Raspad brakova

Kao što i ovaj tekst kaže, mnogi su zaljubljeni prvih nekoliko mjeseci ili godina u braku, ali poslije dolazi pucanje...što je sve potrebno činiti da brak opstane, da ta ljubav koja je bila na početku, traje do kraja života?


Raspada se svaki četvrti brak u Hrvatskoj



Dobar brak jamči dvoje ljudi koji su svjesni da trebaju izgraditi zdrav odnos u kojem će se svatko od njih razvijati bez simbioze i besmislenih zabrana, tvrdi Ljubica Uvodić-Vranić

Kad uvidite da vaš princ na bijelom konju malo šepa, vjerojatno je prestala početna zaljubljenost koja u većini slučajeva obilježava prve dane, mjesece ili godine bračnog života. Izpočetnezaljubljenosti tada treba znati prijeći u zrelu ljubav, treba razviti novi odnos u kojem će biti i lijepog i manje lijepog, u kojem će na pojedinim problemima valjati poraditi, ili ih riješiti kompromisom. Veliki broj brakova puca zato što nakon početne zaljubljenosti partneri nisu smogli snage za razvijanje novog odnosa, nego su pribjegli najneuspješnijoj soluciji - traženju nove veze za zaljubljenost.

U Hrvatskoj se danas raspada svaki četvrti brak. Primjerice, 2005. sklopljeno je 22.138 brakova, a razvrgnuto njih 4883. Nepobitna je činjenica da je broj brakova gotovo prepolovljen u odnosu na sedamdesete godine kad je godišnje u brak stupalo gotovo 40.000 ljudi. I dok je još prije dvadesetak godina broj rastavljenih brakova bio 18 posto, danas prelazi 25 posto. Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da se broj sklopljenih brakova osjetno smanjuje, dok se udio razvedenih na tisuću sklopljenih povećava. U 2005. sklopljeno je 2,5 posto manje brakova nego 2004., a 15.000 manje nego 1971. I dok u populaciji između 20 i 29 godina ima najmanje razvedenih, jednako kao i onoj iznad 80 godina, najviše se lomova bračne sreće događa između 30. i 39. godine. Slijede supružnici između 40 i 49 godina, te oni u dobi od 50 do 59 godina.

U 2005. godini 102 braka trajala su manje od godinu dana. Kao što smo po broju rastava uhvatili korak s Europom, tako i po trendu sve kasnijeg ulaska u brak. Prosječna Hrvatica posljednjih nekoliko godina ni ne pomišlja na uplovljavanje u bračnu luku prije 25. Pedesetih godina bilo je 83 razvoda na 1000 sklopljenih brakova, u devedesetima 196, nakon 2000. godine 201, da bi 2005. bio zabilježen čak 221 razvrgnuti brak na svakih 1000.

»Kad sam počela studirati, svaki deseti brak je završavao rastavom. Danas se u Zagrebu rastavlja svaki treći bračni par, a u Dalmaciji svaki peti«, govori profesorica psihologije Ljubica Uvodić-Vranić, autorica knjiga »Kako se dobro posvađati« i »Kako se pomiriti«. Iz njezine je 7dugogodišnje psihološke prakse vidljivo da su brojni razlozi zbog kojih dolazi do raspada braka, no ako bismo generalizirali, tada žene većinom odlaze kad im ponestaje sigurnosti, a muškarci kad nađu drugu vezu koja im se čini važnijom.
»Na rastavu u svakom slučaju utječe nedostatak svijesti o tome da na bračnim odnosima stalno treba raditi, ali i da su to odnosi koji se mogu popraviti ako se naruše. Na žalost, mnogi su to skloni zanemariti«, kaže Uvodić-Vranić. Ona drži da dobar brak jamči dvoje ljudi koji su svjesni da trebaju izgraditi zdrav odnos u kojem će se svatko od njih razvijati, bez simbioze i besmislenih zabrana.
»Pojedini brakovi propadaju zato što bračni partneri često ostaju u istoj ulozi u kojoj su bili prije braka, recimo ulozi dobrog sina ili kćeri koji se i nakon braka potpuno fokusiraju na svoje roditelje, a ne na novu zajednicu. Među češće razloge za prekid braka ubraja se i to što se supružnici unesu u nove odnose, primjerice menadžer i majka kućanica, a te njihove uloge koje stavljaju u prvi plan postaju inkompatibilne. Pritom zaboravljaju da imaju i druge odnose koji se itekako mogu podudarati. Često se događa da brak upadne u krizu nakon rođenja djeteta jer se bračni partneri ne stignu dovoljno posvetiti jedno drugome. Zaboravljaju, međutim, da je za dobrobit djeteta važno da njihov brak bude skladan. Često se dogodi da su dvoje ljudi bili kompatibilni, no tijekom godina braka jedno od njih se počne razvijati u pravcu koji više ne odgovara partneru«, kaže Uvodić-Vranić.

Na žalost, kaže, vrlo malo ljudi u Hrvatskoj traži pomoć bračnih savjetovališta. Ona vodi Udrugu za unapređivanje obiteljskog života »Petkom u pet« i žali što se više ljudi ne javlja na bračno savjetovanje jer bi tada uvidjeli da se velika većina prepreka koje se mnogima od njih čine nepremostivima zapravo mogu svladati. »Ja sam terapijski optimist. Vjerujem u snagu komunikacije jer najlakše je dići ruke od svega. Smatram da se za brak valja boriti. Naravno da ima situacija kad se ništa ne može napraviti. No, i u situacijama koje izvana izgledaju bezizlazne, možda se u poljuljane bračne odnose može vratiti sklad. Ključno je pitanje koliko je puta dvoje ljudi prešlo određenu granicu i kakva je bila njihova percepcija tih za brak stresnih događaja. Naime, važnija je percepcija stava od veličine prekršaja«, kaže Vjesnikova sugovornica. Iz prakse, kaže, pouzdano zna da se mnogi parovi koji se rastaju više vole od onih koji tek stupaju u brak.

»Partnerski su odnosi najkompliciraniji na svijetu. Ni sami sebi, a ni drugima, često ne znamo objasniti zašto je nama netko drag, a svi ostali smatraju da nije dobar za nas. Činjenica je tek da na temelju iskustva mogu reći da muškarce više privlači ono što vide, a žene ono što čuju. No, odnos između dvoje ljudi ne možete egzaktno objasniti i izračunati, nije to matematika. Možda je ipak u pitanju kemija«, zaključuje Uvodić-Vranić.

U braku je moguća i vlastita imovina

Iz bračne je luke najbrže izaći ako je riječ o sporazumnom razvodu braka u kojem nema djece. Kad su u pitanju malodobna djeca posreduje Centar za socijalnu skrb koji provodi postupak mirenja. Razvod se može ubrzati ako se bivši partneri uspiju sporazumno dogovoriti o skrbništvu i alimentaciji. Ako se ne mogu dogovoriti jedna strana pokreće tužbu za rastavu braka pri čemu sud određuje skrbnika i alimentaciju. Osim oko skrbništva nad djecom, koplja se najviše lome zbog imovinsko-pravnih odnosa. »Prema Obiteljskom zakonu koji je na snazi, sva imovina stečena u braku dijeli se na jednake dijelove«, kaže odvjetnik Branko Ilijevski. Dodaje da su izuzeci mogući jedino u slučaju da su supružnici ugovorili drukčije uvjete. »Ugovorom se može odrediti da netko dobije više ili manje, ali taj ugovor mora biti sklopljen ili za trajanja bračne zajednice ili prije stupanja u brak«, objašnjava Ilijevski. Što se tiče imovine koja je stečena izvan braka, riječ je o vlastitoj imovini pojedinog supružnika, koja se ne mora dijeliti. »I za trajanja bračne zajednice supružnici mogu stjecati vlastitu imovinu, a riječ je o imovini koja se ostvaruje, primjerice, nasljedstvom ili autorskim djelom«, tumači Ilijevski. Dodaje da autorsko djelo može biti, primjerice, knjiga, no korist koju je bračni drug stekao od tog autorskog djela za vrijeme braka ubraja se u bračnu stečevinu.
»Što se tiče podjele imovine u izvanbračnim zajednicama, ona funkcionira na potpuno jednaki način kao i kod bračne zajednice ako traju dulje od tri godine. Izvanbračna zajednica koja traje kraće od tri godine tretira se kao bračna ako je rođeno zajedničko dijete«, kaže Ilijevski. [/b]


Nataša Gajski Kovačić

<BLOCKQUOTE>
Prvi uzrok koji unistava vezu su navike.Bilo koja navika koja vaseg supruznika cini nesretnim prijeti ljubavi i sigurnosti vezi.Jedno jedino djelo,se moze tolerirati;ali kad se ne promisljena djela ponavljaju i postanu predvidljiva,mnozi se opasnost za vezu.

Evo 4 tipa destruktivnih navika koji su ozbiljni ugrozitelji,bracne zajednice.
1.Zvocanje
Ovo je metoda kojom se uglavnom koriste zene, ali ne zaostaju za tim i muskarci vididte sto kaze Salamun u Izrekama o tome....Neprestano kapanje kad je veliki dazd,zena svadljiva,jedno su;ko je ustavlja,ustavlja vjetar,i ona se odaje kao mirisno ulje u desnici.Izreke 27 15 i16

2.Iljev ljutnje
Je jako opasna destruktivna navika za razaranje bracne zajednice.Kaznjavanje supruznika ,je nepravilna metoda u odrzavanju bracne veze.

3.Kritika
Je slijedeci stupanj razaranje bracne zajednice,kad se pocne s verbalnim napadom sve do fizickog.
I mnoge bracne ,zajednice bi se spasile,samo da u ovu destruktivnu metodu unesu krscansko pravilo,,,sto zelis da tebi netko cini cini ti njemu..

4.Navike koje nerviraju i dosadna ponasanja
Kad veza bude toliko ugrozena,obicno zene pokusavaju i zadnji trzaj,ali muskarci sve uzimaju kao dosadu i nerviranje.
Mislim,ako bi se krscani drzali uputa samo ono sto im Biblija,govori o sreci u braku,bili bi cjeli zivot,sretni ko i na pocetku braka,imala sam prilike vidjeti proslavu 65 god.braka,60 i 50 god braka,to su staraci i starice,puni,zivotnog iskustva,i ratove presli,i obavili sve zivotne zadace,i sad jedno drugom najpotrebniji,i radosni i veseli,i iz ustiju sva tri para, sam cula, jednu rijec,iako su iz razlicitih podneblja,i u zlu i u dobru, Gospod je bio snama,jer smo ga trazili.</BLOCKQUOTE>

(Prostor događaja uzroka između ovisi i o prostoru događaja prije i poslije posljedica punih uzroka )Pošalji Duha svojega, Gospodine,Učitelja i Utješitelja!





http://www.medienwerkstatt-online.de/lws_wissen/vorlagen/showcard.php?id=11950&edit=0
"Brak bez održanog minimuma bračne ljubavi nužno se pretvara u brak s maksimumom bračne mržnje. Kao dugogodišnji bračni terapeut susretao sam se ne samo s bračnom ljubavlju nego i s bračnom mržnjom. Danas se ta mržnja sve manje trpi doživotno u braku, već se pokušava razriješiti rastavom. I upravo tu se nalaze uzroci tolikog broja nekvalitetnih, nehumanih rastava koje su izvan svake pameti i ljudskog dostojanstva, a pogotovo uvažavanja dostojanstva djece.
Danas je važnija nego ikada ranije kvaliteta brakova. Motivi ostajanja u braku sve su manje izvan braka, a sve više unutar njega. Bračni partneri moraju biti iznutra motivirani živjeti s istim partnerom dugo, pa i do kraja života. Ta unutarnja motiviranost za ostajanje u braku je njegova je kvaliteta."Dr. Pavao Brajša
Devet pravila kvalitetnog braka:
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_brajsa.html?broj_ID=5128

Zadnja promjena: ; ned 03 lip 2007, 12:12; ukupno mijenjano 3 put/a.

Slijedeći primjere modernog zapadnog društva,čiji trendovi su se debelo ukorjenili i među nama daleko ćemo dogurati Uloge su zamjenile mjesta i samim time brak gubi svoj smisao.

Joshua je napisao/la:

Slijedeći primjere modernog zapadnog društva,čiji trendovi su se debelo ukorjenili i među nama daleko ćemo dogurati Uloge su zamjenile mjesta i samim time brak gubi svoj smisao.

PAPA BENEDIKT XVI. NA SVJETSKOM DANU OBITELJI U ŠPANJOLSKOJ VALENCIJI
Vlade, ne smetajte obitelji, mjestu ljubavi i radosti
Nerazrješivi brak je »prekrasna zbilja između muškarca i žene« koju treba priznati i poštivati. Brak je izvor i početak obitelji, on danas na najizvrsniji način koristi zajedničkome dobru i istinskome razvoju ljudi i društava, a ujedno je i najbolje jamstvo dostojanstva, jednakosti i prave slobode ljudske osobe.
Istaknuo je to pred milijun i dvjesto tisuća vjernika u Valenciji papa Benedikt XVI. zaključujući svečanom misom V. svjetski susret obitelji 9. srpnja. Riječi koje su upućene tome okupljenom mnoštvu, ali i cijelome svijetu, još su jednom pokazale udaljenost i jaz koji postoji između moderne kulture subjektivizma i kulture za koju se zauzima Crkva.
Čovjek nije sam sebi dostatan
Nepregledno mnoštvo vjernika sa šarenim kapama i lepezama, pod suncem velike ravnice koja je bila koritom skrenute rijeke Turije, uz sam futuristički Grad umjetnosti i znanosti u Valenciji, pozorno je slušalo riječi Petrova nasljednika koji je govorio o tome da u današnjim društvima s jedne strane postoje »subjektivne i promjenjive želje« pojedinca što ih društva pretvaraju u kriterije društvenoga života, a s druge je »objektivna istina« - »dostojanstvo svakoga ljudskog bića i njegovih neotuđivih dužnosti i prava, kojemu mora služiti svaka društvena skupina«. Papa nije nijednom riječju izravno spomenuo državu domaćina, Španjolsku, koja je prije godinu dana dopustila - kako ih nazivaju - »homoseksualne brakove«. A državu je na toj misi predstavljao kraljevski bračni par, kralj Juan Carlos i kraljica Sofia. Premijer José Zapatero, kao što je najavio, nije došao na misu, što su neki promatrači doživjeli i protumačili kao svojevrstan »izazov«, a drugi pak kao nedolično ponašanje španjolskoga premijera. No, došlo je izaslanstvo Moskovskoga patrijarhata koje je predvodio metropolit Kiril.

»Svi smo od drugih dobili život i temeljne istine o njemu, te smo pozvani postići savršenstvo u odnosu ljubavi i zajedništvu s drugima. Obitelj, zasnovana na nerazrješivom braku između muškarca i žene, izražava tu odnosnu, sinovsku i zajedničku dimenziju, te je područje na kojemu se čovjek može roditi s dostojanstvom, rasti i razvijati se na cjeloviti način.« Kada se rađa dijete, »darom života dobiva cjelovitu baštinu iskustva. Zbog toga roditelji imaju neotuđivo pravo i dužnost prenijeti je djeci: odgajati ih da otkriju svoj identitet, uvesti ih u društveni život, u odgovorno ostvarivanje svoje moralne slobode i svoje sposobnosti da ljube preko iskustva da budu ljubljeni i, nadasve, u susretu s Bogom«. Jer, »vjera nije puka kulturna baština, već stalno djelovanje milosti Božje koja zove, kao i čovjekove slobode koja može pristati ili ne pristati uz taj poziv. Premda nitko ne odgovara za drugoga, ipak su kršćanski roditelji pozvani dati vjerodostojno svjedočenje svoje vjere i kršćanske nade. Moraju učiniti da Božji poziv i Kristova radosna vijest dođu do njihove djece većom jasnoćom i autentičnošću«, što danas nije lako.
Kršćanski odgoj - odgoj za slobodu
Jer, rekao je Papa, »u današnjoj kulturi vrlo se često veliča sloboda pojedinca, kojega se shvaća kao autonomni subjekt, kao da sam sebe stvara i kao da je sam sebi dostatan, izvan svog odnosa s drugima, kao i izvan svoje odgovornosti u odnosu na druge. Društveni se život nastoji organizirati samo polazeći od subjektivnih i promjenjivih želja, bez ikakvoga uporišta na postojeću objektivnu istinu, kao što su dostojanstvo svakoga ljudskog bića i njegova neotuđiva prava i obveze u čiju se službu mora staviti svaka društvena skupina. Crkva ne prestaje podsjećati da prava sloboda ljudskoga bića dolazi iz toga što je stvoren na sliku i priliku Božju. Zato je kršćanski odgoj odgoj na slobodu i za slobodu«. A roditelji djecu odgajaju i prenose im vjeru kada mole s njima, kada ih približavaju sakramentima i kada ih uvode u život Crkve, kada svi zajedno čitaju Bibliju, osvjetljavajući obiteljski život svjetlom vjere i slaveći Boga kao Oca.
Prema Papinim riječima, »kršćanska obitelj - otac, majka i djeca - pozvana je, stoga, slijediti iznesene ciljeve, ne kao nešto što joj je nametnuto izvana, već kao dar milosti sakramenta ženidbe ulivene supružnicima. Ako oni ostanu otvoreni Duhu i ako traže njegovu pomoć, on im neće prestati prenositi ljubav Boga Oca koja se očitovala i utjelovila u Kristu. Prisutnost Duha pomoći će supružnicima da iz vida ne izgube izvor i protegu svoje ljubavi i svoga uzajamnog darivanja, kao i suradnju s njime kako bi je odražavali i utjelovljivali u svim dimenzijama svoga života. Duh će istodobno u njima pobuditi žudnju za konačnim susretom s Kristom u kući njegova Oca i našega Oca. To je poruka nade koju iz Valencije želim uputiti svim obiteljima svijeta.« A sve je obitelji u propovijedi Papa pozvao da se priključe crkvenim obiteljskim udruženjima i da sami pridonesu ispravnom shvaćanju i vrednovanju braka i obitelji u suvremenim društvima.
U pozdravima prije molitve Anđeoskog pozdravljenja pozvao je Sveti Otac sve da se ponovno okupe na Svjetskome susretu obitelji, koji će se 2009. godine održati u glavnome meksičkom gradu Ciudad de Méxicu.
Prije nego se uputio u zračnu luku Valencia-Manises, odakle je ispraćen u Rim, Papa se susreo s generalnim tajnikom stranke »Partido Popular«, vođom španjolske oporbe Marianom Rajoyem Breyom.
Milijun i 200 tisuća vjernika pozorno je slušao homiliju Svetoga Oca o smislu i vrijednosti obitelji za današnje društvo

Obitelj - učiti davati i primati ljubav
U subotu poslije podne Sveti Otac je posjetio španjolsku kraljevsku obitelj, kralja Juana Carlosa de Borbón y Borbón i kraljicu Sofiju, s kojima se zadržao u 40-minutnom razgovoru prigodom kojega su razmijenjeni i darovi. Kraljevski mu je par predstavio princa Felipea sa suprugom Leticijom, te ostale članove obitelji. Nakon susreta s kraljevskom obitelji, Papa je kratko, na 10 minuta, posjetio predsjednika španjolske vlade Joséa Luisa Rodrígueza Zapatera.
Navečer je Sveti Otac sudjelovao na bdjenju obitelji, kojim je završavao Svjetski susret obitelji koji je započeo 1. srpnja o temi »Prenošenje vjere u obitelji«. Papu je tamo, nakon svečanoga prolaska sudionika s nacionalnim zastavama i počasti Majci Božjoj, pozdravio predsjednik Papinskoga vijeća za obitelj kardinal Alfonso López Trujillo. Neke obitelji iznijele su, kao i na misi dan kasnije, svoja životna svjedočanstva a onda im se Papa obratio govorom, radostan zbog trenutka kojim se proslavljao »božanski dar obitelji«. »Jako sam blizu molitvom svima koji su nedavno pogođeni tugom u ovome gradu, i s nadom u uskrslog Krista koji daje hrabrost i svjetlo nadasve u trenucima najveće ljudske patnje.«
»Obitelj je povlašteno mjesto gdje svaka osoba uči davati i primati ljubav. Zato Crkva stalno očituje svoju pastoralnu skrb na tome temeljnom području ljudske osobe«, rekao je Papa podsjećajući da je Bog stvorio muškarca i ženu, i u braku ih je pozvao na prisno zajedništvo života i ljubavi, u kojemu postaju samo jedno tijelo. »To je istina koju Crkva neumorno naviješta u svijetu«, nastavio je Benedikt XVI. ističući da je obitelj »posrednička ustanova« između pojedinca i društva i da je ništa ne može nadomjestiti. Ona se zasniva nadasve na dubokom interpersonalnom odnosu između muža i žene, koje je Papa pozvao: »Neka djeca više dožive trenutka sklada i ljubavi roditelji negoli nesloge ili ravnodušnosti, jer ljubav između oca i majke djeci daje veliku sigurnost i poučava ih o ljepoti vjerne i trajne ljubavi.«
Djeca imaju pravo na odgoj u vjeri
»Obitelj je dobro potrebno narodima, nužni temelj za društvo i veliko blago supružnika u tijeku cijeloga života. Ona je nezamjenjivo dobro za djecu koja moraju biti plod ljubavi, potpunoga i velikodušnoga darivanja roditelja. Naviještati cjelovitu istinu o obitelji, utemeljenoj u braku kao domaćoj Crkvi i svetištu života, velika je odgovornost svih. Otac i majka pred Bogom su si obećali jedan potpuni 'da', koji tvori temelj sakramenta koji ih ujedinjuje. Na isti način, da bi unutarnji odnos obitelji bio potpun, trebaju reći i 'da' prihvaćanja svojoj djeci rođenoj ili posvojenoj i koja imaju svoju osobnost i svoj karakter.« Izazovi današnjeg društva traže jamstvo da obitelji ne budu same. Mala obiteljska jezgra može naići na velike zapreke što ih treba nadići, ako se osjeća isključenim od ostatka rodbine i prijatelja. Zato crkvena zajednica ima odgovornost pružanja potpore, poticaja i duhovne okrepe koja će jačati obiteljsku povezanost, osobito u kušnjama i kritičnim trenucima«, rekao je Papa i istaknuo da u tome važnu ulogu imaju župe i crkvena udruženja pozvana na suradnju kao strukture potpore i »ruka Crkve koja je blizu za rast obitelji u vjeri«. Roditelji djeci moraju pružati slobodu, kojoj su kroz neko vrijeme i sami jamci. Ako djeca vide radosne roditelje, unatoč poteškoćama, onda će i oni lakše odrastati i u njima će rasti duboka radost života koja će im pomoći da sami svladaju protivnosti ljudskoga života. Jednako tako, u obitelji koja je otvorena za druge djeca uče da je svaka osoba dostojna ljubavi, te da postoji temeljno sveopće bratstvo među svim ljudskim bićima. Osim toga, zadaća je roditelja prenijeti djeci vjeru, i tu zadaću ne smiju niti zanemariti niti zaboraviti. Svoju je poruku Papa uputio i onima koji se nalaze na vlasti, ističući da zajedno sa zakonodavcima moraju razmisliti o »očiglednom dobru što ga kućna ognjišta u miru i skladu jamče čovjeku i obitelji«. Začeto stvorenje mora se odgajati u vjeri, ljubiti i štititi. Djeca, osim što imaju temeljno pravo na rađanje i odgoj u vjeri, imaju pravo na dom koje će za uzor imati onaj iz Nazareta, te da ih se štiti od svih zasjeda i prijetnja, rekao je Papa i obratio se djedovima i bakama, koji su vrlo važni u obiteljima kao »jamci ljubavi i nježnosti što je svako ljudsko biće treba davati i primati«.

Djelovati bez Boga - djelovati protiv čovjeka
Nakon svečanosti dočeka u zračnoj luci u Valenciji uputio se papa Benedikt XVI. u katedralu, a na putu je zastao na postaju »Jesús« gdje se pomolio za 42 žrtve prometne nesreće koja se dogodila 3. srpnja, te položio vijenac bijeloga cvijeća. Na »Plaza de la Reina« primila ga je gradonačelnica koja mu je uručila ključeve grada, a potom je Papa u katedrali Marijina uznesenja pozdravio svećenike, redovnike i redovnice. Tamo se Papa pomolio pred kaležom, što ga je prema predaji Isus koristio na Posljednjoj večeri, a u Španjolskoj se čuva od 3. stoljeća.
U sakristiji je potom potpisao pismo upućeno španjolskim biskupima te ga predao predsjedniku Španjolske biskupske konferencije mons. Ricardu Blázquezu Pérezu. »Znadete da izbliza i s velikim zanimanjem pratim zbivanja Crkve u vašoj zemlji, zemlji dubokih kršćanskih korijena koja je toliko pridonijela i koja je pozvana pridonositi svjedočenju vjere i njezinu širenju u mnoge dijelove svijeta. Očuvajte živim i snažnim taj duh koji je pratio život Španjolaca u njihovoj povijesti, kako bi se on nastavio, krijepeći i dajući životnost duši vašega naroda«, napisao je Papa ističući da mu je poznata i snažna sekularizacija kojoj se biskupi suprotstavljaju pastoralom. Djelovati kao da Boga nema, ili pak vezati vjeru samo u privatno područje, podriva istinu o čovjeku i u pitanje dovodi budućnost kulture i društva. A Bog je jamac ljudske slobode i istine, i preko njega se dolazi do novoga čovječanstva, rekao je Papa i pozvao biskupe da se snažno zauzimaju protiv brze sekularizacije. »Molim za vas, molim za Španjolsku. Tražim od vas da molite za mene i za cijelu Crkvu«, zaključio je Sveti Otac.
Potom je u bazilici »Virgen de los desamparados«, zaštitnici Valencije, izmolio Očenaš za žrtve nesreće u podzemnoj željeznici i razgovarao s obiteljima unesrećenih. Brojnima je Papa stisnuo ruku i izrazio kršćansku sućut, te se uputio na »Plaza de la Virgen« gdje je izmolio Anđeosko pozdravljenje sa sjemeništarcima i njihovim obiteljima. Obitelji je posebno pozdravio i na odlasku iz Španjolske, obećavajući im da će ih nositi u svojim srcima i svojim molitvama. Do novoga susreta, u Ciudad de Méxicu 2009, na novome Svjetskom susretu obitelji.
Glas Koncila

Jeste Joshua,
ali kršćani, koji su ujedno i dio zapadnog svijeta trebali bi se vratiti Bogu i usmjeriti civilizaciju prema kršćanskim vrijednostima napuštanjem tog bezbožnog trenda ..No kako je došlo do tog negativnog dijela Zapada koji je blokirao kršćanske korjene?
Krivi su i reformacija i protureformacija jer su im izmakli vladari koji su prihvatili nekršćanska učenja..
Današnji odnosi u braku su posljedica sekulariziranih vrijednosti i paganizirane sekularizacije koju su donijele totalitarni drštveni poredci i režimi s jedne strane i skoro zakašnjela evangelizacija Europe..

Rafael Rimić
Crkva i vrednote u »sekulariziranoj« Europi
Ideologiji »duhovne praznine« potrebno se suprotstaviti upravo nedodirljivim vrijednostima koje korijen imaju u Bogu, podsjetio je ddr. Küng, kao što je ljudsko dostojanstvo.
Sekularizam je »poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta. Takav sekularizam, da bi priznao čovjekovu moć, na kraju napušta Boga i, štoviše, počinje ga nijekati«Sekularizacija je u svojim zadnjim učincima »prodrmala kršćanstvo od vrha do dna, pokazavši pritom da osim što prividno ruši vjeru, još je više znade čistiti i mijenjati na bolje i ljudskije. Otud dvoznačni i dvosmjerni domašaj procesa sekularizacije u zapadnjačkoj civilizaciji«, isticao je naš ugledni sociolog religije dr. Željko Mardešić (v. Nova prisutnost, IV/2, 2006, str. 257). Štoviše, apostolski nagovor »Evangelii nuntiandi« pape Pavla VI. o sekularizaciji govori kao »o onom u sebi opravdanom i ispravnom nastojanju, koje naprosto nije nespojivo s vjerom odnosno religijom, da se u stvorenju, u svakoj stvari ili događaju otkriju zakoni po kojima se sa stanovitom zavisnošću ravnaju, u duboku uvjerenju da je te zakone postavio sam Stvoritelj« (br. 55).
Sekularizam i novi oblici ateizma
Ono što i taj, i drugi crkveni dokumenti, vide i na što upozoravaju kao na negativno jest sekularizam. A sekularizam je »poimanje svijeta prema kojem se svijet tumači sam sobom i nema potrebe da se pribjegava Bogu. Bog tako postaje suvišan i samo smeta. Takav sekularizam, da bi priznao čovjekovu moć, na kraju napušta Boga i, štoviše, počinje ga nijekati« (EN, br. 55)
Iz toga sekularizma, prema Papinu mišljenju, onda proizlaze i novi oblici ateizma kao što je »antropocentrični, ne apstraktni i metafizički nego pragmatički, programatski i borbeni ateizam«. U sprezi s tim ateističkim sekularizmom nudi nam se svakodnevno, pod najrazličitijim oblicima, potrošačka civilizacija, hedonizam izdignut do najvišeg dobra, težnja za moći i vladanjem, svakovrsna diskriminacija. Taj »humanizam« usmjeren je tako nehumano. S druge strane, »upravo je nevjerojatno da se u tom istom svijetu ne može poreći istinska otvorenost kršćanstvu i evanđeoskim vrednotama, ako ne drugačije ono u obliku osjećaja praznine i nekakve nostalgije. Ne pretjerujemo ako kažemo da se čuje snažno i potresno dozivanje da im se navijesti evanđelje« (EN, br. 55). Upozorio je na to nadbiskup Malinesa-Brussela kardinal Godfried Danneels na šestom simpoziju europskih biskupa u Rimu u listopadu 1985, a Heiligenkreuzu je o tome 16. studenoga prošle godine govorio ddr. Klaus Küng, biskup austrijskoga St. Pöltena. I kardinal Danneels i biskup Küng polaze od činjenice da Europa velikim dijelom živi »u odsutnosti Boga, pa i u negaciji, kako teoretskoj tako i praktičnoj«. A to je vidljivo na više područja ateizama: na razini znanstvenog, humanističkog, praktičnog ili pak ateizma reakcije.
Opasnosti od suvremenih ateizama
Znanstveni je ateizam označen bezgraničnim - čak religioznim, reći će kardinal Danneels - povjerenjem u napredak znanosti, filozofske refleksije, znanosti o čovjeku (posebno sociologije) i tehnologije. Taj ateizam ima apsolutno povjerenje u razum. Humanistički pak ateizam živi od aksioma: »Homo homini Deus«, to jest da je »čovjek čovjeku Bog«, pa mu ni Božja smrt ne predstavlja nikakav problem: Bog je jednostavno suvišan. Ateizam reakcije onaj je »koji miriše po koži«, a proizvod je neke vrste kolektivnog sjećanja koje je zapamtilo lom između Crkve i moderne civilizacije, osobito tijekom 19. i 20. stoljeća. Kardinal Danneels ističe da je najvažniji razlog toga ateizma reakcije u »egzistencijalnoj zapuštenosti i osami u kojoj je Crkva ostavila proleterske mase 19. stoljeća«, koje su se onda - kao siročad - obratile »adoptivnom ocu«: antiklerikalnom socijalizmu. Praktični ateizam postoji, pak, u svako vrijeme, a današnji je praktični ateizam onaj potrošačkog društva: »on se nalazi pred užitkom 'panem et circenses' pa kako da se brine za nauk i moral koji upozorava na opasnosti tako divnog svijeta? To je kult svega, odmah i neposredni zaborav kad je potrebno proći kroz neku patnju«. Upravo zato svatko kome je stalo do »cijeloga čovjeka« ne smije biti spreman tek »kozmetički uljepšavati stvarnost«, kako je istaknuto u Heiligenkreuzu, niti se zadovoljiti sloganom »kruha i igara«.
Hedonizam oslabio vjeru
I u takvim prilikama Europa nije izgubila svoju veliku baštinu vrednota i mora je ponovno otkriti. Tu su ponajprije jedinstvenost osobe, njezino dostojanstvo, sloboda, jednakost sviju, osjećaj za demokraciju, poštivanje temeljnih ljudskih prava, socijalna pravda, solidarnost, znanost i napredak. »One su ukorijenjene bez sumnje u srce čovječanstva i došle su do nas Europljana posredstvom kršćanske vjere te pročišćene i obogaćene njom... A nije li naša bolest u slobodi bez gospodara«, pita dokument »Evangelizirati 'sekulariziranu' Europu« (str. 47).
Naime, sekularizacija, sekularizam i ateizam stvarnost su europskih država o kojima se nerado govori, istaknuo je u Heiligenkreuzu biskup St. Pöltena ddr. Klaus Küng i potaknuo da se pristupi »liječenju« velikih vrednota zapadnoga humanizma. Te vrednote - koje su danas laicizirane, naturalizirane i sekularizirane - kršćanske su vrednote. O njima je još ne tako davno postojao temeljni konsenzus. Znalo se, i svi su prihvaćali, da je ljudski život nedodirljiv, a da je obitelj temelj društva. No, ubrzo je u prvi plan izbilo samo gospodarstvo, a u europskim je društvima zbog hedonizma došlo do slabljenja vjere. Zato se danas i u zakonodavstvima suvremenih država vidi da ne postoji zaštita života do začeća do naravne smrti, kao ni zaštita obitelji kao zajednice muškarca i žene. Vrijednosti su tako došle u drugi plan i život se u današnjim europskim društvima ne smatra nedodirljivim, dok europska politika u ključnim stvarima zauzima »pragmatični stav«, prepuštajući sve veći utjecaj i prevagu gospodarskih sila nad etikom.
»Opustošene duše« i pitanje vrijednosti
Danas se u pitanje dovode neke ranije nedodirljive vrijednosti, no tko je taj »tko odlučuje o vrednovanju vrijednosti. Jesu li to političari koji su spremni sklapati kompromise, ili pak znanstvenici koji u puno slučaja daju 'zeleno svjetlo' etički neprihvatljivim djelovanjima, ili pak gospodarstvenici?« upitao je ddr. Küng. Sve što se može, u Europi se danas i ostvari, a uspjeh se smatra »najvišim zakonom i kriterijem«, jer tko bi, ironično je dodao biskup Küng, »htio propustiti priliku da nešto postigne, da nešto ostvari«. Komunizam je u brojnim europskim državama »opustošio duše« i najveće zlo komunizma nije što su gospodarski uništili brojne zemlje. No, danas su komunisti postali »neolibarali«, te vode Europu u propast svojim liberalnim kapitalizmom koji se pretvara u ideologiju. »Najopasniji i najneiskorjenjiviji ateizam jest onaj praktični, ona 'duhovna tupost' koja postoji u sva vremena i koju je i sam Isus napadao: 'Teško vama, bogataši', i jao onima koji guše poziv i poruku 'zbog briga života'. Taknuti srce ljudi koje je zarobio taj praktični ateizam, pogotovo ako se to ne nametne nekim autoritetom koji zloupotrebljava svoju vlast, nego prodiranjem u samo tkivo civilizacije, to je najnapornija zadaća evangelizacije u Europi. Ali ona nije nemoguća. Taj praktični ateizam nije neki misaoni sistem ili filozofija niti neka svjetska religija. On naprotiv dolazi iz 'duhovne praznine' koja sve više u naše vrijeme postaje alternativa vjeri« (Evangelizirati »sekulariziranu« Europu, str. 29).
Toj ideologiji »duhovne praznine« potrebno se suprotstaviti upravo nedodirljivim vrijednostima koje korijen imaju u Bogu, podsjetio je ddr. Küng, kao što je ljudsko dostojanstvo. Ljudsko dostojanstvo razumiju i oni koji ne vjeruju u Boga i Europa bi se trebala ponositi zaštitom toga dostojanstva kao svojim obilježjem, kao i zaštitom obitelji, jer se »gubi prava slika čovjeka«.
»Zapad ne poštuje sebe samoga«
No, zapad je zaražen »toksinima«, jer je europski humanizam sada rijetko zasnovan na kršćanskoj viziji svijeta u kojoj je Bog Stvoritelj i vrhovni jamac tih vrednota. »Nedostaje oslonac koji je apsolutan. A bez toga oslonca, bez te veze s transcendentalnim Apsolutom, humanističke europske vrednote i ideje prepuštene su same sebi, izlučuju sasvim naravno 'toksine' koji polako truju živo tijelo, a neki od njih mogu biti smrtonosni«, piše u dokumentu »Evangelizirati 'sekulariziranu' Europu« (str. 30) gdje se navode i neki primjeri.
Tako se danas svakome pojedincu želi priznati i osigurati njegova prava, no često to jamčenje osobnih prava »može dovesti do neobuzdanog individualizma«, a pojedinac onda - »svjestan svojih prava«! - živi kao da ne duguje ništa - ni svojoj obitelji, ni svojoj zemlji, ni svome društvu. Taj personalizam, taj »ukras europskoga svijeta«, nerijetko onda zastrani u samovolju, anarhiju i narcizam.
Isto se tako u europskim, pa i drugim društvima, žele stvoriti zakoni koji bi bili »sve pravedniji«, da svi budu »zajedno ravnopravni«. A onda se dovodi do »utopije stavljanja na istu razinu«: svaka se razlika briše i svjesno »poravnava«, a briga oko jednakosti dovodi do egalitarizma koji - u konačnici - slabi i izjednačava sve u monotonom i smrtnom sivilu. Pravo na razliku kao izvor napretka više se zapravo ne priznaje, što je vidljivo - primjerice - i iz zakonodavstava koja na istu zakonsku razinu stavljaju obitelj zasnovanu na braku muškarca i žene sa izvanbračnim zajednicama pa čak i homoseksualnim parovima. A istodobno Europa doživljava svoj demografski slom! Živimo u društvu koje stari a koje - apsurdno - ne prihvaća svoje najvitalnije obveze.
Europa i svijet su, osim toga, opijeni golemim napretkom znanosti. Znanost je dovela Europu do toga da proširi svoje postupke eksperimentalnih istraživanja na područja ljudskoga, kulture, religije, etike, odgoja, umjetnosti..., a pri tome stalno u pitanje dovodi sama načela, rukovodi se relativizmom i pluralizmom.
Tako su sve one »europske vrednote koje je dugo nosila vjera u Boga, ali koje su sada otuđene i postale vlasništvo Čovjeka, proizvele i sve više proizvode toksine koji ih dovode do ludosti, jer nema oslonca izvan i iznad čovjeka« (Evangelizirati 'sekulariziranu' Europu«, str. 32-33).
»Zapad ne poštuje sebe samoga«, naveo je riječi pape Benedikta XVI. biskup ddr. Küng, pozivajući Europu i sve stanovnike staroga kontinenta da se prihvate, jer »Europa, osim poteškoća, ima i velike šanse«. Stoga je potrebno da se svi oni koji tragaju za vrijednostima ujedine. »Europo, otkrij svoju dušu, svoje korijene«, pozvao je biskup Küng podsjećajući kršćane - u politici, gospodarstvu, znanosti i kulturi - na njihovu odgovornost. Prevelika je odgovornost kršćana ako pasivno promatraju tijek stvari, ako ostaju u šutnji i ništa ne čine, umjesto da se angažiraju, poručio je ddr. Küng upozoravajući da je »gubitak Boga najveća opasnost za Europu. Ipak, kao što puno toga mogu »sekularizirati« - rekao je dr. Ernst Gehmacher - ljudi puno toga mogu i - »sakralizirati.« Zato kršćani danas, u sekulariziranoj i ateizmima prožetoj Europi, da tako kažemo riječima nekadašnjega wesminsterskoga nadbiskupa kardinala Basila Humea »ne smiju izgledati kao muškarci i žene koji su mrtvi pred svojim vremenom, nego kao ljudi uskrsli na novi život pred svojim vremenom. Jer, ljudi prije shvaćaju djela nego apstrakcije«.

»ne smiju izgledati kao muškarci i žene koji su mrtvi pred svojim vremenom, nego kao ljudi uskrsli na novi život pred svojim vremenom. Jer, ljudi prije shvaćaju djela nego apstrakcije«.


Obiteljima je potrebna obnova i reformacija unutarnjih odnosa. Ali ta reformacija treba poteći od svakog pojedinca prije braka.No mogu li kršćanske denominacije započeti tu reformu?To će pomoći da se promijene razorno ponašanje i postupci što danas preovlađuju u mnogim domovima. Zahvaljujući snazi evanđelja, članovi obitelji mogu priznati svoju grješnost, prihvatiti uzajamne nedostatke i u svom životu i odnosima doživjeti Kristovo spasiteljsko iscjeljenje. Premda neki obiteljski odnosi nisu dostigli ideal i možda nije potpuno ostvareno oslobađanje od štetnih iskustava, tamo gdje vlada Kristova ljubav Njegov će Duh promicati jedinstvo i sklad i takve domove učiniti protočnicima životodavne radosti i snage u Crkvi i društvu.
No, da citiramo gledište KC:
Papa je govorio o nerazrješivosti braka kao glavnom uvjetu zdravlja obitelji i društva. Sveti Otac je rekao odlučni ne rastavi braka i pozvao pravnike da ne ustuknu pred brakorazvodnim mentalitetom, jer to brani povjerenje u naravne i nadnaravne Božje darove dane čovjeku. Papa je nadalje osudio relativizam u poimanju braka. Nerazrješivost braka nije za Crkvu ograničavanje slobode bračnih drugova ili njihovih očekivanja osobnog ostvarenja. Nerazrješivost braka je izravna posljedica naravnog Božjeg nacrta kojeg su se pridržavali bezbrojni muškarci i žene svih vremena i mjesta čak i prije Kristova dolaska, dok još nisu poznavali njegovu poruku. Stoga je Papa kazao kako se u nekim društvenim sredinama rastava toliko ukorijenila da se čini kako se više ne isplati dalje protiv nje boriti, šireći drugačiji mentalitet, društvene običaje i građansko zakonodavstvo u korist nerazrješivosti braka. Pa ipak se to isplati, istaknuo je Papa i dodao kako smo u suprotnom izloženi raspuštenosti, koju valja izbjeći. Nerazrješivost braka nije slobodni privatni odabir nego stup društva, koji valja zaštititi ne samo doktrinarnim načelima nego konkretnim pothvatima suprotstavljajući se razvodu kao istinskoj rani na društvenom tijelu. Jednako tako valja se protiviti i izjednačavanju braka s drugim oblicima suživota, osobito homoseksualnim. Obraćajući se pravnicima Papa je napomenuo kako oni ne mogu postati pukim tehničkim sredstvom u službi bilo kakvog interesa, nego moraju izbjegavati da njihova profesionalnost služi svrsi koja se protivi pravdi, kao što je to upravo rastava braka. Njihovi talenti trebaju biti upotrebljeni za mudro djelo izmirenja, koje zajedno s dušobrižničkim radom podržava bračni par u krizi, sjećajući ih kako je bračna ljubav jedini istiniti put kojim se pozitivno rješava razdoblje zbunjenosti. Papa je nadalje kazao kako bi bez Rimske Rote jedini sud nerazrješivosti braka bila savjest svakog pojedinca pri čemu bi opasnost subjektivnosti bila vrlo velika. Sveti Otac je nadalje kazao kako se prečesto u bračnim krizama pravni poseg izjednačava s idejom o razrješenju bračne veze ili s proglašenjem braka nevažećim. Crkva međutim tom problemu pristupa konstruktivno. Ona je sklonija da se svaki brak izliječi pa čak i oni brakovi koji izgledaju kao da su za proglašenje nevažećima. Naime ni sami bračni drugovi sa svoje strane ne smiju isključiti mogućnost da se njihov brak i veza potvrde iako možda još i nije bračna. No ona možda ipak već sadrži elemente za njihovo dobro i na dobro njihove eventualne djece.
Možda je zanimljivo
[size=12]spomenuti da je Rimska Rota, Rimski crkveni sud, najstarije sudište na svijetu. Njegovi su korijeni davni a naziv Rota, - krug, kotač-, javlja se u četrnaestom stoljeću. Vjerojatno je ideju za takav naziv dao okrugli stol oko kojega su sjedili suci koji su sudili. Od 17. Stoljeća, pod pontifikatom Pavla V., počeo se taj sud baviti brakovima a dva stoljeća poslije, s Grgurom XVI., postao je prizivni sud za građanske i crkvene parnice. Nakon nestanka Papinske države, Pio X. je 1908. godine ponovno uspostavio Rimsku rotu i odredio njenu ulogu. Rimska Rota je jedini ured Rimske kurije u kojem nema kardinala, jer je sudište sastavljeno od visokih prelata slušača s dugim iskustvom, koje Papa poziva u tu službu s raznih strana svijeta. Predsjeda mu prelat-dekan, koji je samo prvi među jednakima.[/size=12]

Kad ljudi uđu brak iz krivih razloga i kad nisu spremni za žrtvu, onda je raspad očekivan.

<BLOCKQUOTE>

Feba je napisao/la:

Kad ljudi uđu brak iz krivih razloga i kad nisu spremni za žrtvu, onda je raspad očekivan.

Feba,mozes li nam ovo bolje pojasniti,sto znaci uci u brak iz krivih razloga,i sto znaci zrtva u braku,i da li ta zrtva treba biti obostrana ili samo jednostrana?</BLOCKQUOTE>

Danas su rekli na tv da se manje brakova raspada kada imaju veru (religiju) i kada su prvo bili dobri prijatelji!

Ali ja ipak mislim da sa Bogom se mogu prevazići sve prepreke i problemi koji nastanu u braku. Ako je brak ispunjen ljubavlju i pošrovanjem, bračni par će uz Božju pomoć uspjeti da se odži u toj vezi.

Dina je napisao/la:

<BLOCKQUOTE>

Feba je napisao/la:

Kad ljudi uđu brak iz krivih razloga i kad nisu spremni za žrtvu, onda je raspad očekivan.

Feba,mozes li nam ovo bolje pojasniti,sto znaci uci u brak iz krivih razloga,i sto znaci zrtva u braku,i da li ta zrtva treba biti obostrana ili samo jednostrana?</BLOCKQUOTE>

Krivi razlozi: trudnoća mladenke, strah od samoće, osveta roditeljima koji brane vezu....

Žrtva u braku: biti spreman poniziti se ako treba, zašutjeti kad treba, odreći se sebičnosti... to se očekuje od oba supružnika

Imas pravo feba! treba donositi zrtve u braku

Ali za te krive razloge, koji nastaju i zbog čega brakova, pogotovo mladih brakova se raspada, su krivi i mediji, koji daju takvu sliku o životu u braku.
Mladi ljudi se uče tim primjerima, pogotovo ako ni u svom vlastitom domu nisu iskusili bolje ili nisu dobili pravi odgoj što se tiče te teme, nego su prepušteni sami, da rade što hoće.
Nisu ni svesni kamo idu i kakve odgovornosti ih čekaju.

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>

Feba je napisao/la:

Dina je napisao/la:

<BLOCKQUOTE>

Feba je napisao/la:

Kad ljudi uđu brak iz krivih razloga i kad nisu spremni za žrtvu, onda je raspad očekivan.

Feba,mozes li nam ovo bolje pojasniti,sto znaci uci u brak iz krivih razloga,i sto znaci zrtva u braku,i da li ta zrtva treba biti obostrana ili samo jednostrana?</BLOCKQUOTE>

Krivi razlozi: trudnoća mladenke, strah od samoće, osveta roditeljima koji brane vezu....

Žrtva u braku: biti spreman poniziti se ako treba, zašutjeti kad treba, odreći se sebičnosti... to se očekuje od oba supružnika

Da Feba,ovo si sve dobro navela,ali ja malo,nalazim da se i crkve moraju potruditi objasniti ljudima,kakva je institucija brak,pa i roditeljima,koji nisu cestu u pravu,kad brane vezu,a mladim ljudima treba objasniti,kad i kako treba dopustiti,trudnocu,jer predbracni zivot,je uvijek zavrsio,kratkim bracnim zivotom.Znaci, treba imati ozbiljnosti,pristupiti braku.A u braku,gdje nema vjere i Boga ,je mnogo teze, nego gdje ljudi s Bogom rjesavaju svoje probleme,jer vjerni covjek ili zena,nikad nece napraviti preljub,poniziti i vrijedjati svog bracnog partnera,ako je muz ,cuvat ce svoju zenu kao Krist,svoju crkvu,a zena ce biti poslusna kao Kristu,znaci jedna zajednica u ljubavi.</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Sigurno da i crkva igra veliku ulogu u toj temi. Ali ipak nemožemo cjelu krivicu prepustiti ckrvi, jer odgoj, ljubav, brigovodsto počinje u domu i roditelji igraju najveću ulogu, što se tiče odgoja svoje djece.

tako je mimi!

ja mislim da se brakovi raspadaju zato što ljudi danas nemaju vremena ni za koga osim za sebe