Covjek , bjezeci od Boga, misleci da se moze obogatiti razumom i zahvatom u praksu osigurati slobodu izobiljem dobara i poretkom samosvijesti
- bjezao je u svome umovanju od samoga uma i slobode, dopustajuci da nad svojom duhovnom biti zavlada otudjenje inetresa koje ga je toliko obezvrijedilo da je postao lud bez vjere i nade- postao je sebi zahvatom u povijest -ANTICOVJEK!Misleci da ga na kraju revolucija vodi u zemaljski raj - sunovratila ga je u zemaljski pakao..
Citiram dio papina govora:
"postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom i čišćom, nego se rastvara i mrvi."
Tako papa u svom neodrzanom govoru upozorava na apokalipticnu opasnost po Zapad i svijet ako se drustvo ne vrati duhovnosti koja je u svojoj povijesti nastojala sacuvati integritet Bozanskog oblikovanja ljudskog bica..Jer je Bijeg od Boga u sferu interesa pregradio povratak
covjeka Bogu i samome sebi buduci je covjek posato sebi Anticovjek..
Pitanje je koliko je Crkva sposobna se suociti sa krizom autoriteta i prevladati otpore povratka autoriteta Bogu uzdizanjem Bozjeg zakona
kako ga je ispunio Isus Krist.Vrijeme ce milosti proci, hocemo li izdrzati ..U tom kontekstu MRVLJENA EUROPSKE KULTURE - koja je posljedica mrvljenje vjere od njene substancijalne vrijednosti i svodjenje na neku privatnost koja je vec u kljestima paganizma i NewAga uokvirena folklornim konzumizmom kica - pogledajmo duhovno stanje gradjana Hrvatske u odnosu na ekonomsko stanje..Dvostruka kriza...Ekonomski radikalizam trazenja rjesenja u reformnom preoblikovanju svojinskih odnosa koji bi doveli do svladavanja siromastva, sam je posljedica mrvljenja nauke u mlinu Anticovjeka..Ekonomska misao ne polazi od stvarne integralne slike covjeka koji je u bijegu od Boga vec anticovjeka uzima u njegovom utopijskom obliku kao da ce razotudjenje koji anticovjek mrzi pribliziti ga carstvu slobode u kojem ce svi izvori dobara obiljem poteci kako bi svaki covjek mogao raditi prema sposobnostima a imati prema potrebama..
Korjen rjesenja za biti ne nalazi se u labirintu imati - vec u krscanstvu -
u povratku ANTICOVJEKA u covjeka pomocu Boga..
Europski su krscani blokirani za taj povratak - nebiblijskom skepsom -mitologiziranim antikatolicizmom i antiprotestantizmom iz vremena reformacije i protureformacije u razlicitim varijantama..Zato se Europa mrvi jer je opterecuju mitovi dvije velike skepse..Kada se Anticovjek vrati Bogom ka covjeku u Krist - past ce mit o Antikristu - u razumu iscekivanja Krista primjenjivat cemo ispunjenje zakona putem solidarnosti svjesni da autoriteti svojim govorom i moci protiv Boga sluze Antikristu i njegovom podrzavanju Anticovjeka u laznoj integraciji svijeta..Kip iz Daniela ce postati zaista pljeva a covjecanstvo ce prijeci u Novi Jeruzalem nakon Kristovog drugog dolaska...
Molim za dijalog
abraham
"Teologija i filozofija su u svemu tomu blizanci, tako da nijedan blizanac ne smije biti potpuno odvojen od drugoga, a isto tako svaki treba sačuvati svoju vlastitu zadaću i vlastiti identitet. Povijesna je zasluga sv. Tome Akvinskoga – za razliku od drukčijega odgovora otaca zbog njihova povijesnog konteksta – da je osvijetlio autonomiju filozofije i s njome pravo i odgovornost koji su vlastiti razumu, koji se pita na temelju svojih snaga. Razlikujući se od neoplatoničkih filozofija, kod kojih su religija i filozofija bile neodvojivo isprepletene, oci su predstavljali kršćansku vjeru kao istinsku filozofiju, naglašavajući da je ta vjera također u skladu sa zahtjevima razuma u njegovu traganju za istinom; da vjera znači „da" istini, spram mitskih religija koje su postale jednostavan običaj. No, u trenutku rađanja sveučilišta na Zapadu nisu više postojale one religije, nego samo kršćanstvo te je trebalo naglasiti na novi način posebnu odgovornost razuma koja nije usisana vjerom. Toma se pojavio u privilegiranom trenutku: Aristotelovi spisi su po prvi put bili dostupni u cijelosti; prisutni su bili i židovski i arapski izvori kao posebni pristupi i daljnja promišljanja grčke filozofije. Tako se i kršćanstvo, u novomu dijalogu s drugima koje je susretalo, moralo izboriti za vlastitu razumnost. Filozofski fakultet koji je, kao tzv. „fakultet umijeća", do toga trenutka bio samo uvod u teologiju, od sada je postao istinski i posebni fakultet, autonoman partner teologiji i vjeri promišljenoj u teologiji. Ovdje se ne možemo zaustaviti kod sučeljavanja koje je vrlo brzo nastalo između filozofije i teologije. Rekao bih da bi se ideja sv. Tome o odnosu filozofije i teologije mogla izraziti izričajem Kalcedonskoga sabora koji se odnosi na kristologiju: filozofija i teologija se trebaju odnositi između sebe „bez miješanja i bez odvajanja". „Bez miješanja" znači da svaka treba sačuvati svoj vlastiti identitet. Filozofija treba istinski ostati traganje razuma za vlastitom slobodom i u vlastitoj odgovornosti; treba vidjeti svoje granice i upravo tako svoju veličinu i širinu. Teologija treba nastaviti crpsti iz blaga spoznaje koju nije sama izmislila, koja je uvijek nadilazi i koja, nikada do kraja iscrpiva mišljenjem, uvijek iznova poziva na mišljenje. Uz „bez miješanja" vrijedi i „bez odvajanja": filozofija ne počinje svaki put od nulte točke subjekta koji misli na izolirani način, nego se nalazi u velikomu dijalogu povijesne mudrosti, koju ona zajedno kritički i popustljivo prima i razvija; no, ne smije se zatvoriti pred onim što su religije, napose kršćanska vjera primile i darovale čovječanstvu kao putokaz. Različite stvari, koje su teolozi zastupali i koje su crkvene vlasti primjenjivale u praksi, povijest je pokazala pogrješnima te nas i danas zbunjuju. Ali, istovremeno je istinito da povijest svetaca, povijest čovječanstva koji je rastao na temelju kršćanske vjere pokazuje istinu te vjere u njezinoj jezgri, tako da postaje također i instancija za javnu racionalnost. Dakako, mnogo toga o čemu govore teologija i vjera može se prihvatiti jedino vjerom, dakle ne može se predstavljati kao zahtjev za one kojima vjera ostaje nedostupna. Ali, istovremeno je istinito da kršćanska vjera nije nikada samo „comprehensive religious doctrine" u Rawlsovu smislu, nego pročišćujuća snaga za sam razum koja pomaže razumu da više postaje razumom. Kršćanska poruka bi na temelju svoga izvorišta trebala biti uvijek ohrabrenje prema istini i tako snaga protiv pritiska moći i interesa.
Do sada sam samo govorio o srednjovjekovnom sveučilištu, nastojeći naravno ukazati i na trajnu narav sveučilišta i njegove zadaće. U moderno doba su nastale nove dimenzije znanja, koje se prije svega ostvaruju u dva velika područja: ponajprije u prirodnim znanostima koje su se razvile na temelju povezanosti eksperimentiranja i pretpostavljene razumnosti materije; drugo, u povijesnim i humanističkim znanostima, u kojima čovjek, istražujući zrcalo svoje povijesti i pojašnjavajući dimenzije svoje naravi, kani sebe shvatiti bolje. U tomu razvoju čovječanstvu se nije otvorila samo neograničena mjera znanja i moći; istovremeno su porasli spoznaja i priznanje prava i dostojanstva čovjeka, i za to možemo biti samo zahvalni. Ali, čovjekov put nikada nije dovršen i opasnost pada u nečovječnost nije nikada jednostavno otklonjena kao što nam to pokazuje današnja situacija! Opasnost zapadnoga svijeta, jer želim govoriti sada samo o njemu, jest ta da čovjek, upravo uzimajući obzir veličinu svoga znanja i moći, napusti pitanje o istini. A to znači istovremeno da se razum u konačnici podređuje pritisku interesa i privlačnosti koristi, da je prisiljen prihvatiti tu korist kao krajnji kriterij. Za sveučilište to znači sljedeće: postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom i čišćom, nego se rastvara i mrvi. S time se vraćam na početak. Što Papa treba raditi i govoriti na sveučilištu? Sigurno ne smije na autoritativan način nametnuti drugima vjeru koja se može darovati samo slobodno. Onkraj svoje službe kao Pastira Crkve i na temelju nutarnje naravi te pastoralne službe njegova je zadaća da drži budnom tu osjetljivost za istinu; da poziva uvijek iznova razum da stalno traga za istinitim, dobrim, za Bogom, i da mu na tomu putu pripomogne prepoznati korisna svjetla koja su se pojavila tijekom povijesti kršćanske vjere i da tako primijeti Isusa Krista kao Svjetlo koje prosvjetljuje povijest te pomaže pronalaziti put prema budućnosti."
-----------------------
komentar :zapazite da je papa upotrebio izraz mrvi u povijesnom znacenju, to je izraz koji ukazuje na eshatoloski dijalog- Dijalog je potreban jer Svijet se mrvi i svatko treba biti slobodan izabrati hoce li se pokloniti covjeku ili Bogu.Mrvljenje se ne moze zaustaviti, ali se mogu smanjiti zrtve:
Podsjetimo se Danielova prorocanstva o kipu iz sna Nabukodonozora i tumacenja Daniela.Mrvljenje kipa nakon udarca kamena..To se zbiva vec sada..Prilika je za dijalog o tom mrvljenju koje je ocito:
Ne samo da je na djelu Antikrist - na djelu je i Anticovjek.
Prilika je da vodimo dijalog o suvremenosti eshatologije u okviru rjesavanja krize autoriteta .U tom sirem dijalogu vjerujem da je moguc i potreban dijalog Katolicke crkve i adventisticke crkve sedmoga dana o uklanjanju predrasuda o Anticovjeku i Antikristu koje su bile okosnice europske eshatoloske skepse :
Daniel govori Nabukodonozoru:
"Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi.
Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.
U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka –
kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.
Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči.
Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi,
gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline.
Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi.
Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju."
- bjezao je u svome umovanju od samoga uma i slobode, dopustajuci da nad svojom duhovnom biti zavlada otudjenje inetresa koje ga je toliko obezvrijedilo da je postao lud bez vjere i nade- postao je sebi zahvatom u povijest -ANTICOVJEK!Misleci da ga na kraju revolucija vodi u zemaljski raj - sunovratila ga je u zemaljski pakao..
Citiram dio papina govora:
"postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom i čišćom, nego se rastvara i mrvi."
Tako papa u svom neodrzanom govoru upozorava na apokalipticnu opasnost po Zapad i svijet ako se drustvo ne vrati duhovnosti koja je u svojoj povijesti nastojala sacuvati integritet Bozanskog oblikovanja ljudskog bica..Jer je Bijeg od Boga u sferu interesa pregradio povratak
covjeka Bogu i samome sebi buduci je covjek posato sebi Anticovjek..
Pitanje je koliko je Crkva sposobna se suociti sa krizom autoriteta i prevladati otpore povratka autoriteta Bogu uzdizanjem Bozjeg zakona
kako ga je ispunio Isus Krist.Vrijeme ce milosti proci, hocemo li izdrzati ..U tom kontekstu MRVLJENA EUROPSKE KULTURE - koja je posljedica mrvljenje vjere od njene substancijalne vrijednosti i svodjenje na neku privatnost koja je vec u kljestima paganizma i NewAga uokvirena folklornim konzumizmom kica - pogledajmo duhovno stanje gradjana Hrvatske u odnosu na ekonomsko stanje..Dvostruka kriza...Ekonomski radikalizam trazenja rjesenja u reformnom preoblikovanju svojinskih odnosa koji bi doveli do svladavanja siromastva, sam je posljedica mrvljenja nauke u mlinu Anticovjeka..Ekonomska misao ne polazi od stvarne integralne slike covjeka koji je u bijegu od Boga vec anticovjeka uzima u njegovom utopijskom obliku kao da ce razotudjenje koji anticovjek mrzi pribliziti ga carstvu slobode u kojem ce svi izvori dobara obiljem poteci kako bi svaki covjek mogao raditi prema sposobnostima a imati prema potrebama..
Korjen rjesenja za biti ne nalazi se u labirintu imati - vec u krscanstvu -
u povratku ANTICOVJEKA u covjeka pomocu Boga..
Europski su krscani blokirani za taj povratak - nebiblijskom skepsom -mitologiziranim antikatolicizmom i antiprotestantizmom iz vremena reformacije i protureformacije u razlicitim varijantama..Zato se Europa mrvi jer je opterecuju mitovi dvije velike skepse..Kada se Anticovjek vrati Bogom ka covjeku u Krist - past ce mit o Antikristu - u razumu iscekivanja Krista primjenjivat cemo ispunjenje zakona putem solidarnosti svjesni da autoriteti svojim govorom i moci protiv Boga sluze Antikristu i njegovom podrzavanju Anticovjeka u laznoj integraciji svijeta..Kip iz Daniela ce postati zaista pljeva a covjecanstvo ce prijeci u Novi Jeruzalem nakon Kristovog drugog dolaska...
Molim za dijalog
abraham
"Teologija i filozofija su u svemu tomu blizanci, tako da nijedan blizanac ne smije biti potpuno odvojen od drugoga, a isto tako svaki treba sačuvati svoju vlastitu zadaću i vlastiti identitet. Povijesna je zasluga sv. Tome Akvinskoga – za razliku od drukčijega odgovora otaca zbog njihova povijesnog konteksta – da je osvijetlio autonomiju filozofije i s njome pravo i odgovornost koji su vlastiti razumu, koji se pita na temelju svojih snaga. Razlikujući se od neoplatoničkih filozofija, kod kojih su religija i filozofija bile neodvojivo isprepletene, oci su predstavljali kršćansku vjeru kao istinsku filozofiju, naglašavajući da je ta vjera također u skladu sa zahtjevima razuma u njegovu traganju za istinom; da vjera znači „da" istini, spram mitskih religija koje su postale jednostavan običaj. No, u trenutku rađanja sveučilišta na Zapadu nisu više postojale one religije, nego samo kršćanstvo te je trebalo naglasiti na novi način posebnu odgovornost razuma koja nije usisana vjerom. Toma se pojavio u privilegiranom trenutku: Aristotelovi spisi su po prvi put bili dostupni u cijelosti; prisutni su bili i židovski i arapski izvori kao posebni pristupi i daljnja promišljanja grčke filozofije. Tako se i kršćanstvo, u novomu dijalogu s drugima koje je susretalo, moralo izboriti za vlastitu razumnost. Filozofski fakultet koji je, kao tzv. „fakultet umijeća", do toga trenutka bio samo uvod u teologiju, od sada je postao istinski i posebni fakultet, autonoman partner teologiji i vjeri promišljenoj u teologiji. Ovdje se ne možemo zaustaviti kod sučeljavanja koje je vrlo brzo nastalo između filozofije i teologije. Rekao bih da bi se ideja sv. Tome o odnosu filozofije i teologije mogla izraziti izričajem Kalcedonskoga sabora koji se odnosi na kristologiju: filozofija i teologija se trebaju odnositi između sebe „bez miješanja i bez odvajanja". „Bez miješanja" znači da svaka treba sačuvati svoj vlastiti identitet. Filozofija treba istinski ostati traganje razuma za vlastitom slobodom i u vlastitoj odgovornosti; treba vidjeti svoje granice i upravo tako svoju veličinu i širinu. Teologija treba nastaviti crpsti iz blaga spoznaje koju nije sama izmislila, koja je uvijek nadilazi i koja, nikada do kraja iscrpiva mišljenjem, uvijek iznova poziva na mišljenje. Uz „bez miješanja" vrijedi i „bez odvajanja": filozofija ne počinje svaki put od nulte točke subjekta koji misli na izolirani način, nego se nalazi u velikomu dijalogu povijesne mudrosti, koju ona zajedno kritički i popustljivo prima i razvija; no, ne smije se zatvoriti pred onim što su religije, napose kršćanska vjera primile i darovale čovječanstvu kao putokaz. Različite stvari, koje su teolozi zastupali i koje su crkvene vlasti primjenjivale u praksi, povijest je pokazala pogrješnima te nas i danas zbunjuju. Ali, istovremeno je istinito da povijest svetaca, povijest čovječanstva koji je rastao na temelju kršćanske vjere pokazuje istinu te vjere u njezinoj jezgri, tako da postaje također i instancija za javnu racionalnost. Dakako, mnogo toga o čemu govore teologija i vjera može se prihvatiti jedino vjerom, dakle ne može se predstavljati kao zahtjev za one kojima vjera ostaje nedostupna. Ali, istovremeno je istinito da kršćanska vjera nije nikada samo „comprehensive religious doctrine" u Rawlsovu smislu, nego pročišćujuća snaga za sam razum koja pomaže razumu da više postaje razumom. Kršćanska poruka bi na temelju svoga izvorišta trebala biti uvijek ohrabrenje prema istini i tako snaga protiv pritiska moći i interesa.
Do sada sam samo govorio o srednjovjekovnom sveučilištu, nastojeći naravno ukazati i na trajnu narav sveučilišta i njegove zadaće. U moderno doba su nastale nove dimenzije znanja, koje se prije svega ostvaruju u dva velika područja: ponajprije u prirodnim znanostima koje su se razvile na temelju povezanosti eksperimentiranja i pretpostavljene razumnosti materije; drugo, u povijesnim i humanističkim znanostima, u kojima čovjek, istražujući zrcalo svoje povijesti i pojašnjavajući dimenzije svoje naravi, kani sebe shvatiti bolje. U tomu razvoju čovječanstvu se nije otvorila samo neograničena mjera znanja i moći; istovremeno su porasli spoznaja i priznanje prava i dostojanstva čovjeka, i za to možemo biti samo zahvalni. Ali, čovjekov put nikada nije dovršen i opasnost pada u nečovječnost nije nikada jednostavno otklonjena kao što nam to pokazuje današnja situacija! Opasnost zapadnoga svijeta, jer želim govoriti sada samo o njemu, jest ta da čovjek, upravo uzimajući obzir veličinu svoga znanja i moći, napusti pitanje o istini. A to znači istovremeno da se razum u konačnici podređuje pritisku interesa i privlačnosti koristi, da je prisiljen prihvatiti tu korist kao krajnji kriterij. Za sveučilište to znači sljedeće: postoji opasnost da se filozofija, ne osjećajući se više sposobnom za svoju istinsku zadaću, sroza na pozitivizam; da se teologija sa svojom porukom usmjerenom prema razumu ograniči na privatnu sferu veće ili manje skupine. Ali, ako razum – zbog brižnosti oko svoje umišljene čistoće – postane gluh za veliku poruku koja mu dolazi od kršćanske vjere i njezine mudrosti, on će usahnuti poput drveta čije korijenje više ne doseže do vode koja im daje život. Tako razum gubi hrabrost za istinu te time ne postaje većim, nego manjim. Primjenjujući to na našu europsku kulturu, možemo reći sljedeće: želi li se ona samokonstituirati na temelju svojih vlastitih argumentacija, a to joj se sada najviše čini, budući da je zaokupljena svojom laičnošću, te se odvaja od korijenja od kojih živi, tada ne postaje razumnijom i čišćom, nego se rastvara i mrvi. S time se vraćam na početak. Što Papa treba raditi i govoriti na sveučilištu? Sigurno ne smije na autoritativan način nametnuti drugima vjeru koja se može darovati samo slobodno. Onkraj svoje službe kao Pastira Crkve i na temelju nutarnje naravi te pastoralne službe njegova je zadaća da drži budnom tu osjetljivost za istinu; da poziva uvijek iznova razum da stalno traga za istinitim, dobrim, za Bogom, i da mu na tomu putu pripomogne prepoznati korisna svjetla koja su se pojavila tijekom povijesti kršćanske vjere i da tako primijeti Isusa Krista kao Svjetlo koje prosvjetljuje povijest te pomaže pronalaziti put prema budućnosti."
-----------------------
komentar :zapazite da je papa upotrebio izraz mrvi u povijesnom znacenju, to je izraz koji ukazuje na eshatoloski dijalog- Dijalog je potreban jer Svijet se mrvi i svatko treba biti slobodan izabrati hoce li se pokloniti covjeku ili Bogu.Mrvljenje se ne moze zaustaviti, ali se mogu smanjiti zrtve:
Podsjetimo se Danielova prorocanstva o kipu iz sna Nabukodonozora i tumacenja Daniela.Mrvljenje kipa nakon udarca kamena..To se zbiva vec sada..Prilika je za dijalog o tom mrvljenju koje je ocito:
Ne samo da je na djelu Antikrist - na djelu je i Anticovjek.
Prilika je da vodimo dijalog o suvremenosti eshatologije u okviru rjesavanja krize autoriteta .U tom sirem dijalogu vjerujem da je moguc i potreban dijalog Katolicke crkve i adventisticke crkve sedmoga dana o uklanjanju predrasuda o Anticovjeku i Antikristu koje su bile okosnice europske eshatoloske skepse :
Daniel govori Nabukodonozoru:
"Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi.
Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju.
U vrijeme ovih kraljeva Bog Nebeski podići će kraljevstvo koje neće nikada propasti i neće prijeći na neki drugi narod. Ono će razbiti i uništiti sva ona kraljevstva, a samo će stajati dovijeka –
kao što si vidio da se kamen s brijega odvalio a da ga ne dodirnu ruka te smrvio željezo, mjed, glinu, srebro i zlato. Veliki je Bog saopćio kralju što se ima dogoditi. Sanja je istinita, a tumačenje joj pouzdano.
Ti si, o kralju, imao viđenje: gle, kip, golem kip, vrlo blistav, stajaše pred tobom, strašan za oči.
Tome kipu glava bijaše od čistog zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bedra od mjedi,
gnjati od željeza, a stopala dijelom od željeza, dijelom od gline.
Ti si promatrao: iznenada se odvali kamen a da ga ne dodirnu ruka, pa udari u kip, u stopala od željeza i gline te ih razbi.
Tada se smrvi najednom željezo i glina, mjed, srebro i zlato, i sve postade kao pljeva na gumnu ljeti i vjetar sve odnese bez traga. A kamen koji bijaše u kip udario postade veliko brdo te napuni svu zemlju."