Q - izgubljeno evandjelje
Poznata evandjelja su se pocela pojavljivati tijekom drugog dijela prvog stoljeca. Markovo evandjelje je napisano sedamdesetih godina, Matejevo za vrijeme osamdesetih, Ivanovo devedesetih, a Lukino tek pocetkom drugog stoljeca. Ta evandjelja kombinirala su mit zrtvovanja iz kulta o Kristu sa sjecanjima o Isusu, kako su ona bila sacuvana unutar razlicitih pokreta koji su ga slavili.
Osim ovih zapisanih evandjelja postojala su i tako zvana narativna evandjelja za koja su povijesnicari smatrali da nikada nisu postojala u pisanom obliku, pa ih nisu ni trazili. Ideja o tim narativnim evandjeljima pojavila se za vrijeme istrazivanja starosti pojedinih poznatih evandjelja Novog zavijeta. Usporedjujuci poznata evandjelja povijesnicari su uocili dvije vrste korespondencije. Prva od njih je bila cinjenica da se evandjelja po Mateju i Luki podudaraju samo unutar dijelova gdje prate radnju izlozenu u Markovom evandjelju. Iz toga su zakljucili da je Markovo evandjelje nastalo najranije i da je posluzilo kao model za stvaranje onih Matejovih i Lukinih.
Od ove prve korespodencije mozda je jos zanimljivija ona druga. Matejevo i Lukino evandjelje sadrzi i mnostvo Isusovih izreka koje se ne mogu pronaci kod Marka, a koje se medjusobno podudaraju.Iz tog razloga povijesnicari su zakljucili kako su Matej i Luka uz Markovo evandjelje koristili i neki drugi pisani dokument. Taj dokument su nazvali Q, sto je skracenica od Quelle, sto u prijevodu s njemackog znaci "izvor". Razlog za to lezi u tome sto su mislili kako je taj dokument bio posluzio samo kao izvornik za nastajanje Matejovih i Lukinih Evandjelja, a da nije egzistirao kao posebno evandjelje. Kasnijim proucavanjem na svjetlo dana je izasla sasvim opravdana pretpostavka da se radilo o samostalnoj knjizi. Nakon gotovo 1800 godina bili smo konacno u prilici vidjeti kako se ponovno otkriva pisani materijal koji su koristili prvi Isusovi sljedbenici. Rijec je doslovce o petom, izgubljenom evandjelju.
Najzanimljivija cinjenica o ljudima koji su koristili evandjelje Q je da oni u nisu bili krscani. Oni Isusa nisu smatrali mesijom ili Kristom, niti su njegova ucenja dozivljavali kao nesto sto se protivi judaizmu. Isusovu smrt nisu proglasavali bozanskim, tragicnim ili spasonosnim dogadjajem. Isto tako nisu ni pomisljali da je on uskrsnuo iz mrtvih kako bi kasnije vladao transformiranim svijetom. Kako proizlazi iz tekstova koji sacinjavaju evandjelje Q, Isusovi sljedbenici njega su smatrali prije svega uciteljem cija su ucenja omogucavala ispunjavajuci zivot unutar teskih vremena. Iz tog razloga oni se nisu okupljali kako bi stovali Isusovo ime, zazivali ga bogom, ili odrzavali sjecanje na njega kroz molitve i rituale. Oni nisu od Isusa stvarali kult poput onog koji se kasnije uspostavio medju zajednicama na koje je utjecao Pavle. Ljudi koji su koristili evandjelje Q nisu bili krscani, nego su jednostavno bili Isusov narod.
Ovakvi nalazi povjesnicara u mnogo cemu narusavaju konvencionalnu sliku o nastanku krscanstva. Popularna verzija zasnovana je na slici Isusa koju opisuju poznata evandjelja, Isusa kao zidovskog mesije koji je dosao da izvrsi reformu judaizma. On je protuslovio Farizejima i pozivao ljude na pokajanje, uceci pri tome svoje ucenika da postanu vodje u Kraljevstvu bozjem. Marsirao je Jeruzalemom i proricao unistenje hrama, da bi kasnije bio razapet, sto je konacno oznacilo konflikt apokaliptickih i kozmickih proporcija izmedju Zidova i Bozjih planova.
Nicega od toga nema u Q evandjelju. U njemu nema ni spomena o odabranoj grupi ucenika, nikakvog programa reforme religije ili politike judaizma. Isto tako tu nema ni opisa sukobljavanja s autoritetima u Jeruzalemu, bas kao sto nije spomenuti niti bilo kakva prva Crkva u Jeruzalemu. Ljudi koji su koristili evandjelje Q jednostavno nisu sebe dozivljavali kao neke odabrane zidovske misionare. Oni nisu bili tu da promjene ovaj svijet niti da pokrenu neku novu religiju.
Igor Ognjenovic (Svjetlost)
Poznata evandjelja su se pocela pojavljivati tijekom drugog dijela prvog stoljeca. Markovo evandjelje je napisano sedamdesetih godina, Matejevo za vrijeme osamdesetih, Ivanovo devedesetih, a Lukino tek pocetkom drugog stoljeca. Ta evandjelja kombinirala su mit zrtvovanja iz kulta o Kristu sa sjecanjima o Isusu, kako su ona bila sacuvana unutar razlicitih pokreta koji su ga slavili.
Osim ovih zapisanih evandjelja postojala su i tako zvana narativna evandjelja za koja su povijesnicari smatrali da nikada nisu postojala u pisanom obliku, pa ih nisu ni trazili. Ideja o tim narativnim evandjeljima pojavila se za vrijeme istrazivanja starosti pojedinih poznatih evandjelja Novog zavijeta. Usporedjujuci poznata evandjelja povijesnicari su uocili dvije vrste korespondencije. Prva od njih je bila cinjenica da se evandjelja po Mateju i Luki podudaraju samo unutar dijelova gdje prate radnju izlozenu u Markovom evandjelju. Iz toga su zakljucili da je Markovo evandjelje nastalo najranije i da je posluzilo kao model za stvaranje onih Matejovih i Lukinih.
Od ove prve korespodencije mozda je jos zanimljivija ona druga. Matejevo i Lukino evandjelje sadrzi i mnostvo Isusovih izreka koje se ne mogu pronaci kod Marka, a koje se medjusobno podudaraju.Iz tog razloga povijesnicari su zakljucili kako su Matej i Luka uz Markovo evandjelje koristili i neki drugi pisani dokument. Taj dokument su nazvali Q, sto je skracenica od Quelle, sto u prijevodu s njemackog znaci "izvor". Razlog za to lezi u tome sto su mislili kako je taj dokument bio posluzio samo kao izvornik za nastajanje Matejovih i Lukinih Evandjelja, a da nije egzistirao kao posebno evandjelje. Kasnijim proucavanjem na svjetlo dana je izasla sasvim opravdana pretpostavka da se radilo o samostalnoj knjizi. Nakon gotovo 1800 godina bili smo konacno u prilici vidjeti kako se ponovno otkriva pisani materijal koji su koristili prvi Isusovi sljedbenici. Rijec je doslovce o petom, izgubljenom evandjelju.
Najzanimljivija cinjenica o ljudima koji su koristili evandjelje Q je da oni u nisu bili krscani. Oni Isusa nisu smatrali mesijom ili Kristom, niti su njegova ucenja dozivljavali kao nesto sto se protivi judaizmu. Isusovu smrt nisu proglasavali bozanskim, tragicnim ili spasonosnim dogadjajem. Isto tako nisu ni pomisljali da je on uskrsnuo iz mrtvih kako bi kasnije vladao transformiranim svijetom. Kako proizlazi iz tekstova koji sacinjavaju evandjelje Q, Isusovi sljedbenici njega su smatrali prije svega uciteljem cija su ucenja omogucavala ispunjavajuci zivot unutar teskih vremena. Iz tog razloga oni se nisu okupljali kako bi stovali Isusovo ime, zazivali ga bogom, ili odrzavali sjecanje na njega kroz molitve i rituale. Oni nisu od Isusa stvarali kult poput onog koji se kasnije uspostavio medju zajednicama na koje je utjecao Pavle. Ljudi koji su koristili evandjelje Q nisu bili krscani, nego su jednostavno bili Isusov narod.
Ovakvi nalazi povjesnicara u mnogo cemu narusavaju konvencionalnu sliku o nastanku krscanstva. Popularna verzija zasnovana je na slici Isusa koju opisuju poznata evandjelja, Isusa kao zidovskog mesije koji je dosao da izvrsi reformu judaizma. On je protuslovio Farizejima i pozivao ljude na pokajanje, uceci pri tome svoje ucenika da postanu vodje u Kraljevstvu bozjem. Marsirao je Jeruzalemom i proricao unistenje hrama, da bi kasnije bio razapet, sto je konacno oznacilo konflikt apokaliptickih i kozmickih proporcija izmedju Zidova i Bozjih planova.
Nicega od toga nema u Q evandjelju. U njemu nema ni spomena o odabranoj grupi ucenika, nikakvog programa reforme religije ili politike judaizma. Isto tako tu nema ni opisa sukobljavanja s autoritetima u Jeruzalemu, bas kao sto nije spomenuti niti bilo kakva prva Crkva u Jeruzalemu. Ljudi koji su koristili evandjelje Q jednostavno nisu sebe dozivljavali kao neke odabrane zidovske misionare. Oni nisu bili tu da promjene ovaj svijet niti da pokrenu neku novu religiju.
Igor Ognjenovic (Svjetlost)
