Razlog zašto sam odabrao baš ova dva sakramenta za usporedbu je taj što je jedan prihvaćen od ogromne većine svih zajednica (krštenje), dok drugog ogromna većina protestanata odbija, čak i prezire, te smatra direktnim klanjanjem Sotoni.
Ono što želim pokazati je slijedeće: Biblija ne daje mogućnost za prihvaćanje jednog (krštenje) a istovremeno odbijanje drugog sakramenta (ispovjed). Ili se mora prihvatiti valjanost oba sakramenta, ili se odba sakramenta moraju odbaciti.
Oba sakramenta su diretktan Kristov nalog:
Krštenje:
” Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” Mt 28:19
Ispovjed:
” Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Iv 20,21
Za krštenje znamo slijedeće:
Dakle, u ovom sakramentu kojeg manje-više svi priznajemo, vidimo što znači djelovanje Boga preko čovjeka.
Pitanje koje bi se moglo postaviti je: zar Bog nije moga direktno izvest novo rođenje kod čovjeka koji povjeruje a bez da to veže uz vidljivi znak po vidljivoj ljudskoj djelatnosti gdje čovjek koristi materiju (vodu)?
Odgovor je: naravno da jeste, no Bog nije htio isključiti čovjeka iz udjela u spasenju bližnjega, nego ga je odlučio učiniti sredstvom po kojem vrši svoju volju. To je razlog zašto je čovjeku dao nalog da ide i krsti one koji uzvjeruju.
Slično je i za sakrament ispovjedi (pomirenja i pokore)
Krštenjem čovjek dobiva novu narav, postaje dijelom Tijela Kristova i po tom sakramentu postajemo djeca Božja. Taj sakrament je uvod u zajednicu vjerujućih i on se obavalja samo jednom u životu. Ne postoji mogućnost ponavljanja sakramenta (kad je on valjano izveden) jer je taj sakrament trajni Božji biljeg na čovjeku i nikakvi grijesi ga ne mogu izbrisati.
No čovjek za vrijeme svog života griješi te mu je ponovo potrebno oproštenje grijeha i ponovno sjedinjenje s Crkvom s kojojm je prekinuo vezu činjenjem smrtnog grijeha. To ponovno primanje u zajednicu se ne vrši ponovnim krštenjem nego sakramentom pomirenja i pokore (tj. ispovjedi).
Kao i u slučaju krštenja, i u sakramentu pomirenja je Bog odlučio aktivno uključiti čovjeka u svoje djelo. Razlika između krštenja i ispovjedi su:
Naravno, i za ispovjed se može postaviti pitanje: zar nije Bog mogao direktno oprostiti grijeh bez da u to uključuje čovjeka? Odgovor je isti kao za krštenje: naravno da jeste. Ali nije. A razlog zašto nije je isti kao kod krštenja.
Ovdje je potrebno dodati napomenu da čovjek koji ide na ispovjed kad može, a koji u trenutku smrti nije mogao doći do sakramenta pomirenja, tada mu Bog, uz iskreno pokajanje za sve grijehe, oprašta i bez tog sakramenta. No, to su izuzeci i oni ne mjenjaju na stvarnoj potrebi korištenja sakramenta kojeg nam je Bog dao u trenutcima kad to možemo. Svjesno izbjegavanje tog sakramenta pod izlikom da je nepotreban (ili, ne daj Bože, da je to klanjanje sotonini), je činjenje Boga lašcem.
Za usporedbu navodim i riječi po kojima se vrši primanje u zajednicu (krštenje) i povratka zajednici (ispovjed):
“(ime), ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” (krštenje)
“Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” (pomirenje)
Zaključak:
Bog je odlučio učiniti čovjeka sredstvom uvođenja u zajednicu Crkve, te ga je odlučio učiniti sredstvom povratka zajednici Crkve.
Još jednom, zajedničko i krštenju i ispovjedi je slijedeće: vidljiv čin, stvarni učinak i Božje djelovanje. Te stoga, isti je i razlog zašto bi čovjek trebao pristupiti i krštenju i ispovjedi: vjera u Boga.
Ono što želim pokazati je slijedeće: Biblija ne daje mogućnost za prihvaćanje jednog (krštenje) a istovremeno odbijanje drugog sakramenta (ispovjed). Ili se mora prihvatiti valjanost oba sakramenta, ili se odba sakramenta moraju odbaciti.
Oba sakramenta su diretktan Kristov nalog:
Krštenje:
” Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” Mt 28:19
Ispovjed:
” Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas." To rekavši, dahne u njih i kaže im: "Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” Iv 20,21
Za krštenje znamo slijedeće:
- Krštenje je nužno za spasenje (Mk 16:16; Iv 3:3)
- Krštenje je čin kojeg obavlja čovjek nad drugim čovjekom (uz korištenje vode) (Mt 28:19)
- Učinak samog krštenja kao novog rođenja ipak nije u čovjekovim rukama nego je izravno Božje djelovanje (Iv 3:3)
Dakle, u ovom sakramentu kojeg manje-više svi priznajemo, vidimo što znači djelovanje Boga preko čovjeka.
Pitanje koje bi se moglo postaviti je: zar Bog nije moga direktno izvest novo rođenje kod čovjeka koji povjeruje a bez da to veže uz vidljivi znak po vidljivoj ljudskoj djelatnosti gdje čovjek koristi materiju (vodu)?
Odgovor je: naravno da jeste, no Bog nije htio isključiti čovjeka iz udjela u spasenju bližnjega, nego ga je odlučio učiniti sredstvom po kojem vrši svoju volju. To je razlog zašto je čovjeku dao nalog da ide i krsti one koji uzvjeruju.
Slično je i za sakrament ispovjedi (pomirenja i pokore)
Krštenjem čovjek dobiva novu narav, postaje dijelom Tijela Kristova i po tom sakramentu postajemo djeca Božja. Taj sakrament je uvod u zajednicu vjerujućih i on se obavalja samo jednom u životu. Ne postoji mogućnost ponavljanja sakramenta (kad je on valjano izveden) jer je taj sakrament trajni Božji biljeg na čovjeku i nikakvi grijesi ga ne mogu izbrisati.
No čovjek za vrijeme svog života griješi te mu je ponovo potrebno oproštenje grijeha i ponovno sjedinjenje s Crkvom s kojojm je prekinuo vezu činjenjem smrtnog grijeha. To ponovno primanje u zajednicu se ne vrši ponovnim krštenjem nego sakramentom pomirenja i pokore (tj. ispovjedi).
Kao i u slučaju krštenja, i u sakramentu pomirenja je Bog odlučio aktivno uključiti čovjeka u svoje djelo. Razlika između krštenja i ispovjedi su:
- Ispovjed ne čini nikakvu suštinsku promjenu u čovjeku (u smislu novog rođenja od vode i Duha), nego čovjeka vraća u zajednicu Crkve.
- Pomirenje nakon grijeha nije ograničeno na jednom u životu, nego je zbog Božjeg milosrđa pružena mogućnost čovjekovog vraćanja Bogu i nakon najtežih grijeha. Naravno, uvjet je pokajanje i odluka za prestankom griješenja. No budući da svi mi griješimo, svima nam treba i ponovno vraćanje zajednci.
- Nalog za krštenje su dobili učenici općenito, što znači da svi mimožemo krstiti drugog čovjeka (u slučaju KC nije praksa da laik krsti, ali mu je to dopušteno u slučaju nužde). Autoritet otpuštanja (i zadržavanja) grijeha su dobili apostoli i taj sakrament ne može vršiti svatko. To je posebno vidljivo kad uočimo izraz “dahne u njih i kaže im…” Iv 20,21 u kojem vidimo predavanje autoriteta kakvo u Pismu nigdje drugdje ne nalazimo. Dakle, nije samo rečeno, nego je doslovno i zapečaćeno (razlog je sama priroda sakramenta).
Naravno, i za ispovjed se može postaviti pitanje: zar nije Bog mogao direktno oprostiti grijeh bez da u to uključuje čovjeka? Odgovor je isti kao za krštenje: naravno da jeste. Ali nije. A razlog zašto nije je isti kao kod krštenja.
Ovdje je potrebno dodati napomenu da čovjek koji ide na ispovjed kad može, a koji u trenutku smrti nije mogao doći do sakramenta pomirenja, tada mu Bog, uz iskreno pokajanje za sve grijehe, oprašta i bez tog sakramenta. No, to su izuzeci i oni ne mjenjaju na stvarnoj potrebi korištenja sakramenta kojeg nam je Bog dao u trenutcima kad to možemo. Svjesno izbjegavanje tog sakramenta pod izlikom da je nepotreban (ili, ne daj Bože, da je to klanjanje sotonini), je činjenje Boga lašcem.
Za usporedbu navodim i riječi po kojima se vrši primanje u zajednicu (krštenje) i povratka zajednici (ispovjed):
“(ime), ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” (krštenje)
“Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” (pomirenje)
Zaključak:
Bog je odlučio učiniti čovjeka sredstvom uvođenja u zajednicu Crkve, te ga je odlučio učiniti sredstvom povratka zajednici Crkve.
Još jednom, zajedničko i krštenju i ispovjedi je slijedeće: vidljiv čin, stvarni učinak i Božje djelovanje. Te stoga, isti je i razlog zašto bi čovjek trebao pristupiti i krštenju i ispovjedi: vjera u Boga.