Graditi kulturu života i mira
Nedavno sam uključio televizor negdje u večernjim satima i na programu je bila informativna emisija u kojoj je gostovao ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, a tema je bila komentar na nedavni tragični događaj u Puli. Voditeljica emisije je upitala doktora je li moguće da psihički zdrava osoba počini takav zločin. Doktor je odgovorio da je moguće. Jedna stvar u odgovoru mi je zapela za uho. Kada je dokotor počeo govoriti o cijeni ljudskoga života danas. Rekao je da ljudski život strahovito gubi na vrijednosti u suvremenoj civilizaciji u kojoj se dopušta i legalizira eutanazija...
Cijela se Lijepa Naša zgrozila nad sudbinom ove obitelji. Svaki se Hrvat pita: Kakav je to čovjek koji je mogao usmrtiti dvomjesečno dijete???? – i dobro je da se ljudi pitaju, to ipak govori da je ljudski život još uvijek cijenjen i tretiran kao vrednota, no pitam ujedno sebe i vas – kako je moguće da izostane ovakvo zgražanje nad tisućama pobačaja koje se godišnje izvrše u ovoj zemlji. Je li isti zločin ubiti dvomjesečno dijete ili dijete koje je u utrobi 2, 3, 4... mjeseca. Dijete je dijete; a zločin je zločin. No zanimljivo je o pobačajima novine šute, a šuti i javnost, a sutra će možda i u našoj zemlji šutjeti i o eutanaziji, a ljudi će se pribojavati ići liječniku.
Pravo na život temeljno je pravo svake ljudske osobe i zato je tako strašno čuti o ubojstvu, jer strašnija je vijest što je veća vrednota nad kojom je zločin počinjen, a živjeti je među najvećim vrednotama.
Danas se taj najdivniji dar – ŽIVOT – izdaje na toliko načina! Nasilje i droga, glad i ratovi dovode milijune ljudskih života u opasnost. Ponekad ih nismo niti svjesni, no često i sami dođemo u situaciju kada nam prijeti životna opasnost. Za jedan narod koji je toliko propatio u svojoj nedavnoj prošlosti bilo bi za očekivati da će na jedan izvanredan način cijeniti i ljubiti vrednotu života, no nažalost to se ne događa onako kako bi to trebalo niti na političkom ni na društvenom planu, a sve više i unutar samih obitelji.
Svakodnevno slušamo vijesti o ratovima koji se čine tako daleko iako smo i sami nedavno proživljavali istu sudbinu. Ova tragična vijest iz Pule sve nas je pogodila jer smo osjetili kako nasilje nije daleko niti od našeg kućnoga praga. Zbog toga je važno prepoznati potrebu izgradnje kulture života i kulture mira. Mi Hrvati itekako možemo pripomoći u tomu jer smo i sami na vlastitoj koži vidjeli što donosi suvremena kultura smrti i rata. Neka izgradnja kulture života i kulture mira bude zadaća cijelog našega naroda. Zaštita radnika, očuvanje mira i dobrobiti u obiteljima, očuvanje vrednote života, briga i rad za opće dobro, za mir i pravdu za svakoga, a ne samo za neke. Na to smo pozvani kao ljudi, a posebice kao kršćani. Oživjeti u vlastitom životu vrijednosti Kristovog govora na gori, biti sol zemlje i svjetlo svijeta, moliti i pomagati onima u potrebi, moliti za vođe država, moliti za vlastite neprijatelje.
Biti drugačiji, biti mirotvorac i zagovaratelj dostojanstva ljudske osobe od začeća do prirodne smrti. – Neka to bude zadaća kako svakog od nas tako i cjelokupnog našega naroda.
10.11.2007. u 15:39 filippoblu
Nedavno sam uključio televizor negdje u večernjim satima i na programu je bila informativna emisija u kojoj je gostovao ravnatelj Psihijatrijske bolnice Vrapče, a tema je bila komentar na nedavni tragični događaj u Puli. Voditeljica emisije je upitala doktora je li moguće da psihički zdrava osoba počini takav zločin. Doktor je odgovorio da je moguće. Jedna stvar u odgovoru mi je zapela za uho. Kada je dokotor počeo govoriti o cijeni ljudskoga života danas. Rekao je da ljudski život strahovito gubi na vrijednosti u suvremenoj civilizaciji u kojoj se dopušta i legalizira eutanazija...Cijela se Lijepa Naša zgrozila nad sudbinom ove obitelji. Svaki se Hrvat pita: Kakav je to čovjek koji je mogao usmrtiti dvomjesečno dijete???? – i dobro je da se ljudi pitaju, to ipak govori da je ljudski život još uvijek cijenjen i tretiran kao vrednota, no pitam ujedno sebe i vas – kako je moguće da izostane ovakvo zgražanje nad tisućama pobačaja koje se godišnje izvrše u ovoj zemlji. Je li isti zločin ubiti dvomjesečno dijete ili dijete koje je u utrobi 2, 3, 4... mjeseca. Dijete je dijete; a zločin je zločin. No zanimljivo je o pobačajima novine šute, a šuti i javnost, a sutra će možda i u našoj zemlji šutjeti i o eutanaziji, a ljudi će se pribojavati ići liječniku.
Pravo na život temeljno je pravo svake ljudske osobe i zato je tako strašno čuti o ubojstvu, jer strašnija je vijest što je veća vrednota nad kojom je zločin počinjen, a živjeti je među najvećim vrednotama.
Danas se taj najdivniji dar – ŽIVOT – izdaje na toliko načina! Nasilje i droga, glad i ratovi dovode milijune ljudskih života u opasnost. Ponekad ih nismo niti svjesni, no često i sami dođemo u situaciju kada nam prijeti životna opasnost. Za jedan narod koji je toliko propatio u svojoj nedavnoj prošlosti bilo bi za očekivati da će na jedan izvanredan način cijeniti i ljubiti vrednotu života, no nažalost to se ne događa onako kako bi to trebalo niti na političkom ni na društvenom planu, a sve više i unutar samih obitelji.
Svakodnevno slušamo vijesti o ratovima koji se čine tako daleko iako smo i sami nedavno proživljavali istu sudbinu. Ova tragična vijest iz Pule sve nas je pogodila jer smo osjetili kako nasilje nije daleko niti od našeg kućnoga praga. Zbog toga je važno prepoznati potrebu izgradnje kulture života i kulture mira. Mi Hrvati itekako možemo pripomoći u tomu jer smo i sami na vlastitoj koži vidjeli što donosi suvremena kultura smrti i rata. Neka izgradnja kulture života i kulture mira bude zadaća cijelog našega naroda. Zaštita radnika, očuvanje mira i dobrobiti u obiteljima, očuvanje vrednote života, briga i rad za opće dobro, za mir i pravdu za svakoga, a ne samo za neke. Na to smo pozvani kao ljudi, a posebice kao kršćani. Oživjeti u vlastitom životu vrijednosti Kristovog govora na gori, biti sol zemlje i svjetlo svijeta, moliti i pomagati onima u potrebi, moliti za vođe država, moliti za vlastite neprijatelje.
Biti drugačiji, biti mirotvorac i zagovaratelj dostojanstva ljudske osobe od začeća do prirodne smrti. – Neka to bude zadaća kako svakog od nas tako i cjelokupnog našega naroda.
10.11.2007. u 15:39 filippoblu