Apokrifi

Što mislite jesu li nadahnute apokrifne knjige, Makabejcima 1 i 2, Tobija...i ostale koje se nalaze u katoličkom kanonu...što mislite uopće o apokrifima?

Mislim da su apokrife pisali obični ljudi poput tebe i mene, tj. ljudi
koji su zaista imali dobre namjere i u tim knjigama su izražavali svoja
mišljenja i stavove, ali koji nisu bili nadahnuti Duhom Sv.

Apokrifi nisu nikada bili uključeni u hebrejski kanon, a također ih ni Isus ni novozavjetni pisci nisu nikada spominjali.

treba ih procitat i uzet u obzir, ali ipak treba imati na umu da oni NISU dio SVETOG PISMA!

zašto vjerujete da su to apokrifni spisi?

Treba uzeti u obzir da je ovaj forum za sve kršćane, i da ima i protestanata...admin je protestant, a bivši moderator maxadsl katolik...i ima članova koji su protestanti i katolici...zato se ovaj forum zove kršćanski...za sve kršćane...netko misli o apokrifima ovo, netko ono...zato svi mi možemo davati argumente i raspravljati u kršćanskoj ljubavi, duhu i miru....a cilj nam je da duhovno rastemo u Kristu...ima i anketa koje ste vjere, pa možete popuniti, nalazi se u rubrici crkva...

naravno, i baš zato pitam jer me zanima zašto protestanti vjeruju da su te knjige apokrifni spisi

jer su dodani nakon reformacije i ne nalaze se u zidovskom kanonu...

blagoslov Bozji Dominiku

ja sam samo iznio svoje misljenje, nije mi bila namjera nikoga uvrijediti

ja mislim da ne treba toliko tražiti mak na konac jer u tome nema kraja

svi imamo Bibliju i što je najvažnije od svega imamo Isusove Riječi, promatrajmo ih, i sve će nam sjedati pomalo..a to koja je knjiga kad napisana i čiji je tata veći je ...po meni kušnja

Koji su kriteriji da se nešto smatra dijelom kanona?

Kad je što dodano baš i nije argument. Svaka knjiga je nekad dodana, neki čovjek ju je napisao i neki ljudi rekli da je od Boga, bili oni još židovi ili poslije kršćani. Uzmimo bilo koju knjigu, recimo Ponovljeni zakon: zašto mislite da je ona od Boga, da je nisu možda židovi ljudskom logikom to stavili u kanon?

U Kristovo vrijeme postojao je Stari zavjet : "Zakon", "Proroci" i "Pisma". Nadahnuće i autoritet sva tri djela Starog zavjeta potvrdili su Isus (Lk 24,27; Jn 5,38.39) i apostoli (2 Tim 3:, 6), a predstavljali su Bibliju prve Crkve.Novi Zavjet je nadahnuti izveštaj apostolskog svjedočenja. Kako su tokom godina jedan za drugim apostoli umirali, njihovi spisi su postali jedini autentični oblik njihovog svjedočanstva. Zbog toga je bilo prirodno da Crkva njihove spise zaodene autoritetom. Ovo pokazuje da je biblijski autoritet iznad autoriteta Crkve. To što je Crkva formila kanon (izvršila kanonizaciju), ne znaći da je od Biblije načinila Sveto Pismo, a još manje da Crkva ima vlast nad Biblijom. Crkva nije nasumično dodjeljivala autoritet spisima, već je samo prepoznala i priznala autoritet koji su ovi spisi već imali u sebi po svome Bogom nadahnutom porjeklu.
Apokrifi su nastali od 3. do 1. vjeka prije Krista. U periodu, kada je završen kanon Staroga Zavjeta, a prije pisanja Novoga Zavjeta nastali su apokrifi. Sadržaj ovih spisa je različit od ostalih spisa. Postoje učenja koja se razlikuju od ostalih tekstova Biblije. Smatram da ne treba stavljati apokrife u Bibliju, zato što se kose Biblijskom učenju i stoga nemogu da budu dio kanona (mjerilo). Apokrife možemo smatrati za literarne ili istorijske tekstove, ali ne za nadahnutu riječ Božju.

Wiklif je napisao/la:

Kako su tokom godina jedan za drugim apostoli umirali, njihovi spisi su postali jedini autentični oblik njihovog svjedočanstva. Zbog toga je bilo prirodno da Crkva njihove spise zaodene autoritetom.

Nisu sve knjige kanona Novog zavjeta napisali apostoli. Marko i Luka nisu bili apostoli.

Ovo pokazuje da je biblijski autoritet iznad autoriteta Crkve.

Baš suprotno. Ako X zaodijene aturitetom Y, onda je očito da X ima veći autoritet od Y. Ne može netko ili nešto nižeg autoriteta nekome ili nečemu dati viši autoritet.

Crkva nije nasumično dodjeljivala autoritet spisima, već je samo prepoznala i priznala autoritet koji su ovi spisi već imali u sebi po svome Bogom nadahnutom porjeklu.

Pa tako radi i danas. Ne uči nasumično, nego samo ono što samo po sebi ima Božansko podrijetlo.

Apokrifi su nastali od 3. do 1. vjeka prije Krista. U periodu, kada je završen kanon Staroga Zavjeta, a prije pisanja Novoga Zavjeta nastali su apokrifi.

Ne znam za ove apokrife o kojima govoriš. Ja znam za gomilu apokrifa koji govore o Isusu i njegovom životu, nastojeći biti evanđelja. Zašto oni nisu dio kanona?

Marko nije bio apostol, ali se nalazio u sirem krugu Isusovih ucenika.
Kanon je zbirka od Boga nadahutih knjiga koje je Crkva prihvatila i priznala za nezabludivo pravilo vjere i cudoredja.
Starozavjetni kanon je nastao-konacni oblik u 5.st.pr.Kr. (Petoknjizje, rani i kasniji proroci te 12 malih proroka), a ostale knjige su oblicene do konca 2.st.pr.Kr. Ni jedna od triju zbirki (zakon, proroci, spisi)nije dulje vremena bilo službeno definirana jer se smatralo da Bog još nije izrekao posljednju rijec. Tek nakon Krista te razorenja Jeruzalema i Hrama 70.g.n.e., sve je jaca tendencija sacuvati bastinu pa 90.g. u Jamniji grupa zidovskih ucitelja ustanovljava hebrejsku Bibliju na grckom (LXX) koja je sadrzavala veci broj knjiga, Zidovi su izabrali kraci popis knjiga, a ove druge je smatrala korisnim za osobnu izradnju ali ne i nadahnutim. Reformatorske crkve nakon raskola prihvatit ce SZ-ni kanon hebrejske Biblije a ove knjige smatraju apokrifima.
A sto se tice Novog Zavjeta, 367. godine se pojavljuje Atanazijev popis svih 27 NZ-nih knjiga koje i danas sacinjavaju kanon NZ-a.
Prema katolickom poimanju, za razliku od protestantskog, apokrifnim spisima se smatraju ono koji nisu usli u kanon. Naime, vec i prije zakljucenja kanona u 4.st. pojavio se odredjeni broj knjiga koje se vec u naslovu deklariraju pripadajućima odredjenom apostolu (Petrovo Evandjelje, Tomino Evandjelje,...), iako je ocito da im autori nisu apostoli, a isto tako su postojali i razliciti drugi spisi koji su pretendirali da budu ukljuceni u kanon. Cinjenica da , bez obzira na svrstavanje pod ime nekog od apostola, one nisu usle u kanon, govori o rigoroznom procesu preispitivanja konaturalnosti.

Mislim na ove knijige:
Prva knjiga Makabejaca, Druga knjiga Makabejaca, Juditina knjiga, Tobijina knjiga i tako dalje. Nemogu biti dio Biblije i svi ostali Apokrifi zato sto nisu nadahnute. A nisu nadahnute zato sto nisu u skladu sostalim Knjigama Biblije. Sadrze lazno ucenje.
Greske u Apokrifama:

Teološke greške . Činjenica je da se mnoge teze iz apokrifnih spisa najblaže rečeno ne uklapaju u učenje Starog zavjeta, a kasnije ni u Isusovo učenje (koje se oslanja na Stari zavjet). Najopštije govoreći, apokrifni/deuterokanonski spisi izlažu već razvijeno judaističko učenje (uz mnoštvo praznovjerica), dakle upravo ono učenje s kojim se tako otvoreno i oštro sukobljavao i sam Isus.
Ne mogu se detaljno nabrojati sve pogreške, ali ih je moguće uopšteno podijeliti u nekoliko osnovnih grupa: 1. iskupljenje dobrim djelima, što je temeljno judaističko učenje. Njega nalazimo u Tobija 4,10 gdje se govori o oslobođenju od smrti davanjem milostinje. 2. monasticizam i asketizam – Judita (8,4- se povukla u osamu nakon smrti svoga muža i postila svim danima osim subote i praznika. Ovakav oštri zakon o postu nespojiv je sa Starim zavjetom (i zdravim razumom). 3. osvetoljubivost – Judita hvali Simeunov pokolj Sihemljana (1. Mojsijeva. 34), iako je jasno da ovo djelo ne nailazi na Božje odobrenje (vidi 1. Mojs. 49,5-7). Upravo suprotno, Bog zahtijeva balans prijestupa i kazne (1.Mojsijeva. 21,24-25). 4. laganje – u Tobija 5,4-13 anđeo Rafael (navodno jedan od svetih anđela) se lažno predstavlja. Judita od Boga praktično traži snagu za laž (9,13).
5. ograničenost spasenja – Knjiga mudrosti 3,16 uči da se neće spasiti nezakonito rođena djeca, iako u Sudije 11,1 imamo primjer Jeftaja kojega Bog određuje za sudiju. 6. praznovjerje – dovoljno je pročitati kako je Tobit oslijepio (Tobija 2,9-10) od ptičjeg izmeta, ili samo malo dalje (3, o zloduhu Asmodeju koji je pobio sedam muževa nesretne Sare i shvatiti o kakvom se praznovjerju radi. 7. čaranje – lijek koji preporučuje anđeo Rafael (inače se ne spominje nigdje više u Bibliji) u Tobija 6,1-9 jest zapravo čista vradžbina, suprotna jasnoj Božjoj naredbi u 3. Mojs. 19,26. 8. prepostojanje duše – Mudrost 8,19-20: "Imao sam dobru dušu, ili bolje: jer bijah dobar ušao sam u tijelo bez ljage", donosi ideju kojoj nema mjesta ni u kakvoj biblijskoj teologiji. 9. molitva za mrtve – u 2. Makabejcima 12,42-46 Juda Makabejac prinosi žrtve pokajnice za mrtve vojnike koji su bili potajni idolopoklonici. Ovo je postalo temelj učenja o čistilištu i molitvi za mrtve, iako se ni ovdje ne spominje riječ "čistilište".

Nisu sve knjige kanona Novog zavjeta napisali apostoli. Marko i Luka nisu bili apostoli.

Ovo pokazuje da je biblijski autoritet iznad autoriteta Crkve.

Baš suprotno. Ako X zaodijene aturitetom Y, onda je očito da X ima veći autoritet od Y. Ne može netko ili nešto nižeg autoriteta nekome ili nečemu dati viši autoritet.

Tacno Marko i Luka nisu bili Apostoli.
Ne crkva je svatila i prepoznala da su ti spisi nadahnuti odnosno od Boga date i zato lezi na njima Bozanski autoritet a ne ljudski. Spisi Novog Zavjeta nastali su u razdoblju od 50 do 100 god. poslije Krista. Ti spisi su i prije kanonozacije Novog Zavjeta bili prihvacene kao istinite od Boga nadahnute.

Wiklif je napisao/la:

Tacno Marko i Luka nisu bili Apostoli.
Ne crkva je svatila i prepoznala da su ti spisi nadahnuti odnosno od Boga date i zato lezi na njima Bozanski autoritet a ne ljudski. Spisi Novog Zavjeta nastali su u razdoblju od 50 do 100 god. poslije Krista. Ti spisi su i prije kanonozacije Novog Zavjeta bili prihvacene kao istinite od Boga nadahnute.

Da. Dakle Crkva može prepoznati nešto kao nadahnuto i onda će to imati Božanski, a ne ljudski autoritet.

Apokrife je Jeronim uvrstio u kanon mimo svoje volje...jer ga je na to natjerao papa, ime sam mu zaboravio....