<BLOCKQUOTE>E drage moje,slazem se ja potpuno sa vama,ali ne kapiram,zasto nitko od nas nije spreman preuzeti pojedinacno odgovornost,za tako sta,sto mi konkretno cinimo u pomoc takvim osobama?
Sjecam se svog susjeda,koji me je prepoznao po jednoj ponudjenoj knjizi,ispricao mi je svoj zivot.Sjedio je na kolodvoru 5 godina u gradu nedaleko od mene.Sjedio danima nocima,fiksao se,uzimao i sam ne
zna sto i koliko,i nitko mu nikada nije prisao,u toku razgovora mi je to stalno naglasavao,nisam shvatala zasto dok nisam cula kraj price.Dok jednom ,jednog dana, mu nije prisao jedan mladi covjek i pitao ga:,,kako si'',rekao mi je da se je uplasio od pitanja,pitam ja sto,a on mi kaze:,,kako ne shvatate jednog narkomana pita jedan normalni mladic kako si'' pa to sam cuo prvi put nakon ko zna koliko godina,poceo je plakati i onda je odgovorio svom sugovorniku, kako je jako jadan,ne zato sto je u stanju u kojem je ,nego sto eto nitko niti ima interesa da ga pita kako je.Ovaj mladi covjek mu je ponudio jedan termin za razgovor,naravno ako on to zeli,:,,ma nije moguce uzviknuo je da netko ima vremena za mene'' i da vam ne duljim dalje,njihovo prijateljstvo se razvilo,do kraja mi je ovaj mladi covjek rekao, da je to bio pastor, koji mu je pomogao u oslobodjenju od narkotika-osjecao, je potrebu da i meni pokloni jednu knjigu koja ga je pratila u tom periodu,to je bila knjiga Put Kristu,i rekao mi je nemojte ju zadrzati sebi dajte dalje tu knjigu,u njoj ima puno nade.
E, evo drage moje, o cemu vam ja govorim,koliko mi ka drustvo cinimo za takve ljude pored nas, sto je sa crkvenim duznosnicima,koliko smo spremni upitati nekoga kako si,ali da i to istinski mislimo, a ne iz pristojnosti,koliko bi bilo manje suicida mozda da sam ja pitala nekoga kako si?</BLOCKQUOTE>
