Postoji velika predrasuda kod svih pobožnih ljudi. Svatko misli za sebe da je spašen. Odnosno da su "naši" spašeni, a "njihovi" izgubljeni. Ali Krist ne spašava ni naše, ni vaše, nego "njegove".
Kršćanina ne spašava to što jest kršćanin i moli se Biblijskom Bogu. Muslimana ne spašava što je musliman i moli se Alahu. Budistu ne spašava što je budist i moli se Budhi.
Za spasenje je potrebno nešto puno više, odnosno puno dublje, od pripadnosti nekoj teologiji, sustavu ili vjerovanju.Velika večina kršćana, muslimana i budista (kao i svih ostalih) to što jest - postala je nametanjem od strane društva u kojem se rodila. Dakle, pripadnost "našima" je čovjeku nametnuta rođenjem. Ako se rodiš u Italiji, nameće ti se (društvo, roditelji, okolina) da te pokrste i učine kršćaninom. Ako se rodiš u Iranu, roditelji i društvo ti nameću i odgajaju te da budeš musliman.
Što primječujemo? To da je religiozna pripadnost čovjeku nametnuta mjestom rođenja!!! Kao i religioznom pripadnošću roditelja!!! Svatko će biti ono što mu društveno okružje nametne. To su "naši" i to su "njihovi".
A tko su "njegovi"? Tko su Kristovi pripadnici? To su oni "koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelsne, ni od volje muževljeve, nego - od Boga". (Ivan 1,13)
To su ljudi koji su tijekom svog života doživjeli susret sa Kristom kroz Njegovu riječ. Oni su se susreli sa Bogom - na nivou karaktera i na nivou naravi!!! Oni su pri susretu sa Božjim savršenstvom razotkriveni kao grešnici i Božji neprijatelji na nivou naravi i karaktera - pa su se predali Bogu "u ruke" - da ih spasi!!!
Bog u njihovim umovima i srcima čini čudo spasenja - mijenja njihov um i mijenja njihovu narav(srce)!!!! Tek kada je narav promijenjena (što Biblija naziva novorođenje) - čovjek postaje "njegov"!!!
A ljudi misle da su "njegovi" jer pripadaju nekakvoj crkvenoj organizaciji, i religioznom svjetonazoru, nekavoj teologiji i dugoj tradiciji. Ne. Pripadnost Bogu se određuje na osnovi čovjekove naravi!!!
Kako Bog može biti sudac cijelog svijeta? Kako Bog može suditi i arapima, i indijancima, i bijelcima i kinezima? To pitanje ljude zbunjuje. Obično misle ovako: "mi" kršćani smo upoznali Krista kroz Bibliju, a ostali nisu - zato će spašeni biti samo iz kršćanskih "redova". Ali Bog ne kaže tako.
Pogledajmo Rimljanima 1,18-32. Bog je ljut na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi koji istinu prijeće nepravednošću. Dakle radi se o grešnicima. Takvih nepravednih (grešnih) ljudi ima svugdje. Ali oni nemaju isprike za to, jer se Božja moć i božanstvo promatrani po Božjim djelima - opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike. (1,18-20)
Od stvaranja - "Božja djela stvaranja" svjedoče o Božjoj veličini i moći. Iako je osvjedočen o Božjem postojanju preko prirode – grijeh donosi čovjeku nerazumno srce i nezahvalnost prema Bogu. A onda takvi ljudi "zamijene Božju slavu kipovima i slikama smrtnog čovjeka, ptica i četveronožaca". Oni se klanjaju stvorenju, umjesto Stvoritelju. (1,22-25) Takvi ljudi su: puni pokvarenosti, lakomosti i zloće, obuzeti su lukavstvom, zavišću, ubojstvom, nasilni su, ogovaraju, oholi su i nerazumni, nevjerni i bez milosrđa. (1,29-31) Takvih ljudi ima svagdje: i u kršćanstvu, i u islamu, i u budizmu, i među primitivnim religioznim ljudima. Svi pokazuju te simptome i pokazuju se kao Božji neprijatelji.
A sada dolazimo do najzanimljivijih stvari. "A oni, iako poznaju Božju odredbu prema kojoj vršioci toga zaslužuju smrt, ne samo da to čine, već i odobravaju onima koji to čine" (1,32). Kako jedan indijanac ili budist, koji nikada nisu ni čuli za Krista i Bibliju, mogu znati Božje odredbe? Tako što znaju što je dobro a što nije – na svom vlastitom iskustvu. Ako čini nekome zlo, on zna da čini zlo. Po čemu zna da je to zlo? Po tome što će u drugoj situaciji kada on bude trpio to isto zlo – buniti se protiv toga, negodovati i proglašavati to isto - zlom!!! Dakle, on zna da čini zlo, jer bi ga takvim nazvao kada bi ga sam trpio!!!
Ista je stvar sa onim koji druge progalašavaju lopovima, lašcima i grešnicima – a onda sami to čine: oni sami sebe osuđuju kao lopove, lašce i grešnike!!! "Zato nemaš isprike- tko god ti bio, o čovječe koji sudiš, jer u čemu sudiš drugog, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti – suče – običavaš činiti isto." (2,1)
Takav čovjek "svojom okorjelošću i neskrušenošću srca na sebe gomila gnjev za dan gnjeva i očitovanje Božje pravde" (2,5) Dakle, glavni razlog njegove propasti leži u njegovom okorjelom i neskrušenom srcu!!! Propast će svi čija NARAV (srce) nije uspjelo doživjeti promijenu, koje se nije rodilo "odozgo". Takvi ljudi čine zla bilo koje vrste, iako pripadaju različitim svjetonazorima, teologijama, društvima, mentalitetima.
Zlo je toliko prisutno na "kršćanskim" kontinentima (Sjeverna Amerika, Južna Amerika, Europa i Australija) – da je u mnogo čemu gore od ostalih «nekršćanskih» kontinenata. Kršćanski svijet čini mnoga zla, istovremeno osuđujući zla u svijetu. Time sebi potpisuju smrtnu presudu. «Mjerom kojom mjeriš – i tebi će se mjeriti» rekao je Isus.
Svaki čovjek, tako i oni koji nikada nisu sreli Isusa, bit će suđeni po svojoj naravi!!! (Bog gleda na srce, na narav!) Zla narav se uvijek razotkrije jer je spremna sebe ne osuditi za neko zlo, a za to isto zlo – drugoga osuđuje!!!To je pokazatelj samopravedne i ohole naravi – koja je plod zla u čovjeku. Tako je lako suditi i kršćanima, i muslimanima, i hindusima, i budistima, i indijancima, i animistima: sami sebe osuđuju, jer sebi dozvoljavaju zlo koje drugome ne dozvoljavaju. Time sami sebe proglašavaju grešnicima, zločincima. Pa makar život proveo u prašumi Amazone, indijanac će biti suđen prema Božjem kriteriju: Bog gleda na srce, na narav!!! To je savršeni Božji kriterij suda, koji obuhvača sve ljude na svijetu!!!
Svi koji čine zlo (koji čine grijeh) – bit će osuđeni: «svi koji budu sagriješili bez Zakona, bez Zakona će i propasti; a svi koji budu pod Zakonom sagriješili, po Zakonu će biti suđeni". (2,12) Nevažno je da li poznaješ Bibliju, Krista i Božji zakon – ako činiš grijeh – jer ćeš zbog grijeha propasti. Isto kao i onaj koji ne poznaje ni Krista, ni Bibliju, ni Božji zakona – a čini grijeh – isto će propasti!!! Bog ne gleda na to da li si kršćanin, musliman, hindus ili indijanac – Bog gleda na narav, na srce: ima li u njemu grijeha!!! "Nevolja i tjeskoba na svakog čovjeka koji se odaje zlu, kako u prvom redu na Židova (i kršćanina) tako na Grka (i na muslimana, i na hindusa i na indijanca). Naprotiv, slava, čast i mir svakom tko čini dobro, kako u prvom redu Židovu (i kršćaninu), tako i Grku (i muslimanu, i hindusu, i indijancu). Jer u Boga nema pristranosti!!" (2,9-11)
I sada slijede ključni elementi: "Jer kada pogani koji nemaju Zakona, vrše (vođeni naravlju) propise Zakona, onda su oni (nemajući Zakon) sami sebi Zakon. Oni djelima dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima..." (2,14.15.)
Ovo su ključni tekstovi koji potpuno razjašnjavaju kriterij spasenja!!! Ne spašavaju se ljudi po religioznoj pripadnosti, nego po tome da li ono što propisuje Božji zakon stoji upisano u njihovim srcima (u njihovoj naravi)!!!
Narav koja vrši ono što Bog zahtijeva (čak i kada nema propise Zakona) – je narav spasenja!!! I zato se nemojmo čuditi koliko puno Bibija spominje čovjekovo srce, koliko puno se govori o čovjekovoj poslušnoj naravi – jer bez nje nema čovjeku spasenja, bez obzira kojoj religioznoj zajednici ili teologiji pripada!!! To je nebitno za spasenje!!! Bitna je narav. I karakterne osobine koje su obilježja naravi!!! Zato ćemo "na nebo" ponijeti samo karakter i narav: sve drugo će propasti.
Dalje Pavao piše: "ako neobrezani vrši propise Zakona, zar mu se neobrezanje neće uračunati kao obrezanje? (nekrštenje uračunati kao krštenje?). Onaj koji nije tjelesno obrezan (niti kršten) a ispunjava Zakon, sudit će tebi koji si uza sav pisani Zakon i obrezanje (ili krštenje) prestupnik Zakona!!!"
Dakle, čovjek mora živjeti vršeći Božje zapovijedi, naredbe i uredbe – bilo da ih «zna» kroz Bibliju i Krista – pa ih čini svojom novorođenom naravi; ili Krista i zapovijedi niti ne zna, ali ima narav koja živi u skladu za Božjim zapovijedima!!! Takvi ljudi će biti «njegovi», dok će svi ostali biti «naši» i «vaši». Zapravo, izgubljeni za vječnost.