Što je duhovnost?

Sestre i braćo, potaknuta sam pisanjem na forumu da otvorim topik: što je duhovnost.

Što mislite, što je duhovnost? Molim vas vaša osobna mišljenja. Kako vi mislite da izgleda biti duhovan? Koja su obilježja duhovnosti?

Znači, nećemo stavljati tuđe tekstove, nego vlastitu misao. Pa da malo vidimo, tko smo, što smo....

Evo recimo kad se u potpunosti pouzdaješ u Boga a ne u ljude.To mislim na sve aspekte života pa i one najmanje.Čisto pouzdanje i vjera kao dječija,e to Gospod voli znam iz iskustva.Onda recimo sličnos Kristu ta blagost i ljubav koja dotiće druge.Više si duhovan kad shvatiš da to zapravo nisi,i onda kreće proces mjenjanja u Kristov lik.Iz nevolje u pobjedu.

Smijem li proširiti pitanje? Da diskutiramo u čemu se razlikuju duhovnost i religioznost? Mnogima je to isto. Da li je???

simply je napisao/la:

Smijem li proširiti pitanje? Da diskutiramo u čemu se razlikuju duhovnost i religioznost? Mnogima je to isto. Da li je???

Velika je razlika između duhovnosti i religioznosti.No poradimo na svojoj duhovnosti to ostaje za vječnost ,a ovo izvanjsko će izgorjeti pa kako god ono bilo.

simply je napisao/la:

Smijem li proširiti pitanje? Da diskutiramo u čemu se razlikuju duhovnost i religioznost? Mnogima je to isto. Da li je???

DAAAA, proširi pitanje, ja sam ga već proširila u sebi, vršim giljotinu, pa oživim, pa opet umrem, pa se dignem, pa pipam, pa tražim, pa kukam i molim, pa osvanem, vuče i gura me k Bogu nešto duboko, istinsko, ne mogu se zadovoljiti površinskim tumačenjem kršćanskim, ne ubij, ne ukradi pa si duhovan...a misli, osjećaji, sve to treba uvesti u novi ustav Neba, u Kristov teritorij...

religija je: vjerovanje u nadnaravno, religija je oruđe,alatka da se dođe do Boga, no da li biti religiozan znači biti kršćanin?

A Bog? Tko je Bog? Tko smo mi? Da li je Bog duhovan ili religiozan?

E ja mislim da je duhovnost uska veza sa Bogom i istinska vera u Njega!

Bravo! Drago mi je da znamo kako religioznost i duhovnost nisu isto. Evo kako sam ja to razumio:

Religije su ljudska tvorevina. Religije nastaju u društvenim uređenjima i one su obilježene nacionalnim, kulturnim, društvenim obilježjima, kao i obilježjima mentaliteta dotičnog društva. Religije su ljudska tvorevina!

Za razliku od njih, duhovnost je Božje djelo! Duhovnost je moguća samo onda kada Sveti Duh počne svoje djelo u čovjeku! Bez Svetog Duha nema duhovnosti. "Što je rođeno od Duha, duh(ovnost) je! (Ivan 3,6 )

U čemu je ključna razlika između religioznosti i duhovnosti? U tome što religioznost ne donosi slobodu od grijeha, nego je čovjek pobožno biće - ali i dalje ostaje rob svoje grešne naravi. Grijeh i dalje vlada nad njim, a on misli da je Kristov zato što propada nekoj crkvi. Nažalost, to je katastrofalna zabluda! "Tko god ostaje u grijehu, Njega nije vidio ni upoznao" (1. Ivanova 3,6 )

S druge strane, duhovnost je vrsta pobožnosti koja nastaje djelovanjem Svetog Duha. Ona donosi unutrašnje promjene u čovjeka, od kojih je najznačajnija da se u njemu rađa nova narav koja nije više rob grijeha!!! Duhovnost osposobljava čovjeka da živi novi životom bez grijeha!!! "A sada dok služite Bogu, pošto ste oslobođeni od grijeha, imate za rod posvećenje, a za svršetak vječni život"!!! To je pravo kršćanstvo, to je pobjedonosan život u Kristu!!!

Pobožnost koja je plod ljudske pobožnosti - je religioznost!!!

Što je rođeno od Duha, to je duh(ovnost)!!!

Duhovnost je prirodno i spontano življenje Božjih zakona, kada ti ne trebaju propisi niti regule da bi bio moralan, živjeti u skladu s Božjom voljom, kada Volju Očevu vidiš kao svoju.

Religioznost je imitacija duhovnosti i brijanje na duhovnost drugih osoba.

Mali princ je napisao/la:

Duhovnost je prirodno i spontano življenje Božjih zakona, kada ti ne trebaju propisi niti regule da bi bio moralan, živjeti u skladu s Božjom voljom, kada Volju Očevu vidiš kao svoju.

Poštovani prinče! Drago mi je da možemo izmjenjivati svoja razumjevanja duhovnosti. Nadam se da ukoliko imamo drugačija gledišta i razumjevanja tih pojmova neće biti ljutnje. Evo kako bih odgovorio na ono što si napisao:

Tvrdiš da je duhovnost nešto spontano i prirodno za čovjeka. Ja sam kroz proučavanje Biblije naučio upravo suprotno: Nakon pada u grijeh došlo je do velikih promjena. Adam koji je stvoren na Božju sliku (Postanak 1,27) padom u grijeh je izgubio Božje obličje, a to prokletstvo je prenio i na sve svoje potomstvo. Zato se Adamova djeca više ne rađaju po Božjem obličju, nego po obličju grešnog Adama!!! (Postanak 5,3)

Od tada svi ljudi, svi mi, rađamo se kao Božji neprijatelji, kao grešnici, jer je naša narav grešna. Čovjek nije biće koje je dobro u svojoj suštini, nego koje je zlo: "Nema pravedna ni samo jednoga, nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranilli, zajedno se pokvarili. Nema ni jednog jedinog koji čini dobro" (Rimljanima 3,9-12 ).

Budući da je dubina našeg bića zla, loša, pokvarena - nama je prirodno i spontano činiti zlo, a ne dobro. Nama je prirodno i spontano biti religiozan, a ne duhovan! Sve ono što Božja riječ zabranjuje čovjeku je "u krvi": samopravednost, sebičnost, oholost, samovolja, pohlepa, bezobzirnost, mržnja, ubojstva, krađa, idolopoklonstvo, požuda ...

Dokaz da smo religiozni, a ne duhovni nalazi se u činjenici da od Boga bježimo u religije. Bog zahtjeva da ostavimo grijeh, a mi tražimo religije koje će nam omogučiti izgovor za grijeh. Bog kaže: "Ne gradi sebi kipove i slike ničega!!!" a mi se ponosimo što pripadamo crkvama koje su pune "kršćanskih" kipova i slika (kao da je manji grijeh ako se klanjam Isusovom kipu, nego kipu Nimroda, Baala, Mordoka, Zeusa ...). Da smo duhovni - onda bi u nama bio Božji Duh koji bi odbacivao svaki kip, svaki religiozni (materijalni) predmet (križeve, krunice, raspela, amajlije, relikvijare, ...) a svoje pouzdanje bi smo stavili u osobu - Krista.

Dalje pišeš da ti nisu potrebni propisi, regule da bi bio moralan. Upravo suprotno: bez propisa i pravila nema niti morala. Tek kršenje pravila, zakona, načela - nastaje grijeh: "Ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu, jer ne bih upoznao požudu da Zakon nije rekao: "Ne poželi". A grijeh uhvativši zgodu, proizvede pomoću zapovijedi svaku vrstu požuda u meni. Bez Zakona, naime, grijeh nije djelatan!" (Rimljanima 7,7.8. )

Ukoliko nema nekog zakona koji nešto zabranjuje, tada nema niti prekršaja, niti grijeha. Tada svako zlo postaje moralno. Tada ubiti, ukrasti - nije grijeh, jer nema pravila, propisa, Zakona - koji bi ga definirao kao grijeh. Da bi postojalo ono što je moralno - mora postojati jasan kriterij dobrote - a to je Božji moralni zakon (ili Deset zapovijedi). Grijeh nastaje upravo prekršajem Moralnog zakona (ne samo slova tog Zakona, već i njegovog smisla, njegovog duha: nije grijeh samo ubiti, već je grijeh već i mrziti)

Bez Božjeg moralnog zakona, nema ni grijeha!!!

Mali princ je napisao/la:

Duhovnost je prirodno i spontano življenje Božjih zakona, kada ti ne trebaju propisi niti regule da bi bio moralan, živjeti u skladu s Božjom voljom, kada Volju Očevu vidiš kao svoju.

Religioznost je imitacija duhovnosti i brijanje na duhovnost drugih osoba.

Stari, fino si to rekao, jako lijepo. Samo bih te još malo htio nadopuniti: molim te pročitaj moj post pod topicom "ljubav i sloboda", pod teologijom... Da vidiš malo i drugu stranu svega toga...da imamo jedan izbalansirani stav, kužiš me?

Simply, ti me simply nerazumiješ.

Napisao si: Tvrdiš da je duhovnost nešto spontano i prirodno za čovjeka.

Ne, ja to ne tvrdim simply. To je tvoja logička pogreška u zaključivanju.

Nadalje, govoriš da treba zakon da bi čovjek bio moralan. To stoji za onoga kome je pogled uperen u zemlju, a onome kome je pogled ka nebu, njega ne treba batinati i siliti da gleda u nebo, jer već gleda...

Justin je napisao/la:

Stari, fino si to rekao, jako lijepo. Samo bih te još malo htio nadopuniti: molim te pročitaj moj post pod topicom "ljubav i sloboda", pod teologijom... Da vidiš malo i drugu stranu svega toga...da imamo jedan izbalansirani stav, kužiš me?

ZAKON BOŽJI JE ZAKON SLOBODE! AKO GA VRŠIMO, ŽIVJET ĆEMO!

Slažem se bez zadrške s cijelim napisanim tekstom. Ljudi često Zakon doživljavaju kao muku i nešto si misle da im je Bog dao težak teret, a kad malo shvate tada znaju da je "breme lagano, a križ sladak"(tako nekako, ne znam citat na pamet)

Poštovani prinče!

Drago mi je da izmjenjujemo svoja razumjevanja. Doista ne mislim da te nisam razumio u predhodnim postovima. Ti izlažeš da nam nije potreban nekakav Zakon onda kada živimo spontano i prirodno u skladu s Božjom voljom. A svaki pomisao na nekakv Zakon, propis, pravilo - za tebe je zemaljsko. Biblija tvrdi drugačije.

Ja sam opisao da je grešnom čovjeku nemoguće živjeti u spontanom i prirodnom vršenju Božje volje - kada mu je srce grešno. Njegovim bićem vlada grijeh, a srcem vladaju grešni poticaji (motivi, pobude). Sve što njega potiče na bilo kakvo djelo, pa tako i na ona koja su sama po sebi dobra - ta djela su pred Bogom bezvrjedna jer su potaknuta grijehom, a ne ljubavlju. Grešnik nema u sebi ljubavi, pa ne može ni činiti djela ljubavi.

A što se tiče pravila, propisa i zapovijedi - vidim da si za njih zatvorio sva vrata u svojoj pobožnosti. Ja ne mogu tvrditi drugačije, jer poslanica Rimljanima jasno govori o tome da ukoliko nema Božjeg zakona, propisa, pravila, zapovijedi, načela - tada nema niti grijeha, jer je grijeh upravo prekršaj Božjeg zakona, načela, propisa. Ukoliko ne postoji pravilo koje se može prekršiti, tada nema niti prekršaja. A u tom slučaju nema nićega što bi ubojstvo, krađu, nemoral, požudu, pohlepu, samopravednost - predstavilo kao grijeh!!! Upravo postojanje Božje zabrane tih stvari - čini ih grijehom. Siguran sam da ti smatraš ubojstvo grijehom. Ali postavlja se pitanje na osnovu kojih kriterija nešto jest grijeh, a nešto nije grijeh? Koji je kriterij dobrote, pravednosti, istine, poslušnosti, ljubavi?

Kada tvrdimo da nam ne trebaju Božji propisi, tada mi ljudi obično postavljamo kao kriterij dobra i zla - sebe. "Ja mislim da je to dobro", "osjećam da radim ispravno", "uvjeren sam da si krivo napravio"!?!?!? Tada mi postavljamo sebe (svoje mišljenje, svoje osjećaje, svoja uvjerenja) kao kriterij dobra i zla. A budući da smo Adamovim padom u grijeh izgubili Božje obličje - naša narav, naša priroda je grešna, buntovna, neposlušna, samovoljna prema Bogu i njegovim kriterijima dobra. Naši kriterij dobrote su vrlo subjektivni i proizlaze iz naše grešne naravi. Svaki zločinac o sebi ima lijepo mišljenje, jer se mjeri subjektivnim mjerilom - svojim mišljenjem. Ali da bi se svi ljudi mogli podvrgnuti jednakom mjerilima pravde i dobrote - potreban je jedan jedinstven, apsolutni kriterij: a to je Božji moralni zakon.

Mnogi ljudi odmah odbacuju Božje propise i pravila, jer im je narav buntovan, neposlušna, samovoljna - a da toga nisu niti svjesni. Nažalost, postavljaju sebe kao mjerilo. A Isus je rekao da se trebamo odreći sebe i uzeti svoj križ, te Njega slijediti. Isus je naš "put, istina i život" - a to je dokazao živjeći životom koji nije prekršio ni jednu Božju zapovijed, pravilo, propis. Da nije bilo tako, Isus ne bi mogao postati naš Spasitelj - jer bi i sam bio grešan. Upravo zato što nije prekršio ni jedno pravilo - Krist je bezgrešan, pa može postati naš Spasitelj!!!

Da bi postojao grijeh, mora postojati i Zakon koji će bit prekršen. "Bez Zakona, naime, grijeh nije djelatan!!!" (Rimljanima 7,8 )

Dolaskom Novog zavjeta, kršćanstva, vjere - zakon nije ukinut, nego je još više utvrđen: "Ukidamo li vjerom Zakon? Daleko od toga. Vjerom Zakon utvrđujemo!" (Rimljanima 3,31)

Po čemu se prepoznaju ljudi koji su s Bogom ušli u Novi Savez (u Novi zavjet)? "Stavit ću svoje zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. Ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj". (Hebrejima 8,10) Ljudi starog zavjeta su imali zapovijedi napisane na kamenim pločama, a srca su im i dalje ostala grešna (osim nekoliko izuzetaka). Ljudi Novog zavjeta imaju te iste zapovijedi upisane u pamet i u srce - to je kršćanstvo, to je Novi zavjet!!! Oni su Božji narod, a On je njihov Bog!!!

P.S. Zanima me tvoje mišljenje "u čemu je razlika između zakona i morala?" Pozdrav!

Ti izlažeš da nam nije potreban nekakav Zakon onda kada živimo spontano i prirodno u skladu s Božjom voljom.

Ja izlažem da kada čovjek živi u skladu s Božjom voljom onda živi spontano i prirodno, ali ne vrijedi obrat kojeg si ti vidio u mojim rečenicama.

Ja sam opisao da je grešnom čovjeku nemoguće živjeti u spontanom i prirodnom vršenju Božje volje - kada mu je srce grešno.

Da bi riječ rekao na to.

A što se tiče pravila, propisa i zapovijedi - vidim da si za njih zatvorio sva vrata u svojoj pobožnosti.

Opet mi podmećeš, nadam se ne zlonamjerno, jer, ja sam napisao da mi pravila, propisi i zapovijedi ne trebaju iz tuđih usta i tuđeg pera jer sam ZNAM da ako kršim moralni zakon u meni, da sam u takvom stanju kojeg bih mogao opisati kao pakao.

Ja ne mogu tvrditi drugačije, jer poslanica Rimljanima jasno govori o tome da ukoliko nema Božjeg zakona, propisa, pravila, zapovijedi, načela - tada nema niti grijeha, jer je grijeh upravo prekršaj Božjeg zakona, načela, propisa.

Naravno! Ali taj zakon, red i načelo je dan kroz savjest osobe. Načelo vrijedi jedino ako se živi po tom načelu, prirodno i spontano.

Siguran sam da ti smatraš ubojstvo grijehom.

Generalno da! Međutim, ponekad ubojstvo i nije grijeh, ovisi o tome tko ubija i iz kojih pobuda. Braniti svoju ženu i djecu od siledžije i pri tom ga ubiti nije grijeh, nego tvoja dužnost pred Bogom.

Ali postavlja se pitanje na osnovu kojih kriterija nešto jest grijeh, a nešto nije grijeh? Koji je kriterij dobrote, pravednosti, istine, poslušnosti, ljubavi?

Nešto postaje grijehom tek kad to okaješ, kad to nadiđeš. Kad se valjaš u kaljuži svog grijeha, tada to stanje ne vidiš kao grijeh i ne možeš ga svojom savješću pred Bogom priznati.

Svaki zločinac o sebi ima lijepo mišljenje, jer se mjeri subjektivnim mjerilom - svojim mišljenjem. Ali da bi se svi ljudi mogli podvrgnuti jednakom mjerilima pravde i dobrote - potreban je jedan jedinstven, apsolutni kriterij: a to je Božji moralni zakon.

Jasno da svatko ima svoj moralni subjektivni zakon po kojem misli da čini dobro. No, isto tako na osnovi toga djelovanja kreira i sebi stvarnost, pa onda reži i laje na Boga da mu nije dobro. Uzrok i posljedica, nema Bog ništa s tim, On nas ne kažnjava, kažnjavamo se sami svojim izborima i svojim sustavom moralnih vrijednosti.

Po čemu se prepoznaju ljudi koji su s Bogom ušli u Novi Savez (u Novi zavjet)? "Stavit ću svoje zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. Ja ću biti Bog njihov, a oni će biti narod moj". (Hebrejima 8,10) Ljudi starog zavjeta su imali zapovijedi napisane na kamenim pločama, a srca su im i dalje ostala grešna (osim nekoliko izuzetaka). Ljudi Novog zavjeta imaju te iste zapovijedi upisane u pamet i u srce - to je kršćanstvo, to je Novi zavjet!!! Oni su Božji narod, a On je njihov Bog!!!
O tome ti ja i govorim, samo je jako malo kršćana, na žalost.

P.S. Zanima me tvoje mišljenje "u čemu je razlika između zakona i morala?" Pozdrav!

Moral je življenje zakona.

Pišeš da je zakon dan kroz savjest osobe. Ne znam da li ti je poznato da je savjest nepouzdani kriterij dobrote. Savjest može biti u funkciji dobra, ali može biti i u funkciji zla (čuo si za nečistu savjest). Zato čovjeku treba jedan pouzdaniji, nepromjenjivi kriterij dobrote i pravednosti – a to je Božji moralni zakon. Neće čovjeka učiniti moralnim njegova savjest, nego upisivanje Božjeg morala (Božjeg sustava vrijednosti) u um i srce čovjeka!!! A savjest koja je oslobođena ropstva grijehu – može biti jedno pomoćno sredstvo, ali nikako pravi oslonac čovjekove pobožnosti.

Preko savjesti čovjek može biti osvjedočen da ono što radi nije dobro – ali ga savjest ne može poučiti što jest dobro!!! Za to je potreban Moralni zakon. Zato je savjest bez Moralnog zakona, nedovoljna da bi grešnika učinila pravednikom!!!



Pišeš da nešto postaje grijehom tek kada to okaješ, kad to nadiđeš. Nisam još čuo takvu definiciju. Grijeh nastaje prekršajem Božjeg moralnog zakona. Bez obzira da li je čovjek svjestan toga grijeha ili nije – on ga je učinio. Kada bi bilo točno ono što si napisao, tada bi ubojica koji nije shvatio da je ubio – bio bez krivice. On se nije izdigao, nije nadišao taj svoj čin (tu svoju kaljužu) – pa na njemu nema ni krivice.

Savjest tu može opominjti čovjeka, ali i ne mora – ukoliko je glas savjesti ugušen stalnih odbijanjem osvjedočenja o grijehu.



Vidim da često spominješ moral, pa te upitah što je moral, a što je zakon. Ti si ih sada povezao u definiciju "moral je življenje zakona".



Zakon je pisano pravilo (vanjski sustav vrijednosti), a moral je nepisano pravilo (unutrašnji sustav vrijednosti). Božji zakon i Božji moral su jedinstveni jer je Božji Zakon (napisan kao pravilo na kamenim pločama) rezultat Božjeg morala (Božjeg sustava vrijednosti).

Čovjekov moralni sustav vrijednosti mora biti usklađen sa Božjim sustavom vrijednosti, tada čovjek i Bog žive u Savezu.

A grešnom čovjeku koji ima drugačiji moral (jer njegove unutrašnje vrijednosti su drugačije od Božjih) – Bog objavljuje svoje moralne vrijednosti u pisanom obliku: u obliku Moralnog zakona ili Dest Božjih zapovijedi.

Te zapovijedi su čovjeku jasan kriterij Božjeg sustava vrijednosti. A da bi grešan čovjek ušao u Savez s Bogom, on mora očistiti svoje prošle grijehe (Kristovom žrtvom) i nastaviti živjeti bez novih grijeha. Za to ga Bog osposobljava jer u novorođeno srce i um upisuje svoj Božanski sustav vrijednosti. Sada čovjek živi u skladu sa Bogom jer ga na to potiče njegova nova narav.



Kada se tvrdi da nam nije potreban zakon, nego nam je dovoljan moral – tada se mora provjeriti o kojem moralu se tu radi. Ako pod moralom smatramo svoje unutrašnje vrijednosti, stavove i uvjerenja koji su suprotni Božjim vrijednostima – tada naš moral nije usklađen sa Božjim moralom i on će biti proglašen: nemoralom.

Po čemu možemo provjeriti da li je naš moral jednak Božjem? Koji je to kriterij koji će pokazati pravu vrijednost čovjekovog morala? To je Božji pisani Zakon ili Deset zapovijedi. To je Božji moralni zakon, pa ukoliko nas naš sustav vrijednosti i naša uvjerenja potiču da živimo suprotno Božjem moralu, suprotno makar samo jednoj zapovijedi Moralnog zakona – to će razotkriti da naš moral nije usklađen sa Božjim moralnim sustavom! Tada smo razotkriveni kao nemoralni, kao grešni!!!



Evo, tome služe zakon i moral!!!



Tvoja definicija: "moral je življene zakona" je točna u slučaju kada se radi o tome da je naš moral življenje Božjeg sustava vrijednosti, što se provjerava kroz naše življenje po svih Deset Božjih zapovijedi!!!

Mali princ je napisao/la:

Nadalje, govoriš da treba zakon da bi čovjek bio moralan. To stoji za onoga kome je pogled uperen u zemlju, a onome kome je pogled ka nebu, njega ne treba batinati i siliti da gleda u nebo, jer već gleda...

Prinče, pitanje za tebe. Jesi li ti postigao to "gledanje u nebo"

Tko če grješniku reći da je grješnik? Ti, ja, ne!!!
Bog? Ne!
On sam? Daaa! I to kad uvidi da mu u životu nije baš najbolje, jer život pokazuje kome vjerujemo i kojeg boga služimo.

Ponavljam opet svoje riječi koje nisi razumio:

Jasno da svatko ima svoj moralni subjektivni zakon po kojem misli da čini dobro. No, isto tako na osnovi toga djelovanja kreira i sebi stvarnost, pa onda reži i laje na Boga da mu nije dobro. Uzrok i posljedica, nema Bog ništa s tim, On nas ne kažnjava, kažnjavamo se sami svojim izborima i svojim sustavom moralnih vrijednosti.

Dakle, čovjek ne zna da se ogrješio o Zakon, i to za njega nije grijeh, njega subjektivno. Ali sila uzroka i poslijedice ne spašava ga od poslijedica kršenja Božjeg zakona što se ogleda kad tad u stanju njegove duše. Tada će skopčati da je fulao i priznat će sebi pred Bogom krivicu, to je osvještenje grijeha, a ujedno i pokajanje.

Totus Tuus je napisao/la:

Prinče, pitanje za tebe. Jesi li ti postigao to "gledanje u nebo"

Vjeruj mi, tebi odgovor na ovo pitanje ništa neće koristiti u postizanju tvojeg gledanja u nebo.