jedini način na koji možemo znati što jest Pismo, je predaja – pojam koji u protestantskom svijetu ima prilično pejorativne konotacije. Tako je, obojica de facto pretpostavljamo predaju prije nego uopće krenemo razmatrati Pismo, s razlikom da se ja podlažem autoritetu Crkvu, za koju Isus jamči da je vrata paklena neće nadvladati, dok ti slijediš Luthera, koji je uslijed prilagođavanja Biblije svojim preferencijama izbacio iz kanona 7 knjiga SZ-a (koje su bile njezinim sastavnim dijelom od samog početka) i sličnu namjeru imao s pojedinim knjigama NZ-a, omalovažavajući pritom intelektualne sposobnosti apostola Jakova. Svatko slijed svoj put, no mislim da nije teško razabrati koji od njih zvuči vjerodostojnije i prihvatljivije.

Nadalje, spominješ pojmove koji, uz dužno poštovanje, idu potpuno u prilog širem kanonu Pisma. Što se tiče Židova i Jamnijske sinode, temeljni kriteriji utvrđivanja kanona bili su jezik i porijeklo spisa, i tako su prihvaćene samo knjige nastale na području Palestine i pisane hebrejskim jezikom. No, za nas je ova odluka irelevantna, kako iz tog razloga, tako i činjenice da Židovi više nisu nositelji Božjih obećanja i njihove odluke nemaju nikakvu vrijednost za kršćane. Isto tako, tu valja spomenuti da su Židovi iz iseljeništva koristili i grčke spise, od kojih su potom kršćani preuzeli Septuagintu kao svoje Pismo SZ-a. Tako da je prilično pouzdana činjenica da su prvi kršćani koristili katolički, a ne protestantski kanon, čemu svjedoče citati iz brojnih kršćanskih spisa. Što se tiče Jeronima, zanimljivo je primijetiti kako je ovo praktički jedina točka gdje se protestanti pozivaju na nekog crkvenog oca, dok su u drugim područjima vrlo šutljivi i štoviše predbacuju da kršćani prvih stoljeća nisu pouzdani svjedoci apostolske vjere. Točno je da Jeronim ispočetka nije smatrao grčke spise SZ-a kanonskima, međutim kasnije je revidirao svoje stavove i u raspravi sa Židovom Rufinom zauzima sljedeće stajalište:

"Kakav sam grijeh počinio slijedeći sud crkava? Onaj koji me optužuje za navođenje [u uvodu u knjigu o Danijelu] naglašavajući da Hebreji ne prihvaćaju priču o Suzani [Dn 13], pjesmu trojice mladića [Dn 3,29-68], i priču o Belu i zmaju [Dn 14] kojih nema u hebrejskim izdanjima, dokazuje da je budalasta ulizica. Pri tome ne mislim na svoje osobno mišljenje, nego na zamjerke koje obično imaju protiv nas. Ako u svom uvodu nisam odgovorio na njihova zapažanja, u svrhu kratkoće, kako se ne bi činilo da pišem knjigu a ne uvod, vjerujem da sam na pravom mjestu dodao opasku, jer rekoh: "Ovo nije trenutak za raspravu o tim stvarima.""

Isto, tako piše predgovore za sve biblijske knjige i naposljetku u svoju Vulgatu uvrštava svih 73 knjiga koje se dan danas nalaze u katoličkom kanonu. Ovakav kanon biva potvrđen na sinodama u Rimu (385.), Hiponu (393.) i Kartagi (393.), i prema tome izjava:

Poznato je da je Katolička crkva tek 1522. godine dodala kanonu Biblije neke knjige. Ima li itko pravo to činiti?

…ne drži vodu ni najmanje. Doista nećeš naći u povijesti nijedan jedini primjerak Vulgate u protestantskom kanonu, nego katoličkom koji je utvrđen na prijespomenutim sinodama, a dogmatskom definicijom zapečaćen na Tridentskom saboru 1546. To su povijesne činjenice kojima ne treba ništa nadodati, izuzev logičnog zaključka da je Luther taj koji je izbacio iz Biblije 7 knjiga koje su bile njezinim sastavnim dijelom više od jednog tisućljeća, i mislim da nije teško procijeniti kakvu ocjenu treba dati ovom postupku.

Međutim, zašto bi baš ta crkva morala imati najizvornije Kristovo učenje?
Zašto bi baš najveća crkva morala biti najispravnija?

Tko je ikad spominjao brojke kao argument za utvrđivanje božanskog porijekla Crkve?

Povijest Katoličke crkve nam najbolje govori je li ona "prava" crkva ili nije. Kako je ta crkva uopće nastala i kada je nastala? Konstantin je zaslužan za nastanak Katoličke (sveopće) crkve, a ne Isus. Isus nikad nije radio na taj način. Isus nikad ne bi radio takav užasan kompromis - spajanje poganskih religija s kršćanstvom. Katolička crkva ne samo da nije izvorna kršćanska crkva, nego je to jedan mix mnogih poganskih religija, obojen u kršćanstvo.

Neprekinuta linija nasljedstva službi jasno dokazuje da je Katolička crkva osnovana u točno ovom trenutku:

''Kad je napokon došao dan Pedesetnice, svi su bili zajedno na istome mjestu. 2I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. 3I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. 4Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti.'' (Dj 2, 1-4)

…i činjenica nepobitno stoji da je upravo ta Crkva dobila slobodu ispovijesti za cara Konstantina, organizirala sabore koji su razriješili sporna doktrinalna pitanja i naposljetku utvrdila kanon. A ako proučiš otačke spise doživjet ćeš nemalo iznenađenje kada uvidiš da su kršćani i prije i nakon Konstantina držali istu vjeru, tako da je kopernikanski obrat koji se u antikatoličkom štivu koristi da bi vjernike držao u neznanju i što dalje od istine o Katoličkoj crkvi prije rezultat površnosti i nekritičnosti u korištenju izvora negoli ikakvih relevantnih činjenica. Konstantin nije osnovao apsolutno nikakvu crkvu, nego su štoviše na Nicejski sabor doputovali biskupi s tragovima batina i okova kao živi podsjetnik na (po istoj logici – slavno) vrijeme progona Crkve, i isti ljudi su potom definirali temeljno i općeprihvaćeno kršćansko vjerovanje. Tako da ćeš, s obzirom da fundamente vjere crpiš upravo iz njihovog creda - ili morati prihvatiti da ispovijedaš mješavinu kršćanstva i poganstva, ili priznati da si u krivu i nastojati kritički ispitati materijale iz kojih crpiš svoje spoznaje o povijesti kršćanstva prvih stoljeća.

Jedina Konstantinova zasluga u ovoj priči bila je dar slobode vjeroispovijesti kršćanima, bez kojeg ne bi bila ostvariva konsolidacija vjerskog nauka, razračunavanje s krivovjerjima i službeno utvrđivanje pravovjerja. Točno je da kršćanstvo u vrlo kratkom roku poprima neslućeni zamah u svom širenju i postaje svjetska religija u pravom smislu riječi, dijelom i zbog razloga nominalnog pokrštenja tada masovnih obraćenja pogana, no to nije nimalo uvjerljiv razlog da nasjedamo na senzacionalističke zaključke kakvi se često serviraju. Jednostavan test – ispitajmo vjeru kršćana prije i nakon prve polovice 4. st. , i vidjet ćemo da li Isus misli ozbiljno kada obećava da Crkvu vrata paklena neće nadvladati.

Svakome tko imalo poznaje božanstva i simbole drevnih poganskih naroda, sasvim je jasno da je katolicizam prepun toga. Kad bismo samo analizirali Baziliku Sv. Petra u Rimu, mogli bismo u njoj i na njoj i oko nje pronaći toliko poganskih simbola i božanstava, da napišemo enciklopediju o njima. I mnogi od tih simbola nisu samo "ukrasi" ili "dekoracija". Katolici mnogim od tih simbola i danas pridaju razna značenja. Kakva je to vjera, katolička vjera? I zašto se u toj vjeri toliko naglašavaju stvari o kojima u Bibliji nema apsolutno ničega? Zašto se toliko obožava Marija? Možda zbog utjecaja poganskih kultura, od kojih svaka ima neku svoju "veliku boginju"? Ne postoji bolje objašnjenje od ovoga.

Svakako, neki fundamentalistički autori zarađuju za življenje od parazitizma na katolicizmu, i moraju u svakom slučaju neprestano stvarati nove materijale kako bi bili aktualni, tako da bi se vjerojatno i dala napisati manja enciklopedija njihovog kazališta apsurda (ipak, pohvalno je da se neki pojedinci poput Ralpha Woodrowa polako urazumljuju te povlače iz prodaje svoje pamflete). No kad bi se spustili na ovaj nivo rasprave, najprije bih te zamolio za objašnjenje oko značenja ovog simbola zdesna:

http://www.ellenwhiteexposed.com/images/whitefamilygravestone_sm.jpg

Potom nemam ništa protiv ni da prijeđemo na ostale slučajeve.

U svakom periodu u povijesti postojali su vjerni Kristovi sljedbenici, koji su čuvali Njegovo izvorno učenje. Međutim, Katolička crkva nije jedan od njih.

Dakako da su postojali pojedinci, i više od toga - Pismo svjedoči da je baš Crkva taj faktor koji će čuvati izvorno apostolsko učenje jer su upravo njoj predani ključevi kraljevstva nebeska (1 Tim 3,15; Mt 16,18-19; 18,18 ) pod jamstvom Duha Svetoga, tako da sve i da hoće ne može otpasti i naučavati lažne nauke, jer vjerujemo da je Božje obećanje ipak jače od bilo koje ljudske sile. Nasuprot onome što vi učite. Naprotiv, upozoreni smo da će mnogi učitelji zbog svoje neupućenosti i(li) samodopadnosti širiti krive nauke i zavoditi Božji nauk:

Tako u svim poslanicama gdje o tome govori. U njima ima ponešto nerazumljivo, što neupućeni i nepostojani iskrivljuju, kao i ostala Pisma - sebi na propast. (2 Pt 3,16)

''Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima; od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.'' (2 Tim 4, 3-4)

…i doista ne znam koje bih isprike pred Bogom pronašao da zanemarim ova upozorenja i krenem za učiteljem i(li) prorokom koji naviješta da je Crkva u jednom trenutku otpala i da imamo slijediti neki novi, obnovljeni apostolski nauk. Teško da ikoje, riječi bi me apostola osudile:

''Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet.'' (Gal 1, 8-9 )

I prema tome, novo ili obnovljeno evanđelje se zadaćom povratka na izvorni apostolski nauk ne samo da ne trebamo, nego ne bismo ni smjeli poslušati – pa čak da nam ga naviještaju i anđeli s neba, jer izvorno evanđelje ne treba ni obnove ni povratka, ono je uvijek tu i čuva se u Crkvi neokrnjenim sve do konca svijeta. I ako imamo namjere u potpunosti slušati Krista, zašto oklijevati ili odbijati da prihvatimo ovo svjedočanstvo?

Justin je napisao/la:

Problem s Katoličkom crkvom je u tome što ona za sebe tvrdi da je iznad Božjeg otkrivenja, a samim tim ona implicira i da je iznad Krista. A u Bibliji vidimo da je Krist "Glava Crkve".
Da, Crkva je ona koja treba prosuđivati, koja treba čuvati Kristovo učenje i istraživati ga, ali Crkva nema pravo da to učenje mijenja ili da mu što dodaje. Krist je glava crkve.

Zaboravio sam prokomentirati - ovo naprosto nije točno, Crkva jasno ističe:

''A zadaća vjerodostojno tumačiti pisanu ili predanu riječ Božju povjerena je samo živom crkvenom učiteljstvu: ono to dostojanstvo vrši snagom imena Isusa Krista. To učiteljstvo, dakako, nije iznad riječi Božje, nego riječi Božjoj služi učeći samo ono što je predano: time što — po božanskom nalogu i uz prisutnost Duha Svetoga — to odano sluša, kao svetinju čuva i vjerno izlaže te iz ovog jednog poklada vjere crpi sve ono što kao Bogom objavljeno predlaže na vjerovanje.

Očevidno su, dakle — po premudroj Božjoj odluci — Sveta predaja, Sveto pismo i crkveno učiteljstvo tako uzajamno povezani i združeni te jedno bez drugih ne može opstati, a sve zajedno — svako na svoj način — pod djelovanjem jednog Duha Svetoga uspješno pridonosi spasenju duša. (Dei verbum, 11)

Isto tako:

''A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, »konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1, 1-2). Posla naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije taj¬nosti Božje (usp. Iv 1, 1-18 ). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan, »riječi Božje govori« (Iv 3, 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) — sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskr¬snućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine — On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.

Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. 1 Tim 6, 14 i Tit 2, 13).'' (Dei verbum, 4)

Prema tome, mislim da je iz ovoga jasno kako Crkva drži da je javna objava dovršena smrću posljednjeg apostola, da joj se više ništa ne smije dodati i da je služba Crkve u tome da je vjerno tumači, čuva, prenosi na naredna pokoljenja i širi po svem svijetu, pod vodstvom Duha Svetoga, koji je poslan od Oca i Sina da ostane s Crkvom zauvijek i upućuje je u svu istinu (Mt 28,20; Iv 14,16). Ništa više od toga, i trebamo ovo u svakom slučaju uzeti u obzir.

Caesar je napisao/la:

Crkva drži da je javna objava dovršena smrću posljednjeg apostola, da joj se više ništa ne smije dodati i da je služba Crkve u tome da je vjerno tumači, čuva, prenosi na naredna pokoljenja i širi po svem svijetu, pod vodstvom Duha Svetoga, koji je poslan od Oca i Sina da ostane s Crkvom zauvijek i upućuje je u svu istinu (Mt 28,20; Iv 14,16). Ništa više od toga, i trebamo ovo u svakom slučaju uzeti u obzir.

Slažem se. Međutim, kako možemo znati koja Crkva je prava? Rekao si da brojke nisu kriterij. Vama je "apostolsko nasljeđe" dokaz da je vaša Crkva prava. Međutim, kad Biblija daje kriterij određivanja prave Crkve, da li ona igdje spominje katoličku nauku o apostolskom nasljeđu? Moramo priznati da ona to nigdje ne spominje. Doktrina o apostolskom nasljeđu je nešto što je KC izmislila, kako bi imala potvrdu da je ona prava Crkva. Međutim, na temelju kojeg kriterija mi možemo biti sigurni da je doktrina o apostolskom nasljeđu biblijska? Možemo jedino vjerovati Katoličkoj crkvi da je ona u pravu. Dakle, riječ je o kružnom argumentu, budući da nemate nikakvih bilbijskih dokaza. A taj kružni argument glasi:
- Katolička crkva je jedina prava Crkva, zato što postoji apostolsko nasljeđe.
- Apostolsko nasljeđe postoji zato što Katolička crkva tako kaže.
- zaključak: Katolička crkva je jedina prava crkva, jer ona tako kaže.

Naveo si tekst iz Galaćanima 1:8-9 ("Ako bi vam tko - bili to mi, bio anđeo s neba - navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam mi navijestili, neka je proklet! Ponavljam ono što smo upravo rekli: ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!").
Apostol Pavao je ovdje jako ozbiljan i on izričito naglašava (dvaput!) da je objava apostola koju imamo zapisanu u Bibliji jedini kriterij prema kojemu možemo biti sigurni što je prava istina po pitanju kršćanske vjere!

A kad Biblija govori konkretno o kriterijima prema kojima možemo prepoznati pravu Crkvu, koji su to kriteriji? Isus je rekao koji su to kriteriji: Matej 12:50 ("Tko god vrši volju moga Oca Nebeskog, on je moj brat, moja sestra i moja majka!"). Otkrivenje 14:12 nam kaže po čemu možemo prepoznati koja skupina ljudi će u posljednje vrijeme biti prava Kristova Crkva: "Na tome se temelji postojanost svetih, koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa!"

Katolička Crkva je promijenila neke Božje zapovijedi. Ona kaže da ima to pravo. Ona kaže da ima pravo da odluči promijeniti Deset Zapovijedi, i to je učinila. Izbacila je drugu, a promijenila četvrtu i desetu. Tko ne vjeruje, neka pogleda u Izlazak 20 (originalnih Deset Božjih zapovijedi), te neka nakon toga pogleda u Katekizam. Biblija najoštrije osuđuje one koji bilo što oduzmu ili dodaju Svetom Pismu! (Otkrivenje 22:18-19; Daniel 7:25).

Kome ćemo vjerovati: Svetom Pismu, ili Katoličkoj crkvi? Kome ćemo vjerovati kad je u pitanju doktrina o apostolskom nasljeđu? Kome ćemo vjerovati kad su u pitanju Deset Božjih zapovijedi? Kome ćemo vjerovati, kad je u pitanju ono što Bog očekuje od ljudi? Kome ćemo vjerovati?
Katolička crkva je nastala u 4. stoljeću. Postojali su još mnogi drugi rani kršćani koji su ostali vjerni Božjim zapovijedima u sva vremena, ali Katolička crkva je za svoj cilj oduvijek imala prvenstveno pokrštavanje pogana, te je zbog toga radila užasne kompromise s jasnom objavom Svetog Pisma. Ako želimo služiti Bogu, tada proučimo temeljito Njegovu svetu riječ, Bibliju!
Ako se Katolička nauka sukobljava s biblijskom naukom, tada postavljam pitanje: je li KC prava Kristova Crkva?

Slažem se. Međutim, kako možemo znati koja Crkva je prava? Rekao si da brojke nisu kriterij. Vama je "apostolsko nasljeđe" dokaz da je vaša Crkva prava. Međutim, kad Biblija daje kriterij određivanja prave Crkve, da li ona igdje spominje katoličku nauku o apostolskom nasljeđu? Moramo priznati da ona to nigdje ne spominje.

Evo kao što sam prethodno najavio, upravo sada ćemo dokazati da se logičkim putem – jednako kao pojmovi Trojstva i hipostatske unije, može izvesti nauk o obveznosti apostolskog nasljeđa kao relevantno mjerilo (zapravo – jedno od njih) prepoznavanja Crkve koja je stup i uporište istine (1 Tim 3,15), odnosno nositelj svih Božjih obećanja. Uključujući ona o ključevima kraljevstva nebeskog sa vlašću vezivanja i odrješivanja, odnosno pune doktrinarne, administrativne i disciplinske vlasti zajamčene Božjom voljom po trajnoj pomoći Duha Svetoga.

Svi znamo što govori doktrina o apostolskom nasljeđu. To da su biskupi izravni nasljednici apostola, sa predanim ovlastima – autentičnog čuvanja, širenja i tumačenja vjere koja je jedanput zauvijek predana svetima (Jd 3), i kao takva treba biti sačuvana do konca vremena. I to zato, jer nas Pismo uči da je Crkva stup i uporište istine sa vlašću ključeva kraljevstva nebeskog (Mt 16,19; 18,18 ), te trajnom pomoći Duha Svetoga koji će je upućivati u istinu sve do konca vremena (Mt 28,20; Iv 14,16). I kao takva, Crkva izgrađena na petru, ostat će u istini, i nikad neće otpasti od istine (Mt 16,18 ). To je ono što izričito stoji u poruci sv. Pisma.

Prethodno smo dokazali, i smatram da je općeprihvaćeno te se ne bismo trebali dalje zadržavati na činjenici apostolske vlasti u Crkvi. Znamo što je apostolima Isus predao, i znamo da je to razlog zašto mi danas njihove spise i njihov nauk smatramo nadahnutim i obvezatnim za vjeru. A ovdje, mi trebamo dokazati da je identičan skup ovlasti (izuzev, jasno, osobnog nadahnuća, za koje vjerujemo da je prestalo smrću posljednjeg apostola) predan njihovim nasljednicima, biskupima. Pa, može li to biti dokazano? Itekako da može, štoviše, to se jasno očituje već samo iz pastoralnih poslanica apostola Pavla, te bez ikakvog spora – iz vjere prvih kršćana, što također treba biti vrijedan izvor u našem istraživanju.

Pogledajmo, dakle, što o tom pitanju stoji u Bibliji. Najprije, vidimo da biskupi Timotej i Tito imaju vlast autoritarnog naučavanja, isto kao i ostali zakoniti službenici Crkve:

''Kao što sam te zamolio kad sam odlazio u Makedoniju, ostani u Efezu da zapovijediš nekima neka ne naučavaju drugih nauka i neka se ne zanose beskrajnim bajkama i rodoslovljima, koja više pogoduju rasprama negoli rasporedbi Božjoj po vjeri.'' (1 Tim 1, 3-4)

''Zapovijedaj to i naučavaj! Nitko neka ne prezire tvoje mladosti, nego budi uzor vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći. Dok ne dođem, posveti se čitanju, poticanju, poučavanju. Ne zanemari milosnog dara koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu zajedno s polaganjem ruku starješinstva. Oko toga nastoj, sav u tom budi da tvoj napredak bude svima očit. Pripazi na samog sebe i na poučavanje! Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju.'' (1 Tim 4, 11-16)

''To govori, zapovijedaj, karaj sa svom vlašću. Nitko neka te ne prezire.'' (Tit 2,15)

''Spominjite se svojih glavara koji su vam nevješćivali riječ Božju: promatrajući kraj njihova života, nasljedujte njihovu vjeru. Isus Krist jučer i danas isti je - i uvijeke. Ne dajte se zanijeti različitim tuđim naucima! Jer bolje je srce utvrđivati milošću nego jelima, koja nisu koristila onima što su ih obdržavali… Poslušni budite svojim glavarima i podložni jer oni bdiju nad vašim dušama kao oni koji će polagati račun; neka to čine s radošću, a ne uzdišući jer vam to ne bi bilo korisno.'' (Heb 13, 7-10.17)

''Zaklinjem vas, braćo - znate dom Stefanin, da je prvina Ahaje i da se posvetiše posluživanju svetih - da se i vi pokoravate takvima i svakomu tko surađuje i trudi se.'' (1 Kor 16,16)

Također, jako važno – biskupi imaju ovlast izopćavanja iz Crkve u skladu s Isusovim nalogom iz Mt 18, 15-18 :

''Ako li se tko ne pokorava našoj riječi u ovoj poslanici, zabilježite ga, ne drugujte s njime, da se postidi, ali ga ne smatrajte neprijateljem, nego ga urazumljujte kao brata.'' (2 Sol 3, 14-15)

''Među njima je Himenej i Aleksandar, koje sam predao Sotoni da nauče ne huliti.'' (1 Tim 1,20)

''Jer mnogi su nepokorni, praznorječni i zavodnici, ponajpače oni iz obrezanja. Njima treba začepiti usta jer cijele domove prevraćaju naučavajući što ne bi smjeli, i to poradi prljava dobitka.'' (Tit 1, 10-11)

''A ludih se raspra, i rodoslovlja, i svađa, i sukoba zakonskih kloni: beskorisni su i isprazni. S krivovjercem nakon prvoga i drugog upozorenja prekini znajući da je izopačen i da griješi: on sam sebe osuđuje.'' (Tit 3,10)

I možda najvažnije, tu je ovlast postavljanja crkvenih službenika, koji opet nasljeđuju iste ovlasti od biskupa – točno ono što govori doktrina o apostolskoj sukcesiji:

''Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio'' (Tit 1,5)

''Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti.'' (2 Tim 2, 1-2)

Prema tome, mislim da ovo pitanje nije ni najmanje sporno. Osim što stoji u Pismo, ono već logički proizlazi iz premisa koje su nam poznate. Ako je Isus kao temelj Crkve koji će naviještati i čuvati istinu odabrao apostole i ako je na tom temelju zajamčio da će Crkva ostati postojana u istini do konca vremena – to automatski znači da taj element, kako bi se Božje obećanje ispunilo, isto tako treba ostati prisutan u Crkvi do konca vremena. Neozbiljno je tvrditi da bi nakon apostola Crkva trebala funkcionirati nekako drukčije u pokušaju da po vlastitim interesima formiramo njezinu bit. Ne, Isus je ustanovio vidljivi autoritet za koji će uvijek trebati postojati mogućnost da ga pronađemo, upitamo koji je točan sadržaj apostolske vjere, te naposljetku budemo uvedeni u puninu istine. To je ono što stoji u Pismo, a nažalost veoma se često zanemaruje u individualnoj potrazi za apostolskom vjerom.

Dakle, riječ je o kružnom argumentu, budući da nemate nikakvih bilbijskih dokaza. A taj kružni argument glasi:
- Katolička crkva je jedina prava Crkva, zato što postoji apostolsko nasljeđe.
- Apostolsko nasljeđe postoji zato što Katolička crkva tako kaže.
- zaključak: Katolička crkva je jedina prava crkva, jer ona tako kaže.

…Tako da smo sada dokazali kako je, nasuprot onome što nam se imputira, dokazni postupak sljedeći:

- Pismo, kao izvor Božje objave, govori da je Crkva stup i uporište istine, sa ključevima kraljevstva nebeskog i obećanjem Duha Svetoga da će se u njoj sačuvati apostolska vjera se do konca svijeta
- Pismo govori da u Crkvi, po Božjoj odluci, postoji službeni doktrinarni i disciplinski autoritet, koji se sastoji od apostola
- Isto tako, u Pismu stoji da apostoli svoje ovlasti, kako bi se Božje obećanje moglo ostvariti, predaju biskupima
- Zaključak: Punina apostolskog nauka prisutna je dan danas u svijetu, a možemo je pronaći kod legitimnih nasljednika apostola, biskupa

(Dodatak, kao sekundarno pitanje u okviru ove velike teme: …u zajedništvu sa Stijenom Crkve, nasljednikom apostola Petra.)

… i vidimo da se radi o valjanom zaključku, koji opravdava, i biva dodatno potvrđen svjedočanstvom vjere prvih kršćana, koji bez izuzetka prepoznaju nasljeđe apostolskih službi kao jedan od ključnih kriterija za jamstvo da Crkva posjeduje izvorno evanđelje i vjeru.

http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2009/01/povijesna-svjedoanstva-o-apostolskom.html

Naveo si tekst iz Galaćanima 1:8-9 ("Ako bi vam tko - bili to mi, bio anđeo s neba - navijestio Evanđelje protivno onom koje smo vam mi navijestili, neka je proklet! Ponavljam ono što smo upravo rekli: ako vam zbilja tko navješćuje Evanđelje protivno onom koje ste primili, neka je proklet!").
Apostol Pavao je ovdje jako ozbiljan i on izričito naglašava (dvaput!) da je objava apostola koju imamo zapisanu u Bibliji jedini kriterij prema kojemu možemo biti sigurni što je prava istina po pitanju kršćanske vjere!

U ovom se tumačenju javlja nekoliko velikih problema. Najprije, o objavi zapisanoj u Bibliji kao jedinom kriteriju nema nikakvih aluzija ni u priloženom citatu, ni u širem kontekstu, a na kraju krajeva – ni u čitavoj Bibliji. Ako proučimo čitav odlomak, vidjet ćemo najprije da apostol Pavao upozorava zbog čestog pojavljivanja lažnih proroka i lažnih evanđelje. Upozorava Galaćane da ostanu uz nauk koji im je naviješten, i sve preko toga neka je prokleto, jer ne dolazi od Boga. Postavlja se pitanje najprije – na koji im je način naviješteno evanđelje? Iz naše perspektive, nije nam poznato da je sv. Pavao pisao koju prethodnu poslanicu, dakle očito mora biti riječ o usmenom navještaju. Isto tako, budući da se radi o jednom od najranijih novozavjetnih spisa, pitanje je ima li dotična zajednica uopće koji drugi spis u svojim rukama? Bilo kako bilo, očito je da se do predloženog zaključka ni pod kojim uvjetom ne može stići, te je, prema tome, on pogrešan.

I ne samo to – budući da se radi o usmenom navještaju, ovo je zapravo još jedna točka u kojoj pada teorija ''sola Scriptura'', po svim gledištima nedokaziva i posve oprečna logici Božje objave. A ističem – ovdje je riječ o temeljnom načelu reformacije, o kojem ovisi dalje čitav doktrinarni sustav. Ukaže li se temeljna pretpostavka kao pogrešna, jasno je da se na njoj ništa ne može graditi, i da konačni zaključci ne mogu doprijeti do pune istine.

Katolička Crkva je promijenila neke Božje zapovijedi. Ona kaže da ima to pravo. Ona kaže da ima pravo da odluči promijeniti Deset Zapovijedi, i to je učinila. Izbacila je drugu, a promijenila četvrtu i desetu. Tko ne vjeruje, neka pogleda u Izlazak 20 (originalnih Deset Božjih zapovijedi), te neka nakon toga pogleda u Katekizam.

Crkva nije ništa izbacila ni promijenila u smislu Božjih zapovijedi. Ti identificiraš dva različita izričaja – biblijski tekst i katehetske formula. U biblijskom tekstu nije ništa promijenjeno i prema tome ova optužba ne stoji, a što se tiče Katekizma – bit formula upravo jest u tome da se sažme sadržaj, tako da je ovdje opet promašena bit stvari. U vezi podjele – ona nigdje nije označena u tekstu i stvar je naše interpretacije. Drugačije dijele tekst Židovi i kršćani, drugačije katolici i pravoslavni, fundamentalisti opet po svojem, luterani slijede podjelu Katoličke crkve. Dakle nitko od ovih nije ništa promijenio, nego se radi o različitim interpretacijama, ovisno o smislu koji sadrže pojedini iskazi i njihovoj grupaciji.

Biblija najoštrije osuđuje one koji bilo što oduzmu ili dodaju Svetom Pismu! (Otkrivenje 22:18-19; Daniel 7:25).

Opet neuspio pokušaj opravdavanja sola Scripture – ovdje poruka ne obuhvaća Bibliju (koja će biti definirana tek 3 stoljeća nakon Otkrivenja), nego pojedinu knjigu kao zasebnu cjelinu. Prema tome, Ivan ovdje misli na dodavanje ili oduzimanje (tj. prepravljanje sadržaja) Knjizi otkrivenja, što opet ništa ne govori o Bibliji kao takvoj.

Katolička crkva je nastala u 4. stoljeću.

Nije nego na Dan pedesetnice, i neprekinuti red nasljedstva apostolskih službi govori da se radi o supstancijalno istoj stvarnosti. Ovu činjenicu nijedan objektivan i nepristran istraživač povijesti kršćanstva ne može zanijekati. To što neki smatraju da je izmijenila apostolsko evanđelje jest pitanje druge naravi, koje međutim nije ništa manje netočno, s obzirom da ulazi u kontradikcije sa sv. Pismom.

Ako želimo služiti Bogu, tada proučimo temeljito Njegovu svetu riječ, Bibliju!
Ako se Katolička nauka sukobljava s biblijskom naukom, tada postavljam pitanje: je li KC prava Kristova Crkva?

Hajdemo ovako postaviti situaciju: koja je mogućnosti realnija - da si ti, zajedno s ostatkom protestantskog svijeta u mnoštvu različiti doktrina, nešto krivo protumačio, ili se Bog vara u svojim obećanjima? Doista, ako su u jednom trenutku Crkvu vrata paklena nadvladala a Duh Sveti je prestao čuvati u istini, te ušli u nju krivi nauci koji odvode ljude u propast – kao što vi adventisti de facto učite, nije li sljedeći logičan korak da Bibliju bacimo u koš, budući da sadrži u sebi lažna obećanja? Ako naprotiv, to nije tako, zašto im ne vjerujete, nego relevantnijim smatrate svoje predaje, i tako dokidate Božju riječ? Mislim da je ovo ključno pitanje čitave rasprave, a ujedno i razlog zašto sam ja katolik, jer dok god sam svjestan ovog Božjeg obećanja, znam gdje se nalazi sigurna luka spasa, i punina istina koju su nam predali apostoli.

Ništa novo od tebe nisam naučio, osim onoga što svi Katolici uporno ponavljaju. I doista mi je žao što ne vidite da su vaši dokazi na jako klimavim nogama, a neki su tako glupi, da doista ne mogu shvatiti kako netko tako inteligentan i obrazovan može biti tako slijep.

Kad je u pitanju Deset zapovijedi, kako možeš tvrditi da KC nije ništa promijenila ili izbacila? Nije li izbacila riječ "subota" i umjesto nje stavila "nedjelja"? Za ovako nešto nema opravdanja! Ili ti misliš da ima? Također, što je s drugom zapovijedi? Niste li nju izbacili? Gdje vam je ona? Ako se držite Biblije, zašto ste morali promijeniti Deset zapovijedi?

Drugo, čak da je sam Isus dok je bio na Zemlji, došao do apostola i rekao im da su oni jedini Njegovi predstavnici na ovoj Zemlji i da će oni imati uvijek svoje nasljednike, te da će postojati posebni nasljednik, a to je "nasljednik Petra", koji će biti nepogrešiv u svojoj nauci, itd - čak da je Isus to sve i rekao apostolima - još uvijek, na temelju jasnog Isusovog učenja, to ne bi značilo da će svi ti nasljednici biti doista vjerni Njemu u svakom vremenu i još uvijek bi Biblija bila veći autoritet po pitanju vjere. Ona bi uvijek bila najsigurniji autoritet po pitanju vjere, i najbolja obrana od hereze, budući da su nju pisali apostoli - a apostoli danas više ne postoje! Nije li ovo točno?

Prema tome, ponavljam pitanje: kako možemo znati koja je Crkva prava? Je li Isus ikad imao na umu Crkvu kao hijerarhijsku organizaciju? Nikad! U cijeloj Bibliji, kad god se spominje riječ "crkva", ne misli se na hijerarhijsku organizaciju, nego na zajednicu onih koji su okupljeni oko pravog Boga, tj. oko Isusa. A Katolička crkva je jedna vjersko-politička organizacija koja je nastala u 4. stoljeću, htio ti to priznati, ili ne. Pravi povjesničari su puno skromniji od tebe, jer oni priznaju da su mnogi važni podaci jako skromni ili nedostupni za poštenu procjenu, a ti tvrdiš da je sasvim neupitno da Katolička crkva potječe od Isusovih apostola! Međutim, ako shvatimo što je Isus imao na umu kad je rekao riječ "crkva", te ako shvatimo da povijesni podaci nedvosmisleno jasno kažu da su postojale mnoge druge zajednice kršćana kroz svu povijest, koje su postojale i prije i poslije Katoličke crkve (kao i u isto vrijeme kad je i ona postojala, naravno), tada se ja pitam kako itko sa imalo zdrave pameti može i dalje uporno tupiti da baš on ima nekakvo "apostolsko nasljeđe" o kojemu Isus apsolutno ništa nikad nije rekao?

Da, Isus nikad ništa nije o tome rekao. Isus je govorio o "Crkvi", ne kao nekoj određenoj hijerarhijskoj organizaciji, nego kao svojim vjernim sljedbenicima, gdje god oni bili, koji se povode za Njegovim učenjem, kao svojim vrhovnim autoritetom. A učenje Katoličke crkve je (povijest, pa i sama KC to otvoreno priznaju) oduvijek bilo pod utjecajem poganstva i to je oduvijek bio određeni kompromis, jer je glavni cilj Katoličke crkve oduvijek bio da osvoji cijeli svijet i da vlada. Zato se rimski biskup i izdigao iznad ostalih u 4. stoljeću, da ima vlast! Zato rani crkveni oci sasvim drukčije tumače Matej 16:18-19, nego oni koji su živjeli stoljećima kasnije! Ali sve ove točke Katolici jako pažljivo sakrivaju od javnosti, a kad se otvore ova pitanja, oni vade iz konteksta navode crkvenih otaca, kao i neke biblijske tekstove, ne bi li dokazali da su u pravu!

Što se tiče biblijskih tekstova koje si ti citirao kako bi potkrijepio apostolsko nasljeđe, žao mi je što tako pametan čovjek može u bilo kojem od tih tekstova vidjeti da je Isus odredio da apostoli budu jedini Njegovi predstavnici na ovoj Zemlji i da će oni uvijek imati neke svoje "nasljednike" koji će biti nepogrešivi tumači Biblije! Apostol Pavao kad govori o tumačenju Biblije, nalaže vjernicima da "sve provjeravaju" (1. Sol. 5:20). Dakle, svaki vjernik sve treba provjeravati. A što to znači? Da li on treba otići do apostola, pokloniti se i pitati: Reci mi što piše u Bibliji? Ili on treba otvoriti Bibliju i sam provjeriti što unutra piše?
Kad bi katolički vjernici to češće radili, tada bi jasno vidjeli da u Bibliji piše "subota", a da su Katolici po svom vlastitom nahođenju odredili da to bude nedjelja (a rani katolički stručnjaci su ovo otvoreno priznavali). Danas su Katolici mudriji nego ikad, te za sve imaju neke svoje filozofske odgovore. Ali dokle god iskrivljujete Božju riječ, Bibliju, tj. Sveto Pismo - vi varate ljude, a vjerojatno mnogi među vama varate i same sebe.

Određuje li crkva što je Isus rekao? Ili ono što je Isus rekao određuje crkvu? Ja sam za ovu drugu opciju. A vi tumačite Isusove riječi kako god želite, ali znajte da ćete za to primiti svoju plaću.

Kad je u pitanju Deset zapovijedi, kako možeš tvrditi da KC nije ništa promijenila ili izbacila? Nije li izbacila riječ "subota" i umjesto nje stavila "nedjelja"? Za ovako nešto nema opravdanja! Ili ti misliš da ima? Također, što je s drugom zapovijedi? Niste li nju izbacili? Gdje vam je ona? Ako se držite Biblije, zašto ste morali promijeniti Deset zapovijedi?

Najprije, gdje točno u biblijskom tekstu možemo iščitati koja je prva, a koja druga zapovijed, i tako sve do desete? Ako pomnije pogledamo, pronaći ćemo više od deset imperativnih iskaza, koji međutim nisu izričito grupirani i odvojeni u posebne skupine, te prema tome ne možemo direktno iz teksta iščitati podjelu, već je potreban vanjski faktor kako bismo došli do tog saznanja. Odnosno, naša interpretacija. Ovdje možeš vidjeti ono što sam naznačio u prethodnom postu – kako pojedince skupine tumače tekst, te se uvjeriti da postoji više tumačenja, odnosno grupiranja zapovijedi:

http://en.wikipedia.org/wiki/Ten_Commandments#Division_of_the_Commandments

Ovdje vidimo da i Židovi, poput katolika i luterana, shvaćaju imperative ''nemaj drugih bogova'' i ''ne pravi sebi urezana lika'', kao jednu zapovijed (razumljivo iz razloga što idolopoklonstvo u svojoj biti sadrži klanjanje drugim bogovima), te je stoga prigovor da su katolici nešto prekrojili po svojim interesima neutemeljen.

Što se tiče u novije vrijeme iskrsnulog pitanja oko subote i nedjelje, tu treba reći da u pozadini stoji ozbiljnije teološko pitanje, potrebno da se razriješi prije nego ćemo krenuti u daljnju raspravu. A to pitanje glasi, je li Dekalog vječna i nepromjenjiva stvarnost, ili zajedno sa svim elementima prisutnim u Svetištu, slika budućih dobara? Naime, mi znamo da je zemaljsko Svetište slika buduće i savršenije stvarnosti. U tom Svetištu nalazi se Kovčeg saveza, koji je također slika buduće stvarnosti. U kovčegu se nalaze tri stvari: nebeska mana, Aronov štap i kamene ploče sa zapovijedima. Prve dvije, slažemo se pretpostavljam, jesu slika buduće i savršenije stvarnosti. Što je s trećim? Je li moguće da su između svih elemenata, samo kamene ploče vječna i nepromjenjiva stvarnost, a sve ostalo u službi navještaja nove i savršenije stvarnosti?

Vjerujem da nakon ove kratke digresije razumiješ pravu pozadinu čitave problematike. Dakle mi katolici držimo da su, u skladu s ostalim elementima, i ploče sa zapovijedima slika buduće stvarnosti, u kojem kontekstu pitanje subote dobiva jednu posve novu dimenziju. Ne više nečeg vječnog i nepromjenjivog, nego ustanovljenog sa odabranim narodom, kao spomen na izlazak iz ropstva i stvaranje. Te će kao takva subota svoje ispunjenje dobiti u Kristovom uskrsnuću na prvi dan tjedna, kao novog i savršenijeg izlaska, ovaj puta iz ropstva grijeha, te novog stvaranja, kojime je u Kristu preporođen čitav ljudski rod. I zato će već apostoli prepoznati nedjelju kao dan novoga saveza, te njezino svetkovanje uvesti u kršćanski puk, kao spomen na Isusovo uskrsnuće, i iščekivanje Njegovog drugog dolaska.

Drugo, čak da je sam Isus dok je bio na Zemlji, došao do apostola i rekao im da su oni jedini Njegovi predstavnici na ovoj Zemlji i da će oni imati uvijek svoje nasljednike, te da će postojati posebni nasljednik, a to je "nasljednik Petra", koji će biti nepogrešiv u svojoj nauci, itd - čak da je Isus to sve i rekao apostolima - još uvijek, na temelju jasnog Isusovog učenja, to ne bi značilo da će svi ti nasljednici biti doista vjerni Njemu u svakom vremenu i još uvijek bi Biblija bila veći autoritet po pitanju vjere. Ona bi uvijek bila najsigurniji autoritet po pitanju vjere, i najbolja obrana od hereze, budući da su nju pisali apostoli - a apostoli danas više ne postoje! Nije li ovo točno?

Mnogo je toga ovdje izrečeno i teško je odlučiti odakle započeti s odgovorom. Zapravo ne vidim poantu ove cijele konstrukcije. Dakle u prošlom su postu priloženi biblijski argumenti o autoritetu apostolskih nasljednika, te je iz te perspektive, držim, stvar utanačena. Dovodiš u pitanje mogućnost njihovog otpada od pravovjerja. Jasno, to je moguće. Štoviše, događalo se više puta u povijesti da bi pojedini biskupi odstupali od vjere Crkve i povodili se za krivim naucima, odnosno sami uvodili iste i stvarali raskole. I mi to imamo potpuno naumu, jer smo svjesni da nijedan biskup kao individuum nije nepogrešiv. Odnosno, podložan je zabludi kao svatko od nas. Međutim, to nipošto nije najviša instanca na kojoj počiva pastirski autoritet u Crkvi. Daleko od toga. U sv. Pismu čitamo da je Crkva stup i uporište istine (1 Tim 3,15). Isto tako, znamo da je Crkva izgrađena na temelju apostola i proroka (Ef 2,20), gdje je apostolima predana puna vlast upravljanja i naučavanja (Mt 10,40; 18,18; Lk 10,16; Iv 13,20). I to preko Petra, i u zajedništvu s Petrom, kojega Gospodin proglašava Stijenom Crkve te mu udjeljuje ključeve kraljevstva nebeskog (Mt 16, 18-19; Iv 21, 15-17). Čitamo da Crkvu izgrađenu na Petru vrata paklena neće nadvladati, te prema tome prepoznajemo da je tu sadržan najsigurniji temelj jedinstva i pravovjernosti Crkve. Mi znamo da bi Crkva postala potpuno beskorisno oruđe za Božju službu ukoliko bi stala propovijedati lažne nauke. Tada bi je doista vrata paklena nadvladala jer bi vjernike zapravo navodila na put propasti. Međutim, budući da je Gospodin obećao kako se to ne može dogoditi, i to zato jer Duh Sveti ostaje njezin trajni pomoćnik sve do konca svijeta (Mt 28,20; Iv 14, 16-17). I s tog razloga Crkva mora biti opremljena posebnim darom nezabludivosti, te se njezin nauk mora čuvati postojanim i neiskvarenim sve do konca svijeta. Dakle, nikakva reformacija, ili revizija povijesnih vjerovanja neće biti potrebna, i otpad vidljivog temelja na kome je Crkva izgrađena ne može se dogoditi. Ne samo to, nego bi takva pomisao značila odbacivanje Božjih obećanja i prekrajanje Božje riječi naucima i uredbama ljudskim.

Prema tome, nesklada između vjere Crkve, i vjere koja nam je predana po apostolima i zapisana u izvorima Božje objave, ne može biti. U protivnom, morat ćemo odbaciti navedena svjedočanstva sv. Pisma kako bismo ih uskladili sa svojim interesima. Naravno, suvišno je govoriti da to više nije istinska i potpuna spoznaja Boga na način kako nam se objavio, već samo jedna od ljudskih filozofija kojih u ovome svijetu ima napretek.

Moram isto tako primijetiti da se iz određenih razloga često stavljaju pod istu kategoriju, i konfrontiraju dvije stvarnosti koje moramo dobro razlikovati. Riječ je naime o subjektu i objektu interpretacijskog procesa. Odnosno, tumaču i tekstu. Ti si rekao da je Biblija najsigurniji autoritet po pitanju vjere jer se čovjekovo tumačenje može lako prevariti. Da ne ulazim sada u dodatne rasprave oko izvora objave, prešutno ću prihvatit objekt kakav jest, i morati zapaziti da činiš upravo ovo što je konstatirano u početku. Sukob između subjekta i objekta u smislu da bi subjekt bio nepotreban ili manje važan ne može postojati. Naime, često se nastoji provući teza – što je istovremeno i jedna od polazišnih točaka protestantizma, da Biblija tumači samu sebe. Ovo je očiti logički paradoks. Nijedna knjiga ne može tumačiti samu sebe i servirati nam gotovi smisao koji je pisac imao na umu. Knjiga je neživa materija i definitivno nema nikakva obilježja životnosti. Nego je uvijek i svugdje potreban čovjek, kako bi proniknuo u sadržaj i pokušao otkriti konačni smisao poruke. Tako je i kod Biblije. Reći da je čovjek sekundarni faktor te da ja samo po sebi svakome jasan smisao poruke, jest logički promašaj bez premca, sam po sebi evidentan. Ljudski je faktor nužno potreban da bi se došlo do tumačenja. No, nas zanima kako doći da ispravnog tumačenja kojeg ćemo sa sigurnošću prepoznati kao takvog. Odgovor stoji u sv. Pismu – Crkva je, kao stup i uporište istine, nezabludiv interpretator kada službeno uči ono što je potrebno za naše spasenje, dok čovjek zbog svojih nesavršenosti nikad ne može biti mjerilo istine, čemu su dokaz tisuće protestantskih denominacija sa različitim, i međusobno oprečnim vjerovanjima, s sa zajedničkim uvjerenjem da je, de facto, čovjek nezabludivi interpretator. Tako da se pravo pitanje ovdje ne tiče sv. Pisma – ono je bez ikakvog premca objekt interpretacije i to nitko ne dvoji, nego subjekta kojemu bi trebali vjerovati da je donio na svijet ispravno tumačenje. I zato moramo biti sretni što nas je Isus oslobodio i ove problematike u životu, te se znajući da Crkva bez zablude uči ono što je potrebno za spasenje, ne trebamo uzdati u vlastite slabosti. Vrijedi za nas katolike, naravno.

A Katolička crkva je jedna vjersko-politička organizacija koja je nastala u 4. stoljeću, htio ti to priznati, ili ne. Pravi povjesničari su puno skromniji od tebe, jer oni priznaju da su mnogi važni podaci jako skromni ili nedostupni za poštenu procjenu, a ti tvrdiš da je sasvim neupitno da Katolička crkva potječe od Isusovih apostola! Međutim, ako shvatimo što je Isus imao na umu kad je rekao riječ "crkva", te ako shvatimo da povijesni podaci nedvosmisleno jasno kažu da su postojale mnoge druge zajednice kršćana kroz svu povijest, koje su postojale i prije i poslije Katoličke crkve (kao i u isto vrijeme kad je i ona postojala, naravno), tada se ja pitam kako itko sa imalo zdrave pameti može i dalje uporno tupiti da baš on ima nekakvo "apostolsko nasljeđe" o kojemu Isus apsolutno ništa nikad nije rekao?

U redu, a sada bi bilo pošteno da kažeš o kojim se to ''pravim'' povjesničarima radi, i na kojim se uopće izvorima temelji tvoje saznanje? Svakako, poštujem svačije pravo na slobodno mišljenje, međutim isto tako smatram da je dužnost dati obrazloženje na određene tvrdnje, poglavito ako se radi o nečem što odudara nespornih činjenica u znanstvenom svijetu. Kako ćeš to učiniti – vrlo jednostavno, odgovori na nekoliko pitanja koje ću navesti pa ćemo vidjeti na kojim se temeljima zasniva tvoja teorija. Dakle, tvrdiš da je Katolička crkva osnovana u 4. st. Mi znamo, i siguran sam da ćeš priznati kako je kršćanstvo u to vrijeme već rašireno po čitavoj ekumeni te se prostire od sjeverne Afrike pa sve do Španjolske. Mi isto tako znamo – što je također, vjerujem, poznato svakome pojedincu barem donekle upućenom u povijest kršćanstva, da su mjesne crkve strukturirane na način kako su danas uređene Katolička i Pravoslavna crkva, a isto stanje možemo iščitati i iz pastoralnih poslanica – od biskupa koji upravljaju određenom dijecezom te njihovih pomoćnika, prezbitera i đakona. I to je stanje kakvo nalazimo tijekom čitavog stoljeća bez većih i značajnijih promjena, što se tiče administrativnog aspekta.

I sad te ja pitam: kada, gdje, i tko je po tebi osnovao Katoličke crkvu? Znači, ako je došlo do ovako iznenadne promjene da je nastala crkva koja će biti dominantan faktor u društvenim zbivanjima Europe, mi to moramo negdje imati zapisano. Ne samo negdje, nego o tom trebaju svjedočiti čitavi kamioni izvora. I dalje, ti tvrdiš da je nastala nova crkva. Mi znamo da do tog određenog trenutka, za koji čekamo da nam otkriješ, postoji kršćanska crkva koja je rasprostranjena po čitavoj ekumeni, i da će, prema tome, ostati živjeti još itekako dugo vremena s obzirom na svoju brojčanost i prostornost. Dakle, gdje se nalazi stara crkva, kako se zove, i ako nam možeš opisati barem u glavnim crtama tok njezine povijesti, kao i odgovoriti na pitanje kada je nestala odnosno je li još uvijek živa. Dakle tražimo konkretne podatke – mjesta, datume, osobe, i ništa nas manje od toga ne zadovoljava.

Isto tako, volio bih da nam kažeš koja je crkva održala Nicejski (325.) i Carigradski sabor (381), koja je Crkva donijela biblijski kanon potkraj 4. st., te kojoj Crkvi pripadaju pojedina imena značajna za to razdoblje. Recimo – Origen, Ambrozije, Augustin, Atanazije, Jeronim, Ivan Zlatousti, Bazilije, Grgur Nazijanski, Grgur Niški. Tko je od njih u staroj, a tko u novoj crkvi. Ma pretjerujem, daj nam reci bilo što o tvrdnji koja se inače može susresti samo u antikatoličkim pamfletima, da vidimo na kojim se to činjenicama temelji.

Da, Isus nikad ništa nije o tome rekao. Isus je govorio o "Crkvi", ne kao nekoj određenoj hijerarhijskoj organizaciji, nego kao svojim vjernim sljedbenicima, gdje god oni bili, koji se povode za Njegovim učenjem, kao svojim vrhovnim autoritetom.

Uz dužno poštovanje, ali dobivam dojam kao da ne shvaćaš ozbiljno sve dosad izrečene argumente. Prethodno smo jasno dokazali da apostolima pripada poseban skup ovlasti u pogledu službenog upravljanja i naučavanja, koje ne posjeduje nijedan običan vjernik. I to zato, jer je apostole Isus osobno odabrao i postavio da vrše pastirsku službu u Crkvi. To ne vidjeti u Pismu, još naročito ako o tom cijelo vrijeme govorimo, zbilja jest neozbiljan pristup.

I prema tome, budući da apostoli posjeduju posebnu vlast u Crkvi, kojoj se dužan pokoriti svaki vjernik, to logički veoma jasno implicira da je riječ o hijerarhijskom ustrojstvu. Ne znam može li išta biti jasnije od toga.

Isto je tako točno da je Crkva duhovna stvarnost, kojoj se može pripadati, po posebnom Božjem promislu, i bez pune pripadnosti njezinom tijelu. Međutim, zastati samo u ovoj točki i ne uzeti u obzir temeljnu stvarnost njezina hijerarhijskog ustrojstva, jest graditi misao na nepotpunoj, a samim time i neadekvatnoj premisi, koja onda vrlo lako može uroditi pogrešnim zaključcima.

A učenje Katoličke crkve je (povijest, pa i sama KC to otvoreno priznaju) oduvijek bilo pod utjecajem poganstva i to je oduvijek bio određeni kompromis, jer je glavni cilj Katoličke crkve oduvijek bio da osvoji cijeli svijet i da vlada.

Kao što sam prethodno konstatirao, na ovo možemo prijeći kada nam objasniš koja je simbolika jednog poganskog bogoštovnog objekta na grobu vaše proročice. Ili zašto čitate Bibliju u kojoj na jednak način kult, izričaji, književne forme i obredi pokazuju brojne dodirne točke s poganstvom? Tada će vrijediti prigovor zašto Katolička crkva slijedi istu praksu, i vjeruje da je Bog ipak moćniji od svake nebeske i zemaljske sile, te se može poslužiti već postojećim elementima kako bi izrazio svoju poruku.

To je što se tiče praksi, a u vezi vjerovanja – ako uspijevamo ukazati da potječu od vjere apostola, tada mislim da ovaj prigovor ide puno dalje nego što mislite, i poprima daleko ozbiljniju dimenziju.

Zato se rimski biskup i izdigao iznad ostalih u 4. stoljeću, da ima vlast! Zato rani crkveni oci sasvim drukčije tumače Matej 16:18-19, nego oni koji su živjeli stoljećima kasnije! Ali sve ove točke Katolici jako pažljivo sakrivaju od javnosti, a kad se otvore ova pitanja, oni vade iz konteksta navode crkvenih otaca, kao i neke biblijske tekstove, ne bi li dokazali da su u pravu!

Što, naravno, nije točno jer mi jasno vidimo da već kršćani prvih stoljeća na jednak način prepoznaju Petrov primat:

http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2008/12/povijesna-svjedoanstva-o-petrovom.html

…koji se prenosi u nasljedstvo rimskome biskupu:

http://crkvenidokumenti.blogspot.com/2008/12/povijesna-svjedoanstva-o-papinskom.html

Da ovo nije samo slovo na papiru, već je zaživjelo u praksi, veoma nam jasno dokazuju svjedočanstva grčke, ruske, sirokaldejske i armenske liturgije:

http://haim.blog.hr/2008/11/index.html#dan3

http://haim.blog.hr/2008/11/index.html#dan26

http://haim.blog.hr/2008/11/index.html#dan27

A sve to, primijeti, puno prije famoznog 4. st., koje sugeriraš kao nekakav kopernikanski obrat, i to na prostorima koja po istoj logici trebaju sloviti kao najveći promotori vaših ideja. Tko se tome opire, ne opire se meni, već vjeri prvih kršćana, koja jasnije nego išta svjedoči da je jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva od početka ispovijedala istu vjeru.

Što se tiče biblijskih tekstova koje si ti citirao kako bi potkrijepio apostolsko nasljeđe, žao mi je što tako pametan čovjek može u bilo kojem od tih tekstova vidjeti da je Isus odredio da apostoli budu jedini Njegovi predstavnici na ovoj Zemlji i da će oni uvijek imati neke svoje "nasljednike" koji će biti nepogrešivi tumači Biblije!

Činjenice su predočene, i više od toga nije potrebno reći. Uvijek je bilo pojedinaca i skupina koji su svoje predaje zbog samodopadnosti stavljali iznad svjedočanstva Božje riječi, i ja tome nisam kriv.

Autoritet apostola jasna je biblijska činjenica, koju trebaš prihvatiti da bi uopće počeo s pokušajima opravdanja Biblije kao jedinog izvora vjere, a gore smo dokazali da isti autoritet upravljanja, naučavanja i disciplinske vlasti pripada biskupima, kao njihovim nasljednicima. Žao mi je što to nisi u stanju prihvatiti, no ponavljam – time se nisi usprotivio meni, nego Božjoj riječi, čije bi svjedočanstvo ipak trebalo zauzimati prvo mjesto u životu kršćanina.

Apostol Pavao kad govori o tumačenju Biblije, nalaže vjernicima da "sve provjeravaju" (1. Sol. 5:20). Dakle, svaki vjernik sve treba provjeravati. A što to znači? Da li on treba otići do apostola, pokloniti se i pitati: Reci mi što piše u Bibliji? Ili on treba otvoriti Bibliju i sam provjeriti što unutra piše?

Kao što smo rekli, apostol ne može govoriti ništa o pitanju Biblije, jer ona u to vrijeme ne postoji, a kerigma se temelji prvenstveno na usmenoj predaji, koja postupno s različitim partikularnim intencijama biva zapisana, te je kao takvu moramo promatrati. Dakle, ne kao nekakav katekizam ili zakonik koji bi sadržavao sve vjerske definicije, nego pismene predaje kao zapisane forme usmenog navještaja, koji je kao takav predan Crkvi i u njoj se čuva. Tako da je tvoj prijedlog posve iluzoran, jer kršćani još poprilično vremena neće moći provjeriti što piše u Bibliji na način kako mi danas činimo.

Kako će, dakle, kršćani provjeravati proroštva? Moramo priznati da u ovome odlomku o tom ništa ne piše, no zato odgovor možemo otkriti na temelju nekih drugih situacija. Što se događa kada bi se javila podvojena mišljenja u Crkvi oko pojedinih pitanja? Ulazi li zavađene stranke u međusobnu prepirku, i kako se na kraju dolazi do rješenja koja je shvaćanje ispravno? Svakako da ulaze, međutim tko je mjerodavan donijeti konačnu presudu? Isus nam na to daje vrlo jasan odgovor:

Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. 16Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. 17Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik." 18"Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu." (Mt 18, 15-18 )

A odgovor je – reci Crkvi! Samo Crkva ima vlast ključeva kraljevstva nebeskog te može donijeti konačnu i pravovaljanu presudu, koja će obvezivati sve stranke. I tako će se razriješiti spor, i saznati tko je bio u pravu, odnosno koje je proroštvo bilo od Boga, a koje nije.

Vidimo li dokaz toga u praksi? Naravno da vidimo. Kada su se javili žestoki sporovi između judeokršćana i obraćenika s poganstva oko pitanja je li obdržavanje Mojsijeva Zakona obvezatno na spasenje, nastala je zbrka. Jedni su tvrdili jedno, drugi drugo, a svatko sebi pripisivao pravo na ispravnost vlastitog tumačenja – tvrdio da je u skladu s Božjom objavom, jer se u to svatko može uvjeriti jednostavnim uvidom, i da je njihova provjera ispravnija od opozicijske. Kako je spor razriješen? Upravo po ovom načelu koje je postavio Isus, stajališta su iznijeta pred sud Crkve odnosno apostola, koji su onda na temelju vlasti ključeva odlučili da Mojsijev Zakon nije obvezatan za spasenje. I mi tu odluku danas poštujemo.

Prema tome, mislim da nema spora – službeni učiteljski autoritet u Crkvi postoji jer Isus tako govori, a mi čitamo u Pismu, sastoji se od apostola, i njihovom je sudu podložan svaki kršćanin. I to zato, jer iza njihove vlasti stoji Isus, te smo im obvezni na poslušnost kao samome Isusu, odnosno nebeskom Ocu (Lk 10,16). Isto tako, u Pismu i spisima prvih kršćana čitamo da isti autoritet nasljeđuju biskupi, kako bi Crkva i dalje mogla vršiti svoju službu naviještanja istine. Te smo i tome autoritetu na jednak način obvezni na poslušnost.

I tu nema spora. Stoga je ključno pitanje ove naše rasprave – gdje je u adventista prisutan takav autoritet? Na čemu počiva vlast vaše Generalne konferencije – ima li ona uporište u apostolskom autoritetu koji je apostolima predao sam Isus, ili su ga sami sebi, bez ikakve ovlasti, preuzeli obični ljudi? Evo, puno si me dosad pitao, mislim da bi bilo u redu da konačno i ti odgovoriš na jedno pitanje.

I nemojmo se zavaravati – u vašim službenim doktrinama, upravo na temelju odlomka iz Matejeva evanđelja, stoji da Crkva posjeduje vlast izopćavati članove koji su neposlušni ili zastranili u nauku. Pitam – odakle takva vlast? Je li od Boga ili od čovjeka? Budući da se argumentira iz sv. Pisma, moraš dokazati da je ovo prvo. Jer, vlasti koju si čovjek prisvaja u ime Boga, veoma je jasno da se ne trebamo pokoravati.

Na povijesna pitanja odgovorit ću jednim podužim citatom:

„Međutim, iznad svega, kršćanski monoteizam je doživio uspjeh zbog toga, što se pokazao kao vrlo korisno oruđe za careve i vladare. Euzebije je pisao: 'Kao što postoji jedan Bog, tako postoji jedan kralj'...Svemoćni Bog koji zahtijeva potpunu odanost od strane svojih sljedbenika, prirodno se svidio Konstantinu i mnogim njegovim nasljednicima. Ne samo da se zadaća osiguravanja i održavanja jedinstva unutar postojećih granica carstva učinila lakšom, preuzimanjem na cijelom njegovom području jedne vjere u jednog Boga, nego je također ambicija da se unište suparničke političke moći i uspostavi svjetsko carstvo mogla biti legitimizirana i proširena kroz savez s ljubomornim Bogom vrhovne moći. Realizacija ove vizije nije bila lagana, i proći će mnogo godina prije nego što ujedinjena Crkva, izgrađena oko vjerovanja u svemogućeg Boga, ekskluzivističku moć odozgo, pridobije podršku čak većine kršćana...Jer nisu svi kršćani dali svoj pristanak na ovu verziju kršćanstva i nisu svi pogani (kako su kršćani zvali Rimljane koji se nisu obratili na njihovu vjeru) bili pridobijeni za nju...Verzija kršćanstva koja je eventualno trijumfirala u Rimskom carstvu nakon Konstantina mogla bi se zvati katoličko ('univerzalno') kršćanstvo. Oni koji su bili njezini zagovornici, poput Euzebija, opisuju ju jednostavno kao 'ortodoksiju'. Svaki drugi oblik kršćanstva oni su nazivali 'herezom', a heretici su, čak više nego pogani, bili njihovi zakleti neprijatelji. Prema Euzebijevoj verziji crkvene povijesti, ortodoksija je došla prva, a hereza je kasnije iznikla kao devijacija, ili kako on to naziva, 'inovacija'. Ustvari, stvari nisu tako jednostavne kako bi Euzebije htio da vjerujemo. 'Rana crkva' nije bila takva. Umjesto toga, ona je bila neuređen mix svih vrsta različitih religijskih i duhovnih grupa, od kojih su sve gledale unatrag na nadahnuće Isusa Krista, ali koje su tumačile Njegovu ostavštinu na različite načine i koje su konstruirale vrlo različite vrste 'crkve' u tom procesu. Među njima je bila i embrionalna Katolička crkva, koja će u konačnici pobijediti i uništiti svoje suparnike tako temeljito, da je u većini slučajeva naše znanje o njima jako oskudno i do njega dolazimo preko katoličkih objašnjavanja. Čak nam je i naše znanje o Isusu i o najranijim danima kršćanstva prenošeno kroz ovu tradiciju...Katoličko kršćanstvo je određivalo što bi trebalo biti uključeno u službeni kanon Novog zavjeta, a što bi trebalo biti izostavljeno. Na sličan način, ono je pokušavalo uništiti i izopćiti suparničke kršćanske spise, te ostaviti samo svoje vlastite izvještaje o prvim stoljećima kršćanske povijesti – poput Euzebijeve utjecajne Crkvene povijesti.“


(Linda Woodhead, An Introduction to Christianity, str. 10-11.)





Pitanje tumačenja Biblije:

Katolici uporno tvrde da je potrebno da postoje određeni ljudi s posebno velikom spoznajom, koji bi ostalim "smrtnicima" rastumačili Bibliju. Ovom filozofijom oni pokušavaju opravdati svoju doktrinu o apostolskom nasljeđu, o kojoj ništa ne nalazimo u Bibliji. Dakle, Katolici ne priznaju da Biblija samu sebe tumači, što dalje vodi do zaključka da Biblija nije vrhovni autoritet po pitanju vjere, nego da je Bog dao određenim ljudima veliku spoznaju, a ti ljudi trebaju tu spoznaju prenositi ostalima.



Ako se tebi ovo čini logičnim, meni se takvim ne čini. Zašto bi Bog uopće odlučio objaviti svoju volju ljudima kroz Bibliju, ako je mogao u svakom periodu u povijesti uvijek imati ljude koji su vjerodostojni "nasljednici", odnosno prenositelji Njegove istine? Zašto bi itko trebao istraživati Bibliju i proučavati ju, ako postoje ljudi koji će nam ju fino protumačiti, tako da će nam sve biti jasno?



Drugo, suština naše rasprave doista se nalazi u pitanju autoriteta. A ti mi ne možeš dokazati, koliko god se trudio, da je autoritet kojeg si ti prihvatio za vrhovni doista ispravan, te da je taj autoritet veći od autoriteta same Biblije. Zašto? Zato što je činjenica da se taj tvoj autoritet ne bavi samo tumačenjem Biblije. Taj autoritet sebi daje za pravo da dodaje neke istine Bibliji. Npr. pitanje Marijinog bezgrešnog začeća, trajnog djevičanstva, uznesenja, itd. - ništa od ovoga nigdje nećemo naći u Bibliji. Međutim, autoritet koji je za tebe vrhovni, tvrdi da se to u Bibliji može pronaći. Dakle, ako je to tumačenje Biblije, tada je doista tvrdnja da Biblija ne može potvrditi samu sebe istinita. Ali ono što Katolici rade nije samo tumačenje Biblije. Oni izmišljaju doktrine. To je činjenica. Oni tvrde da oni imaju pravo da to rade. Zašto imaju to pravo? Zato što oni tako kažu. Biblija nikome ne daje to pravo. Nigdje. Ti si naveo tekst iz 1 Tim 3:15. O kakvoj je ovdje "crkvi" riječ? Da li o Katoličkoj crkvi? Da li o nekoj čvrstoj crkvenoj organizaciji? I što to znači da je ona "stup i podloga istine"? Želi li Pavao reći da ta "crkva" ima pravo da određuje što je istina, a što nije? Ima li ta crkva pravo da nešto dodaje onome što je već do sada otkriveno u Božjem otkrivenju? Kažeš da samo u knjizi Otkrivenje Ivanovo piše da nitko ništa ne smije dodavati toj Božjoj objavi. Da li ti doista vjeruješ da se drugim biblijskim knjigama smije nešto dodavati i oduzimati? Katolička crkva se ponaša upravo tako, kao da je ona napisala Bibliju.



Biblija je posebno Božje otkrivenje, koje je On dao preko svojih proroka i apostola. Ne postoje spisi koji imaju veći autoritet, od biblijskih. Kad Pavao kaže vjernicima da su "nazidani na pravom temelju - na apostolima i prorocima", što to znači? Na čemu je tu naglasak? Je li naglasak na tome da postoji jedna jaka crkvena organizacija, koja je vrhovni autoritet po pitanju vjere, ili je naglasak na tome, da vjernici imaju za svoj vrhovni autoritet nešto što im je već otkriveno kroz apostole i proroke? Molim te, odgovori na ovo pitanje.



Ako postoji ikakav veći autoritet od apostola i proroka koji su pisali Bibliju, tada mi ga pokaži. Ali kako ćeš mi dokazati da je taj autoritet doista veći od biblijskog? Sigurno ćeš se jako puno truditi da mi dokažeš da on nije protiv biblijskog autoriteta, odnosno da se s njim ne sukobljava. Nakon toga ćeš vjerojatno početi dokazivati da se on čak jako dobro slaže s biblijskim autoritetom, odnosno da ga jako dobro tumači... Međutim, ako Biblija sama za sebe kaže da nam ne treba novo otkrivenje osim nje, a mi vjerujemo da je Biblija Božja riječ - zar onda stvar nije jasna?



Apostolsko nasljeđe je nešto što u Bibliji nigdje ne postoji.

Moram nažalost konstatirati da nisi odgovorio na većinu ključnih pitanja, te je iz toga razvidno da nema smisla detaljno komentirati svaki sporni navod kao što sam dosad činio, nego ću se pokušati sustavno osvrnuti na glavna pitanja koja tvore suštinu ove rasprave.

Što se tiče ovog povijesnog citata koji želi služiti legitimizaciji tvoje pozicije da je Katolička crkva nastala u 4. st., moram priznati da ni nakon nekoliko ponovnih iščitavanja nisam uspio pronaći gdje se nalaze argumenti u prilog takvoj tvrdnji, kao ni odgovor na pitanja koja sam postavio, a ključna su za određivanje stvarnog činjeničnog stanja. Ni na jedno od njih. Nisam upoznat s autoritetom koji stoji iza navedenog autora, ali iz ovog je posve jasno da se radi o ideološkom promatranju povijesti radi pokušaja opravdanja vlastite paradigme kršćanstva, ili još bolje – kompromitacije položaja Katoličke crkve, na kojim temeljima se nadahnjuje protestantizam od samih početaka. A sada ću nastojati objasniti i zašto je to tako.

Prvo, kreće se od temeljne pretpostavke da je dolaskom Konstantina učinjen prevrat u doktrinarnoj sferi kršćanstva, koje je navodno zapavši pod utjecaj poganstva – iskvareno, i nikad se više nije oporavilo. Što je potpuno krivo, a može se ispitati vrlo jednostavnim testom, čiji će nam odgovor bitno odrediti perspektivu i na ostala pitanja. Upitajmo se – što su to vjerovali kršćani prvih triju stoljeća, i u čemu se sastoji kasnija promjena? Koje su to nove i revolucionarne doktrine uvedene, i gdje primjećujemo konkretne sporove?

Pristaješ li, dakle, na prijedlog da zavirimo u spise prvih kršćana i uvjerimo se o kakvoj je vjeri riječ, odnosno pronalazimo li i ovdje prisutna katolička vjerovanja, ili su ona doista izum nekih kasnijih stoljeća? Mislim da će nam to veoma dobro rasvijetliti pravu pozadinu ove priče, te pokazati temelji li se iznešena ocjena na kakvim činjenicama ili je rezultat svjetonazora vlastitih denominacijskih okvira.

Drugo, ovdje se Euzebija Cezarejskog i njegovu Crkvenu povijest predstavlja u prilično negativnom svjetlu, pripisujući mu subjektivnost i navodno pristajanje uz određenu stranku. Budući da ovdje nedostaju detaljnija obrazloženja, otvara se vrlo široki spektar zaključaka zašto i protiv koga navodno piše, pa bih volio da mi to objasniš i poktrijepiš mjerodavnim činjenicama. Moram isto tako reći da je ovaj negativan spektar nepošten iz perspektive znanstvenosti, jer se bez ikakvih činjeničnih dokaza ocrnjuje čovjekov lik i djelo. I to iz ideološke pozadine, koja se ovdje veoma jasno očituje.

Zapravo, meni nije jasno uopće koje stranke postoje u cijeloj priči i volio bih da najprije razriješimo s tim pitanjem. Iz ovog ispada da su se neki protivili carevom obraćenju i legitimizaciji kršćanstva kao državne religije? I to ne bilo kako, nego u masovnim razmjerima? Ponovno – gdje su dokazi? Ovdje piše – uništeni su. Ma nemojte! Ljudi Božji, pa kao prvo mi danas iz djela kršćanskih autora možemo rekonstuirati kompletan doktrinarni sustav njihovih oponenata, i to mahom onih najljućih protivnika i heretika za koje je jasno da upadaju u očite kontradikcije s kršćanstvom. Manihejaca, montanista, gnostika različitih varijacija, o daljnjim trinitarnim zabludama, koje se upravo u to vrijeme javljaju da i ne govorimo. A drugo, nečemu što se navodno očituje u tako velikim razmjerima, i to na širokom prostoru od jednog do drugog kraja tadašnje ekumene, i još to u okvirima pravovjernog kršćanstva, ni svim silama ne može se zatrati trag. Uz ove činjenice, zbilja ne znam može li itko ozbiljan i realan upuštati se u prethodno navedene pretpostavke.

I zapravo – u čemu je problem da dojučer progonjena vjera dobiva svoju slobodu i legitimitet, a samim time i puno širi prostor za svoje spasenjsko poslanje? Svakako, nakon ovako iznenadnog obrata, zbog određene razine komfora opada revnost i uvlači se mlakost (isto kao što je slučaj s današnjom Crkvom nakon teških vremena komunističke represije), međutim to nije razlog da promatramo samo slabe točke, pridajući im k tome apsolutno značenje i promatrajući čitavu pojavu posve neutemeljeno u negativnom svjetlu, nego budemo i dalje sustavni i objektivni. Doista, Bog je i nakon toga podizao svoje vjerne sluge koji su pronosili svjetlo vjere u neznabožačke krajeve i podario Crkvi još veće mislioce koji su vođeni Duhom Svetim izlagali apostolsku vjeru i utvrđivali pravovjerje. Dovoljno je pogledati samo razvoj redovništva gdje su ljudi masovno tragali za svetošću života i daljnji razvoj teološke misli te postati potpuno uvjeren u to. Tako da je ovako jednostrano prikazivanje postkonstantinovske povijesti potpuno nepošteno, štoviše i pogrešno s obzirom na zaključke koji često proizlaze iz njega.

Još bih se samo osvrnuo:

'Rana crkva' nije bila takva. Umjesto toga, ona je bila neuređen mix svih vrsta različitih religijskih i duhovnih grupa, od kojih su sve gledale unatrag na nadahnuće Isusa Krista, ali koje su tumačile Njegovu ostavštinu na različite načine i koje su konstruirale vrlo različite vrste 'crkve' u tom procesu.

Često se ovako nedefiniranim i višeznačnim formulacijama nastoji svjesno otvarati prostor za veoma široki spektar mogućih zaključaka, stoga mislim da bi trebalo ovu izjavu malo preformulirati. Doslovce, ovdje piše da kršćanstvo 2. i 3. st. nije bilo ujedinjeno i jedinstveno nego sastavljeno od međusobno odijeljenih i institucionalno nepovezanih lokalnih zajednica, od kojih je svaka na neki način činila svojstveni skup vjerovanja. Ako ćemo bit malo pažljiviji ovdje izravno vidimo nastojanje za projekcijom denominacijskog sustava karakterističnog protestantizmu na prvo kršćanstvo, uz veoma jasnu namjeru – apologetiku neobranjivog, odnosno doktrinarne konfuzije i razjedinjenosti protestantizma, izravno suprotnog Božjoj riječi (Iv 10,16; Rim 15, 5-6; 1 Kor 1,10; 10,17; Ef 4, 2-6) te naravno kompromitacije položaja Katoličke crkve koja Isusov poziv na jedinstvo vjerno slijedi i čuva od Pedesetnice do dana današnjeg.

Međutim, što ovakva tvrdnja pretpostavlja kako bi je se uopće moglo uzeti kao vrijednu razmatranja? Pogledajmo najprije faktično stanje apostolskog vremena. Kada apostoli pišu svoje poslanice međusobno udaljenim i, u određenoj mjeri autonomnim mjesnim crkvama, Crkva je jedinstvena i ujedinjena. Znamo i oko koje instance – to su apostoli i proroci, na kojima je Crkva sagrađena (Ef 2,20), u pogledu pastirskog autoriteta, a u duhovnim stvarima, znakovi jedinstva koji povezuju i ujedinjuju svaku zajednicu i svakog kršćanina u jedno tijelo jesu – zajedničko krštenje, euharistija, i vjera. Isto tako, znamo da je glas apostola autoritaran za svaki aspekt vjerskog i ćudorednog života, po vlasti koju im je sam Isus predao.

Znamo i to, da su istu vlast upravljanja i naučavanja apostoli predali posebnim službenicima koje su u tu svrhu postavili – biskupima, da uz pomoć prezbitera i đakona pasu povjereno im stado. Dakle, Crkva je u toj točci ujedinjena. Na jednaki način, i u istome smislu, mi vidimo da je ona ujedinjena i neposredno nakon smrti apostola. Po čemu to vidimo? Prije svega, iz činjenice da je zadržano postojeće stanje te se nije dogodila nikakva revolucionarna promjena, i drugo, iz samih spisa apostolskih otaca. Kada Ignacije Antiohijski piše svoje poslanice crkvama u Rimu, Smirni, Efezu, Filadelfiji itd., on ne piše nekakvim posebnim denominacijama, nego kršćanima koji su na jednak način ujedinjeni u istoj vjeri i sakramentima, te službenoj vlasti kao kolegiju koji su apostoli postavili da upravlja Crkvom. Kada Polikarp piše svoju poslanicu Filipljanima, na jednak način piše kršćanima iste Crkve. Kada papa Klement Korinćane upućuje da vrate smijenjeno im vodstvo, isto tako piše istoj Crkvi koja je ujedinjena u sakramentima i vjeri. Isto tako i papa Viktor kada zapovijeda maloazijskim crkvama da se pokore njegovoj odluci o slavljenju Uskrsa itditd., primjere možemo nabrajati još prilično dugo, ali mislim da je poanta jasna. Dakle, mi iz spisa prvih kršćana imamo dokaze da je Crkva ujedinjena na jednak način kako je bilo u apostolsko doba. Na aspekt se vlasti, kao što se može vidjeti u izvori koji sam prethodno naveo, stavlja veoma velik naglasak, tako da Tertulijan i Irenej primjerice upravo u tome vide nedostatak gnostika koji ne mogu pokazati legitimnog predstavnika Crkve – biskupa, nasljednika apostola. Dok ih, naprotiv, oni poimence znaju, i mogu navesti povijesni slijed nasljedstva službe, od Rima pa nadalje. I time smo, veoma jasno, upravo iz povijesno mjerodavnih spisa, dokazali jedinstvo Crkve nakon apostola.

Prema tome, sada je situacija ovakva. Ti tvrdiš da je u nekom trenutku Crkva otpala, ili se dogodio raskol, te Crkva 4. st. više nije identična onoj u vrijeme apostolskih otaca, odnosno Ireneja i Tertulijana.. I stoga ponavljam prethodno postavljeno pitanje – u kojem se trenutku to dogodilo? Možeš li uperiti prstom i reći – evo, ovo i ove godine, došao je taj i taj, uzurpirao sebi apostolski autoritet, i od njega je potekla Katolička crkva? Samo odgovor na ovo jednostavno pitanje, u kojem je sadržana sva mudrost našeg povlačenja oko tvoje teorije konstantinovskog obrata.

Zapravo, nisam siguran je li postavljanje ovog pitanja uopće bilo potrebno, jer ja mogu dokazati vlastitu poziciju, i to na prilično jednostavan način. Poput Ireneja, zbunit ću sve one koji zbog samodopadnosti ili loše namisli skupljaju drugdje nego je Gospodin odredio, i jednostavno ukazati na nasljedstvo rimskih biskupa od sv. Petra, Stijene Crkve kojemu je Isus predao ključeve kraljevstva nebeskog:

http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_popes

Eto, kao što vidimo, Katolička crkva je ipak utemeljena na Stijeni i vrata je paklena neće nadvladati, ma koliko se netko ne slagao s ovim proročanstvom. Jer ono ne potječe od čovjeka, već Sina Božjega kojemu ipak vjerujemo da nas neće prevariti.

Što se tiče pitanja tumačenja Biblije, budući da vidimo kako je doktrina o apostolskom nasljeđu utemeljena na Božjoj riječi, predaji Crkve i unutarnjoj logici stvari, to znači da je Crkva još uvijek taj stup i uporište istine, koji vlašću ključeva kraljevstva nebeskog vrši puninu autoriteta upravljanja i naučavanja, te ne može zastraniti od pravog nauka. I to ponavljam, ne zato jer bi se radilo o nekoj našoj pretpostavci, nego izričitom nauku Božje riječi – kojoj, želimo li biti dosljedni sami sebi i nazivati se kršćanima, trebamo vjerovati u potpunosti. Svakoj riječi, i ne zanemarivati za denominacijsku doktrinu nepoćudne dijelove.

Što se tiče uobičajene parole o dodavanju/ oduzimanju Bibliji i doktrinama koje nisu u knjigama sv. Pisma eksplicitno definirane, ne mogu drugo a ne ponovno pozvati da mi predočiš argumente o valjanost vaše teorije ''Sola Scriptura'', na koju se dosad gotovo uopće nisi osvrnuo. Dakle, pitam – čime se može dokazati da je Biblija u protestantskom kanonu jedino i isključivo mjerilo vjere, na način da nema nijednog drugog spisa ili sadržaja izvan toga koji bi bio mjerodavan za kršćansku doktrinu? Bilo kako – logikom razuma, vjerom prvih kršćana i značajkama povijesti objave, Biblijom samom naposljetku? Evo, mislim da imaš poprilično prostora za manevar, i zanima me čime možeš opravdati ovu temeljnu postavku protestantizma. A u slučaju da ne možeš – vjerujem da si svjestan što to znači.

Ovo pitanje uglavnom pokriva bit cijele naše rasprave. Kažem, nema smisla replicirati na pojedinačne navode jer u koncu uvijek dolazimo do ove pretpostavke, koju je opet potrebno razjasniti da bi se rasprava mogla odvijati na valjanim temeljima. Samo bih se još osvrnuo:

Katolička crkva se ponaša upravo tako, kao da je ona napisala Bibliju.

Naravno da je Katolička crkva napisala Bibliju! Pa o tom čitavo vrijeme pričamo

I ne samo to – Katolička crkva vlašću ključeva kraljevstva nebeskog utvrdila je i biblijski kanon, tako da mi katolici s punim povjerenjem u Božju riječ možemo ustvrditi:

''Ja sam siguran da su ovi spisi nadahnuti''

…dok se vi, nažalost, može pouzdati samo u umne sposobnosti običnog čovjeka, koji je sebi prisvojio pravo da odlučuje o tom pitanju. I ne samo to, nego i pravo da tvrdi kako izvan njegovog kanona nema više nikakvog nadahnuća koje bi bilo mjerodavno za utvrđivanje božanske istine. Dakle, prilično smjeli zaključci za jednog smrtnika, no eto, ako vas zadovoljava da gradite spasenje na ovakvim temeljima, ja nisam tu da sudim.

Naime, mi znamo da su apostoli pripadali istom hijerarhijski uređenom Božjem narodu, i da je isti onaj sv. Petar, kao apostolski prvak sa vlašću ključeva kraljevstva nebeskog, prethodnik pape Benedikta. Dok vi, nažalost, ne možete ukazati na takvu poveznicu. I ne samo to – ja doista mogu uperiti prstom i reći – evo, ovaj si je čovjek, u točno određenom trenutku, nezakonito prisvojio vlast da odlučuje u ime Božje o pravovjernosti nauka te se, prema tome, njegova doktrina zasniva samo na snazi uma:

http://www.scripturecatholic.com/history.html

Nažalost, za mene to nije dovoljno kako bih se uvjerio da baš na takvim temeljima trebam graditi svoju vjeru. Nego, radije se obraćam onoj Crkvi koja mi može pružiti takvu sigurnost – a ima li veće sigurnosti od Božjeg obećanja da će ostati s Crkvom sve do konca vremena?