Većina ljudi nikada nije razmišljala da su religioznost i duhovnost pojmovi koji govore o različitom. Ali kada počnemo dublje istraživati Bibliju, tada možemo uočiti jasnu razliku između ova dva pojma, između ove dvije pobožnosti.
"Religiozna pobožnost" označava čovjeka koji prihvaća da Bog postoji, ali nema povjerenje u Njega. Možemo reći da religiozan čovjek vjeruje "u Boga", ali on ne vjeruje "Bogu". On prihvaća Božje postojanje, prihvaća da je Bog stvorio svijet, da je Isus Krist bio na zemlji, da je razapet na križu. Ali, istovremeno ne vjeruje Bogu kada nešto zahtijeva od njega: "promijeni svoj način razmišljanja", "ne oslanjaj se na svoj razum", "ne vjeruj svojim emocijama više nego Bogu", "čvrsto se osloni na Božja obečanja", "ne oslanjaj se na svoja djela, nego na Božju milost", "ostavi svaki grijeh da bi bio sretan" ... Tada pokazuje da je unatoč svojoj pobožnosti – neposlušan Bogu!
Religiozan čovjek više vjeruje sebi – svojim emocijama, religioznim doživljajima, životnom iskustvu – nego Bogu. A povjerenje u svoje emocije, proglašava vjerom u Boga.
"Duhovna pobožnost" prihvaća Božje postojanje, ali istovremeno pokazuje povjerenje prema Boga, Njegovoj riječ, Njegovim obećanjima. Sve što Bog zahtijeva, duhovan čovjek i čini. On vjeruje više Bogu, nego sebi i svojim emocijama. On živi poslušno Bogu! Spoznao je svoju nemoć u borbi s grijehom, pa se potpuno pouzdaje u Isusa Krista kao svog Spasitelja. Spoznao je da Bog zahtijeva bezgrešan život, pa tako i živi. Duhovna pobožnost rezultira životom slobodnim od grijeha!
"Biti religiozan" znači pripadati nekoj religijskoj skupini ili organizaciji koja ne zahtijeva promjenu grešnog srca i njegovih grešnih motiva. Organizacije zahtijevaju određeno ponašanje i bespogovornu poslušnost iracionalnim dogmama (crkvenim vjerovanjima). Religioznost je plod pokornosti ljudskom autoritetu.
Religiozan čovjek ne želi ostaviti grijeh, već se želi osloboditi njegovih posljedica.
Religiozan se postaje tako što roditelji priključuju osobu (dok je još dijete) religioznoj zajednici kojoj sami pripadaju, tako da to nije čin samostalne odluke (poput novorođenja).
Duhovnost je vrsta pobožnosti koja nastaje kao rezultat djelovanja Svetog Duha. Ona donosi unutrašnju promjenu u čovjekov život, tako da ga oslobađa ropstva grešnoj naravi i osposobljava za novi život gez grijeha. Duhovnost nije plod ljudskog, već isključivo Božjeg djelovanja. Ona podrazumijeva vodstvo Božjeg Duha u životu, u razumjevanju Božje objave i u obnovi karaktara. Što je rođeno od Duha, to je duh(ovnost)!!! (Ivan 3,6)
Svatko od nas se rodio kao religiozno biće. Takvi ostajemo cijelog svog života, ukoliko se ne susretnemo s Bogom, i pri tom susretu Mu se ne pokorimo. Da bi smo izbjegli osobni susret sa Bogom, mnoge religije nude nam susret sa grešnim čovjekom (svećenikom, propovjednikom, guruom, duhovnim trenerom), kao i sa religijskim predmetima – idolima (slikama, kipovima, relikvijama, "svetim" predmetima). Sve to je beskorisno, jer ne može zadovoljiti naše duhovne potrebe (pomirenje s Bogom i život bez grijeha), pa čovjek i dalje ostaje u neprijateljstvu s Bogom. Da bi smo zadovoljili naše duhovne potrebe - treba nam susret sa Bogom koji će rezultirati novorođenjem (i početkom duhovnosti)!!!