Karakter

<BLOCKQUOTE>

simply je napisao/la:

Zanimljivo pitanje, Dina!
Prvo trebamo razumjeti što znači biblijski izraz "vjera". Često to ljudi tumače kao nekakve stavove, teološke poglede - jednom riječju: uvjerenja. Ali biblijska "vjera" je izraz za povjerenje. Vjerovati Bogu - znači imati povjerenje prema Bogu!!!
Sada se vratimo na tvoje pitanje: da li su kolerici, sangvinici, flegmatici i melankolici ljudi koji se razlikuju u svojoj vjeri i kao vjernici?
Budući da je vjera - povjerenje - tada svaki čovjek illi ima ili nema povjerenje. Ono ne ovisi o boji kože, spolu, karakternim ili voljnim osobinama. Dakle, po pitanju povjernja prema Bogu - to je potpuno nevažno. Povjerenje se "rađa" onda kada uvidimo da osobi (u ovom slučaju Bogu) možemo vjerovati!!!
S druge strane, ova podjela je podjela na osnovu čovjekovog temperamenta. A s temperamentom se rađamo: netko je aktivniji, a drugi su usporeniji; netko je brzopletiji, a drugi su smireniji; netko je ravnodušniji na svijet oko sebe, dok su drugi zainteresiraniji. Ove razlike su obilježja naših karaktera, i nemaju izravnu ulogu na kvalitetu našeg povjerenja prema Bogu.
Činjenica je da prilikom novorođenja Bog mijenja cijelog čovjeka, pa tada može doći i do promjene u temperamentu. Ali općenito gledano, to nije od presudne važnosti za pobožan život!!!
Pozdrav.

U potpunosti se slazem sa tvojim postom,ali zenska posla,uvijek ima pitanja i nejasnoce.Ne cini li ti se da su ova 4 osnovna temperamenta i 4 osnovna tla iz Biblije za primanje istine.Matej 12,20-22:pop: </BLOCKQUOTE>

Ne čini mi se, niti je to moguće povezati. To bi značilo da će ljudi određenog temperamenta biti spašeni, a drugačijeg neće. Međutim, Bog ne procjenjuje ljude na osnovu temperamenta, nego na osnovu - karaktera. Bog gleda na srce (narav, prirodu), a ne na ponašanje!!! Zato se to ne može povezati. Pozdrav!

<BLOCKQUOTE>

simply je napisao/la:

Ne čini mi se, niti je to moguće povezati. To bi značilo da će ljudi određenog temperamenta biti spašeni, a drugačijeg neće. Međutim, Bog ne procjenjuje ljude na osnovu temperamenta, nego na osnovu - karaktera. Bog gleda na srce (narav, prirodu), a ne na ponašanje!!! Zato se to ne može povezati. Pozdrav!

Hoces reci da ljudi svih temperamenata,pred Bogom imaju jednake sanse za spasenje,a mene zanima da li neki temperamenti nisu skloniji grijehu ili to podrucje je jos nepoznanica.</BLOCKQUOTE>

Gle, Dina! Mnoge naše osobine nisu bitne kao preduvjet za spasenje. Tako ni temperament. O čemu ovisi spasenje? O našem izboru!!! Mi ne možemo izgraditi svoje spasenje, nego samo možemo prihvatiti (ili ne) Božje spasenje. Dakle, stvar je u prihvačanju, u izboru!!! Moramo izabrati svojom slobodnom voljom spasenje koje nam Bog nudi. A izbor je stvar volje!!! Dakle, volja je puno važnija za spasenje od temperamenta. A preduvjet izbora je da li smo razumjeli svoju potrebu za spasenjem? DA li smo razumom shvatili da smo mi grešnici, a da je Bog dobar?!

Duh Sveti progovara čovjekovom duhu, čije je jedno od osnovnih obilježja – razum. Dakle, Duh Sveti progovara čovjekovom razumu, svijesti. A kada čovjek razumije svoju potrebu za novim životom bez grijeha, tada svojom slobodnom voljom izabire (ili ne) ponuđeno spasenje.

Razne su devijacije i odbijanja pokoravanja Svetom Duhu. A kada ipak i bude osvjedočen o bar nekoj «istini» (npr. o suboti) – čovjek opet bježi od tog osvjedočenja. To je opet odabir njegove volje: ne želi se pokoriti, ne želi prihvatiti istinu.

Zato je jako važno da čovjek prepozna ulogu volje i razuma u spasenju i pobožnosti.

Pozdrav!

Pozdrav,

Hajde da malo pogledamo to iz ugla licnog iskustva. Da li si ti doziveo transformaciju svog karakterta i kako ako jesi, ili si mozda na putu promene?

Mene nikada nije brinulo puno sto ljudi misle o mojoj duhovnosti ali uvek sam zeleo to unutrasnje iskustvo.

Dakle da li si zadovoljan promenama u sebi?

Što mislite pod transformacijom karaktera?

Dragomire!

Drago mi je da me ovo pitaš. Svi mi imamo svoja osobna iskustva na području pobožnosti, ali uvijek volimo čuti i tuđa iskustva. To je jako dobro, jer tada uspoređujemo sebe, svoja iskustva, svoj put. Evo kako je to bilo kod mene.

Nikada nisam bio pobožan, niti sam odrastao u vjerničkoj obitelji. Partija je bila «naša» religija. A djeca prihvačaju što ih roditelji uče. Ali kako sam sazrijevao počeo sam tragati za istinom i smislom u životu. Ne znam kada, ni kako je to počelo – ali jednostavno sam «znao» da trebam tražiti. I počeo sam sa onim što je mene osobno zanimalo – borilačke vještine i kineska filozofija. Nakon nekog vremena sam kupio knjigu o hata yogi. Više sam je čitao, nego prakticirao, jer mi se to nije svidjelo. Zatim sam dugo bio bez ikakvih pomaka.

Jednog dana počelo me nešto smetati. Počeo sam nemirno spavati. Tražeći uzroke toga došao sam do pojma «podzemni tokovi». I ubrzo sam imao nekoliko knjiga o tome. Nažalost!!! To me vuklo sve dublje i dublje u probleme, naročito zdravstvene prirode. Osječao sam da stalno fizički slabim. Ali nisam si mogao (ni znao) pomoći. Napravio sam još gore, pa sam napravi sebi visak i počeo vjerovati u te «gluposti». Ali prijevara je bila stvarna, jer sam doista osječao energiju. To su bili jaki, snažni doživljaji (zato danas razumijem kada Biblija govori o djelotvornoj zabludi i varavim čudesima- oni su toliko realistični da im se čovjek ne zna i ne može oduprijeti).

A tada sam sreo svog bivšeg susjeda (komšiju) koji je u međuvremenu postao adventist. Pozvao me da dođem do njega i da razgovaramo. Pozivao me više puta i ja sam odbijao. Ali ipak sam došao k njemu. To je bila "točka preokreta».

Govorio mi je o Bogu ljubavi, o Isusu koji je umro na Križu, o svemu što je meni trebalo (danas znam da ga je u tome vodio Sveti Duh koji je znao što ja trebam čuti). A dok sam ga slušao u sebi sam imao «doživljaj» kao da se ruše debele zidine predrasuda, laži, pogrešnih religija i filozofija – a zatim je zasjalo sunce. Tog dana sam donio odluku za Krista.

Čim sam došao kući – klekni sam na molitvu i rekao: "Bože, od danas sam tvoj". To je bio trenutak moje odluke, dan početka mojeg novog života.

A zatim sam prionio na pročavanje Biblije. Čitao sam (bolje rečeno – gutao sam) što sam više mogao. Za mjesec dana sam imao već veliko (informativno, površno) znanje o Bibliji. Znao sam "što tamo piše". Nije mi padalo na pamet da sumnjam u stvaranje u sedam dana, potop, prolazak kroz Crveno more i sve ostalo što sam tamo pročitao. Odmah sam prihvatio Bibliju kao Božju riječ. Naravno da nisam puno toga "dublje" razumio, ali sam postavio prave temelje. Potražio sam adventističku crkvu i počeo redovito dolaziti. Kako je vrijeme prolazilo – sve sam više, bolje i dublje razumjevao Bibliju i što Bog želi od čovjeka. Tako je sve do danas, kada sa napisao drugu knjigu o razumjevanju pobožnosti. Sve što naučim, zaključim, razumijem – odmah dijelim sa drugima da bi smo svi imali od toga koristi. A meni to pomaže da u razgovoru s drugim pobožnim ljudima provjerim ispravnost, važnost i značaj tih novih spoznaja.

Bog može blagosloviti samo marljivost (nikako lijenost) pa svaki napor u proučavanju Bibije i mnogih drugih knjiga – uvijek bude nagrađen.

Kakve karakterne promjene donosi Biblija u čovjekov život? Kod onih ljudi koji prije obračenja nisu živjeli naglašeno lošim životom – i promjene su manjeg opsega. A kod onih drugih – promjene su večeg opsega. Zanimljivo je da Biblija kaže za one kojima se više oprašta (jer su bili lošiji) – da više pokazuju ljubav!!! I to je točno.

Upavo je najteže svjedočiti ljudima koji nisu zli, koji se klone problema i imaju lijep odgoj. Gotovo da kod njih ništa ne treba mijenjati u njihovom ponašanju. Zato ih je teško osvjedočiti da im je potrebna promjena na nivou naravi – a ne na nivou ponašanja. Iako su dobri i pošteni ljudi – rođeni su sa naravi koja je neprijateljska prema Bogu (zato su ipak i oni grešnici, a ne pravednici).

Kakve se promjene događaju u čovjeku prilikom obračenja?

Promjena zahvača cijelo naše biće. Ali važno je znati gdje promjena POČINJE!? Što je PRVO na što Bog djeluje kada nas želi osvjedočiti o grešnosti??? To je naš razum!!! Duhovnost počinje preko razuma!!! Samo čovjek je razumno biće, pa je zato različit od životinja. Bog nas je stvorio kao razumna bića zato da bismo mogli vjerovati u one stvarnosti koje trenutno ne vidimo!!! Ali isto tako i da ne bismo bili prevareni onim što trenutno vidimo ili osječamo!!! Zato nam je Bog dao razum!!!

Razum je jedno od osnovnih obilježja čovjekovog duha (uz svijest, intelekt, i dr). Kada Božji Duh progovara čovjeku, on progovara našem duhu – odnosno našem razumu. Duhovnost (odnosno djelovanje Svetog Duha) dolazi preko razuma!!! Što je to što moramo PRVO razumjeti, da bi Bog u nama mogao početi svoje djelo spasenja??? Dvije stvari: prvo moramo postati svjesni da smo grešni (a ne dobri, kako to uglavno o sebi mislimo), i drugo: moramo shvatiti koliko je Bog dobar!!! "Zar ne znaš da dobrota Božja hoće da te vodi ka obraćenju?" (Rimljanima 2,4)

Ovo osvjedočenje je na razumskom nivou, a ne na nivou osječaja. Duh Sveti ne donosi "osječaje"grešnosti, nego "svijest" o grešnosti!!! A to nije isto. Osjećaji rezultiraju strahom, a osvjedočenje rezultira «razodjevanjem». Odjednom se nađemo "goli" – a to ne izaziva emocije straha, već stida, prljavosti, nedostojnosti!!!

Onaj tko na osvjedočenja Svetog Duha reagira strahom – taj bježi od Boga!!! I kuda to bježi? U neku religiju!!! U neku crkvu – koja će ga umiriti zabludama (poluistinama). Tamo će njegova nečista savjest pronači psihološki mir!!! Zabluda donosi mir nečistoj savjesti!!! Takav čovjek postaje (ili ostaje) religiozno biće!!! Grijeh vlada njegovim srcem, ali on ima izgovor za svoju grešnost – jer je pobožan, jer je "vjernik". Tada slijepo vjeruje crkvi koja mu je dala alibi za život u grijehu!!!

A oni koji su osvjedočenjem "razgoličeni", oni padaju na svoja koljena zbog svjesti o vlastitoj nedostojnosti, grešnosti, pokvarenosti. To osvjedočenje je toliko neugodno, da izaziva traumu u čovjekovoj naravi, u dubini njegova bića. Tada vapi za promjenom, za oslobođenjem od te grozote koju prepoznaje u sebi. I kome će se obratiti za pomoć??? Pogađaš! Upravo Bogu koji ga je osvjedočio o svojoj dobroti i spremnosti da očisti njegovo srce (njegovu grešnu narav) od prljavštine grijeha!!! "Ja nisam dobar, ali Bog je divan" – viče čovjek iz dubine svog bića. Tada moli oprost, očišćenje, novi početak – od divnog Boga. Bog jedva čeka da se smiluje i oprosti grijehe, pa čini sve što je potrebno da čovjeka ohrabri i usmjeri na put koji je usklađen sa Božjom voljom!!!

Zato je prva stvar koju Bog čini: poučavanje!!! Čovjek mora pristupiti Bibliji kao riječi tog Divnog Boga! Mora početi upoznavati što Bog želi od čovjeka, kako treba živjeti i na koji način ga Bog može učiniti sretnim bićem!!! Sve to Bog objavljuje kroz svoju Riječ, a čovjeka nadahnjuje Svetim Duhom da u toj Riječi (Bibliji) prepoznaje njen suštinski značaj za pobožan život!!! Proučavanje Biblije ne može biti ispravno ukoliko čovjek samo slijepo vrši ono što tamo pročita. Zato je proučavanje Biblije razumski posao!!! Mnogi znaju «što» piše u Bibiji, ali ne razumiju «zašto» to piše. Mi moramo razumjeti ono što piše u Bibliji. A to nije uvijek lako razumljivo. Ali, Bog nas vodi korak po korak. Danas ne razumijemo neke biblijske tekstove, ali ukoliko nastavimo istrajno pručavati ono što možemo razumjeti – doći će dan kada ćemo razumjeti i ono što ranije nismo razumjeli. Kada se samo sjetim koliko toga nisam ranije razumio!!! Ali ustrajnim proučavanjem – znanje se umnožava. Blagoslov prati marljivost, a ne lijenost!!!

Što se za to vrijeme događa u našoj unutrašnjosti? Razum nam postaje osvjedočen da smo mi grešni, a da je Bog dobar. To u nama pokreće emocije stida, nedostojnosti, prljavosti – prema nama. A prema Bogu osječamo divljenje, poštovanje, ljubav. A zatim budi u nama volju za pomirenjem s Bogom. Želimo biti poslušni Bogu, želimo da nestane neprijateljstvo koje nas je razdvajalo, želimo uči u zajednicu sa Bogom. To utječe i na promjene u našem karakteru. Dolazi do promjena u našim karakternim osobinama. Ako smo prije bili oholi, bahati, umišljeni, arogantni, skloni pijančevanju, tučnjavama, promiskuitetu – sve to nam se sada gadi!!! Ne želimo više biti takvi!!! Želimo novi početak, želimo novi život slobodan od tih grijeha!!!

Kako će nas Bog osposobiti da živimo bez grijeha? Što nam je potrebno da više ne bismo griješili??? To je ključno pitanje ukoliko želimo ostati u priijateljstvu s Bogom!!!

Koji je ključni problem da čovjek čini grijehe??? Što je to što ga nagoni ka zlu, sebičnosti, religiozosti??? To je naše grešno srce, to je naša grešna narav (priroda). Dubina našeg bića je grešna. Zašto? Zato što smo Adamovi potomci!!! Naš praroditelj Adam nam je usadio neprijateljstvo prema Bogu u dubinu našeg bića, u našu ljudsku narav. Zato je potrebno da se promjena u čovjeku izvrši na nivou naravi, na nivou srca!!!

Taj problem su imali i stari Izraelci (nije to problem samo kršanske ere). Zato je Bog poučavao Izraelce da Božje zapovijedi, naredbe, upute i načela – moraju biti upisani u njihova srca!!! "Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce" (Ponovljeni zakon 6,6) "U srce pohranih riječ tvoju, da protiv tebe ne sagriješim" (Psalam 119,11)

Ali to je grešnom čovjeku, samo po sebi, nemoguće. Zašto? Zato jer njegovo grešno srce koje je nasljedio od Adama – odbija živjeti u skladu sa Božjom voljom. Njega pokreću neki drugi motivi - grešni. Bog to zna i zato poziva ljude da mu se pokore kako bi u njih usadio NOVO SRCE, kako bi ih vodio NOVI DUH. "Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas!... Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe." (Ezekijel 36,26.27.)

Dakle, da bi mogli ostati u zajedništvu s Bogom, da bi mogli uči s Njime u Novi savez (u Novi zavjet) – treba nam novo srce i treba nam novi duh koji će nas voditi da živimo po Božjim zakonima i naredbama!!! A to se zove rođenje Svetim Duhom, ili novorođenje, ili rođenje odozgor (Ivan 3,3-7).

Zato Novi savez počinje onda kada Bog u naš um i u naše srce upiše svoj Moralni zakon, ili Deset zapovijedi: "Ovo je Savez koji ću sklopiti sa domom Izraelovim poslije onog vremena – veli Gospodin: "Stavit ću svoje Zakone u pamet njihovu, upisat ću ih u srca njihova. " Hebrejima 8,10

Dakle, novorođeni čovjek (duhovni kršćanin) ima u svom umu i u svom srcu (u svojoj naravi) upisne zapovijedi i živi u skladu s njima!!! Tako i u skladu sa zapovijedi o suboti!!!

Na forumu je više puta postavljeno pitanje: «Hoću li propasti ako ne budem svetkovao subotu?" Nećeš, kao što neće biti spašen onaj koji je svetkuje – zato što je svetkuje!!! (Ovime se sada smiruje savjest onih koji ne žele prihvatiti subotu. Možda već slave svoju "pobjedu" u sukobu uvjerenja po pitanju subote). Ali...

Zaronimo dublje u problematiku, nemojmo ostati tako površni u razumjevanju subote. Da li će čovjek izgubiti vječnost zato što čini grešna djela (krade, laže, ubija, idolopoklonik je, ne prihvaća subotu, ne poštuje roditelj...)? Ne!!! Čovjeka ne čine djela – Božjim neprijateljem, nego čovjekova narav!!! Djela pokazuju kakva narav jest!!! Ona je grešna, ona je buntovan protiv Boga, ona je samovoljna i sebična!!! Čovjekov problem ne leži u njegovom ponašanju, u njegovim djelima!!! Problem je dublje, u dubini čovjeka – u njegovoj naravi, u njegovom srcu!!! "Bog gleda na srce" (1. Samuelova 16,7). "Jer iz srca dolaze zle misli, ubojstva, preljubi, bludnost, krađe, lažna svjedočanstva, psovke." (Matej 15,19)

Ponašanje i djela (krađa, ubojstvo, odbacivanje Božjihi zapovijedi) samo POKAZUJU kakva je naša NARAV – razotkrivaju je kao grešnu, neprijateljsku prema Bogu!!! Zato onaj tko ne želi svetkovati subotu, pokazuje kakva je narav u njemu!!! Da je novorođen Svetim Duhom, tada bi Duhom Božjim u njemu već bile upisane Božje zapovijedi – a to bi se razotkrilo kroz njegovo poštovanje i vršenje SVIH zapovijedi!!!

Božji zakon ne spašava, ali razotkriva naše srce, našu narav!!! Ukoliko smo novorođeni – svojim životom ne prestupamo niti jednu od Božjih zapovijedi!!! Tako živi onaj koji je rođen od Duha Svetog!!! Božji zakon niti ne osuđuje, on samo razotkriva. Osuđuje nas naš duh neposlušnosti, samovolje. Osuđuje nas naša narav, naše grešno srce!!!

Najčešća greška koju rade ljudi koji ne žele prihvatiti subotu, je ta da oni sude o važnosti svetkovanja ili nesvetkovanja subote. Oni prosuđuju Božju zapovijed, oni prosuđuju Božji zakon. I tu se razotkriva njihov problem.

Apostol Pavao je rekao: "Zakon je duhovan, a ja sam tjelesan" (Rimljanima 7,14). Ovaj tjelesni Pavao nije nekakav nevjernik, nego je to pobožan čovjek (koji se moli Bogu, čita Bibiju, posti, vrši djela Zakona). Ali Pavao prepoznaje takvog čovjeka (kojeg ja nazivam – religioznim), kao čovjeka koji je tjelesan, koji nije duhovan!!!

A tko je duhovan? To je Božji zakon, to su Božje zapovijedi: "Zakon je bes sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra" (Rimljanima 7,12). Dakle – svetost, pravednost i dobrota – su obilježja Božjih zapovijedi, a ne čovjeka. Čovjek je tjelesan, a ne duhovan. Zato on ne može prosuđivati zapovijedi, nego zapovijedi prosuđuju njega. Ne može čovjek reči: "subota je bez veze, ja je ne želim svetkovati" – i biti u pravu. Ne može on koji je tjelesan prosuđivati važnost i valjanost zapovijedi koja je duhovna!!!

"Zemaljski (tjelesan) čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega (ono što je duhovno), jer je to za njega ludost." (1. Korinčanima 2,14).

Tako kritičari Božje zapovijedi o suboti razotkrivaju sebe kao tjelasne ljude. A takvima ih razotkriva i Božji zakon, odnosno zapovijed o svetkovanju subote!!!

"Zakon je duhovan, a čovjek je tjelesan". Tek kada bude rođen Duhom Svetim – postat će duhovan čovjek!!! Tada će moći prosuđivati da li je nešto u skladu sa svetošću, pravednošću i dobrotom. "Čovjek duhovan prosuđuje sve, a sam ne podliježe ničijem sudu". (1. Korinčanima 2,15).

Ne može tjelesno prosuđivati duhovno, ali obrnuto – da!!!

Tek kad je nanovo rođen Svetim Duhom, i živi uskladu sa Božjim zakonom, Božjim naredbama i načelima – čovjek živi bez grijeha!!! Tako može ostati vječno u savezu s Bogom!!!

da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više po ljudskim požudama nego po Božjoj volji.
Y(2,"4500812,450147")



X(3,1)

1PE 4:3 [url=javascript:D(60,4,3)][/url] Dosta je uistinu što ste u prošlom vremenu vršili volju pogana, hodeći u razvratnostima, požudama, pijančevanjima, pijankama, opijanjima i bezakoničkim idolopoklonstvima.
Y(3,"260446")



X(4)

1PE 4:4 [url=javascript:D(60,4,4)][/url] Stoga se čude što se ne slijevate u tu istu rijeku raskalašenosti te proklinju.
Y(4)


X(5,1)

1PE 4:5 [url=javascript:D(60,4,5)][/url] Polagat će oni račun Onomu tko je već spreman suditi žive i mrtve.
Y(5,"4401042,4501410,550041")



X(6,1)

1PE 4:6 [url=javascript:D(60,4,6)][/url] Zato je i mrtvima naviješteno evanđelje da osuđeni doduše po ljudsku, u tijelu, žive po Božju - u duhu.
Y(6,"6000319")

<BLOCKQUOTE>

dragomir je napisao/la:

da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više po ljudskim požudama nego po Božjoj volji.
Y(2,"4500812,450147")

[url=javascript:K('bib45008.htm#12')]Rim. 8:12[/url], [url=javascript:K('bib45014.htm#7')]Rim. 14:7[/url]

X(3,1)

1PE 4:3 [url=javascript:D(60,4,3)][/url] Dosta je uistinu što ste u prošlom vremenu vršili volju pogana, hodeći u razvratnostima, požudama, pijančevanjima, pijankama, opijanjima i bezakoničkim idolopoklonstvima.
Y(3,"260446")

[url=javascript:K('bib26044.htm#6')]Ezek. 44:6[/url]

X(4)

1PE 4:4 [url=javascript:D(60,4,4)][/url] Stoga se čude što se ne slijevate u tu istu rijeku raskalašenosti te proklinju.
Y(4)


X(5,1)

1PE 4:5 [url=javascript:D(60,4,5)][/url] Polagat će oni račun Onomu tko je već spreman suditi žive i mrtve.
Y(5,"4401042,4501410,550041")

[url=javascript:K('bib44010.htm#42')]Dj. 10:42[/url], [url=javascript:K('bib45014.htm#10')]Rim. 14:10[/url], [url=javascript:K('bib55004.htm#1')]2 Tim. 4:1[/url]

X(6,1)

1PE 4:6 [url=javascript:D(60,4,6)][/url] Zato je i mrtvima naviješteno evanđelje da osuđeni doduše po ljudsku, u tijelu, žive po Božju - u duhu.
Y(6,"6000319")

[url=javascript:K('bib60003.htm#19')]1 Pet. 3:19[/url]


Evo samo nekoliko stihova kao uvod u moj komentar, ocito je da je moralni zivot inperativ hriscasnkog iskustva. Ovi stihovi ubedljivo svedoce o tome koliko nam je novo rodjenje potrebno koliko je ono stustinski vazno koliko je ulsov susreta sa Bogom. Bez njega niko ne moze videti Boga. Slazem se da je pocetak vere intelektualna razumska stvar. To pocinje tako ali tako ne sme zavrsiti. Ali kako zaista istinski promeniti svoj karakter. Koji su to principi i koja pravila koja trebamo slediti na tom putu i u tom iskustvu. O tome se moze pricati.

Ovo ti je Dragomire najednostavnije reci,ali tesko sprovesti,i sad gle u Kristu sve mora novo biti,a kako se tjelesni covjek,uvijek budi,dolazi do raskoraka teorije i prakse i tu treba pobjediti sebe,i samo kad laskamo sebi ili tepamo,mozemo biti zadovoljni sa svojim stanjem.OK.i ovo nezadovoljstvo mora imati svoje granice,i ne preci u bolesno stanje,i biti uvijek nezadovoljan,nego je puno bolje,biti aktivan,i svaki dan probati porasti do visine mjere rasta Kristova.</BLOCKQUOTE>

Pozdrav simply,

Puno si toga napisao i uglavnom je tesko dokrtinarno ne sloziti se sa tobom.

No ipak ne slazem se do kraja sa tvojim vidjenjem stvari. Karakter odnosno njegova promena je smisao hriscanske vere. Zbog toga je Isus umro.

To je ono sto zovemo novo rodjenje! Je li tako? A Isus je rekao da niko ne moze videti carstvo Nebesko ako se ne rodi nanovo.

I jedini nacin da budemo nanovorodjeni je da cujemo Rec Boziju. Zato sto ono sto je rodjeno od tela telo je a sto je rodjeno od Duha Duh je.
Takodje to novo rodjenje nije neki trenutak, specifican u nasem zivotu posle kojeg je sve isto. Radje to je jedno iskustvo koje sticemo hodajuci u veri.

Pocetak toga po mom misljenju mora biti pokajanje. Pokajanje je naravno vezano ne toliko za razum koliko za savest i saznanje da smo gresni.

To je delo Svetog Duha u coveku, jer On cini d mi mozemo prepoznati svoje greske.
To je jedno iskustvo. To smo prosli, osvedoceni o grehu na kolenima smo priznali Bogu svoju krivicu.

Slazes se?

No ovo je mesto gde mnogi staju. Oni nastavljaju priznavati, priznavati u beskraj i misle da je to vrhunac duhovnosti ali nije.

Sledeci korak je prihvatanje Hristovog oprostenja, jer mi ne mozemo ziveti sa teretom savesti i ne traba, jer je krv Isusa Hrista ocistila nasu savest od mrtvih dela.

Tada cinimo iskorak u veri i priznajemo da nam je On oprostio grehe, iza toga je iskustvo posvecenja koje je iskusilo jako malo ljudi zbog pogresnnog ucenja u crkvama.

Posvecenje nije prekrivanje, i ucenje dobrom ponasanju, nego radje umiranje starih zelja, kroz Isusvou Krv koja cisti.

Vec na kraju posvecenja smo blizu novog karaktera, ostaje jos zapecacenje SVetim Duhom.

Mislim da je posvećenje jedna od najbitnijih stvari,ako ne i najbitnija stvar nakon obraćenja jer ako sve stane nakon našeg pokajanja i prihvaćanja Krista kao svog Spasitelja,a pod time mislim na svakodnevno padanje u grijeh i ponovno kajanje,tada je to tapkanje u mjestu.Dakle nakon pokajanja,obraćenja,posvećenjem do novorođenja,kada se i naš karakter mjenja Božjom intervencijom u nama.

Slazezem se brate, to je tako, samo bih dodao da je posvecenje veoma pogresno shvaceno jer ljudi misle da je to promena ponasanja, suzdrzavanje.

To je mesto gde se ja ne razumem sa mnogim ljudima. Pitaju mi jel ja smem ovo, smem li ono raditi, ja im uvek kazem da rade ono sto zele, jer sto se Boga tice svejedno je da li sam ja ucinio nesto, ili pozeleo nesto zlo, ko pogleda na zenu sa zenom vec je ucinio, dakle vec sama zelja je dovoljna da ga cini osudjenim od Boga.

Zato posvecenje nije ulepsavanje ponasanja, suzdrzanje nego promena zelja u nama, dakle ne radi se o tome da ja nesto ne smem, nego da ja nesto ne zelim.

I onda kada me pitaju sta ,mislis jer ja imam Svetog Duha, ja kazem pogledaj u svoje srce i svoje zelje, pa ako nemas niti jednu gresnu zelju i ljubis Hrista tada ga imas.

To je moje duboko uverenje. Mnoge crkve uce nazalost samo promenu ponasanja, i navode ljude na suzdzavanje ali je to jako pogresan put, uzdrzavas se covek i mora jednom puci, jer su zelje uvek jace od zabrana, tako je bilo od Edenskog vrta tako je i danas. Nama vladaju nase zelje, i posvecenje je tu da ih promeni.

Sad druga i velika tema je kako? Tu bi mogli otvoriti posebnu temu.

Pozdrav, Dragomire
Ja sam nastojao opisati detaljno proces obračenja. Na promjenu karaktera sam napravio kratak osvrt, jer bi inače post bio predugačak (iovako uvijek ispadnu dugački).

Slažem se da je promjena karaktera smisao kršćanstva. Novorođenje je poticaj koji će dovesti do promjene naših osobina (karakternih crta) – što će rezultirati promjenom našeg karaktera, naše osobnosti.

Pišeš da je jedini način da budemo novorođeni – čuti Božju riječ. Točno!!! Zatim pišeš da novorođenje nije trenutak, nego iskustvo koje stječemo hodajući u vjeri. Tu ću iznijeti drugačije razumjevanje.

Rođenje djeteta je trenutak (događaj), to nije proces koji traje i traje!!! Novorođenje je također trenutak kada postanemo osvjedočeni (osvješteni) o svom grešnom stanju i kada se pokorimo Božjem Duhu. To je događaj, to nije proces. A kada se rodimo Svetim Duhom – tada slijedi kršćanski život koji nazivamo: POSVEĆENJE. To je «hod u vjeri»

Zatim pišeš da je pokajanje vezano više uz savjest, nego uz razum. Ja to razumijem ovako: Da bi uopće došlo do pokajanja, potrebno je da nas Sveti Duhu osvjedoči – da smo grešni (da nismo dobri kako to o sebi mislimo). To osvjedočenje utječe na naš RAZUM, na našu SVIJEST. Moramo biti osvjedočeni da smo grešnici – da bi se mogli uopće pokajati. Dakle, pokajanje je posljedica (razumskog) oscvjedočenja, a ne uzrok.

Koja je uloga savjesti u pokajanju? Savjest je uznemirena kada čovjek griješi (kada živi u grijehu). Zato religiozan čovjek nastoji umiriti svoju nečistu savjest – zabludom. Budući da zabluda (koja je pola istina – pola laž) donosi psihološki mir nečistoj savjesti, ona je potrebna srcu koje želi ostati grešno – ali pobožno!!! To je religiozni alibi za život u grijehu. To je posljedica nečiste savjesti, koja se zabludom smiruje.

S druge strane, savjest može biti u funkciji dobra. Kada nas savjest opominje da smo zgriješili, ona nam pomaže, jer poput «alarma» upozorava da ne činimo ono što je dobro. Ipak, savjest nas ne može ničemu POUČITI, ona nema funkciju našeg učenja (koju ima Božja riječ). Zato nam savjest može «alarmirati» da griješimo, ali da bismo doista znali i razumjeli razliku između doba i zla, da bismo bili razumni kršćani (a ne sljepci koje vode drugi sljepci) – potrebna nam je Božja riječ!!! Zato u nama mora biti Božja istina, Božja riječ!!!

Što znači citat: "Kristova krv čisti našu savjest od mrtvih djela"? Tu se govori o starim religioznim Izraelcima, ali i o današnjim religioznim kršćanima – koji nisu duhovne osobe. Dakle, čovjekova savjest je opterečena grijehom. A što tada čovjek čini? Čini «djela» pobožnosti (bolje rečeno religiozna djela, ili mrtva djela) – kako bi njima sebe otkupio. Radi se o opravdanju djelima. A to je čovjeku nemoguće postići – naša dobra djela nas ne spašavaju!!! Ta djela samo umiruju savjest opterečenu grijehom. Dakle, za pravo «čišćenje» savjesti treba nam Krist i njegova krv (Njegova pravednost), a ne naša religiozna (mrtva) djela!!!

Pišeš: «posvečenje nije prekrivanje (vjerovatno misliš na grešnu narav) i učenje dobrom ponašanju, nego umiranje starih želja». Točno. Duhovnost ne prekriva našu staru narav pristojnim i «kršćanskim» ponašanjem. Obračenje nema zadatak promjeniti naše ponašanje, nego našu (grešnu) narav – koja je uzrok problematičnog ponašanja. Bog mijenja uzrok, a ne posljedicu. A kada se naša narav «nanovo rodi» - tada će nam biti prirodno da činimo i mislimo DOBRO (ono što je samo po sebi dobro).

Navodiš da su želje glavni uzrok čovjekovih grijeha. Točno!!! Grešno srce gaji u sebi grrešne želje. Dokle god Bog ne promijeni naše srce (odnosno našu narav) iz grešne u narav slobodnu od grijeha – mi ćemo gajiti grešne želje. Samo srce slobodno od grijeha, nema grešnih želja. A kako srce može postati slobodno od grijeha i grešnih želja??? Samo na jedan način – Bog nam nudi da se u nama rodi jedna nova narav (a to zovemo novorođenje), da nas nadahne jedan novi duh – što će se dogoditi samo onda kada Bog upiše u naša srca i u naš um svoja moralna načela: Deset zapovijedi (Hebrejima 8,10). U um Bog upisuje slovo Zakona (tada znamo koje su to zapovijedi, nismo više neznalice, sve zapovijedi "znamo"), a u srcu Bog rađa novu narav kojoj je najnormalije pokoravati se Bogu i činiti što je Njemu ugodno – pa tako i svih Deset zapovijedi. Ljubav je prvi rod Duha (Galačanima 5,22) pa ta nova narav koja je nastala djelovanjem Svetog Duha ima ljubav kao osnovni pokretački motiv (kao pobudu). Bez novorođenja – u nama nema ljubavi!!! Tada smo (samo) religiozni i našim srcem vlada grešna narav, sa grešnim pobudama i grešnim željama!!!

Pišeš: «već na kraju posvećenja blizu smo novog karaktera». Ja bih rekao da se naš karakter počinje mijenjati odmah nakon susreta s Bogom. Čim nas Sveti Duh osvjedoči o našem grijehu – to nam je poticaj da se počnemo mijenjati. Sramimo se sebe i svog dotadašnjeg života, pa vapimo za promjenama u životu. Tada se mijenjaju naše osobine (obilježja, karakterne crte) – mijenja se naš karakter. Vjerujem da si i tu pri susretu sa Bogom doživio promjenu u svom biću. Promjene se događaju i kasnije u našem životu, kako sve više spoznajemo Božju volju, kako sve bolje razumijemo Božju riječ!!!

Dobro mozda se to moze i tako reci rodjenje je trenutak. Pa ipak mislim da ljudi suvise mnogo polazu na jedan trenutak u zivotu posle koga vise nista nece biti isto. Ne mislim da to nije tako..

Rodjenje trenutak. Isus je rekao da zena kada radja trpi muku. Istisnkog rodjenja u stari prirodnog i nama bez bolova porodjaja. To su cinjenice i to traje.

Ali kada to tako postavimo mnogi hriscani tada cekaju jedan odredjeni trenutak kada ce se nesto desiti, recimo legnu sa grehom a probude se kao sveci. Mislim da toga nema.

Pazi razum je koliko korisna stvar toliko i zamka. Pogledaj recimo na sam pocetak toga u Edesnkom vrtu i kako je djavo nastupio. Kao tumac Bozijih Reci je li tako? Ne necete vi umereti nego zna Bog, on je bio tu da objasni sta je Bog mislio kada je rekao.

Tako to nije neki apsolut koji se moze slediti. Razum, vera i razum se cak iskljucuju u velikoj meri, zato sto je vera slaganje sa onim sto Bog kaze da je istina. I nanovorodjenje i nije iskustvo novog znanja nego nesto dublje od toga.

Ono se desava verom ne nekom logickom analizom, vera je ta koja donosi to iskustvo.

Duboko se ne slazem sa tobom da je razum apsolut, on je tolik varljiv kao i bilo sta drugo. Recimo savest, pa ona nikako ne moze biti neki apsolut, o tome se radi, kada sam govorio o savesti i tome da je ona ociscena od mrtvih dela mislio sam na nacin kako ljudi pristupaju pokajanju, oni priznaju greh i onda nastavljaju osecati krivici i ponovo optuzivati sebe, to nije od Boga. Po mom misljenju ne moze biti jer kada nesto priznamo On kaze oprosteno nam je, dakle validno je ono sto Rec kaze a ne nasa savest.

U tom smislu ona nije nase vodjstvo. Razum je doveo neke ljude do raznih uverenja doktrina i ako bih se ja oslanjao na to stajao bih na nestabilnom tlu. Nije vazno koliko je nesto logicno nego koliko je u skladu sa Reci.

Dakle ja ne mogu slediti razum nego Rec ako zelim da ona proizvede u meni rezultate koje prizeljkujem sto je promena karaktera o cemu pricamo.

Bog se ne spoznaje razumom nego verom, i tu je sva misterija toga, onaj ko dolazi Bogu mora verovati da Bog postoji i mora ga marljivo traziti.

Kako ti znas da postoji Bog? Istinski nije razum taj koji ti to dokazuje nego vera, nisi razumom prihvatio Spasenje nego verom. Pa tako i novo rodjenja je stvar u koju se ulazi verom nikako razumom.

Postoje neke stvari u nama koje su veoma nesigurne da bi ih mi sledili kao vodjstvo, navescu neke, emocije veoma varljiva stvar nekada se osecamo lose nekada dobro, ali Bog nam nije dalje samo zato sto se mi lose osecamo, to nije ono sto mi osecamo vec ono sto On kaze da je istina.

Isto toliko je i razum los vodja, bas kao i masta, savest i secanja. Sve to moze koristiti ali opet kazem vera u Rec je apsolut i ona donosi rezultat.

Dakle iskustvo novog rodjenja nije religiozno iskustvo, jer rec religija znaci prekrivanja odnosno da covek ne cini stvari koje inace zeli u svom srcu od straha od kazne, novo rodjenje je unutrasnje iskustvo slobode od zla.

Po mom misljenj posvecenje je ociscene od zla, a krstenje Svetim Duhom ispunjenje nase duse Bozijim zeljama.

Eto u najkracem pozdrav.

Idemo napraviti mali osvrt na Lukino evanđelje gdje piše ; "Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao ga : 'Zar nisi ti Mesija?Spasi sebe i nas!' Tada drugi progovori i ukori ga : 'Zar se Boga ne bojiš,ti koji podnosiš istu kaznu?Mi smo ovdje po pravdi,jer primamo zasluženu plaću za svoja djela.Ali ovaj nije nikakva zla učinio.' Pa nadoda : 'Isuse,sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!'
On mu reče : ' Zaista,kažem ti,danas ćeš sa mnom biti u raju! ' " (Lk. 23:39-43).
Taj zločinac koji je očito spoznao svoju grešnost i Isusa kao Mesiju na križu,koji je nevin stradao za sve nas,vjerojatno je u svom srcu priihvatio Krista kao Spasitelja i Otkupitelja jer ne bi zasigurno rekao 'Sjeti me se....u svom Kraljevstvu.....'
Znači on nije imao toliko vremena za razmišljanje,kalkuliranje razumom i sl. nego je jednostavno vjerom prihvatio i znao da je Isus jedini koji ga može spasiti za vječnost.Dakle ako znamo da je potrebno novorođenje za spasenje,navedeni citat je primjer da se to može dogoditi i u jednom trenutku,što ne znači da nekome ne treba više vremena za to.

Pozdrav josua, jako mi je drago sto si na ovoj temi. Bog je svemoguc On moze da uradi sve sto hoce. Tako nije ne moguce i da se sve desi u jednom jedinom trenutku, ali to obicno nije tako.

Problem toga je sto ljudi cekaju taj trenukak danas a on im uvek nekako za jedna korak izmice. Slazes se?

Mislim da je ipak bolje prihvatiti verom neke stvari i onda dati vremena da ta vera donese rod.

Tako i Isus je rekao da je seme Rec Bozija, ona je seme, i ako ono padne na dobro tlo donese rod.

Ne donese ga odmah, nego upravo vreme.

No ako govrimo o novom rodjenju jedna stvar je kljucna, po mom misljenju, a to je nauciti se suprotstaviti zlu. U Bibliji stoji protivi te se djavolu i on ce pobeci od vas, i ono sto je vaznije priblizete se Bogu i Bog ce se vama pribliziti.

Slazes se? Tako to je na nama i kada to naucimo mi cemo nauciti mnoge stvari. Jer nanovo rodjenje donosi iskustvo pobede a pise pobedniku cu dati sve te nagrade, Bog je na nas preneo odgovornost da se borimo u borbi vere i pobedimo.

A nas je rat sa duhovima pakosti ispod neba je li tako? Ja mislim da dok smo na zemlji u ovom i ovakvom telu mi cemo biti iskusavani mi nikada necemo biti slobodni od iskusenja. To nije bio ni Sin Boziji jer ga je djavo kusao, ono sto je bila Njegova velicina On je POBEDIO ISKUSENJE.

Ja verujem da nanovorodjenje donosi snagu i borbenost u nas.

E sada sta je to iskusenje? Po mom misljenju to su zle zelje koje djavo pokusavao uneti u nas.

Naprimer on je Isusu ponudio sva zemaljska kraljevstva pokusao je da unese tu zelju u njegovo srce. Isus je rekao idi od mene sotono jer je pisano Gospodu Bogu svom sluzi i Njemu se jedinom klanjaj.

Iskreno josua, volim ovakve teme koje nisu duboko doktrinarne nego vise prakticne. Zato sto mi omoguci da kazem stvari koje nisu za pohvalu. Naprimer izlgeda nekad da dosta znam ali Biblija je rekla znanje nadima ljubav popravlja.

I ja sam covek koji je iskusavan i sad ljudi mozda nekada imaju utisak propovednik je on je na nekom duhovnom nivou. Niko nije postedjen iskusenja. Niko pa ni ja. Bilo je dana kada sam ja zeleo jako puno stvari koje je Bog osudjivao i to me je izludjivalo.

Do kraja iskreno to je bila pozuda koja me je cesto obarala i cinila da se sam osecam grozno i mizerno. Cak i ako nisam cinio ono sto je lose ali iznutra sam se osecao jezivo trulo.

I onda mi je Bog pokazao da to nisam ja nego duh koji pokusava da me obori i pobedi.

I znas kako sam savladao to? Tako sto sam se verom poceo protiviti kao Isus u pustinji. Ustanem i kazem pisano je satano, Isus me je oslobodio od robovanja grehu, i Njegova Krv me je oslobodila, i dok tako citiram Rec to odlazi od mene.

To tako nekako pise i u Matejevom Evanjdjelju, satana je pobegao i andjeli su dosli i sluzili mu.

I posle takvih pobeda uvek sam osetio blagoslov kako ispunjava moju dusu.

Pobeda je bila tu.

U jednom se slazem sa tobom, ako cemo ikada krenuti pravim putem onda je pravo vreme sada. Sada je vreme da se pocne pobedjivati.