Mistika i magija u kršćanstvu

Dragi forumaši, izvolite.

Svi mi znamo čitajući Bibliju da je Bog zabranio neke stvari. Po poslušnosti Božjem Zakonu, Izraelski narod se trebao razlikovati od paganskih naroda.

Tako i danas treba biti.Narod Božji se treba prepoznati.

Malo već nazirete i kroz ove rečenice što želim kazati. Božji ljudi su oni koji imaju promijenjenu svijesnost u korist Boga.
No, da li je to tako danas u hrpi religijskih naučavanja.

U kršćanstvu danas ima elemenata koji su pokazatelji nepromjenjene svijesti u bogoštovlju, i to radi sveopćeg neznanja. Da bismo došli do stvarne Istine, moramo ući u trag temeljima elemenata koji vuku svojim smislom na tkzv. magiju.

No, najprije moramo reći definiciju magije i njene smjerove da bi znali o čemu pričamo.

Još od najranijih dana ljudskog ustanovljenja religije, još iz vremena vjerovanja u moć prirodnih sila, naturizam, animizam daju neke odgovore.

Prvo, što je religija?

Bila sam na jednoj sahrani. Nakon sahrane išli smo kući rodbini da se još malo popričamo, utješimo obitelj. Primjetila sam da je rodbina prilazila na ulazu u dvorište jednom stolcu, na njemu je bio lavor s vodom, i valjda ko ugalj u toj vodi, i onda su prali ruke.

Što to simbolizira?

Noemi pitaš se što je magija, a što religija, a ti si obje stvari spojila kroz slijedeću svoju rečenicu:

Božji ljudi su oni koji imaju promijenjenu svijesnost u korist Boga.

Jer, magija je mijenjanje svijesti, magija je inženjerstvo svijesti. Ako tu "tehnologiju" usmjeriš ka Dobru, ka nadilaženju niskosti, tada dobivaš preispitivanje savjesti, ispovijed, molitvu, meditaciju, drugim riječima elemente religije.

Drugi je par opanaka ako magiju definiramo kao nešto što može promijeniti svijest i stanje duha na instant način. Recimo, odeš nekom popu, hodži, on ti da tajni zapis ili svetu vodu, i ti time tjeraš đavle oko sebe i iz sebe. Malo murgen!

Duhovni život nije poput liječenja neke bolesti-da se ode po tabletu i čovjek bude zdrav. Jok bato! Puno krvi i znoja treba proliti da bi čovjek postao čovjekom po nacrtu Božjem...

Nema čarobnih formula, niti tajnih napitaka i pripravaka. Sve to što je te naravi djeluje na razini doduhovnog, na razini satisfakcije psiho potreba i reakcija na nešto izvanjsko.

U tom smislu kršćanstvo je prepuno magije, u svim denominacijama...Katoličku i pravoslavnu tradiciju da ne spominjem uopće, a reformirane crkve svoju magiju tjeraju na isfuravanje spašenosti, i prebacivanje vlastite odgovornosti na Kristovu žrtvu ili život budućeg vijeka.

Noemi je napisao/la:

Bila sam na jednoj sahrani. Nakon sahrane išli smo kući rodbini da se još malo popričamo, utješimo obitelj. Primjetila sam da je rodbina prilazila na ulazu u dvorište jednom stolcu, na njemu je bio lavor s vodom, i valjda ko ugalj u toj vodi, i onda su prali ruke.

Što to simbolizira?

Da se opere grobna prašina s ruku koja donosi bolest i štetu. Meni je pokojna baka govorila da ne smijem grobnu zemlju nositi u kuću i na imovinu. Jednom je bila kiša i ja sam na kotačima auta imao podosta te zemlje. I neš vjerovat da sam morao uskoro mijenjati lagere....

Moje poštovanje, Noemi i Malom princu. Ova tema je vrlo zanimljiva, jer svakodnevno možemo vidjeti različite ostatke praznovjerja i ljudske zavedenosti u svijetu koji nas okružuje. Kada je Bog odlučio uči u Savez sa jednim narodom na Zemlji (sa Izraelcima) On ih je odlučio odvojiti od drugih naroda koji su živjeli u njihovoj blizini. Zašto?

Zato što je ljudski rod bio "zatrovan" praznovjerjem, nemoralom, nehumanošću, poganstvom najgore vrste. U to se ubrajaju i razne mistike, magije, horoskopi, i druge stvari koje Bog u Bibliji naziva "gadostima" (Levitski zakon 18,1-3.24-27 / 19,26.31. / 20,6 itd)

Zato je Božji plan odvojiti čisto od nečistog, dobro od zla, istinu od laži, žito od kukolja. Pravi kršćanin mora spoznati i razumjeti dobrotu, istinu, pravednost - da ih ne bi pobrkao sa zlom, zabludom i grešnošću. Radi toga nam je Bog dao svoju objavu (Bibliju) koja nam otkriva načela dobrote, istine i pravednosti.

Pozdrav!

Još uz pravednost, istinu i dobrotu dodamo poniznost i milosrđe i imamo cijelog čovjeka....hvala simply...

Razmišljam ovih dana kako kršćani često spominju ime božje, Isusovu krv, duha svetoga...znaš , nekad osjetim kao bol u duši kako se prečesto uzalud koristi sve to...

željna sam sresti kršćane, koji kad izgovore riječ BOG, to da osjetim, kad ih pogledam u oči, da vidim ONAJ sjaj, narod odvojen za Boga, ma zamisli, dal se kršćanstvo svelo na velike riječi koje tako prazno zvuče jer ne stoji DUH iza njih?

Kad se govori Istina, to treba da se osjeti, zar ne? Istina ima snagu da oslobađa, Riječ ima snagu da pomjeri, da iscjeli, da podigne...

Koliko su teške ili lake naše riječi?
Koliko puta čujemo: O, neka me krv Isusa očisti i opere? Da li kršćani smatraju da će to Isus iscijediti iz svojih rana tri-četiri kaplje krvi?

Pa pogle raspelo! Ajmo đavlu uperiti križ među oči! A ta sila križeva i Kristova sveta krv ima dublji - nepredmetni značaj.

Isto tako, molim da mi netko objasni križanje rukom, kad je to uvedeno i što znači? Zašto kršćani stavljaju malim bebama crvenu vunicu oko ruke protiv uroka i tako odnesu djete na krštenje u crkvu?

Imala bih još pitanja, zašto kršćani koriste bijeli luk na vratima kuće, ili na kapiji?

Sory zbog mog pisanja, tužna sam jer mislim da se puno fula.

Poštovana Noemi. Već sam ranije pročitao neke tvoje odgovore i primjetio sam u njima jednu tvoju karakternu osobinu - emotivnost! Primječujem da su ti jako važni osječaji! Veliki naglasak stavljaš na ono što osječaš o pobožnosti, ono što doživljavaš u svojoj vjeri. Možda griješim i krivo mi se učinilo, pa te molim da mi ne zamjeriš ukoliko sam stekao pogrešan dojam.

Ovakav emotivan pristup pobožnosti dosta je prisutan kod mnogih kršćana. Spominješ izraze poput "bol u duši", "sjaj u očima", "kad se govori istina, to se treba osjetiti" i slično. Buduči da sam u zadnje vrijeme jako puno proučavao ulogu razuma i emocija u pobožnosti, odmah mi je to "upalo u oči".

Emocije su nešto prekrasno što nam je Bog poklonio. Bez njih bismo bili automati, roboti. Emocije nas čine "krvavima ispod kože": zaljubljivima, suosječajnima, omogučuju strah, mržnju, ljubomoru i dr.

Ali uočio sam da emotivan pristup Bogu, Božjoj objavi, Božjoj volji - ne može postiči u našem životu ono što nam je potrebno: obnovu Saveza s Bogom! Bog sebe nije nigdje predstavio kao EMOCIJU, nego kao RIJEČ. A riječ se ne prihvača emocijom, već razumom. Da se Bog predstavio kao slika ili kao zvuk - tada bismo mogli zaključiti da On želi da ga "osjetimo". Ali, budući da sebe predstavlja kao RIJEČ - to znači da želi da tu riječ čujemo i RAZUMIJEMO. Božji Duh progovara našem duhu (čije je jedno od osnovnih običježja: razum).

Još jednom se nadam da nisam pogrešno zaključio, i da će ti ovo moje maleno razumjevanje biti od koristi. Pozdrav!

meni je jako drago što si mi uradio psihoanalizu, slobodno nastavi...

Nisam govorio o tebi, kao o tebi (osobi), nego kao jednom tipu čovjekove osobnosti. Imam puno prijatelja koji su divna, izuzetno emotivna bića, pa je kod takvih osoba uvijek naglašeno rasapoloženje (bili veseli ili tužni - uvjek im se to vidi na licu). I sam sam prilično emotivan, ponekad i naivan (što nije tema ovog razgovora), ali sam tijekom svog odrastanja i sazrijevanja spoznao značaj i važnost razuma, naročito važnost vladanja razuma nad emocijama.

Primjećujem da mnogi ljudi i u svojoj pobožnosti djeluju vođeni svojim emocijama, a ne razumom (ne kažem da nemaju razum, nego da ga emocije nadglasaju).
Važnije im je kako se osječaju (u crkvi, na bogoslužju, na hodočašću), nego da li su poslušni Božjoj riječi. Bog ne zahtjeva od čovjeka lijepe emocije, već zahtjeva poslušnost. A susret sa religioznim predmetima (krunicama, raspelima, amajlijama) i religioznim ljudima (svečenikom, propovjednikom, guruom) - utječe kod čovjeka na njegovu emotivnu stranu (duševnu), a ne na razumsku (duhovnu). Ali kada čitamo ili slušamo Božju riječ, tada nam Bog objavljuje (otkriva) svoju volju, pravu istinu (o nama, o Bogu, o svijetu u kojem živimo), kao i naše stvarne (duhovne) potrebe. Mi moramo čuti i razumjeti sve što nam Bog objavljuje, a ne sve to osjetiti!!!

Kada Bog progovara čovjeku kroz Bibliju, ne progovara njegovoj duši (emocijama, raspoloženjima), već njegovom duhu (razumu, svijesti). Zato sam uočio koliko je veliki značaj što smo razumna bića, što nas je Bog stvorio drugačijima od životinja. Samo razuman čovjek može biti istinski sretan, slobodan i odgovoran čovjek.

kod mene se uvijek zna sve, i što osjećam i što mislim.

ajmo o magiji i mistici. tko je kriv što su kršćani zarobljeni duhovnim neznanjem kraj toliko crkvi...

Pitaš: "tko je kriv što su kršćani zarobljeni duhovnim neznanjem kraj toliko crkvi..."
Krivica je na lažnim učiteljima. Umjesto da ljude nauče kako da se oslobode praznovjerja, crkve ga potiču. Umjesto da ljude oslobode straha od Boga, crkve koriste strah kao legalno sredstvo prisiljavanja na pobožnost (sjetimo se samo zablude o paklu s vječnim mukama).

Prije 20. stoljeća večina ljudi u svijetu (pa tako i u "kršćanskom" svijetu) bila je nepismena, neobrazovana, praznovjerna i religiozna. To su obilno koristili oni koji su htjeli vladati nad ljudima, oni koji su htjeli imati monopol na "istinu", oni koji su i sami bili vođeni praznovjernim duhom.
Koliko je poganstvo duboko ukorijenjeno u kršćanstvu pokazuju slijedeći primjeri: sve crkve imaju okrenute oltare prema istoku (jer tamo izlazi sunce), crkve su pune kipova i slika iako ih je Bog u Bibliji strogo zabranio (Izlazak 20,4.5.), Uskrsnuće Kristovo (Uskrs) se na engleskom naziva Ister (to je ime poganske božice Ištar). Zečevi i pilići postali su glavni simboli uskrsa iako oni nemaju baš nikakve veze sa Biblijom i kršćanskom pobožnošću, nego su obilježja poganskog slavljenja proljeća.

Tko je kriv što kršćanstvo živi zarobljeno u neznanju, praznovjerju i poganštini? Krive su kršćanske crkve. Ali još je gore to što će mnogi naivni, neupučeni, zavedeni (religiozni) ljudi ipak sami morati platiti svoj grijeh - "jer nisu vjerovali istini, već su pristali uz nepravednost" (Solunjanima 2,12)

simply je napisao/la:

Koliko je poganstvo duboko ukorijenjeno u kršćanstvu pokazuju slijedeći primjeri: sve crkve imaju okrenute oltare prema istoku (jer tamo izlazi sunce), crkve su pune kipova i slika iako ih je Bog u Bibliji strogo zabranio (Izlazak 20,4.5.), Uskrsnuće Kristovo (Uskrs) se na engleskom naziva Ister (to je ime poganske božice Ištar). Zečevi i pilići postali su glavni simboli uskrsa iako oni nemaju baš nikakve veze sa Biblijom i kršćanskom pobožnošću, nego su obilježja poganskog slavljenja proljeća.

Istina je to što pišeš o magiji u kršćanstvu. Zanima me kako ti vidiš krščanstvo bez tih elemenata?

Moje viđenje kršćanstva je uvijek biblijsko. Ono što Biblija kaže da treba činiti - to je ispravno. A ono što Biblija zabranjuje - to treba izbjegavati, kloniti se toga.

Nažalost, kršćanstvo je u 1. i 2. stoljeću (odmah nakon smrti apostola) krenulo u dva različita smjera. Jedan smjer je bio potpuna poslušnost Bogu i Bibliji. Drugi smjer je bio pristanak na kompromis sa drugim uvjerenjima, religijama, svjetonazorima - prvenstveno zato da bi se izbjegli problemi koje je pravo kršćanstvo pričinjavalo svojim vjernim slugama.

U ovom drugom smjeru je prednjačila crkva u Rimu. U Rim već u 2. stoljeću dolazi kult obožavanja boga (nepobjedivog) Sunca - Sol Invictus - a kršćani postepeno uviđaju da ukoliko naprave kompromis sa sljedbenicima drugih vjerovanja mogu sebi olakšati život. Tako postepeno (tijekom godina) dolazi do miješanja kršćanstva sa poganskim religijama. Nakon što je kršćanstvo u Rimu proglašeno državnom religijom (u vrijeme cara Konstantina) - širom su otvorena vrata za ovu mješavinu poganstva i kršćanstva. Tada crkveni teolozi ("oci") traže po Bibliji sve što bi mogli iskoristiti da opravdaju svoje sjedinjenje sa poganstvom. I malo, po malo tijekom godina se formiralo kršćanstvo kao vodeća svjetska religija.

Ali postoje i oni ljudi koji nisu činili kompromise sa poganstvom nego su ostali potpuno vjerni Bibliji. Ti ljudi su bili progonjeni i ubijani, kako bi se zatrla svaka veza sa izvornim kršćanstvom. Zato se čini kako njih u povijesti i nema. Ali zbog stalne opasnosti da budu uništeni od dominantnih i netolerantnih kršanskih religija - ljudi koji su s Bogom ušli u Novi savez - živjeli su potpuno u skladu s Biblijom. U 6. stoljeću u Rimu se izdaje proglas da će se svi takvi osuditi na smrt - što je dokaz da ih ima!!! Ali oni ne djeluju političkim, javnim putem - jer ih vodi jedan drugi Duh. Oni žive izvorno, Kristovo kršćanstvo, dok se Europom širi krivotvorina.

Oni koji su se pomiješali s poganstvom odlutali su od biblijskih istina: počeli su vjerovati u grčku (pogansku) teoriju o besmrtnosti duše, uveli su krštenje male djece, "Savez sa Bogom" pretvorili su u obred i od kršćanstva (Novog saveza) napravili religiju (sve religije su ljudska tvorevina). Itd.

Da ne dužim, kako se mi trebamo postaviti prema poganstvu u kršćanstvu? isto onako kako bi se i sam Isus postavio - treba ga odbaciti jer vodi čovjeka sve dalje od Boga, umjesto da ga vodi ka Bogu! Tek kada se čovjek vrati izvoru - Bibliji i Kristu - tek tada se vraća na stazu izvornog kršćanstva. Tada je slobodan od ljudske (poganske) pobožnosti i veže se za Boga i Njegovu riječ!

Molim te, možeš li mi reći kako ti gledaš na besmrtnost duše.
Ljudi dan danas vjeurju u razne duhove i prikaze, boje ih se, pale svijeće, tjeraju duhove, odkud to u kršćanstvu?

Mislim da nevalja magiju i mistiku stavljat u isti koš.
Neslažem se uopće s onim što je Mali princ reko o magiji. Ona je nekakva sila; po vjerovanju mnogih kršćana đavolska kojom ljudi u 99,99% slučajeva idu ovladat nekim ili nečim. Ona postaje tehnika, a ne duhovna vještina. Tu nema obraćenja srca, nego samo pohlepa i kod tzv. "bijele" i "crne" magije.
A što se mistike tiče, neki ljudi se bave yogom i govore da je to mistika. Nema veze to s mistikom. Mistika nije ni duhovna vježba ni nikakva vježba ni neko znanje, a još manje posjedovanje. Pravi mistik je po meni čovjek koji živi Isusa. Onaj koji prihvaća njegovu riječ svim srcem do te mjere da se praobražava u nju. Ali to nije ništa nadnaravno; to je jednostavno normalan čovjek.

Mnoge kršćanske crkve su uvjerene da je duša besmrtna. Radi toga predstavljaju sebe (crkvu) kao posrednika između Boga i čovjeka. One su "zadužene" da se brinu za čovjekovu duši i dok je on živ, i nakon smrti. Zato su uvedene mise zadušnice, paljenje svijeća da bi se osvjetlio put dušama koje putuju, molitve za mrtve itd. Moram li ti reći da ništa od toga nema svoje uporište u Bibliji? Treba li naglasiti da su sve to poganska vjerovanja koja su "zarazila" kršćanske religije?

Da li je duša besmrtna? Što kaže Biblija, odnosno Isus o tome? "Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Radije se bojte Onoga koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu". (Matej 10,28 ) Isus je objavio da je duša smrtna - Bog je može uništiti. I to gdje? U paklu. Ova Isusova nauka je potpuno suprotna crkvenim dogmama o besmrtnoj duši.

Vjerovanje da je duša besmrtna potječe od davnina, ali je u antičkoj Grčkoj dobila svoj konačni oblik. Grci su govorili: "Duše su poput bogova, one su vječne". A Isus kaže da je duša smrtna i da može biti uništena u paklu (dakle ne postoji vječno mučenje duša, već njihovo uništenje u paklu). A ovu grčku misao je u kršćanstvo uveo sveti Augustin u 5. stoljeću. Od tada je kršćanstvo poprimilo obilježja ovakvog poganskog gledanja na dušu. Kome ćemo vjerovati? Starim poganima Grcima (i njihovim sljedbenicima - kršćanskim crkvama) ili Isusu?

Da bi odgovorio na tvoje pitanje moram prvo dati objašnjenje što se događa s čovjekom nakon smrti.Da li neki njegov dio (duša) odlazi u raj ili pakao? Što se zbiva nakon smrti? Razne nauke govore različito o tome. Ja uvjek pravu istinu tražim u Bibliji. "Dolazi, naime, čas kada će svi koji počivaju u svojim grobovima čuti Njegov glas, te izaći iz njih: koji su činili dobro , na uskrsnuće - na život; koji su činili zlo, na uskrsnuće - na propast!" (Ivan 5,28.29. )
Dakle umrle osobe nisu odmah otišle u raj ili u pakao, nego su mrtve, ne postoje - sve do trenutka kada će nastupiti sud. Na sud se ne dolazi iz raja ili iz pakla, već svi ljudi (i dobri i zli) uskršavaju iz grobova. Svi ljudi će uskrsnuti, i tek tada će biti sud: pravednici će dobiti vječni život (na obnovljenoj planet Zemlji, u novom Edenu), a nepravednici će dobiti kaznu - vječnu smrt (prestat ću postojati zauvijek - nema vječnog mučenja).

Budući da nema duše koja bi nastavila živjeti nakon smrti, postavlja se pitanje tko se to javlja u spiritizmu, vračarstvu, magijskim obredima? Biblija opet razotkriva uzročnika zla - Sotonu - koji se može pretvarati u anđela svjetla (tako da može zavesti bilo kojeg čovjeka). Budući da može poprimiti različite "oblike" i djelovati silnim čudima - uvjek je u mogućnosti prevariti pobožne ljude. Kada čovjek prisustvuje čudima (pa čak i "istjerivanju đavla") ne može sam od sebe znati što se to dešava. Ako Sotona sebe predstavi nekim kršćanskim likom ili se pojavljuje na kršćanskim mjestima hodočašćenja - ljudi će misliti da se tu pojavljuje neka kršćanska osoba. Tu nam sada pomaže Biblija da ga razotkrije: sve osobe se nakon života mrtve i čekaju dan suda i uskrsnuće - tako to vrijedi iza Mariju (Isusovu majku), sve apostole, itd. Oni se ne mogu pojavljivati kada nisu živi!!! Ali varalica može uvjeriti ljude u suprotno!!!

Duhovi i prikaze, utvare, čuda, pa i samo "istjerivanje đavla" - sve su to sotonine metode da ljude drži u strahu i zabludama. A mnoge crkve su odbacile Bibliju i Kristovo učenje, pa su nemočne da prepoznaju sve te prevare.

Kako se zaštititi da ne budemo prevareni? Samo i jedino dobrim poznavanjem Biblije i životom koji je poslušan Bogu! Nema druge zaštite, nema druge obrane protiv tog lukavca.

Totus Tuus je napisao/la:

A što se mistike tiče, neki ljudi se bave yogom i govore da je to mistika.

Za tebe je yoga sigurno mistika, vidim da je ne poznaješ. Isto kao i za mene bečki valcer.
Mistika je riječ koja označava nešto tajnovito, sakriveno. A kad mistik pronikne u tajno, on više nije mistik nego glasnik, prorok. Mistik je za one koji ga ne razumiju.

Simply, slažem se s tobom da ono što ljudi smatraju dušom nije besmrtno. To je obična psiha a ne duša.
No, to ti nije jednostavna filozofija kako definirati dušu jer postoji opasnost da se kršćanska teologija sretne s istočnjačkom od čega bježi ko vrag od tamjana.