Kršćani u rimskoj imperiji

Da li netko ima nekakve spise koje nas mogu uputiti na zivot krscana u rimskoj imperiji,naprimjer,da li su bili u senatu,ili u vojsci,koje su drzavne funkcije obnasali?

Zaista si lepe teme pokrenula.

Na primer, iz pisma crkvi u Rimu sv. Ignjatija Bogonosca (koji je postradao za Hrista 107. AD u tom gradu tako što je bačen lavovima) saznajemo da su rimski Hrišćani mogli "lako" da ga oslobode, pa je očigledno da je među njima bilo uticajnih ljudi. Ali on ih moli da ga ostave da "dobrovoljno postrada za Hrista" i da ga "ostave da bude hrana zverovima", jer za sebe kaže "pšenica sam Božija i meljem se zubima zveri da se nađem čist hleb Hristu..."

Na primer, jedan od njih bio je sv. mučenik Jakint koji je radio na dvoru imperatora Trajana:

Mladić, dvorjanin cara Trajana i potajni hrišćanin. Jednom kada car Trajan sa svima dvorjanima svečano prinošaše žrtve idolima, Jakint izostade od ove skverne svečanosti. Zato bi optužen i pred cara na sud izveden. Car ga savetovaše, da se odrekne Hrista i prinese žrtve idolima. Ali Jakint osta tvrd kao dijamant, i reče caru: „ja sam hrišćanin, Hrista poštujem, Njemu se klanjam, i Njemu prinosim na žrtvu živu sebe samog". Izbijen, popljuvan, sastrugan, ovaj sveti mučenik bi bačen u tamnicu. Po naredbi carevoj ništa mu ne davahu za jelo osim idolskih žrtvoprinosa. No Jakint to ne hte jesti, i posle 8 dana umre u tamnici. I videše tamničari dva svetla angela u tamnici: jedan pokrivaše telo mučenikovo svojom svetlom odećom, a drugi polagaše divan venac na glavu njegovu. I sva tamnica beše svetla i mirisna. Česno postrada mladi Jakint i večnom slavom uvenča se 108 god.

Sv. mučenik Prokopije

Rođen u Jerusalimu odoca hrišćanina i majke neznaboške. Najpre mu beše ime Neanije. Po smrti očevoj majka vaspita sina potpuno u duhu rimskog idolopoklonstva. Kad odraste Neanije, vide ga jednom car Dioklecijan i odmah ga toliko zavoli da ga uze u svoj dvor na vojničku službu. Kada ovaj zločestivi car poče goniti hrišćane, on odredi Neanija da s jednim odredom vojske ide u Aleksandriju i zatre tamo hrišćane. No na tom putu desi se Neaniju nešto slično kao negda i Savlu. U treći čas noći bi jak zemljotres i u tom javi mu se Gospod i ču se glas: „Neanije, kamo ideš, i na koga ustaješ?" u velikom strahu upita Neanije: „ko si ti, Gospode? Ne mogu da te prepoznam." U tom se pokaza u vazduhu presvetao krst, kao od kristala, i od krsta dođe glas: „Ja sam Isus raspeti Sin Božji". I još mu Gospod reče: „ovim znamenjem koje si video pobeđuj neprijatelje svoje, i mir moj biće s tobom". Taj doživljaj potpuno je obrnuo i promenio život vojvode Neanija. On dade napraviti onakav krst kakav je video, i mesto da pođe protiv hrišćana on krete s vojskom protiv Agarjana, koji udarahu na Jerusalim. Kao pobedilac on uđe u Jerusalim i objavi majci da je on hrišćanin. Izveden pred sudiju, on skide sa sebe pojas vojvodski i mač, i baci pred sudiju, pokazavši time, da je on samo vojnik Hrista Cara. Posle velikih mučenja bačen u tamnicu, gde mu se javi opet Gospod Hristos, koji ga i krsti i nadede mu ime Prokopije. Jednog dana dođoše mu na tamnički prozor 12 žena i rekoše mu: „i mi smo sluškinje Hristove." Optužene za ovo one behu bačene u istu tamnicu, gde ih sv. Prokopije učaše veri Hristovoj a naročito tome kako će primiti venac mučenički. Tih 12 žena biše po tom strašno mučene. Gledajući njihove muke i hrabrost majka Prokopijeva takođe poverova u Hrista, te svih 13 budu pogubljene. Kada sv. Prokopije bi izveden na gubilište on diže ruke prema istoku i pomoli se Bogu za sve bedne i nevoljne, sirote i udove, a naročito za Crkvu svetu, da uzraste i rasprostre se i da Crkva Hristova sija do skončanja vremena. I bi mu s neba javljeno da je uslišana molitva njegova, posle čega on radosno prostre glavu svoju pod mač, i ode Gospodu svome u večnu radost. Česno postrada sv. Prokopije u Kesariji Palestinskoj i uvenča se vencem besmrtne slave 8. jula 303 god.

Evo još:




SVETI FLORIJAN- ZAŠTITNIK VATROGASACA



Autor: Goran Tomečak

Sveti Florijan bio je rimski časnik a živio je u vrijeme cara Dioklecijana(243-316), u III. stoljeću poslije Krista u rimskoj provinciji Noricum (današnja Austrija) , u mjestu Lorchum. Car Dioklecijan koji je uredio novčani sustav, gradio ceste, utvrde, izgradio je i prekrasnu građevinu u Splitu, zvanu Dioklecijanova palača, ostao je u povijesti zapamćen kao vladar koji je nemilice progonio kršćane na cijelom području Rimskog Carstva kojem je pripadala i današnja Austrija. Prema nekim legendama Florijan je, kao rimski časnik, živio u Lauriacumu, današnjem Enns-Lorchu, pokraj Linza (Austrija). Vjeruje se da je kao časnik bio zadužen i za vatrogastvo, jer su još u Augustovo doba (63 godine prije Krista- 14 godina poslije Krista) u Rimu i svim pokrajinama Rimskog Carstva, gdje su djelovale rimske legije bile ustrojene vatrogasne postrojbe. Kršćane su progonili za vrijeme vladavine cara Dioklecijana i Maximusa. U to vrijeme, na obalnom području Norciuma, funkciju namjesnika obnašao je Aquilinus, koji je nakon dolaska u Lorch, s velikim žarom začeo "lov" na kršćane: četrdesetoricu njih je ulovio i nakon dugog mučenja bacio u tamnicu. Kad je za to saznao Florijan, u to vrijeme umirovljeni glavni činovnik, koji je tada živio u gradu Cetiumu (danas Zeiselmaur), požurio je u Lorch i sam izjavio da je kršćanin,. Saznavši za to, namjesnik je od njega zatražio da prinese žrtvu bogovima, što je Florijan odbio. Ostao je dosljedan tomu i kad su ga stavili na muke. Na kraju je pala presuda. Naredili su da ga se s kamenom oko vrata baci s mosta u rijeku Enns. Osoba, koja ga je gurnula u rijeku, oslijepila je, a rijeka se uplašila i izbacila mrtvo tijelo na hrid, gdje ga je jedan orao čuvao s krilima sklopljenim u obliku križa. Potom se pojavio svetac i pokazao jednoj ženi mjesto gdje se tijelo nalazilo. Nakon pojave sveca žena je upregla životinje i odvezla se do rijeke Enns gdje je pronašla mrtvo tijelo. U strahu od pogana, pokrila ga je slamom i granjem. Upregnute, žedne životinje toliko su se umorile putem do mjesta gdje se tijelo trebalo pokopati, da nisu mogle ni maknuti, tad se na ženinu molbu iz zemlje otvorio izvor iz kojeg i danas izvire voda; osvježene su životinje nastavile put i stale na mjesto koje je sveta označio. Zbog nemilosrdnih progona pokopali su ga brzo i kradomice. Nakon toga, kod groba su se zbila mnogobrojna čuda: zli duhovi su istjerani iz ljudi, bolesni su ozdravljivali i svaki je bolesni vjernik na tom mjestu nalazio olakšanje svojih muka. Onih 4o kršćana umrlo je u tamnici. Sve se ovo dogodilo u blizini obale Norciuma u Lauriacumu, za vrijeme vladavine Dioklecijana i Maximusa, kada je Aqilinus bio namjesnikom". Opisani događaj zbio se 4. svibnja 304. godine i zbog toga je taj dan - 4. svibanj prihvaćen kao Dan Svetog Florijana. Kršćani su sačuvali trajan spomen na Florijana i proglasili ga svecem. Na mjestu gdje je prema legendi sahranjen izgradili su oko 800. godine benediktinski samostan koji je kasnije prešao u ruke augustinaca. Nazvan je "Samostan Svetog Florijana". I danas postoji, nalazi se nedaleko od austrijskog grada Linza. U svom sastavu ima jednu od najljepših crkava austrijskog baroka, koja je raskošna s veličanstvenim orguljama i sedam velikih zvona. Današnji izgled samostan duguje milanskom arhitektu Carlu Antoniu Carloneu, začetniku izgradnje koja je trajala gotovo jedno stoljeće. Sveti Florijan kao zaštitnik od vatre i zaštitnik vatrogasaca Kult o Florijanu razvio se krajem VII. stoljeća, kad je bio štovan kao pokrajinski svetac i zaštitnik provincije uz rijeku Enns od najezde, paleži i pljačke Avara s istoka. Od tad postoji i prvi pismeni zapis (791. godine) u kojem stoji da je Karlo Veliki kod rijeke Enns održao trodnevnu misu, moleći se Svetom Florijanu da pomogne njegovoj vojsci u borbi protiv Avara. Prvi zapis o Svetom Florijanu kao zaštitnik od požara potječe iz XVI. stoljeća, a pripisuje se Martinu Lutheru (1483-1546). U njemu stoji: "....... do sad su obožavali Sv. Laurentiusa kao sveca - zaštitnika od požara, a sad su ga zamijenili Sv. Florijanom". Početkom XVII. stoljeća ime Svetog Florijana sve se više povezuje s vatrogastvom. Njegov lik pojavljuje se na vatrogasnim spravama i opremi. On je "Božji svetac", "Vojnik vatre" i branitelj od najstrašnije elementarne sile-vatre. Kao zaštitnik vatrogasaca Sveti Florijan prihvaća se tek početkom XIX. stoljeća, tj. u vrijeme kad počinje organizirano vatrogastvo i kad se počinju ustrojavati dobrovoljna vatrogasna društva. Svetog Florijana, kao svog zaštitnika prihvatili su vatrogasci Europe (Austrije, Mađarske, Njemačke, Hrvatske i dr.), vjerojatno stoga jer su smatrali da je bio rimski časnik u nekoj rimskoj legiji koja je imala zadaću gasiti požara i spašavati imovinu, što se poput vatrogasaca zalagao za svoje bližnje, nije zatajio kršćansku vjeru, hrabro je umro i nije se odrekao Isusa Krista.

Pročitajte posebno od stranice 18 pa nadalje o širenju naroda i jezika u Rimskom carstvu:
http://deenes.ffzg.hr/~rmatasov/Europa.pdf

" Prvi hrišćani bili su zaista jedan poseban narod. Njihovo besprekorno ponašanje i nepokolebljiva vera predstavljali su stalni ukor koji je narušavao mir grešnika. Iako malobrojni, bez bogatstva, položaja i počasnih titula, oni su svuda, za one koji su činili zlo predstavljali strah i trepet, gde god su njihov karakter i njihova vera bili poznati. Zato su ih grešnici mrzeli kao što je bezbožni Kain mrzeo Avelja. Oni koji su želeli da se oslobode ograničavanja Svetog Duha, ubijali su Božji narod, iz istog razloga zbog kojeg je Kain ubio Avelja. Iz istog razloga su Jevreji odbacili i razapeli Spasitelja – jer su čistota i svetost Njegovog karaktera bili stalni ukor njihovoj sebičnosti i pokvarenosti. Od Hristovih dana, pa sve do danas, Njegovi verni učenici izazivali su mržnju i protivljenje onih koji vole puteve greha i idu njima.

Kako se onda jevanđelje može nazvati porukom mira? Kada je Isaija prorekao rođenje Mesije, dao mu je ime “Knez mira”. Kada su anđeli objavili pastirima Mesijino rođenje, pevali su nad ravnicom Vitlejema: “Slava na visini Bogu, a na zemlji mir, među ljudima dobra volja.” Luka 2, 14. Postoji prividna protivrečnost između ovih proročkih izjava i Hristovih reči: “Nisam došao da donesem mir, nego mač.” Matej 10, 34. Ali, ispravno shvaćena oba ova izraza su u savršenom skladu. Jevanđelje je poruka mira. Hrišćanstvo je nauka koja, ako se primi i posluša, širi mir, sklad i sreću po celoj zemlji. Hristova vera, sve one koji prihvataju njena učenja, ujedinjuje u prisno bratstvo. Isusova je misija bila da pomiri ljude sa Bogom i na taj način bližnje međusobno. Ali najveći deo sveta je pod kontrolom Sotone, najogorčenijeg Hristovog neprijatelja. Jevanđelje prikazuje ljudima principe života koji su u potpunoj suprotnosti sa njihovim navikama i željama, zato oni ustaju protiv njega. Oni mrze, čistotu koja otkriva i osuđuje njihove grehe, zato progone i uništavaju sve one koji propovedaju njegova pravedna i sveta načela. U tom smislu – što uzvišene istine koje ono donosi izazivaju mržnju i borbu – jevanđelje se naziva mačem.

Tajanstveno proviđenje koje dopušta da ruka zlih progoni pravedne, bilo je uzrok velike zbunjenosti za mnoge slabe u veri. Neki su čak spremni da odbace poverenje u Boga zato što On dozvoljava da zli napreduju, a da najbolji i najčestitiji budu mučeni i tlačeni od njihove okrutne sile. Kako to, pitaju se neki, da onaj koji je pravedan, milostiv i neograničen u moći, trpi takvu nepravdu i nasilje? To je pitanje koje se ne tiče nas. Bog nam je da dovoljno dokaza o svojoj ljubavi, i ako mi ne razumemo Njegove puteve, to ne treba da bude uzrok da sumnjamo u Njegovu dobrotu. Nije li Spasitelj rekao svojim učenicima, videvši unapred sumnje koje će uznemiriti njihove duše u danima kušanja i tame: “Opomenite se reči koje vam ja rekoh: nije sluga veći od gospodara svojega. Ako mene izgnaše i vas će izgnati.” Jovan 15, 20. Isus je podneo nas radi, više nego što bi iko od njegovih sledbenika mogao postradati od okrutnosti zlih ljudi. Oni koji su pozvani da podnesu muke i mučeničku smrt, idu samo stopama Božjeg dragog Sina.

“Ne kasni Gospod s obećanjem.” 2 Petrova 3, 9. On ne zaboravlja i ne zanemaruje svoju decu, ali On dozvoljava zlima da otkriju svoj pravi karakter, da ne bi niko ko želi da ispunjava Njegovu volju, bio u zabludi u pogledu njegovog karaktera. Pravedni ponovo dolaze u peć nevolje kako bi bili očišćeni i da bi svojim primerom uverili druge u stvarnost vere i pobožnosti i da bi njihovo postojano držanje osudilo neverne i bezbožne.

Bog dopušta da zli napreduju i pokažu svoje neprijateljstvo prema Njemu, da bi, kad budu napunili meru svog zla, svi mogli videti Njegovu pravednost i milost u njihovom potpunom uništenju. Dan Njegove osvete se približava, kada će svi koji su gazili Njegov zakon i tlačili Njegov narod, primiti pravednu platu za svoje dela. Tada će svaka okrutnost i nepravda učinjena prema Božjim vernim slugama, biti kažnjena kao da je učinjena samom Hristu.

Ali, postoji jedno još važnije pitanje koje bi trebalo da privuče pažnju današnjih crkava. Apostol Pavle izjavljuje da: “svi koji pobožno hoće da žive u Hristu Isusu, biće gonjeni.” Timotijeva 3, 12. Zašto onda izgleda da je progonstvo skoro prestalo? Jedini razlog je taj što se crkva prilagodila merilima sveta, pa ne izaziva nikakvo protivljenje. Vera naših dana više nema onaj čist i svet karakter koji je obeležavao hrišćansku veru u vreme Hrista i njegovih apostola. Hrišćanstvo je tako popularno u svetu samo zbog duha kompromisa sa grehom, zbog toga što se na velike istine Božje reči gleda tako ravnodušno i što ima tako malo životne pobožnosti u crkvi. Čim dođe do oživljavanja vere i sile rane crkve, duh progonstva opet će oživeti i oganj progonstva će se ponovo raspaliti."