Pozdrav Svima.
Pozdrav i tebi.
Pokusacu da iznesem svoje poglede u ovim postovima koristeci neke osnovne prinicpe: Verujem da za ovako osetljivu temu covek mora biti :
- iskren,
- objektivan a ne subjektivan,
- da svoje stavove ne mozemo bazirati na emocijama, bilo pozitivnim ili negativnim i da
- mora da postoji jedan apsolut ili etalon koji ima poslednju rec a to je po meni Biblija.
To je u redu, s tim što smatram da je za ispravno tumačenje Pisma potreban netko tko to uistinu može učiniti. Nadahnuto Pismo u rukama nenadahnutog čovjeka daje pogrešno tumačenje u što se svi možemo uvjeriti. No, neka Pismo bude glavni kriterij za provjeru, valjda ćemo uspjet nešto vidjet iz njega.
Isto tako treba krenuti sa jednostavnim protivpitanjem na ovu temu a to bi bilo: Ko je otpoceo denominacije, Bog ili covek? Ako je Bog to otpoceo, on ce svoje delo i zastititi a ako su ljudi inicirali denominacije bolje je ih ne braniti. Verujem da to moze pomoci da lakse dodjemo do odgovora.
Slažem se s ovim. Ako je crkvu ili denominaciju počeo neki čovjek a ne sam Bog, onda ona ne zaslužuje naše povjerenje. A ako je Crkvu osnovao Bog, onda ona zaslužuje povjerenje i onda smo dužni njoj povjerovat prije nego sami sebi jer je u tom slučaju ona ta koja na sebi nosi obećanje Duha Istine (a ne mi osobno).
Stoga je nužno pažljivo pogledati povijest Crkve ili denominacije da bi utvrdili gdje je njemo ishodište.
Pojam denominacija se moze naci u mnogim enciklopedijama ili na internetu a svakako je bolje uzeti nepristrasne web stranice ako neko hoce da sazna vise o necemu. Recimo http://en.wikipedia.org/wiki/Christian_denomination
Kako god, svako ko se drzi ovih gore navedenih principa doci ce do cinjenica da su denominacije otpocele od ljudi a ne od boga.
Što se tiče linka koji si ostavio, mislim da on ne može biti zajednička polazna jer sam polazi iz pretpostavke da danas ne postoji ni jedna denominacija koja je izvorna. Tj. ne postoji prava Crkva. Budući da je to tema ove rasprave, ne može se to prihvatit kao premisa jer bi to vodilo u kružno zaključivanje i prema tome, to bi bio pogrešan način argumentacije.
Dakle, ne može se za premisu uzeti ono što se tek treba dokazati jer to vodi u krivi zaključak (i to onaj koji smo usvojili u premisi).
Po meni, a u točkama koje si sam naveo, vidim i po tebi, Pismo bi trebalo poslužit kao glavni kriterij za procjenjivanje da li postoji jedna, dvije, tri, pedeset ili pedeset tisuća Crkvi ili pak Crkva kako pravovjerna zajednica u kojoj neće svatko misliti i vjerovati svoje (svojevrstan panteon različitih ideja) uopće ne postoji.
No, Pismo ipak svjedoči da je Bog ipak osnovao jednu Crkvu koja ima slijedeća obilježja:
- Krist ju je sagradio na Petru
- tu je od početka (od Krista ) do kraja.
- ona je uvjek vidljiva
- ne može biti nevidljiva
- Duh Istine je uvjek sa njom i vodi je u pravoj spoznaji Krista
- vrata paklena je neće nadvladati
- vjeru će čuvati od koljena do koljena
- tko donos štogod suprotno učenju apostola koje se prenosilo s koljena na koljeno, taj je pod anatemom (prokletstvom)
- u njoj će se javljat lažni proroci koji će naučavat razne stvari protivne pravoj vjeri, no oni će izlazit iz te Crkve a ne obrnuto.
- prava vjera se neće javit naknadno, nego će naknadno doći kriva vjera
- Krist je sa svojom Crkvo svaki dan sve do kraja svijeta
E sad, budući da prihvaćanje ovih, od mene navedenih, premisa znatno suzuje manevarski prostor, pretpostavljam da se s nekima od njih (ili nijednom) ne slažeš. Stoga predlažem da upotrijebimo kriterij koji si sam predložio… Pismo… za njihovu provjeru.
Ako su točne te premise onda ćemo lako doći do konačnog zaključka. Ako nisu, onda ćemo vidjeti koja nije. S tim da još jednom napominjem, potrebno se držati pojedinih pitanja precizno i bez skretanja na druge teme jer to neće dovesti do pravog rezultata.
Npr. neću prihvatit argument da ne može biti istina da je prava vjera uvjek prisutna zato što vidimo nemoral. To je kriva argumentacija. S druge strane, ako Pismo kaže da se Istina neće naučavat cijelo vrijeme, onda ću to prihvatit kao ispravan argument po sv. Pismu.
Sta bi na to mogao reci slepac od rodjenja, isceljen od strane Isusa? (Iv.5.glava) Zar nije zastupao Gospoda pred narodom? Biti udaljen ili udaljiti se od jedne religiozne grupe koja ne moze verovati celu rec Bozju ne znaci uvek biti kukavica. Cinjenica je da je Isus obecao da ce ljudi biti odbaceni iz verskih zajednica upravo radi istine (Iv. 16:1-4).
Ovo izlazi iz pretpostavke da ne postoji jedna Crkva koja je prava i Istinita. No to tek treba dokazati, stoga se ne može sad smatrat argumentom.
Siguran sam da bog prebiva u svojoj Reci a da ako neko ne stoji u Reci bog ne stoji uz njega makar se on zvao apostol Petar. Setite se samo primera iz Gal.2:11-16. Zar nije Pavle ukorio Petra za licemerje.
Istina. Prekorio ga je za licemjerje i grijeh, no nemojmo zaboravit da je taj isti Pavle (i Barnaba) došao u Jeruzalem čuti stav Crkve o pitanju obrezanja. (Dj. 15,2-13) I Pavao i Barnaba su znali da ne mogu sami biti konačni autoritet u toj raspravi (jer ona zadire u samu srž vjere i vuče svoje posljedice u sve daljnje učenje) te su stoga pošli u Jeruzalem čuti što o tom pitanju misli Crkva.
I tu je, usred rasprave, prevladao glas jendog ribara a ne mišljenja onih koji su bili puno obrazovaniji od njega. I Pavle, najizvrsniji od svih, prihvaća stav tog jednog ribara jer zna da je taj jedan posebno izabran.
Dakle, u ove dvije priče vidimo dvije stvari… nitko nije bezgrešan i bez mane i grijeha ali usprkos toga, postoji netko tko može reći što je Istina a što nije. Crkva nije podnosila “guranje pod tepih” problemajer to ne donosi pravi nego lažni mir. Samo prava Istina može donjeti pravi mir.
Sigurno da sablazan nije pravi razlog za izlazak iz crkve ali sta ako mozemo dokazati da Bog poziva coveka da izadje iz crkve, da li bi to bio dovoljan razlog za izlazak Melhisedeke?
Nema problema, samo treba dokazati. I to Pismom. I to koristeći ispravnu argumentaciju.
Pitam se sta bi se desilo sa hriscanstvom a i sa svetom uopste da nije bilo Luterove reformacije, pa Johna Wesleja i ostalih reformatora do danas?
Imalo bi vjeru koju je i do tad imalo. Naime, ni poslje Luthera Crkva nije promjenila svoje učenje koje je imala i prije njega.
Kako je moguce da to misticno telo u koje se ulazi prema Bibliji:
1Co 12:13 Jer jednijem Duhom mi se svi krstismo u jedno tijelo, bili Jevreji, ili Grci, ili robovi, ili sami svoji; i svi se jednijem Duhom napojismo.
bude tako podeljeno po denominacijama da se udovi tog tela medjusobno proganjaju i unistavaju i da svaka ima blagoslov da je deo tela Hristovog kao sto sam razumeo Melhisedeka?
Rođen sam u katoličkoj obitelji, no kako to često biva, nisam baš ozbiljno shvaćao vjeru. I to me dovelo u situaciju da ne vjerujem da je Istina jedna nego sam mislio da je svaki put dobar… “važno da je čovjek dobar”. Kasnije sam se obratio kao protestant i neko vrijeme sam bio s njima i prihvatio sam da Isus jeste jedini put i da On jeste Istina.
No, u trenutku kad sam se odrekao misli da je svaki put - pravi put (važno da smo mi dobri ili vjerni ili slično, a nije važno toliko čemu (kome) smo vjerni), lako sam učinio i slijedeći korak... povjerovao da uistinu postoji jedna prava Istina i jedno pravo učenje.
Besmisleno je odustati od sinkretizma van kršćanstva a zadržat ga unutar, jer je besmisleno stati na sredini puta između nevjere u jednu Istinu i vjere u jednu Istinu.
Stoga, ja ne vjerujem da je Istina podjeljena po denominacijama i vjerujem da postoji jedna prava Crkva koja naučava pravu Istinu a koja nužno mora zadovoljit sve ranije nabrojane kriterije. Jednostavno, kad sam se odrekao misli da je svejedno što vjerujemo, to sam, s vremenom, učinio dosljedno do kraja.
Lijep pozdrav i nadam se da se nitko neće uvrijediti zbog ovog napisanog.