Sejfudeen :
| Citat: |
Ja mislim da je Isa a.s. prezivio raspece,ali ako ja svjedocim sam za sebe moje svjedocanstvo ne mora biti ispravno 
|
Bog o tome zna pouzdano sve a Isus kada govori o svojoj smrti govrio li je sam po sebi ili on zna da i Bog zna da ide k Njemu kroz smrt.To se onda i piscima evanđelja učinilo i ništa o tome nisu pouzdano znali?Neka ostane za Tebe i za Vas istina da Isus nije umro tj. da su oni za koje mi kažemo da su ga ubili, mislili samo da su ga ubili jer im se pričinilo..Ali, pokušaj misliti tj istraživati da u stvari to znači da Hebreji misle da su Ga ubili zauvijek a Kur an da kaže - Ne ; ali čak da je i umro - uskrsnuo je i sada živi na nebu..Da li je logičnije da je umro i uskrsnuo ili da nije umro te se sud svijetu tj. grijehu i začetniku grijeha obavio na drugi način..
Ne iznenađuje što je Kristova pomirnička smrt često izražena pojmovima uzetim iz starozavjetnog žrtvenog sustava. U Starom zavjetu se obično kaže da se pomirenje postiže žrtvom (Izl 29,36; Lev 4,20; Bro 15,25). Stoga je, po svemu sudeći, svakodnevna žrtva ili trajna žrtva paljenica svojim pobjedonosnim karakterom najsavršenije obuhvaćala ideju žrtve. Ova žrtva nije bilo povezana ni sa kakvim određenim prijestupom, već je bila prikladno sredstvo za pristup grešnog naroda svetome Bogu. Žrtva okajnica ili naknadnica za grijeh bila je potrebna da se okaje za grijeh koji je u suštini bio prijestup Božjeg Zakona, dakle uvreda samoga Boga (vidi Svetište, I. C. 3). Ovaj prijestup je trebalo riješiti. No o krvi pomirenja piše: "Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote." (Lev 17,11) Žrtve nisu bile zgodno grešnikovo sredstvo naknade za osobno otkupljenje; sam Bog ih je odredio i one su funkcionirale u okviru Saveza i zavjetne milosti. A nije ni nekakva vrijednost u prinesenoj žrtvi osiguravala pomirenje. Pomirenje je bilo osigurano zato što je žrtva bila od Boga određeni način za njegovo ostvarenje. Žrtve su morale biti bez mane (Lev 1,3; Pnz 15,21), što je označavalo potrebu za savršenstvom. Ne pokušavajući pomirenje ograničiti na jedan jedini čin, mi ne možemo sumnjati u važnost smrti žrtve (Lev 1,5; 3,2; 4,4). Ovo je opet vidljivo u općem karakteru samog žrtvenog obreda. Dnevna žrtva se prinosila u okviru starozavjetne ideje da je smrt kazna za grijeh Post 2,16.17; Ez 18,4.20, ali je Bog Starog zavjeta svom skrušenom narodu milostivo rekao da će smrt žrtvene životinje biti zamjena za smrt grešnika. Ova je veza toliko jasna da je u Novom zavjetu Poslanica Hebrejima može sažeti u izjavi da "bez prolijevanja krvi nema oproštenja" (Heb 9,22).
Istodobno Novi zavjet tvrdi da žrtve u staro doba, kao takve, nisu bile temelj opraštanja grijeha. Zapravo poslanica Hebrejima posebno ističe njihovu nedostatnost, osim kao tipova. Ne samo što nisu mogle očistiti savjest štovatelja od krivnje, nego su one bile zemaljske odredbe postavljene do vremena pravog uređenja (Heb 9,6-10), što jasno ukazuje na Kristovo utjelovljenje. Činjenica što su prinošene samo životinje (Heb 10,4) i da se žrtve neprestano trebalo ponavljati (rr. 1.2) jasno pokazuje njihovu nesposobnost da okaju. Poslanica Hebrejima nalazi u Isusu ispunjenje i produžetak starozavjetnog žrtvenog sustava. Zato čitamo da su obredne službe u zemaljskom Svetištu bile "slikovit dokaz za sadašnje vrijeme" (Heb 9,9 – parabole), do Kristova dolaska (r. 10), "za vjeru koja se imala objaviti" (Gal 3,23; usp. Heb 13,11.12).
Kristova je smrt, prema objašnjenju novozavjetnih pisaca, žrtva za grijeh. Ivan Krstitelj vidio je Isusa na početku Njegove službe u ulozi žrtve: "Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!" (Iv 1,29) Pavao je još određenije smatrao Kristovu smrt žrtvom: "Jer je žrtvovano naše pashalno janje – Krist." (1 Kor 5,7) On nije umro zato što se nije mogao oduprijeti neprijateljima koji su se dogovorili da Ga unište. On "bi predan zbog naših grijeha" (Rim 4,25); došao je umrijeti za naše grijehe kad je"predao samoga sebe za nas kao prinos i žrtvu – Bogu na ugodan miris" (Ef 5,2). Njegova se krv prolila "za sve za oproštenje grijeha" Mt 26,28. Uspoređujući Kristovo djelo sa starozavjetnim službama, poslanica Hebrejima Ga opisuje kao velikog svećenika koji je ušao u nebesko Svetište da prinese žrtvu, "ne krvlju jaraca i junaca, nego vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup" (Heb 9,12).
Često spominjanje Kristove krvi također ukazuje na žrtvenu smrt. Pavao, koji o Kristovoj krvi govori gotovo isto tako često kao o Njegovoj smrti, piše da smo "opravdani njegovom krvi" (Rim 5,9), da nam je ona "Pomirilište" (Rim 3,25), da po Njemu "imamo otkupljenje njegovom krvlju" (Ef 1,7), da smo Bogu postali "blizu krvlju Kristovom" (Ef 2,13), da je Krist pomirio sve sa sobom "uspostavljajući mir krvlju njegova križa" (Kol 1,20).
Ove izjave, jednako kao Isusovo vlastito spominjanje svoje krvi kao "krv Saveza, koja se proljeva za sve" (Mk 14,24) ili Petrovo o skupocjenoj "krvi Krista kao nevina i bez mane Janeeta" (1 Pt 1,19), podsjećaju da krv označava nasilno oduzimanje života, u ovom slučaju prinesenog u žrtvi. Neki su ovo gledište osporili na osnovi da je u nekim starozavjetnim ulomcima (posebice u Post 9,4-6; Pnz 12,23) proljevanje krvi samo simbol života kojeg je Isus dao i da ne podrazumijeva kako Njegov život mora biti predan kao žrtva. Dokazi, međutim, po svemu sudeći ne potkrepljuju takvo tumačenje. Nema nikakve sumnje da je ovim biblijskim izjavama utvrđeno da je krv poistovjećena sa životom. No kakve bi veze onda to značenje imalo sa žrtvom? U Levitskom zakoniku 17,11., inače najčešće citiranoj tvrdnji, Bog kaže da "tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote". Staviti krv na žrtvenik zahtijevalo je smrt, što je podrazumjevalo lišavanje života. Osim toga, poslanica Hebrejima u svom komentaru starozavjetnih žrtvenih obreda, povezuje "krv Krista" s rečenicom "pošto je nastupila smrt za otkupljenje prekršaja" (Heb 9,14.15); time naglašava da krv u žrtvenom smislu znači više od života, premda je i on uključen. Ideja krvi doima se značajnijom od same smrti. Ona privlači pozornost na život kao i na smrt tj na sud i čin pomirenja.
Upoznajmo Islamuto 12 vel 2008, 23:07
