John Wesley

Stvarno me ne razumes, ili?

Molitelj je napisao/la:

Stvarno me ne razumes, ili?

Čuj trebao bi puno pretpostaviti a tada čovjek pogriješi i kaže što bi želio da bude a ne onako kako jest. Stoga daj ti objasni da ne bude zabune.

Svetlost sve vise svetli dok ne nastane pravi dan!

John Wesley rođen je 17. lipnja 1703. godine. Bio je petnaesto od devetnaestero djece koliko ih je rodila njegova majka (jedanaest ih je preživjelo) Susanna Wesley. Inače to je bila žena naročitog karaktera koja je svoju djecu odgajala u strahu Božjemu. Njegov otac Samuel bio je anglikanski propovjednik u župi Ephworth. „Pretpostavlja se da je upravo Samuel Wesley nadahnuo svoga sina, Johna, na izricanje njegove poznate izreke: “Cijeli svijet je moja župa!”[1] Inače John Wesley naslijedio je očevu radinost i ustrajnost u nepogodnim okolnostima. Ujedno je naslijedio njegov čvrst i samostalan karakter, kao i goruće zanimanje za Božje kraljevstvo.

Što se tiče obrazovanja, majka je tu igrala važniju ulogu. Nakon djetetova petog rođendana počinjalo je njegovo formalno obrazovanje. Predavanja su imali šest sati dnevno, a već se prvoga dana očekivalo da nauče napamet cijelu abecedu. Drugoga dana već su čitali Bibliju, a trebali su pročitati prvi stih. „Sva su njihova djeca bila dobro obrazovana, podjednako i sinovi i kćeri. Dobro su poznavali grčki i latinski, a podučavalo ih se i u klasičnim predmetima“.[2] Isto tako Susanna je uvijek vjerovala da je Bog njezina sina izabrao za veliku ulogu. Naime 8. veljače 1709. godine izbio je požar u njihovoj obiteljskoj kući. Kako nije mogao izaći vani kroz vrata, John je došao do prozora i vidio svoju obitelj na sigurnom. Samuel Wesley je pokušao ući u kuću da spasi sina, ali zbog vatre i dima nije uspio. Jedino što mu je preostalo jest da se moli. No dva čovjeka su ipak uspjela skinuti malog Johna sa prozora. Kad je Samuel vidio svoje dijete spašeno, rekao je:

“Dođite, susjedi! Kleknimo i dajmo hvalu Bogu. Poklonio mi je svo osmero djece. Neka kuća ide, dovoljno sam bogat.” Susanna je na ovo čudesno izbavljenje puna ponosa i emocija odgovorila: “Nije li on baklja iz ognja izvučena?”[3]

S napunjenih jedanaest godina roditelji su Johna Wesleya poslali u londonski internat Charterhouse na daljnje školovanje. Opće je poznato da je život u takvim školama u to vrijeme bio veoma težak, pogotovo za najmlađe učenike. No, njegovo ga je teško djetinjstvo već pripremilo na to. U svojoj sedamnaestoj godini je uspio dobiti stipendiju od 400 funti godišnje, koja mu je omogućila odlazak na Oxford. Osim teologije studirao je i književnost.

„Pošto su ga majčini savjeti uputili na praktičnu teologiju, počeo je da čita mističare koji su prethodili reformaciji, i to najprije Ugledanje, djelo u kome su mu se „priroda i širina unutrašnje vjere, religije srca“, pojavile u „sjajnijem svjetlu nego ikada ranije“[4]

U svojoj dvadeset i drugoj godini bio je rukopoložen za pastora anglikanske crkve (1725). Iduće godine postao je profesorom na Oxfordskom univerzitetu, a u isto vrijeme na univerzitet se upisao i njegov mlađi brat Charles.


Inače u 18. stoljeću u Engleskoj zavladala je nevjera i prevladavala ravnodušnost prema pitanjima vjere i morala. „U višim krugovima bilo je moderno biti nereligiozan i nemoralan, dok su niži staleži bili zapali u najgrublje neznanje i grijeh“.[5]Religija i vjera i nisu baš bili jaki, uživalo se u grijehu i ismijavalo sve što je bilo dobro. Nije ni čudo da su se kolege studenti i neki vodeći na univerzitetu počeli ismijavati jednoj skupini ljudi koja se u Oxfordu počela sakupljati 1729. godine. O čemu se zapravo radi?

Charles Wesley je okupio oko sebe malen broj prijatelja sa svrhom da pomažu jedni drugima do zajedničkog cilja, što su ga postavili, a to je da spasu svoje duše i da žive Bogu na slavu. Te iste godine vraća se John koji je jedno vrijeme pomagao kao asistent svome ocu u župi Ephworth. Postao je vođa grupe, a još neki studenti su se pridružili.[6] Inače ovoj grupi se pridružio i George Whitefield, koji je kako ćemo kasnije vidjeti postao jedan od najvažnijih Wesleyevih suradnika. To malo oxfordsko društvo se sve više orijentiralo ka unutarnjem životu jedne zajednice. Njeni članovi su se molili, postili i zajedno sudjelovali pri večeri Gospodnjoj.

Sastajali su se svako veče, čitali Sveto Pismo, poticali jedan drugog na ljubav i dobra djela i počeli su posjećivati bolesnike i zatvorenike. „Njihovi kolege studenti dali su im nadimak „metodisti“, tj. koji se upravljaju po metodi Charlesa i Johna Wesleya“.[7]Taj nadimak znači potiče iz Oxforda, i otuda ga je John i prihvatio. Isto tako počele su kružiti priče da ti tzv. metodisti pomažu siromasima, a da sami gladuju. Poste dva puta tjedno, a tako su smršavili da izgledaju strašno. „U praksi ove grupe niklo je sjeme Wesleyjeva poznatoga gesla: “Steci koliko možeš! Štedi koliko možeš! Daj sve što možeš!” To je bilo njegovo pravilo još dok je bio na sveučilištu“.[8]

Inače Samuel Wesley i nije želio da njegovi sinovi ostanu na sveučilištu. Htio je da ga netko od njih zamijeni u župi u Epworthu. Nakon što ga je odbio njegov najstariji sin Samuel, odbio ga je i John. No napokon kad je pristao, bilo je kasno. Samuel Wesley je preminuo 25. travnja 1735. godine. „Prije nego što je umro, Samuel je dovršio svoje životno djelo, komentar “Knjige o Jobu”. John je dobio zadatak predati knjigu engleskoj kraljici Karolini“.[9]Izgleda da se ta knjiga i na dvoru nije čitala. Kraljica je samo nahvalila njezin vanjski izgled, pritom je ne otvorivši. Ali Johnov put u London je ipak bio sudbonosan, jer će tamo upoznati upravitelja kolonije Georgije, Jamesa Edwarda Oglethorga.

[1] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 7.
[2] Isto, 8.
[3] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 10.
[4] Leonar Ž. Emil. Opšta historija protestantizma, (Novi sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2002), 120-121.
[5] Broadbent H. E. Jedna povijest crkve, (Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989), 298.
[6] B. K. Kuiper. The Church in History (Michigan: CSI Publications, 1994), 285.
[7] Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, (Beograd: Adventistička Viša Teološka Škola, 1973), 280.
[8] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 18.
[9] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 20.

Zadnja promjena: Krizostom; pon 16 oľu 2009, 17:18; ukupno mijenjano 2 put/a.

James Edward Oglethorpe bio je general, član Parlamenta i utjecajan čovjek u engleskim krugovima. Oglethorpe je od vlasti dobio odobrenje da osnuje koloniju Georgiju, koja je trebala služiti kao prihvatilište svih onih čija su se vjerska uvjeravanja razlikovala od anglikanske crkve, a morali su napustiti Englesku. U Georgiji su živjeli i Indijanci, među kojima je već započeo misijski rad. „Tako su pozivi Oglethorpea osvojili Johna Wesleya, tako da su on, njegov brat Charles i još dva člana „Svetog Kluba“ u listopadu 1735. godine ukrcali na brod „Simmonds“ i otplovili u Georgiju“.[1] Na putu ih je zadesila silna oluja te su valovi pokidali veliko jedro. Na brodu je nastala panika i očajno zapomaganje. Jedino su moravska braća ostala mirna, koji čak nisu prestali sa pjevanjem psalama koji su započeli.

„Wesley je zapitao jednog od njih: „Zar se vi i vaše žene i djeca ne bojite?“ on je blago odgovorio: „Hvala Bogu, naše žene i djeca ne boje se umrijeti.“[2] Od moravske braće je Wesley naučio što znači prava i vjera i prava pobožnost. „Nakon što su stigli na američko kopno, sedmoga ožujka Wesley je počeo djelovati kao propovjednik, ali ne među Indijancima, već među bijelim stanovništvom u Savannahi, u kojoj nisu imali crkvu, tako da su se bogoslužja održavala u sudnici“.[3] U to isto vrijeme u tom kraju je djelovao i Jonatan Edwards koji je imao dosta uspjeha. „Wesley je bio u kontaktu s njim i opravdao njegov puritizam i odbijanje Svete večere za nepreobraćene, što je dovelo do takvog suprotstavljanja Edwardsu da je ovaj morao napustiti Northempton i otići evangelizirati Indijance“.[4]

Iako je jedan od ideala „svetog kluba“ bio celibat, Wesley se u Americi zaljubio u osamnaestogodišnju Sophy Hopkey. No, kada se Sophy zaručila za izvjesnog gospodina Williamsona, bio je očajan. Otada se počeo čudno ponašati, te joj je slao pisma u kojima ju je korio zbog njenog ponašanja. Naposljetku joj je odbio dati Gospodnju večeru. Zatim su se nagomilale i druge optužnice, te je nakon šest sjednica na kojima su ga osudili, proglašen krivim. Zatim se uvjetno ukrcao na brod i zauvijek napustio američko tlo. „No nije našao vjeru koju se nadao da će pronaći u iseljeništvu i nije mogao da odgovori na pitanje koje mu je tada postavio Spanennberg, moravljanin: „Da li Božji Duh svjedoči vašem duhu da ste vi Božje dijete?“[5]


Pri povratku u Englesku, Wesley je počeo posjećivati sastanke moravske braće. Čim je došao upoznao je čovjeka koji ga je upoznao i poučio o divnoj slobodi Božje milosti. Bio je to Peter Bohler, koji se sažalio nad stanjem Johna Wesleya koji nije shvaćao značenje spasenja po vjeri. „Jedne nedjelje, Peter Bohler, zajedno s četiri člana Moravske braće, došao mu je u susret, gdje su na kraju bogoslužja pjevali duhovnu pjesmu o potpunom predavanju u ruke Gospodnje.“[6] Zatim, 24. svibnja 1738. godine u 20, 45 sati, jasno svjetlo evanđelja oslobodilo je Wesleya od ropstva pravilima i filozofiranju. Evo što je tom prilikom rekao: „Osjetio sam da se moje srce čudno zagrijava; osjetio sam da svoj povjerenje ulažem u Krista, i samo u Krista radi moga spasenja. Uvjeren sam bio da je uklonio moje grijehe, a mene spasio zakona grijeha i smrti.“[7] .

Prvog siječnja 1739. godine sastali su se Zinzendorf, oba Wesleya i oko 60 prijatelja da održe agape praznik. Na tom sastanku zajedno se večeralo, zatim pjevalo, molilo do kasno u noć, tako da su neki počeli vikati i padati na zemlju pod djelovanjem Božje sile. „Zinzendorf je u svom časopisu pisao o tom prazniku i kazao je: „To je bio pravi dan Duhova“.[8] Utvrđen u vjeri u Isusa Krista, Wesley je imao samo jednu želju, a to je da navijesti slavno evanđelje o besplatnoj Božjoj milosti, i to cijelom svijetu i to svakom čovjeku. Ožalošćen stanjem u kojem se nalazila Engleska Crkva[9], Wesley se dao na posao. Od tada on propovijeda na mnogim raznim mjestima, tako da su rezultati vidljivi na svakome koraku. Alkoholičari su ostavljali alkohol, prostitutke započinjale čisti život, psovači govorili novim jezikom, a svi su oni počeli živjeti novim kršćanskim životom. Od toga trenutka nadalje, čitav Wesleyjev život bio je uključen u čudesni pokret Duha Božjega.

[1] Isto, 21.
[2] Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, (Beograd: Adventistička Viša Teološka Škola, 1973), 281.
[3] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 22.
[4] Leonar Ž. Emil. Opšta historija protestantizma, (Novi sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2002), 124.14 Isto, 125.
5 Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 30.
6 Leonar Ž. Emil. Opšta historija protestantizma, (Novi sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2002), 125.
7 Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, (Beograd: Adventistička Viša Teološka Škola, 1973), 281.
8 Razlog ovom stanju bio je politički i vjerski raskol. Isto tako djelovanje deista i ateista koji su se zalagali za kršćanstvo zasnovano isključivo na ljudskome razumu, a ne na Božjoj objavi, potkopavalo je autoritet klera. Sami biskupi bili su moćnici. Posjedovali su kočije sa šest konja, a katkada i brodove sa uniformiranom posadom. Biskup Winchestera običavao je psovati. Ni sam kler nije se razlikovao od častohlepnih biskupa. Alkoholizam je poprimio razmjere epidemije, u kazalištima su se prikazivale nemoralne drame, javne kuće su se nalazile na svakom koraku a smrtna kazna primjenjivala se za 160 različitih zločina.

















Zadnja promjena: Krizostom; pon 16 oľu 2009, 17:19; ukupno mijenjano 2 put/a.

Kako je Wesley propovijedao opravdanje isključivo vjerom, došao je u sukob sa anglikanskom crkvom. Tako ga je pozvao Bristolski biskup i rekao mu da nema što tu tražiti. No, evo što mu Wesley odgovara na to:

“Preuzvišeni! Moja je dužnost na zemlji činiti dobro gdje god mogu. Prema tome, gdje god smatram da mogu učiniti najviše dobra, tamo moram i ostati, dokle god tako mislim. Za sada mislim da ovdje mogu učiniti najviše dobra. Dakle, moram ovdje ostati. Što se tiče moga propovijedanja, predan mi je nalog evanđelja i jao meni ako ga ne propovijedam svugdje gdje se nalazim među ljudima!”[1]
Isto tako Wesleyjeva povezanost sa ujedinjenom braćom završila je sukobom. Wesley je počeo otvoreno propovijedati protiv krivog naučavanja Moravske braće, što je dovelo do toga da su mu ovi uskratili svoju propovjedaonicu. Wesleyu nije ništa drugo preostalo nego da se sa svojim istomišljenicima odvoji od njih. S njime je otišlo kojih devetnaest pristaša koji su formirali prvo metodističko društvo. Dvanaestog svibnja u Bristolu počela je izgradnja prvog metodističkog molitvenog doma. Wesley je organizirao članstvo bristolske zajednice po razredima, a svakome je razredu postavio jednoga voditelja.
Isto tako je osnovao je “društvo odabranih”, koje je činila duhovna “elita”. Četiri puta godišnje, nakon temeljita preispitivanja, davao je razredne karte, koje su služile kao dokaz članstva, onima koje je smatrao dostojnima.[2] Ujedno je obnovio običaje iskonske crkve kao što je zajednički obrok “agape”, na kojemu su vjerni svoja duhovna iskustva dijelili s drugima, a obnovio je i noć bdijenja.
Do tada evanđelje su širili rukopoloženi ljudi. „No 1742. godine Thomas Maxfield postaje prvi laik propovjednik (čovjek koji nije izučen i rukopoložen).“[3]Ispočetka Wesley se zabrinuo što laik ispunjava dužnost propovjednika, da bi kasnije ipak počeo cijeniti Božje darove kod ljudi kod kojih to nije očekivao. Kako je Wesley dobio pomoć u širenju evanđelja, on sam nikad nije mogao ostati na nekom mjestu duže od osam tjedana. Postao je putujući propovjednik. Bilježimo tako njegov boravak u Newcastleu gdje rado propovijeda rudarima i gdje gradi dom za napuštenu djecu. Isto tako dolazi i u svoje rodno mjesto Epworth, gdje je naišao na topao doček. Bez prestanka je putovao četrdeset godina, pedeset puta prešao je Irsko more. Proputovao je 400 000 kilometara, napisao 231 knjigu, te je propovijedao 40 000 puta.


George Whitefield – rodio se 1714 godine u Bell Innu. Kao i Wesley, bio je pastor anglikanske crkve. U Bristolu je otpočeo propovijedati pod vedrim nebom, i po njemu je taj način evangelizacije ušao u običaj kod metodista. Inače je imao snažan i melodičan glas, što mu je omogućavalo da govori pred 30 000 slušatelja. „Njegov običaj da odlazi iz kuće u kuću gdje su ga pozvali da razlaže Sveto Pismo, je toliko raspalilo svećenstvo da su mu bile uskraćene sve propovjedaonice.“[4] U Kingswoodu, blizu Bristola podiže školu za djecu rudara. Broj obraćenika u tom mjestu sve više raste, što pogotovo smeta svećenstvu.[5] Baš odavde je Whitefield poslao po Johna Wesleya da dođe i pomogne u radu. I tu je se Wesley susreo sa tim čudnim načinom propovijedanja na poljima. Jedno od najvećih probuđenja preko Whitefielda nastupilo je u Škotskoj. U Sjevernoj i Južnoj Irskoj rezultati su bili isti.
Često je posjećivao i Novu Englesku (USA), gdje se ista snaga očitovala i tamo. I baš tamo je i umro za vrijeme propovijedanja 1770 godine. „Whitefield je po svom uvjerenju bio kalvinista, što je dovelo do razmimoilaženja između njega i Wesleya, koji je bio pristalica slobodne volje.“[6][ Tako je kalvinističko krilo metodizma napustilo Anglikansku crkvu i osnovalo je nezavisnu crkvu.

Charles Wesley – nije bio jednak svome bratu po propovijedanju, ali je zato imao puni udio u njegovom radu. „Njegova najveća i trajna služba crkvi zapravo je u pjesmama što ih je napisao; ima ih preko 6000, a mnoge od njih su takve pjesničke krasote i takve duhovne vrijednosti, da ulaze među najbolje što su ikada napisane.“[7] Te pjesme uglavnom izražavaju glavne doktrine Svetoga Pisma i štovanje Gospoda. Isto tako te pjesme su trajno prikladne da izraze žudnju i zahvaljivanje onih srca, koja su taknuta Duhom Božjim. Ne samo Charles, nego i John su ustanovili da su većinom ljudi skloni uzimati teološke poglede iz pjesama nego iz Svetoga Pisma. John je umro 2. ožujka 1791, tri godine poslije svoga brata Charlesa. Metodistička društva su tada imala 540 propovjednika, od kojih 313 u Velikoj Britaniji, a 227 u Americi. Ukupno je bilo 134 599 članova, od kojih 76 968 u Europi i 57 631 u Americi. Bila bi to najveća vjerska zajednica da Wesley nije rekao prije smrti: „Ako metodisti napuste Englesku crkvu, Bog će napustiti njih.“[8]

[1] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 37.
[2] Evangelička Metodistička Crkva u Hrvatskoj. Velikan duhovnoga probuđenja, 39.
[3] B. K. Kuiper. The Church in History (Michigan: CSI Publications, 1994), 291.
[4] Broadbent H. E. Jedna povijest crkve, (Zagreb: Kristova crkva Betanija, 1989), 295.
[5] Novi obraćenici u ovome gradu (Kingswoodu) odlazili su u državne crkve u tolikome broju da su se župnici ljutili, jer bi Gospodnja večera trajala toliko dugo da bi na ručak stigli tek kasno poslijepodne. Kako im je svećenstvo uskratilo Gospodnju večeru, oni su se sve više zbližavali sa evanđeoskim kršćanima, čije je propovijedanje probudilo njihova srca.
[6] Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, (Beograd: Adventistička Viša Teološka Škola, 1973), 284.
25 Isto, 297.
[8] Leonar Ž. Emil. Opšta historija protestantizma, (Novi sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića, 2002), 131.

Zadnja promjena: Krizostom; pon 16 oľu 2009, 17:21; ukupno mijenjano 1 put.

Po pitanju opravdanja vjerom Wesley je također unutar reformacijske linije. „Pišući 1740. Godine, opisao je svoju doktrinu kao „stari put“, na kojem se spasenje ostvaruje samo po vjeri, nasuprot „novom putu“, prema kojem je spasenje proizvod i vjere i djela.“[1] On tu svakako želi naglasiti da vjera mora biti unutarnja i živa, a ne površna i formalna. Isto tako Wesley je primjetio da se vjera toliko u propovijedanju previše naglašavala, tako da za dobra djela nije više bilo mjesta. Zato on kaže: „Ako valjano združimo vjeru i djela u našem propovijedanju, blagoslov neće izostati.“[2]

Wesley jasno razlikuje opravdanje od novorođenja. Opravdanje je djelo koje Bog vrši za nas, opraštajući nam grijehe, a preporođenje je djelo koje Bog vrši u nama, obnavljajući našu palu prirodu.[3] Iz ovoga slijedi da je opravdanje prethodi novorođenju, zbog toga što je za rastenje potrebna vjera. No evo kako Wesley elaborira vjeru u svojoj propovijedi „Biblijski put spasenja“: „ Vjera je božasnki dokaz i uvjerenje, ne samo da je Bog bio u Kristu, pomirujući svijet sa sobom, ali i k tomu da je Krist volio mene i dao sebe za mene. To je kod ove vjere...da mi prihvaćamo Krista, da ga prihvaćamo u svim njegovim službama, kao proroka, svećenika i kralja.[4] Kako god, ključna tačka je da vjera ne raspoznaje fizičke stvari, nego duhovne.


Iako je Wesley smatrao da je jedino Kristova pravednost (kako aktivna, tako i pasivna) jedina zasluga našeg opravdanja koja nas vodi u raj; osobna svetost je isto nužna da bismo stigli tamo. Za razliku od Calvina koji je tvrdio da opravdanje ne može biti razdijeljeno od posvećenja, Wesley je podržavao naglasak prisutan u kasnijem pijetizmu, prema kojemu je posvećenje sve više odjeljivao od opravdanja.

„Wesley je priznao da naše posvećenje započinje u trenutku opravdanja ili obraćenja, ali je zatim postavio još jedno djelo milost, djelo potpunog ili cjelovitog posvećenja, koje je opisao kao „potpuno spasenje“ ili „puno spasenje.“[5] To drugo djelo milosti, kao i prvo, ne možemo zaraditi, ono ne ovisi o dobrim djelima, nego samo o vjeri. Drugim riječima svaki čovjek koji vjeruje je posvećen.

„Striktno govoreći posvećenje je učinak na nama u kojem smo mi proglašeni pravednima, jer jednim činom Bog i opravdava i posvećuje grešnika, ali to nije trenutno posvećenje. Naprotiv, posvećenje je proces, hodočašće na koje svaki vjernik mora ići. Njegov cilj je potpuno posvćenje ili kršćanska savršenost.“[6] No, istodobno je Wesley zano i sve opasnosti od takva gledanja, jer kad god pričamo o potpunom posvećenju, trebamo prvo prikazivati blagoslove opravdanja što je moguće snažnije. Isto tako posvećenje se ne sastoji samo u odbijanju da čovjek učini zlo i da čini dobro. To je božanski život u duši, veza sa Kristom uz stalno obnavljanje Duhom Svetim.

„Stoga će Wesly reći da je posvećenje cilj i suština religioznog života, to jeprogresivno djelo koje se u nama vrši umrtljivanjem tijela i umiranjem grijehu, kojim unutarnji čovjek postaje ravnodušan prema uživanjima, časti, prema novcu, prema gnjevu, prema čulnosti, to je napredak iz milosti u milost, označen dobrim djelima, služba Bogu u duhu, poslušnost zapovijedima, nošenje križa, dok ne narastemo od visine Kristovog rasta.“[7]



Kod Calvina je doktrina o predestinaciji usko povezana sa doktrinom o ustrajnosti svetih. I po toj teoriji, vjerni, izabrani nemaju straha, jer sve Bog odlučuje. No za Wesleya je sigurnost vjere poseban dar koji se obično javlja prilikom novog rođenja. Ta sigurnost proizlazi kako iz svjedočanstva Duha, tako i iz plodova Duha. Također, Wesley je govorio i o sigurnosti savršenog posvećenja, o tome da ćemo kroz pročišćavajuće djelovanje Duha biti usavršeni u ljubavi. Wesley se sjeća svog iskustva, nešto što je doživio i osjetio. Zato ta doktrina o kršćanskoj sigurnosti može biti dio procesa, ali i dio trenutačne sigurnosti na vjerskom putu.

„Ponekad je o tome govorio kao o potpunoj sigurnosti vjere: „Kada smo bili opravdani, Duh je svjedočio s našim duhom da su nam grijesi oprošteni; isto tako svjedoči da su grijesi odneseni i kada doživljavamo posvećenje“[8] Za razliku od reformatora smatrao je da kršćanin može biti siguran za današnje spasenje, ali ne i za konačno spasenje, što nam želi reći da ipak postoji otpad kao mogućnost. „Istodobno je dopušatao da kršćani mogu primiti sigurnost nade (Heb 6,11), unutarnju spoznaju da će se održati u vjeri sve dok ne susretnu Krista u svojoj smrti.“[9]

[1] Bloesch G. Donald. Osnove evanđeoske teologije 1, (Novi Sad: Dobra Vest, 1989), 206.
[2] Isto, 207.
[3] Vidi Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, 203.
[4] Collins J. Kenneth. The theology of John Wesley: Holy Love nad the Shape of Grace, (Nashville: Abingdon Press, 2007), 168.
[5]Bloesch G. Donald. Osnove evanđeoske teologije 2, (Novi Sad: Dobra Vest, 1989), 53.
6 Gonzalez L. Justo. A History of Christian Thought, Vol. III, (Nashville: Abingdon Press, 1975), 313.
[7] Golubić Mirko. Istorija Hrišćanske Crkve, (Beograd: Adventistička Viša Teološka Škola, 1973), 283.
8 Bloesch G. Donald. Osnove evanđeoske teologije 2, (Novi Sad: Dobra Vest, 1989), 212.
[9] Isto, 212.


By Krizostom