Najduži petak
10. 03. 2008.
Počeo je opsjedati moje susjedstvo, a uskoro i moj život. Sklonio bi se u telefonsku govornicu niže u ulici i slijedio me kad god bih izašla iz kuće. Vrzmao se posvuda. Prestala sam nositi slušalice od straha da mi se ne približi dok sam zaokupljena glazbom." [1]
Tako je pisala Francina Maroukian opisujući najstrašnije iskustvo što ga je doživjela u životu. Nastavila je prikazujući prijeteće ponašanje tog čovjeka koje je postajalo sve agresivnije. Više se nije zadovoljavao stajanjem na uglu, već je kružio sve bliže i bliže oko njezine zgrade; često bi beskonačno dugo zvonio na vratima. Poremećenog su čovjeka najposlije strpali iza rešetaka, ali do današnjeg dana Francina pati od upornog straha zbog dugog terora od kojeg zastaje srce. Koliko god strašan bio Francinin doživljaj, nikada nije bilo groznijeg i moćnijeg progonitelja od Sotone, čija je najveća želja bila da pobijedi Isusa, Božjeg Sina. Uporno je pratio Isusove korake tijekom Njegova djetinjstva i za Njegove javne službe.
Očajnička strategija
Đavao je bio izvan sebe od bijesa kad se Isus odupro svakoj kušnji koju mu je podmetnuo. U očajanju odlučio je primijeniti posljednju, očajničku strategiju: prouzročit će Isusov pad tako što će ga podvrgnuti užasnom mentalnom i fizičkom mučenju. Nadao se Isusu zadati toliko boli da će ili upotrijebiti svoje božanske moći da se oslobodi ili će na neki drugi način odustati od plana spasenja. Ako bi se Isus prestao potpuno oslanjati na Božju silu ili propustio u cijelosti slijediti volju svog Oca, đavao bi pobijedio. Takva bi pobjeda bacila cijeli svemir u kaos i diskvalificirala Ga kao Spasitelja. Na kocki je bilo više no što možemo zamisliti.
Da ostvari svoj cilj, Sotona je izabrao raspeće - stravičan oblik mučenja. Prije no što se koga raspelo, morala se isposlovati zakonska procedura. To je zahtijevalo niz okrutnih kušnji. Cijeli postupak osuđivanja na smrt na križu bio je smišljen tako da nanese što više bola. Sotona je bio siguran da će se Isus slomiti pod takvom lavinom bola. A ako nekim nemogućim slučajem stigne do Golgote i ne slomi se, samo raspeće je bilo tako okrutno i strašno da je Sotona bio siguran kako će Isus duhovno pokleknuti.
Međutim, tu je postojala i velika opasnost za samog đavla. Ako pritisne prejako i zapravo ubije Isusa, pred cijelim će svemirom biti raskrinkan kao ubojica i time osigurati vlastito uništenje. Pa ipak je davao odlučio provesti ovaj strašni, ali riskantni plan. Produžena trauma koju je Isus prolazio počela je Njegovim uhićenjem u Getsemanskom vrtu u četvrtak oko ponoći. Iz vrta su Ga žurno odveli u sjedište vjerskog suda i proveli navodno suđenje. Nakon toga su Ga stavili u pokrajnju prostoriju i ostavili bez straže. Razbješnjelo mnoštvo vidjelo je u tome zlatnu priliku pa se na Njega okomilo. Matej nam kaže da su Isusu pljuvali u lice. (Matej 26,67) Zatim su počeli padati udarci. U jednom trenutku udaranju se pridružila i hramska policija: "Ljudi koji su Isusa čuvali rugali su mu se i zlostavljali ga." (Luka 22,63) Riječ zlostavljati na grčkom, kojim je ovaj redak izvorno pisan, upućuje na veoma silovite udarce. Netko je preko Isusove glave prebacio staru, otrcanu odjeću tako da više nije mogao vidjeti. Okrutni su se ljudi izmjenjivali šamarajući Ga svom snagom. Nakon svakog udarca izrugivali bi se Njegovoj izjavi da je prorok: "Proreci tko te udario!" (Luka 22,64)
Kad je oluja napokon prestala, možemo zamisliti Isusa kako se nagnuo naprijed - natečenih očiju, raskrvavljenih usnica, ozlijeđenih obraza - kašljući i pljujući crvenu pljuvačku.
Kasnije tog jutra Isusa su odveli ovaj put na sud pred kralja Heroda. Na ovom "suđenju" ponovno su Ga tukli i kralj i njegovi vojnici. (Vidi Luka 23,11.) Potpuno je nestalo svake sličnosti s pravdom i ljudskim dostojanstvom.
Izbijen i izbičevan
Nakon što je Pilat osudio Isusa da umre na križu, rimski vojnici su Ga još jednom pretukli. Skinuli su Njegovu odjeću i nadomjestili je skrletnom vojnom kabanicom, koja je trebala predstavljati vladarski plašt. (Vidi Matej 27,28.) Ceremonijalno su Mu na glavu pritisnuli vijenac spleten od trnja, a u ruke Mu stavili trsku kao žezlo. Netko je zgrabio trsku i njome počeo udarati po tom vijencu; trnje je prouzročilo brojne rane na Isusovoj glavi. Drugi su prihvatili ideju, kružili oko Njega i još dublje zabijali trnje u Njegovu glavu. Isusovo čelo, nos, brada, uši, vrat i ramena bili su prekriveni potočićima krvi. Apostol Ivan, pišući svoj izvještaj, posebno ističe ovaj okrutan prizor tako što nam kaže kako su vojnici stalno prilazili i udarali Krista po obrazima. (Vidi Ivan 19,2.3.)
Osim ovog ponižavajućeg udaranja, Isus je pretrpio i užas rimskog bičevanja. Kad je shvatio da Isus nije pokleknuo, đavao je počeo jače uvrtati vijak mučenja; prisilio Ga je da u dva navrata pretrpi nečuveno zastrašujuće bičevanje. (Vidi Luka 23,16; Matej 27,26.)
Bičevanje se izvodilo s "višestrukim bičem na kratkoj dršci, načinjenim od volujske kože, na kome su bile privezane male kosti ili olovne kuglice, pa čak i brončane kukice, s ciljem da razderu kožu". [2] Iz povijesnih opisa takvog bičevanja znamo da su Isusove ruke bile privezane za stup ili kolac - možda debeli granitni stup - vezane u zglobovima, i tako Mu pritisnule tijelo čvrsto uz glatki, hladni kamen. Vojnik koji je vršio bičevanje zamahnuo bi što dalje unatrag i onda udario svom snagom, težinom cijelog svog tijela. Željezne loptice vezane za pramenove biča na različitim razmacima udarale su po Spasiteljevim plećima i izbočinama pršljenova Njegove kralježnice, uzrokujući da se Njegovo tijelo svaki put nehotice trznulo i pokušalo zgrčiti u fetalni položaj. Kukice su se duboko zabijale u Isusova leđa, a onda, kad bi vojnik potegnuo bič za sljedeći grozan udarac, kidale bi komadiće kože i mišića. A to je bio samo prvi od mnogih, mnogih udaraca. Virchel E. Wood tvrdi da je tijekom takvog bičevanja "krvarenje bilo intenzivno, a koža i meso isječeni u vrpce". [3] Bičevane žrtve bi nakon posljednjeg udarca obično umirale.
Tijekom suđenja i bičevanja Isus je bio podvrgnut još jednom posebnom izvoru boli koji obično zanemarujemo. Trpio je verbalne napadaje koji bi uzdrmali i najjačeg čovjeka. Opetovano bi trpio gnjevne optužbe, prijetnje i ruganja. A Isusova velika ljubav prema Njegovim mučiteljima takvo je zlostavljanje činila emocionalno poraznim.
Prikovan na križ
Sotona je morao biti zbunjen što Isus nije pokleknuo. Rasrđen, još je žešće navalio. Na Golgoti su vojnici srušili Isusa na tlo, stavili Mu ruke na križ i zabili mu debele željezne klinove kroz zapešća. Trauma živaca slala je satima žestoke udare boli kroz Njegove ruke. Isusove su noge bile prikovane ili razdvojene .na svaku stranu uspravna stupa ili su Mu bile okrenute na jednu stranu i prikovane jedna povrh druge kroz pete.
Razbojnici su se opirali dok su ih prikivali na njihove križeve, ispunjujući zrak kletvama. No Isus se krotko pokorio i molio za svoje mučitelje: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine." (Luka 23,34)
Isusov su križ podigli i nabili u za to pripravljenu rupu. Kad je udario o dno rupe, težina tijela objesila se o klinove na rukama i nogama, šaljući valove bolova koji su nadirali kroz ruke i noge.
Krv je nastavila teći s Njegovih leđa, kroz rane načinjene trnjem i iz raskidana mesa na rukama i nogama. Zapravo su leđa bila jedna krvava smjesa. Nema sumnje da su se skupljale muhe, puzeći po otvorenim ranama iz kojih se cijedila krv.
Sotona, koji je nesumnjivo bio prisutan kod križa, morao je biti očajan što nije uspio slomiti Isusa. Premda to Biblija ne kaže, sigurno je kušao Isusa uvjeravanjem da je stanje milijardi grešnika do kojih Mu je stalo, bilo potpuno beznadno. Zamislimo ga kako reži na Isusa: "Umireš ni zbog čega!" No Biblija kaže da se Isus osjećao odvojenim od Božje naklonosti. (Vidi Izaija 53,5.) Povikao je: "Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?" (Matej 27,46) Dok je visio na križu, Isus je trpio odvojenost od Boga koju mi zaslužujemo. Đavao je kidao Njegovo srce nastojeći Ga uvjeriti da će odvajanje biti vječno. Uvijek iznova bi ponavljao: "Nikad više nećeš vidjeti svog nebeskog Oca, nikada više."
Za sve to vrijeme Isus nije duhovno pokleknuo. No Sotonino neumorno mučenje prouzročilo je u Njega tako veliku žalost da Mu je ona doslovce slomila srce. Pa ipak je nekako smogao dovoljno snage da na kraju uzvikne: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." To je izgovorio i izdahnuo. (Luka 23,46) Isus je na Golgoti izborio nepojmljivu pobjedu nad zlom. No tu je pobjedu ostvario po cijeni koja je kod anđela izazvala zapanjenost. Siguran sam da još u nevjerici odmahuju glavom i oči im zasuze kad god pomisle što je sve pretrpio od Getsemanije do križa. Isus nije morao doći na ovaj svijet. Nije morao krvariti. Nije se trebao osjećati tako silno zaboravljen i usamljen. Ono što Ga je nagnalo bila je vaša potreba za Spasiteljem. Mentalna slika vašeg i mog lica pokretala je Njegove umorne noge dok se penjao na brežuljak Golgote.
Isus vas je ljubio više no što to možete zamisliti i On vas još uvijek ljubi istom snagom. Ne biste li danas stavili svoj život u Njegove klinovima obilježene ruke i ostvarili Njegovu želju da se zauvijek sprijatelji s vama?
Kim Allan Johnson
(Znaci vremena 1/2003, Zagreb)
________________________________________________
10. 03. 2008.
Počeo je opsjedati moje susjedstvo, a uskoro i moj život. Sklonio bi se u telefonsku govornicu niže u ulici i slijedio me kad god bih izašla iz kuće. Vrzmao se posvuda. Prestala sam nositi slušalice od straha da mi se ne približi dok sam zaokupljena glazbom." [1] Tako je pisala Francina Maroukian opisujući najstrašnije iskustvo što ga je doživjela u životu. Nastavila je prikazujući prijeteće ponašanje tog čovjeka koje je postajalo sve agresivnije. Više se nije zadovoljavao stajanjem na uglu, već je kružio sve bliže i bliže oko njezine zgrade; često bi beskonačno dugo zvonio na vratima. Poremećenog su čovjeka najposlije strpali iza rešetaka, ali do današnjeg dana Francina pati od upornog straha zbog dugog terora od kojeg zastaje srce. Koliko god strašan bio Francinin doživljaj, nikada nije bilo groznijeg i moćnijeg progonitelja od Sotone, čija je najveća želja bila da pobijedi Isusa, Božjeg Sina. Uporno je pratio Isusove korake tijekom Njegova djetinjstva i za Njegove javne službe.
Očajnička strategija
Đavao je bio izvan sebe od bijesa kad se Isus odupro svakoj kušnji koju mu je podmetnuo. U očajanju odlučio je primijeniti posljednju, očajničku strategiju: prouzročit će Isusov pad tako što će ga podvrgnuti užasnom mentalnom i fizičkom mučenju. Nadao se Isusu zadati toliko boli da će ili upotrijebiti svoje božanske moći da se oslobodi ili će na neki drugi način odustati od plana spasenja. Ako bi se Isus prestao potpuno oslanjati na Božju silu ili propustio u cijelosti slijediti volju svog Oca, đavao bi pobijedio. Takva bi pobjeda bacila cijeli svemir u kaos i diskvalificirala Ga kao Spasitelja. Na kocki je bilo više no što možemo zamisliti.
Da ostvari svoj cilj, Sotona je izabrao raspeće - stravičan oblik mučenja. Prije no što se koga raspelo, morala se isposlovati zakonska procedura. To je zahtijevalo niz okrutnih kušnji. Cijeli postupak osuđivanja na smrt na križu bio je smišljen tako da nanese što više bola. Sotona je bio siguran da će se Isus slomiti pod takvom lavinom bola. A ako nekim nemogućim slučajem stigne do Golgote i ne slomi se, samo raspeće je bilo tako okrutno i strašno da je Sotona bio siguran kako će Isus duhovno pokleknuti.
Međutim, tu je postojala i velika opasnost za samog đavla. Ako pritisne prejako i zapravo ubije Isusa, pred cijelim će svemirom biti raskrinkan kao ubojica i time osigurati vlastito uništenje. Pa ipak je davao odlučio provesti ovaj strašni, ali riskantni plan. Produžena trauma koju je Isus prolazio počela je Njegovim uhićenjem u Getsemanskom vrtu u četvrtak oko ponoći. Iz vrta su Ga žurno odveli u sjedište vjerskog suda i proveli navodno suđenje. Nakon toga su Ga stavili u pokrajnju prostoriju i ostavili bez straže. Razbješnjelo mnoštvo vidjelo je u tome zlatnu priliku pa se na Njega okomilo. Matej nam kaže da su Isusu pljuvali u lice. (Matej 26,67) Zatim su počeli padati udarci. U jednom trenutku udaranju se pridružila i hramska policija: "Ljudi koji su Isusa čuvali rugali su mu se i zlostavljali ga." (Luka 22,63) Riječ zlostavljati na grčkom, kojim je ovaj redak izvorno pisan, upućuje na veoma silovite udarce. Netko je preko Isusove glave prebacio staru, otrcanu odjeću tako da više nije mogao vidjeti. Okrutni su se ljudi izmjenjivali šamarajući Ga svom snagom. Nakon svakog udarca izrugivali bi se Njegovoj izjavi da je prorok: "Proreci tko te udario!" (Luka 22,64)
Kad je oluja napokon prestala, možemo zamisliti Isusa kako se nagnuo naprijed - natečenih očiju, raskrvavljenih usnica, ozlijeđenih obraza - kašljući i pljujući crvenu pljuvačku.
Kasnije tog jutra Isusa su odveli ovaj put na sud pred kralja Heroda. Na ovom "suđenju" ponovno su Ga tukli i kralj i njegovi vojnici. (Vidi Luka 23,11.) Potpuno je nestalo svake sličnosti s pravdom i ljudskim dostojanstvom.
Izbijen i izbičevan
Nakon što je Pilat osudio Isusa da umre na križu, rimski vojnici su Ga još jednom pretukli. Skinuli su Njegovu odjeću i nadomjestili je skrletnom vojnom kabanicom, koja je trebala predstavljati vladarski plašt. (Vidi Matej 27,28.) Ceremonijalno su Mu na glavu pritisnuli vijenac spleten od trnja, a u ruke Mu stavili trsku kao žezlo. Netko je zgrabio trsku i njome počeo udarati po tom vijencu; trnje je prouzročilo brojne rane na Isusovoj glavi. Drugi su prihvatili ideju, kružili oko Njega i još dublje zabijali trnje u Njegovu glavu. Isusovo čelo, nos, brada, uši, vrat i ramena bili su prekriveni potočićima krvi. Apostol Ivan, pišući svoj izvještaj, posebno ističe ovaj okrutan prizor tako što nam kaže kako su vojnici stalno prilazili i udarali Krista po obrazima. (Vidi Ivan 19,2.3.)Osim ovog ponižavajućeg udaranja, Isus je pretrpio i užas rimskog bičevanja. Kad je shvatio da Isus nije pokleknuo, đavao je počeo jače uvrtati vijak mučenja; prisilio Ga je da u dva navrata pretrpi nečuveno zastrašujuće bičevanje. (Vidi Luka 23,16; Matej 27,26.)
Bičevanje se izvodilo s "višestrukim bičem na kratkoj dršci, načinjenim od volujske kože, na kome su bile privezane male kosti ili olovne kuglice, pa čak i brončane kukice, s ciljem da razderu kožu". [2] Iz povijesnih opisa takvog bičevanja znamo da su Isusove ruke bile privezane za stup ili kolac - možda debeli granitni stup - vezane u zglobovima, i tako Mu pritisnule tijelo čvrsto uz glatki, hladni kamen. Vojnik koji je vršio bičevanje zamahnuo bi što dalje unatrag i onda udario svom snagom, težinom cijelog svog tijela. Željezne loptice vezane za pramenove biča na različitim razmacima udarale su po Spasiteljevim plećima i izbočinama pršljenova Njegove kralježnice, uzrokujući da se Njegovo tijelo svaki put nehotice trznulo i pokušalo zgrčiti u fetalni položaj. Kukice su se duboko zabijale u Isusova leđa, a onda, kad bi vojnik potegnuo bič za sljedeći grozan udarac, kidale bi komadiće kože i mišića. A to je bio samo prvi od mnogih, mnogih udaraca. Virchel E. Wood tvrdi da je tijekom takvog bičevanja "krvarenje bilo intenzivno, a koža i meso isječeni u vrpce". [3] Bičevane žrtve bi nakon posljednjeg udarca obično umirale.
Tijekom suđenja i bičevanja Isus je bio podvrgnut još jednom posebnom izvoru boli koji obično zanemarujemo. Trpio je verbalne napadaje koji bi uzdrmali i najjačeg čovjeka. Opetovano bi trpio gnjevne optužbe, prijetnje i ruganja. A Isusova velika ljubav prema Njegovim mučiteljima takvo je zlostavljanje činila emocionalno poraznim.
Prikovan na križ
Sotona je morao biti zbunjen što Isus nije pokleknuo. Rasrđen, još je žešće navalio. Na Golgoti su vojnici srušili Isusa na tlo, stavili Mu ruke na križ i zabili mu debele željezne klinove kroz zapešća. Trauma živaca slala je satima žestoke udare boli kroz Njegove ruke. Isusove su noge bile prikovane ili razdvojene .na svaku stranu uspravna stupa ili su Mu bile okrenute na jednu stranu i prikovane jedna povrh druge kroz pete.
Razbojnici su se opirali dok su ih prikivali na njihove križeve, ispunjujući zrak kletvama. No Isus se krotko pokorio i molio za svoje mučitelje: "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine." (Luka 23,34)
Isusov su križ podigli i nabili u za to pripravljenu rupu. Kad je udario o dno rupe, težina tijela objesila se o klinove na rukama i nogama, šaljući valove bolova koji su nadirali kroz ruke i noge.
Krv je nastavila teći s Njegovih leđa, kroz rane načinjene trnjem i iz raskidana mesa na rukama i nogama. Zapravo su leđa bila jedna krvava smjesa. Nema sumnje da su se skupljale muhe, puzeći po otvorenim ranama iz kojih se cijedila krv.
Sotona, koji je nesumnjivo bio prisutan kod križa, morao je biti očajan što nije uspio slomiti Isusa. Premda to Biblija ne kaže, sigurno je kušao Isusa uvjeravanjem da je stanje milijardi grešnika do kojih Mu je stalo, bilo potpuno beznadno. Zamislimo ga kako reži na Isusa: "Umireš ni zbog čega!" No Biblija kaže da se Isus osjećao odvojenim od Božje naklonosti. (Vidi Izaija 53,5.) Povikao je: "Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?" (Matej 27,46) Dok je visio na križu, Isus je trpio odvojenost od Boga koju mi zaslužujemo. Đavao je kidao Njegovo srce nastojeći Ga uvjeriti da će odvajanje biti vječno. Uvijek iznova bi ponavljao: "Nikad više nećeš vidjeti svog nebeskog Oca, nikada više." Za sve to vrijeme Isus nije duhovno pokleknuo. No Sotonino neumorno mučenje prouzročilo je u Njega tako veliku žalost da Mu je ona doslovce slomila srce. Pa ipak je nekako smogao dovoljno snage da na kraju uzvikne: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj." To je izgovorio i izdahnuo. (Luka 23,46) Isus je na Golgoti izborio nepojmljivu pobjedu nad zlom. No tu je pobjedu ostvario po cijeni koja je kod anđela izazvala zapanjenost. Siguran sam da još u nevjerici odmahuju glavom i oči im zasuze kad god pomisle što je sve pretrpio od Getsemanije do križa. Isus nije morao doći na ovaj svijet. Nije morao krvariti. Nije se trebao osjećati tako silno zaboravljen i usamljen. Ono što Ga je nagnalo bila je vaša potreba za Spasiteljem. Mentalna slika vašeg i mog lica pokretala je Njegove umorne noge dok se penjao na brežuljak Golgote.
Isus vas je ljubio više no što to možete zamisliti i On vas još uvijek ljubi istom snagom. Ne biste li danas stavili svoj život u Njegove klinovima obilježene ruke i ostvarili Njegovu želju da se zauvijek sprijatelji s vama?
Kim Allan Johnson
(Znaci vremena 1/2003, Zagreb)
________________________________________________
- [1]Francine Maroukian, "Stalked: One Woman's Terrifying Tale", Redbook Magazine, travanj 2000., str. 99-104.
- [2]Raymond E. Brown, The Death of Messiah, sv. l, str. 868; Leon Morris, The Gospel According to John, str. 791.
- [3]Virchel E. Wood, Advent Reviev and Sabbath Herald, 31. ožujka 1983.
- preuzeto
- www.advenisti.info