Usporedba sakramenata krštenja i ispovjedi

genijalno rečeno brate

vidim nitko nema reći ništa protiv toga

a opet, kada bi ih pitao zašto blate sakrement pomirenja kod katolika imali bi reći dosta toga, naravno onako laički , otprilke...
ovdje je sve rečeno na visokom stupnju teološkog, doktrinalnog , apologetskog aspekta , pa valjda nitko nema valjanih argumenata da pobija isto

slazem se,predobro receno.

Posto pripadam protestanskoj zajednici, dakle kod nas ne postoji ispovedanje, ali postoje dusebriznicki razgovori koji jako lice na gore navedenu praksu ispovedanja.Dakle:

1. Dusebriznik ne sme da bude laik, jer usled nerazumevanja moze da napravi vecu stetu nego korist.
2. Kroz dusebriznicki razgovor dolazi do pokajanja i potpunog shvatanja prirode gresnog cina.
3.Nakon dusebriznickog razgovora sledi molitva i trazenje oprosta od Gospoda i molitve kako osobe koja je zgresila, tako i zastupnicke molitve dusebriznika.
4.Po potrebi disciplinovanje od strane staresinstva i crkve u zavisnosti koja je priroda greha.
5.Uvodjenje u zajednistvo onoga koji je prestupio i pokajao se.
6. Oprostenje je od Isusa kroz Njegovu zrtvu na krstu za ispastanje i obnovljenje.
7.Dusebriznik je osoba koja stavlja svoje srce u taj problem i ne odradjuje ga samo tek tako, vec place sa onima koji placu, i smeje se sa onima koji se smeju, i kori onoga kome je ukor potreban.
Ali to nije religiozna radnja koja se obavi uz desetominutnu pricicu sa svestenikom, vec bavljenje zivotom i pomaganje u prevazilazenju problema greha.
Tu dolazimo do problematike ja cu se pokajati u tajnosti pred Gospodom i to je to.Nikako se ne bih slozio sa tim, jer jednostavno drzanje greha u tajnosti, znaci drzati greh u tami i davanje istom snagu, ali ako ispovedamo svoje grehe oni izlaze na svetlo i pokarani svetloscu postaju svetlo, po reci Bozijoj.Dakle iako sam protestant ne smatram velikim problemom sam cin ispovedanja greha, vec ogranicavam mogucnost svestenika da vidi u srce coveka koji se ispoveda za greh koji u sustini nije pokajan nego samo da kazem tako se izvinuo za taj greh.Dakle pokajanje iskreno povlaci posledice sa sobom ponasanju i daljnjem zivljenju, jedno snazno osecanje i zaljenje zbog toga sto je ucinio, i shvatanje priorede samog greha i njegovih razarajucih posledica, i gadjenje nad istim.To svestenik ne moze da uvidi u deset minuta, i time sto kaze osobi da su joj oprosteni gresi samo ucvrscuje zabludu i cini greh podrzavajuci ga u tom stavu.Ukoliko je taj da kazem sakrament obavljen uz punu ozbiljnost i resnost svestenika da se pozabavi osobom koja se ispoveda i savetovanje iste, onda je to uredu.Ali nazalost to nije tako i toga smo svi svesni, i zasto se zamlacivati oko toga.I to je ono protiv cega se refomacija pobunila, deljenja oprosta nepokajanim nekavim misticnim magijski recenicama i religioznim ponavljanjem nekih reci iz molitvenika, bez iakvog pokazatelja obnovljenja, vec naprotiv cinjenje istog greha iz dana u dan, i kajanja svaki put, i tako sve ukrug.
Tako da je tom praksom evandjelje osiromaseno, pokajanje obezvredjeno, i smisao celog sakramenta obesnazen.Misli da je o tome rec, manimo se sasavih izgovora i sa jedne i sa druge strane,kada svi dobro znamo u cemu je stvar.Odvratni i pokvareni covek zloupotrebljava datu mu privilegiju da mu svestenik sluzi u pokajanju, a svestenik cuti jer ga i nije mnogo briga.O tome je tu rec.I ta praksa postoji i u protestantskoj konfesiji isto, i zove se licemerje biblijski.

Za razliku od Melkisedeka koji je sakrament pomirenja potkrijepio sa Božjim riječima zapisanim u Bibliji,ti si sa svojim riječima popljuvao sakrament pomirenja.

popljuvao

???

smirnof je napisao/la:

Za razliku od Melkisedeka koji je sakrament pomirenja potkrijepio sa Božjim riječima zapisanim u Bibliji,ti si sa svojim riječima popljuvao sakrament pomirenja.

Ne naprotiv , ja sam bas podrzao sam sakrament , ali sam "popljuvao" kako kazes praksu koja je proizasla iz tog a nema vrednost.I ako bi hteo malo vise da pojasnis sta sam i gde sam popljuvao sam sakrament.Ukazi mozda bi o tome moglo vise da se porazgovara.Malo mi je cudna praksa pojedinaca medju koje si se sada uvrstio, da zacatuju neki odgovor koji u biti nista ne objasnjava, nego je kao neko proizvoljno "lupetanje" i "nadlajavanje".Koristio sam bas ono sto je melkisedek naveo da je sakrament, i uporedio sa realnoscu, i nasao da te dve stvari izmedju sebe nemaju veze, i to nemaju zadnjih poprilicno godina.Kako da se praksa i teorija po pitanju mnogih doktrina razlikuju.Npr. mi se ne klanjamo likovima i idolima oni samo stoje tu bas gde mi zelimo da se poklonimo, tako da je doktrina da je idolopoklonstvo greh ispravna u katolickoj konfesiji, ali praksa pokazuje nesto sasvim dru go.Ne zelim na ovoj temi da ulazim u taj problem ali samo radi poredjenja da bi bilo jasnije nasta sam mislio.To mi je bila poenta, a ne "pljuvanje" po bilo cemu sto bi moglo biti korisno coveku koji hoce da se resi greha iz svog zivota.Mislim dabi bilo divno da prestanes da dajes te kratke i bez ikakvog obrazlozenja odgovore, za chatovanje postoji prozor, pa ako hoces tu sam da chatujemo do mile volje, ili ako zelis poslacu ti moj skyp, pa mozemo i da pricamo.

Pa zar nisi ispovjed nazvao nekakvim magijskim ritualom i biblijski licemjerom,ako sam krivo shvatio ispravi me i oprosti.

amos je napisao/la:

smirnof je napisao/la:

Za razliku od Melkisedeka koji je sakrament pomirenja potkrijepio sa Božjim riječima zapisanim u Bibliji,ti si sa svojim riječima popljuvao sakrament pomirenja.

Ne naprotiv , ja sam bas podrzao sam sakrament , ali sam "popljuvao" kako kazes praksu koja je proizasla iz tog a nema vrednost.

nisam sigurna na sta mislis pod 'praksa' ali ni meni se neke stvari ne svidjaju. prvo, ispovijed reda radi, narocito pred Uskrs i Bozic, izblebeces pokoru i izadjes zadovoljan,misleci 'obavio sam i to'. ok, nema veze sa mnom kako to neki rade,ali to mi je na primjer praksa jako glupa, nie mi jasno zasto uopce dolaze na ispovijed ako to tako shvacaju,jer ih nitko ne tjera na to,niti jr to obaveza.zalosno je ako sami ne osjecaju potrebu za tim.

a da ne spominjem onu zloglasnu prodaju oprosta grijeha,kako su cinili srednjovjek.svecenici,a sam Isus uputio je apostole rijecima "besplatno primiste,besplatno dajte."

smirnof je napisao/la:

Pa zar nisi ispovjed nazvao nekakvim magijskim ritualom i biblijski licemjerom,ako sam krivo shvatio ispravi me i oprosti.

Praksa sama ako se svodi samo na iscitavanje nekih reci kao sredstva pokajanja, dakle ja procitam negde da pise ja se kajem za sve svoje grehe i neko mi kaze da zbog toga sto sam procitao su mi oprosteni gresi, ili sam ponovio za nekim ko je nesto rekao, je magijsko sujevernog izgleda.Biblijsko pokajanje nema veze sa tim, biblijsko ispovedanje podrazumeva vreme trud i duhovnu pomoc osobi koja je u grehu.
Ali da ne pomislis da je to nesto upereno protiv katolicke konfesije, navescu ti primer iz moje denominacije.Mi ti imamo molitvu obracenja i pokajanja i predavanja zivota Isusu, i naravno osoba koja hoce da preda svoj zivot Isusu staje napred u zajednici i ponavlja molitvu za pastorom ili staresinom, i kada izmoli tu molitvu proglasi se da je spasen , samo zato sto je molio tu molitvu, i osoba ode nepromenjenog zivota, nije nanovorodjena i uverena da je spasena , samo zato sto je ponavljala molitvu sa staresinom.I ta osoba bolje da nikad nije ni dosla u crkvu, nego sto je na taj nacin jos vise ucvrstila zabludu.
E sada ispoved, ako ona sadrzi istinsko kajanje osobe, i savetovanje i posmatranje zivota osobe, sto jeste doktrina, onda tek neko moze da kaze da je nekom oprosten greh, jer se vidi promenjen zivot osobe.Jer pokajanje je svedeno kako sam rekao na izvinjenje pa hajde opet da gresimo, ali ne ni biblijsko ni doktrinarno kajanje nije tako i ne teba izgledati tako, ni ispovest nije takva, i samim tim vrednost sakramenta je obescascena neozbiljnim shvatanjem istog, i ono sto bi trebalo biti na slavu Bogu, postaje izgovor za gresenje iznova i iznova i dolazak ponovo, i ismejavanje i Boga i svestenika koji sluzi osobi, i nakon nekog vremena ni svestenika nije briga, i nekada dobra praksa postaje magicno iscitavanje formula i molitvi koje nemaju nikakvu silu da promene palog coveka.To sam mislio.

sunshine je napisao/la:

amos je napisao/la:

smirnof je napisao/la:

Za razliku od Melkisedeka koji je sakrament pomirenja potkrijepio sa Božjim riječima zapisanim u Bibliji,ti si sa svojim riječima popljuvao sakrament pomirenja.

Ne naprotiv , ja sam bas podrzao sam sakrament , ali sam "popljuvao" kako kazes praksu koja je proizasla iz tog a nema vrednost.

nisam sigurna na sta mislis pod 'praksa' ali ni meni se neke stvari ne svidjaju. prvo, ispovijed reda radi, narocito pred Uskrs i Bozic, izblebeces pokoru i izadjes zadovoljan,misleci 'obavio sam i to'. ok, nema veze sa mnom kako to neki rade,ali to mi je na primjer praksa jako glupa, nie mi jasno zasto uopce dolaze na ispovijed ako to tako shvacaju,jer ih nitko ne tjera na to,niti jr to obaveza.zalosno je ako sami ne osjecaju potrebu za tim.

a da ne spominjem onu zloglasnu prodaju oprosta grijeha,kako su cinili srednjovjek.svecenici,a sam Isus uputio je apostole rijecima "besplatno primiste,besplatno dajte."

E to sam mislio i to je bila poenta cele price, razumeli smo se odlicno.

Ovako,sakrament pomirenja nije nekakva katolička izmišljotina, nego je Isus moć otpuštanja grijeha predao učenicima svojim a oni dalje svojim učenicima i tako dan danas taj je sakrament u Njegovoj Crkvi i tako će biti do kraja vremena.Sad ako netko se ide ispovjedit samo da to odradi to je njegov problem a ne problem samog sakramenta.

smirnof je napisao/la:

Ovako,sakrament pomirenja nije nekakva katolička izmišljotina, nego je Isus moć otpuštanja grijeha predao učenicima svojim a oni dalje svojim učenicima i tako dan danas taj je sakrament u Njegovoj Crkvi i tako će biti do kraja vremena.Sad ako netko se ide ispovjedit samo da to odradi to je njegov problem a ne problem samog sakramenta.

Ti i ja se ocigledno ne razumemo, meni uopste nije poenta da kazem da je sakrament izmisljotina, niti sam to igde rekao.Naravno rekao sam da kod mene u zajednici to ne postoji kao sakrament, nego kao dusebriznicki, sto nije sija nego je vrat kako se kaze kod mene u gradu.Ali sam se bavio sustinom sakramenta, sta on treba biti, da se razumemo, mozes mu ti dati ime kako god hoces, ako i nije to sto bi trebao biti onda i nije dostojan imena, ne znam dali razumes sta sam zeleo da kazem.I ako se zagledas malo dublje u sliku mozes videti da ni pocemu ne ugrozavam samo postojanje sakramenta, nego samo pricam o njegovoj pravoj svrsi, i produbljujem njegov smisao.Dakle ne trudim se da ga izbrisem, nego da mu podignem vrednost na visi nivo od onog a koji ga je bezbozni narod koji dolazi u crkvu postavio.Zasto ga je Martin Luther ukinuo u ono vreme, to moze biti razjasnjeno ako se problem posmatra u onom vremenu i razumevanju naroda tada, a gledati na taj problem onda iz shvatanja sadasnjeg jednostavno nije moguce, jer tada su se stvari desavale drugacije i katolicka konfesija je htela to da prizna ili ne od tada dozivela niz reformi koji su je stvorili ovakvom kavka je sada, ali nije bila takva u trenutku kada je ukinut sakrament.Licno nemam potrebu da rusim taj sakrament , samo zelim da mu dam pravi smisao.Kao sto se trudim da u mojoj zajednici dusebriznicki podignem na veci stepen ozbiljnosti, skoro sakramentalan.

Dakle otpustanje greha nakon iskrenog pokajanja nije nista drugo nego samo objavljivanje Bozije volje, jer tako je Bog odlucio i to je Njegova volja, da oprosti svakom ko se iskreno kaje i to je duhovna vrednost i sila i ohrabrenje za onoga koji se iskreno kaje, tako da nije svestenik prakticno koji odpusta greh, vec Bog a svestenik samo objavljuje Boziju volju kroz autoritet koji mu je Bog dao.Tu je sila sakramenta, i to je ono sto je kljuc sakramenta.A ne serijska proizvodnja opravdanja nepokajanih gresnika, na osnovu izjave jedne i citanje neceg.To je poenta onoga sto sam zeleo reci.Nazalost praksa je u vreme kada je je Luther ukinuo taj sakrament bila drugacija, oprosti su se prodavali za novac,svestenici zastranili, Papa smatran nepogresivim i ideje koje su se tim putem uvukle u crkvu su bile katastrofa, i nastala je reformacija koja je trebala da reformise crkvu, a ne da je podeli.Ali vatra se zapalila, prost narod se zapalio, politika umesala i sve je otislo predaleko na sramotu svih ucesnika.Drugacije vreme i drugacije okolnosti su diktirale vecu brutalnost u okrsajima, sotona je dolio ulje na vatru, i doslo je do cega je doslo.Ali prosle su mnoge godine od tada, i mozete slobodno da zaboravite cinjenicu da je narod zaglupljen i da sada ne razume sta se sve u to vreme dogadjalo, i i sta je sve ko radio tada, i sta radi sada.I koliko god se trudili da nekavim finim poturanjima pokusate da obesnazite protestanski deo Hristivog tela, ne cinite nista drugo nego samo otvarate pandorinu kutiju tih mracnih vremena koje bi trebalo ostaviti tamo gde jeste, jer doslo je vreme kraja i bicemo potrebni jedni drugima.

Da bi se malo bolje osmotrila cinjenica kao jedan svestenik moze da upadne u greh i sam dodje pod osudu , to mozemo procittati u izrekama:
Izreke 17.15 Tko opravdava krivoga i tko osuđuje pravoga, obojica su mrski Jahvi.
Dakle svestenik je dobio pravo otpustit grehe nekome ko se iskreno kaje, ali ako opravda nekog ko se ne kaje iskreno onda ne cini nista niti pomaze onome koji je pocinio greh.To je isto doktrina zar ne?Dakle ako sam covek se nije pokajao i dodje kod svestenika on nema vlast odpustiti mu greh niti moze, jer se ovaj nije iskreno pokajao zar ne?Tako da taj sakrament postaje ne sakrament za tog koji se lazno kaje.I to je ucenje, dakle ja u gornjim postovima uopste nisam naveo nista sto se protivi ucenju crkve, nego sam ukazao na losu praksu, zar ne? To je uradio i Luther i sta mu se dogodilo tada, i dali bi mu se to dogodilo i sada.
Dakle ako neko dodje i lazno se pokaje a svestenik mu kaze odpustam ti grehe, dali to znaci da su osobi odpusteni gresi?Verujem da je ucenje da nisu, jer svestenik ne moze da oprosti nesto sto je Bog u svojoj reci rekao da nece oprostiti.Dakle autoritet svestenikov ne pociva na predaji nego na reci Bozijoj i autoritetu Njegovom,i nigde ne pise da Isus kaze vi sada mozete svakome da oprostite greh, nego samo onima koji se pokaju iz iskrenog srca.Njima Bog odpusta greh , a svestenik samo prenosi ono sto je Bog rekao u svojoj reci.Nikako ne moze da izadje iz reci, jer kad izadje iz reci izlazi i iz autoriteta, jer svesteniku nije dato pravo da ucini ono sto Bog nebi hteo, nego samo ono sto bi Bog hteo, i dok tako radi radi u Bozijem autoritetu i samo tada sakrament ima smisao,van toha svestenik opravdava krivca u svom ljudskom autoritetu, ali to ne samo da nema efekta nego je i zlo u ocima Bozijim.

Ovo sve šta si napisao možese reći i u par riječi,Isus je dao autoritet apostolima i svojoj Crkvi da otpuštaju grijehe a Luther je sam sebi dao autoritet i htio da sve to ukine.

vjerujem da se lutheru ispovijed zgadila zbog te prodaje oprosta i zato je radije htio da se sve to ukine.naravno, ne slazem se s tim,ne moze on ukinuti nesto sto je Isus postavio.

samo cu reci za sebe,nakon ispovijedi osjecam se neopisivo dobro,tak da... vjerujem da je valjana i potrebna.

Huh, malo previše teksta za odgovoriti na sve odmah, pa nemoj zamjerit ako što ostanem dužan (ovdje ili na drugoj temi).

amos je napisao/la:

Posto pripadam protestanskoj zajednici, dakle kod nas ne postoji ispovedanje, ali postoje dusebriznicki razgovori koji jako lice na gore navedenu praksu ispovedanja.Dakle:

1. Dusebriznik ne sme da bude laik, jer usled nerazumevanja moze da napravi vecu stetu nego korist.
2. Kroz dusebriznicki razgovor dolazi do pokajanja i potpunog shvatanja prirode gresnog cina.
3.Nakon dusebriznickog razgovora sledi molitva i trazenje oprosta od Gospoda i molitve kako osobe koja je zgresila, tako i zastupnicke molitve dusebriznika.
4.Po potrebi disciplinovanje od strane staresinstva i crkve u zavisnosti koja je priroda greha.
5.Uvodjenje u zajednistvo onoga koji je prestupio i pokajao se.
6. Oprostenje je od Isusa kroz Njegovu zrtvu na krstu za ispastanje i obnovljenje.
7.Dusebriznik je osoba koja stavlja svoje srce u taj problem i ne odradjuje ga samo tek tako, vec place sa onima koji placu, i smeje se sa onima koji se smeju, i kori onoga kome je ukor potreban.

I ja mogu razgovarati s prijateljima otvoreno. I to su situacije kad se nekome može posvetiti vremena koliko god je potrebno. Ja mogu sve poslušati, mogu i savjet dati, ali nemam ovlast otpustiti (ili zadržati) grijeh. Ja nikome, ali doslovno nikome, ne mogu reći: "sad kad si to rekao/la sad su ti grijesi oprošteni". Jer to jednostavno nije tako, čak i kad se čovjek najiskrenije kaje za učinjene grijehe. Ono što ja mogu učiniti u tom slučaju je reći: "sad lijepo otiđi u crkvu kod svećenika i ispovjedi sve svoje grijehe". Jer, karizma otpuštanja i zadržavanja grijeha nije dana svima. Ona je posebno dana apostolima preko drugog sakramenta, svećeničkog reda (koji se prenosi neprekidnom apostolskom sukcesijom i biskupskim polaganjem ruku). Ja to nemam, stoga ne mogu to činiti. A čovjek si i ne može samovoljno uzeti takvo što, to doslovno mora biti nasljeđeno (i to ne od bilo koga).

Ali to nije religiozna radnja koja se obavi uz desetominutnu pricicu sa svestenikom, vec bavljenje zivotom i pomaganje u prevazilazenju problema greha.

Ovisno o svećeniku, ispovjed može biti temeljitija ili "rutinska". To često ovisi i o raspoloživom vremenu (ne treba zaboraviti da svećenika ima malo u odnosu na broj stanovnika te treba i održat mise, sahrane, vjenčanja, razgovore za vjenčanja, vjeronauk, ...). Stoga, ni tu ne treba uvijek biti prestorog prema njima. Možda bi trebali biti stroži prema sebi (što ja radim da to promjenim?). No, sama ispovjed je valjana ako se čovjek kaje za svoje grijehe i ako ih priznaje te ima nakanu prestati s njima.
No, kako, ipak, nitko nije savršen, tako se i grijesi mogu ponavljati. I sad tu treba biti vrlo oprezan da se ne upadne u dvije krajnosti:

1. Sve je ok, ja ću nastaviti po svome a Bog će mi oprostiti.
2. Bog mi neće oprostiti jer sam loš, ništa ne radim dobro, stalno padam, uvijek isto griješim...

I jedan i drugi stav su pogrešni. Čovjeku je hoditi između te dvije krajnosti. Ako netko i padne 50 puta, treba i ustati 50 puta. A to često nije lako. Život nije šprint na sto metara, nego cjeloživotna borba. I onaj tko uistinu vjeruje u Boga, teško može griješiti bez ikakve odluke za promjenom, a da pri tome ne dođe u očaj kad više sam prestaje ići na ispovjed. Jer, kad su učenici pitali Isusa, koliko trebaju puta oprostiti bratu, on im je rekao: ne sedam nego sedamdeset puta sedam (što će reći, uvijek). Naravno, uz to treba ići i molitva kojom molimo od Boga da nam da snagu hodati ispravno.

Dakle pokajanje iskreno povlaci posledice sa sobom ponasanju i daljnjem zivljenju, jedno snazno osecanje i zaljenje zbog toga sto je ucinio, i shvatanje priorede samog greha i njegovih razarajucih posledica, i gadjenje nad istim.To svestenik ne moze da uvidi u deset minuta, i time sto kaze osobi da su joj oprosteni gresi samo ucvrscuje zabludu i cini greh podrzavajuci ga u tom stavu.

Ispovjed ne znači podržavanje u zabludi nego otpuštanje grijeha za koje se čovjek kaje. I to je razlog zašto je svećenik tu. Isto kao što niti kod krštenja odraslog čovjeka ne može vidjeti u srce i reći... e ti ćeš otpasti od vjere, stoga te neću niti krstiti. To ne ide tako. Ono što jeste potrebno naglasiti je slijedeće: grijesi koji se na ispovjedi priznaju s kajanjem, oni uistinu bivaju oprošteni. Postoje okolnosti kad svećenik neće otpustiti grijehe, npr. kad dvoje živi nevjenčano ili kad netko oženjen živi van braka sa drugom ženom iz civilnog braka. Tada niti taj muž niti ta nova žena ne mogu primiti oproštenje grijeha jer životom pokazju da nemaju namjeru promjeniti grešno stanje. Ima i drugih sličnih situacija, ovo samo navodim kao primjer.

No, ova tema nije postavljena zbog zloupotrebe sakramenta, nego zbog njegove nužnosti. Tj. da se vidi da izjave "tko se pokaje oprostit će mu se grijesi" i izjave da su apostoli dobili vlast da otpuštaju i zadržavaju grijehe, nisu u suprotnosti nego su komplementarne, tj. nadopunjujuće. Tj. onaj tko vjeruje i kaje se za grijehe, otići će kod svećenika koji će mu u ime Boga to otpuštenje i dati. Iznimka može biti nagla smrt, kad čovjek nije u prilici doći do svećenika, a ipak se kaje za svoje grijehe i koristio je priliku ispovjedi kad je mogao.

Ukoliko je taj da kazem sakrament obavljen uz punu ozbiljnost i resnost svestenika da se pozabavi osobom koja se ispoveda i savetovanje iste, onda je to uredu.Ali nazalost to nije tako i toga smo svi svesni, i zasto se zamlacivati oko toga.I to je ono protiv cega se refomacija pobunila, deljenja oprosta nepokajanim nekavim misticnim magijski recenicama i religioznim ponavljanjem nekih reci iz molitvenika, bez iakvog pokazatelja obnovljenja, vec naprotiv cinjenje istog greha iz dana u dan, i kajanja svaki put, i tako sve ukrug.

Ovo je uobičajen stav koji se može donekle razumjeti. No kad malo bolje pogledamo, vidjet ćemo i zašto je on kriv. Naime, učinak sakramenta ne ovisi o dostojnosti svećenika. Kad bi učinak sakramenta ovisio o svećeniku, to bi značilo da jje svećenik taj koji čini njegovu srž. No to nije tako, svećenik može biti i veći grešnik od onog koji mu se ispovjeda, a da je sakrament ipak valjan. I to je moguće upravo zato što on nije u svećenikovim rukama nego u Božjim. Bog se samo svećenikom koristi kao sredstvom.
Isto je i sa drugim sakramentima, krštenjem, euharistijom... ništa od toga ne ovisi o tome koliko je svećenik svet ili nesvet, jer je učinak i ovako i onaku od Boga.

Dapače, bilo bi krivo kad bi rekli da učinak sakramenta ovisi o svećeniku jer bi to značilo da je on taj koji daje učinak (bilo pri krštenju, bilo pri ispovjedi, bilo pri euharistiji...).

Stoga je pobuna reformacije bila potpuno promašena.
I još nešto, retci koji se izgovaraju pri krštenju ili bilo kojem drugom sakramentu nisu magijski retci upravo zato što nije čovjek taj koji u svojim rukama drži učinak, nego je to Bog. Bog se služi čovjekom da provede svoju volju nad svima koji to žele (ne govorim o zlouporabama, da ne bude zabune).