Politicar,kao Bozje stvorenje

U nedjelju, 29. travnja 2007. godine u 3 sata i pet minuta umro je Ivica Račan.
SDP i Hrvatska ostali su bez čovjeka koji je neizbrisivo obilježio naše živote i povijest ove zemlje. Život mu je do kraja bio ispunjen borbom za političke ciljeve koji u svom središtu imaju čovjeka, njegovu sreću i blagostanje.
Ivica Račan je bio jedan od najutjecajnijih hrvatskih političara čija je zasluga u transformaciji Hrvatske u modernu demokraciju nemjerljiva.
Napuštanjem kongresa jugoslavenskih komunista u Beogradu, jasno je pokazao svoj stav prema agresivnim prijetnjama ultranacionalista i njihove dogmatske većine.
Raspisivanjem i organizacijom prvih slobodnih višestranačkih izbora 1990. godine i osiguravanjem mirnog prijenosa vlasti na izbornog pobjednika, omogućio je stvaranje temelja moderne hrvatske demokracije i otvorio put ka hrvatskoj samostalnosti.
Bio je predsjednik Vlade Republike Hrvatske od 2000. do 2003. godine, Vlade koja je odlučno otvorila Hrvatsku prema svijetu i povela je na put prema europskim integracijama. Bila je to Vlada koja je snažno proširila prostor ljudskih i građanskih prava i demokratskih sloboda.
Na svim parlamentarnim izborima Ivica Račan biran je za zastupnika u Hrvatski sabor, a u ovome mandatu bio je i predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom Unijom.
Kao predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske od njezinoga osnutka, Račan je najzaslužniji za stvaranje i stalno jačanje moderne socijaldemokratske misli u Hrvatskoj. Istinski privržen demokratskim vrijednostima, Ivica je svojom tolerancijom, svojim uvažavanjem drugoga, bio nedostižan uzor svakome od nas.
Smrću Ivice Račana, članovi SDP-a gube iskrenog prijatelja i divnog suradnika, vizionara koji je trasirao putove i sigurnom nas rukom vodio kroz sva iskušenja na koja politička stranka nailazi.





<BLOCKQUOTE>Evo ovih dana smo svjedoci,smrti postenog politicara,za kojeg nije sigurno da li je vjerovao ili ne u Boga,ali djela pokazuju......</BLOCKQUOTE>

da, evo primjera kako jedan čovjek može biti čovjek, a ne znamo je li vjernik. tko zna, možda je pred smrt prihvatio Boga. nadbiskup bozanić je rekao da ga preporučuje Božjoj pravednosti, ili tako nekako, pa ću se složiti sa njegovim riječima. Bog je pravedan, i on jako dobro zna tko je za spasenje, tko je za vječnu smrt. sumnjam da bi Bog dopustio da jedan dobar čovjek propadne, mislim da Bog daje priliku svakome da odluči. ono što je fascinantno, hrpa ljudi je iskreno plakala za njim, govoreći kako je bio dobar i pošten čovjek. epitet čovjek treba zaslužiti

Biografija Ivice Račana







U politiku je ušao nakon Hrvatskog proljeća, omogućio je višestranačje 1990. i mirno predao vlast, a nakon deset godina opozicije se vratio 2000. i zemlju usmjerio na europski put.




Bivši hrvatski premijer, utemeljitelj i dugogodišnji vođa SDP-a i nekadašnji funkcionar SKH i SKJ Ivica Račan rodio se 24. veljače 1944. u Ebersbachu u Njemačkoj, gdje su njegove roditelje nacisti zatočili u radnom logoru.

Porijeklom iz Slavonskog Broda, Račan je 1970. završio zagrebački Pravni fakultet, a 1974. se zaposlio kao istraživač na Institutu za društvena istraživanja.

Nakon Hrvatskog proljeća počinje njegova politička karijerera - kao 28-godišnjak Račan 1972. godine ulazi u predsjedništvo Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, na funkciju na kojoj će ostati idućih deset godina. Bio je i direktor partijske političke škole u Kumrovcu, od 1982. do 1986.

Kraj osamdesetih predstavlja vrhunac Račanovog partijskog djelovanja - 1986. ulazi u predsjedništvo CK SK Jugoslavije, najmoćnije federalno političko tijelo, a u prosincu 1989. postaje i šef hrvatske partije. Svjesan političkih promjena u Europi i kraja Hladnog rata, Račan najavljuje prve višestranačke izbore u Hrvatskoj.

Na povijesnom 14. kongresu SKJ u Beogradu u siječnju 1990. Račan se, na čelu delegacije hrvatskih komunista, otvoreno sukobio sa Slobodanom Miloševićem, nakon čega su hrvatska i slovenska delegacija napustile kongres Partije, koja je time zapravo zauvijek propala.

Šef hrvatske Partije, koja ulazi u tranziciju kao SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske - Stranka demokratskih promjena), organizira u proljeće 1990. prve višestranačke demokratske izbore u Hrvatskoj i mirno predaje vlast izbornom pobjedniku, HDZ-u Franje Tuđmana.

Idućih deset godina Račan je u opoziciji, na čelu Socijaldemokratske partije koju je transformirao iz postkomunističke u socijaldemokratsku.

Kao šef stranke, Račan je bio biran za zastupnika u Saboru u svim njegovim višestranačkim sazivima, od 1990. preko 1992. i 1995.

U kolovozu 1998. Račan je potpisao sporazum s predsjednikom Hrvatske socijalno-liberalne stranke Draženom Budišom o suradnji na izborima 2000. Istodobno doprinosi okupljanju i suradnji šest glavnih oporbenih stranaka radi jačanja njihova položaja i razvoja demokracije u Hrvatskoj.

U prosincu 1999. Račan vodi kampanju za Sabor s HSLS-om kao koalicijskim partnerom. Trećeg siječnja 2000. koalicija osvaja većinu u Saboru.

Račan 27. siječnja 2000. postaje premijerom, a njegova vlada popravlja odnose Hrvatske s međunarodnom zajednicom, narušene godinama Tuđmanovog autokratskog vladanja. Potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju 2001., kojim se prvi puta uspostavljaju ugovorni odnosi Hrvatske i EU, bio je značajan korak u europskoj integraciji Hrvatske.

Račan se iduće četiri godine istaknuo sposobnošću održavanja balansa unutar raznorodne koalicije, unatoč odlasku Dražena Budiše u opoziciju i raspadu njegove stranke. Vlada počinje surađivati s Haškim sudom, što je bio politički preduvjet za bilo kakvu uspješnu vanjsku politiku. No, isto tako, u vrijeme Račanove vlasti glavni hrvatski optuženik u Haagu Ante Gotovina misteriozno bježi iz zemlje, a Račan dovodi svoj međunarodni kredibilitet u pitanje otežući s izručenjem optuženog generala Janka Bobetka sve do njegove smrti. Jedan od najuspješnijih i najvažnijih projekata Račanove vlade bila je izgradnja autoceste od Zagreba do Splita.

SDP je poražen na izborima u studenome 2003. i Račan je opet u opoziciji, šef SDP-a i zastupnik u parlamentu. Od 2005. je na čelu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom.

U siječnju 2007. Račan je otkrio da boluje od karcinoma bubrega, koji je do tog trenutka već metastazirao. Liječi se u Münchenu i u Zagrebu, a zbog bolesti 11. travnja podnosi ostavku na mjesto predsjednika SDP-a. Umro je sa 64 godine na KBC-u Rebro 29. travnja 2007. u 3 sata i 5 minuta.

Bog daje prilike,svakom covjeku za spasenje,na njemu stoji hoce li to prihvatiti.

<BLOCKQUOTE>Video :

Ivica Račan: Moja slika Hrvatske
Neka Hrvatska sa osmjehom prihvati Boga i donijet ce blagoslov Europi.
</BLOCKQUOTE>

Tvrdim-Račan je bio religiozan, vjerovao je u Boga jer ga je po mojem iskustvu u susretima i druženjima s Ivicom tražio.
abraham
-------------------
Susret s Papom utjecao na Račanovu duhovnost Piše: Darko Pavičić i Tomislav Krasnec










‘Kad sam htio ustati, nakon što je počelo istjecati tih petnaestak minuta, on je uzeo moju ruku i stavio je između svoje dvije. I nije mi dao ustati. Vratio sam se i sjeo, i tako smo jedno vrijeme šutjeli’

ZAGREB - Ivica Račan nije bio vjernik. Deklarirao se kao agnostik, no javljali su se svjedoci s tvrdnjama da je on nakon teške prometne nesreće 1978. rekao kako je preživio jer je “čuo glas Boga”. Račan je to poslije negirao. Da je zaista čuo glas Boga, komentirao je tada Račan, to ne bi zatajio, nego bi se nakon nesreće bio drukčije deklarirao.

DIJANA PLEŠTINA - ŽENA S KOJOM JE RAČAN OTKRIO SVOJE KORIJENE

POSLJEDNJA BITKA I TEŠKE OPERACIJE

U biografiji Ivice Račana autor Zdenko Duka naveo je izjavu Vilka Luncera, bivšega člana partijskog komiteta izdavačkog poduzeća Vjesnik, koji je s još dvojicom kolega bio posjetio Račana dok se oporavljao od teške prometne nesreće, u kojoj je poginulo deset ljudi. Prema Luncerovu svjedočanstvu, Račan je tada rekao: “Čuo sam glas Boga i to me spasilo”.

Račan je, međutim, Duki izjavio: “Nažalost, nisam čuo glas Boga. Da jesam, sigurno bih o tome govorio. Jednom sam rekao da nisam vjernik, nego agnostik. Tada je to bilo shvaćeno da sam ateist, ali time sam htio reći da čak i nemajući odgovore na neka pitanja mogu živjeti mirno. Apsolutno sam nevjernik u odnosu na neke dogme na kojima Crkva inzistira”.

- Točno je da Ivica nije vjernik, ali nije vjera u Boga jedino mjerilo: postoje i univerzalne vrijednosti kao što su dobrota, ljubav, pravednost, poštenje i vjera u ljude. A to je upravo ono u što vjerujemo Ivica i ja - rekla je nedavno Dijana Pleština

Račan se u posljednje vrijeme zanimao za teme o postanku ljudskog života, ali odgovore je tražio kroz fiziku. Tako je, prema svjedočenju novinara Darka Hudelista, bio do detalja upućen u znanstvenu potragu za “Božjom česticom” u laboratoriju CERN kod Ženeve.

Račan nije ostajao ravnodušan na duhovnost drugih ljudi. Posebno ga je impresionirao susret s papom Ivanom Pavlom II. u Rijeci, tijekom Papina trećeg posjeta Hrvatskoj. Kad je poslije toga razgovarao s novinarima, Račan nije krio oduševljenje.

- Sam susret s Papom bio je na neki način dirljiv, jer Papa je bio već teškog zdravstvenog stanja, ali duhovno ozaren skupom, ljudima, atmosferom. Rekli su mi da se nije odmarao nakon objeda. Bio je izuzetno raspoložen.

Tada sam shvatio da na njega itekako utječe taj neposredni odnos i atmosfera među ljudima, koju je još jednom doživio u punom smislu - rekao nam je prije točno dvije godine Ivica Račan, prisjećajući se svog četvrtog susreta s Ivanom Pavlom II.

Račan je s Papom tada razgovarao u društvu svoje obitelji, a Papa ih je zadržao dulje od predviđenog vremena. Susret se najviše dojmio njegove supruge Dijane, koja je bila “jako dirnuta”.

- Bilo je predviđeno da s Papom razgovaram petnaestak minuta i kratko sam govorio o zadaćama Vlade. Posebno sam mu istaknuo da sam, bez obzira na to tko je na vlasti u Hrvatskoj, siguran da će slijediti liniju dobrih odnosa sa Svetom Stolicom.

Rekao sam mu i kako i moji članovi Vlade, bez obzira na svoje vjersko opredjeljenje, pripadaju kršćanskoj kulturi. No, kad sam htio ustati, nakon što je počelo istjecati tih petnaestak minuta, s obzirom na Papinu situaciju, on je uzeo moju ruku i nije mi dao ustati. Vratio sam se i sjeo, i tako smo jedno vrijeme sjedili u šutnji, a onda je Papa podigao glavu i pitao: ‘A što je s Bosnom?’ I onda se razgovor produljio na još desetak minuta - ispričao nam je Račan detalje tog susreta, dodavši da je taj susret utjecao na njegovu duhovnost.






Papa je pomogao mojim dilemama


- Vjerujem da je pomogao nekim mojim dilemama kako iskonskije osjetiti probleme ljudi koje kao političar moram riješiti. I to bez skanjivanja mogu reći. To sam osjetio kod njega i više ni kod jednog drugog političara svjetskog značenja, ali ni kod mnogih uglednika u samoj Crkvi - rekao nam je Račan prije dvije godine. Tada je posebno naglasio da ga je “impresionirala i dirnula Papina briga za sve što se događa u svijetu i u svakom njegovu dijelu”.

[url=]Davor Butković[/url]
Račanov sustav vrijednosti definitivno je preživio


Nadamo se da će Račanov poučak potaknuti druge hrvatske političare da se oslanjaju na jasan, prepoznatljiv vrijednosni sustav, kojim žele poboljšati ovo društvo, a ne na kratkoročne, posve površne taktičke poteze, koji ih čine nevažnim prolaznicima na političkoj sceni

Agonija i smrt Ivice Račana, dugogodišnjeg predsjednika SDP-a i uspješnog premijera u kritičnom, neposrednom posttuđmanovskom razdoblju, popraćene su s iznimno mnogo javnog suosjećanja, i s aklamacijom Račanova političkog djelovanja.

Skoro da je nevjerojatno kako brojni protagonisti i promatrači hrvatske političke scene sada izriču najviše ocjene o čovjeku kojeg su donedavno žestoko kritizirali, a često i omalovažavali.

Ivica Račan u proteklih se nekoliko mjeseci - prema onome što sada o njemu možemo pročitati i čuti - pretvorio u najpozitivniju osobu suvremene hrvatske političke scene. U posljednje vrijeme o Račanu teško da je izašao i jedan ozbiljnije kritički intoniran tekst; da ne govorimo o žučnijim napadima, kakve je redovito trpio prije bolesti.

Javna apologija Ivice Račana, kojoj svjedočimo posljednjih dana, govori o nekoliko bitnih činjenica o našoj javnosti.

Prvo, i najnevinije, stječe se dojam da su svi sudionici hrvatskog političkog i javnog života odlučili biti toliko pristojni da u vrijeme Račanova umiranja zaborave na ono što su mislili i govorili o njemu dok je još bio aktivan na sceni.

Drugo, hrvatska politička javnost načelno je, već godinama, izrazito nepravedna u ocjenjivanju glavnih političkih vođa u zemlji. Vodeće se političare često ocjenjuje isključivo prema jednom ili dva poteza, neovisno o širem kontekstu njihova djelovanja, o njihovoj političkoj strategiji, i o njihovim stvarnim rezultatima.

I tako je moguće da oni koji su zbog pojedinih specifičnih odluka njegove vlade svojedobno razapinjali Račana, sada govore kako je bio “odlučni politički lider” (što, usput rečeno, nije posve točno); tako je moguće da oni koji su dovodili u sumnju njegovu demokratsku i patriotsku usmjerenost, sada lamentiraju nad golemim gubitkom što ga je s Račanovim odlaskom doživjela hrvatska demokracija. U ovakvim je primjerima riječ o tipičnoj kombinaciji političke kratkovidnosti, nezrelosti i licemjerja, što je sve u golemim količinama prisutno na hrvatskoj političkoj pozornici.

No, treći razlog zbog kojeg se hrvatskoj javnosti Ivica Račana sada čini većim, sposobnijim i boljim nego dok je bio živ i politički aktivan jest sustav vrijednosti što ga je pokojni šef Socijaldemokratske partije uporno bio promovirao.

Račanov sustav vrijednosti nadživio je Ivicu Račana: o tome se presudno radi u ovom valu “račanizma” koji upravo zapljuskuje hrvatsku javnost.

Ivica Račan jedan je od sasvim rijetkih naših političara koji je dosljedno zagovarao i provodio konzekventan vrijednosni sustav, čime je, uostalom, održavao na životu svoju stranku sredinom devedesetih, doveo je na vlast 2000. godine, te je uspješno vodio u drugom oporbenom razdoblju, poslije studenog 2003.

Račanov je sustav vrijednosti bio relativno jednostavan i pogodan za primjenu u postkomunističkim, nacionalno frustriranim državama poput Hrvatske.

Račanov se sustav vrijednosti temeljio na jasno izraženom patriotizmu, na inzistiranju na osobnom i političkom poštenju, na inzistiranju na ljudskim pravima, te na umjerenom i tolerantnom odnosu i prema kritičnim političkim pitanjima, i prema različitim društvenim grupama; baš zahvaljujući takvim, temeljnim postavkama Račanove ideologije i vrijednosnog sustava, Ivica Račan uspješno je apsolvirao političke poraze i dolazio do novih političkih pobjeda.

Račanove glavne poruke bile su krajnje jasne: u vrijeme najstrastvenijih političkih bitaka u drugoj polovici devedesetih, na jumbo plakatima SDP-a pisalo je Staloženo. U vrijeme rušenja moralno potpuno kompromitiranog Tuđmanova režima, jedna od glavnih poruka Ivice Račana i Dražena Budiše glasila je Budi ponosan. Dok je cijela međunarodna javnost zahtijevala da Račan izruči Bobetka Haagu, Račan je ispravno odlučio da se to ne smije učiniti, jer bi izručenje teško bolesnog starca izazvalo mnogo gore unutarnje učinke (a bilo bi i duboko nemoralno) nego što bi koristilo Hrvatskoj.

Naposljetku, u noći sa 23. na 24. studenoga 2003. godine, kada je HDZ nesporno pobijedio na parlamentarnim izborima, Račan je odmah odbio teško razumljiv prijedlog Vesne Pusić da stranke bivše šestorke ipak pokušaju formirati vladu, nasuprot jasno izraženoj volji birača.

Primjer Ivice Račana, osobito u vrijeme dok je obnašao dužnost predsjednika Vlade, važan je i zbog analiziranja odnosa između vrijednosnog sustava pojedinog političkog vođe, i kompromisa koje je politički lider prisiljen činiti.

Nema nikakve sumnje da je Račan napravio čitav niz komprimisa, koji su ugrožavali onaj svjetonazor zahvaljujući kojem je opstao u devedesetim godinama i došao na vlast 2000. godine.

Riječ je o činjenici da nije imao snage pokrenuti efikasnu akciju protiv organiziranog kriminala, zatim o činjenici da se njegova vlada nedostatno bavila reformom pravosuđa i zdravstva, dakle nekim od najvažnijih hrvatskih problema, pa do loših dogovora koje je SDP zaključivao s ondašnjim koalicijskim partnerom, HSS-om, koji su u jednom trenutku čak doveli do toga da je saziv Sabora u kojem je Račanova koalicija imala većinu udovoljavao nekim od posve neprihvatljivih zahtjeva Katoličke crkve.

Kompromisima usprkos, glavne odrednice Račanova vrijednosnog sustava ostale su jasne i nekompromitirane.

I zbog toga je Ivica Račan danas, post mortem, jedan od najuglednijih i najpopularnijih hrvatskih političara.

Nadamo se da će Račanov poučak potaknuti druge hrvatske političare da se oslanjaju na jasan, prepoznatljiv vrijednosni sustav, kojim žele poboljšati ovo društvo, a ne na kratkoročne, posve površne taktičke poteze, koji ih čine nevažnim prolaznicima na političkoj sceni.

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>
Ateizam. U tehničkom smislu, ateizam nije tako teško definirati, kao što je to slučaj sa raznim varijantama teizma. Pod ateizmom se podrazumijeva negiranje bilo koje forme teizma. Da bi neko bio ateista potrebno je da ne poštuje bilo kakvo vjerovanje u boga ili bogove. Međutim, u praksi, ovaj termin se često koristio u značenju negiranja ili nepoštovanja nekog konkretnog boga ili grupe bogova. Na primjer, rani kršćani su često nazivani ateistima pošto su negirali tadašnja prihvaćena rimska božanstva. Slično tome, termin ateizam su koristili mnogi kršćanski mislioci kad bi imali posla sa ostalim religijama. Religije koje su u opoziciji sa kršćanstvom su nazivane ateističkim pošto je smatrano da služe lažnim bogovima. Ovakav pristup, bez obzira da li dolazi od strane kršćana ili muslimana ili nekog trećeg izvora, se obično osniva na pretpostavci da služba "lažnom" bogu ne predstavlja nikakvo bogosluženje.Klasičan primjer korišćenja termina ateista u tom smislu se može naći u sačuvanom izveštaju sa suđenja ostarjelom episkopu Polikarpu, kada je stajao u rimskoj areni (drugi vijek nove ere). I kada je konačno bio uhvaćen, stvorio se veliki metež na vijest da je zatvoren. Zato, kad su ga doveli pred prokonzulom, ovaj ga je pitao da li je on Polikarp. I kad je posvjedočio da jeste, prokonzul ga je pokušao ubjediti da se odrekne (vjere), govoreći: "Imam respekta prema tvojoj sijedoj glavi" ‑ i ostalo, što je po tadašnjim običajima slijedilo tome, kao "Zakuni se u slavu Cezara; promijeni svoje mišljenje; kaži 'Van ateistima!'" Ali Polikarp, ozbiljnog lica, pogleda u tu masu razuzdanih pagana u areni i mahnu im rukom. Potom, pogledavši na nebo prozbori: "Van sa ateistima."(6)I naravno, Polikarp je završio na lomači.
Agnosticizam. Ovaj termin se često odnosi na nedostatak ubijeđenosti u teizam. Tehnički posmatrano, agnosticizam predstavlja varijantu ateizma. Ako teizam znači trvđenje da postoji jedan ili više bogova i a‑teizam znači ne‑teizam, onda agnostici spadaju u ateiste. To jest, ako a‑teizam ili ne‑teizam uključuje sve što se nalazi van kategorije teizma, onda tu mora pripadati i agnosticizam, jer on ne zastupa nikakvu posebnu vrstu teizma. Međutim, termin agnosticizam se rijetko upotrebljava kao sinonim ateizma. Agnostik pokušava zauzeti neutralnu poziciju, ni zastupajući ni negirajući teizam. Ova riječ se izvodi iz grčke riječi agnosis, koja znači "bez znanja". Agnostik tvrdi da nema dovoljno znanja na osnovu koga bi mogao donijeti razuman sud o teizmu. On radije odlaže odluku do vremena kada će na raspolaganju imati dovoljno podataka koji će mu omogućiti da afirmira ili negira postojanje jednog ili više bogova.Mnogi vjernici i ateisti smatraju da agnosticizam predstavlja intelektualno eskiviranje, pošto agnostici izbjegavaju da donesu sud, pravdajući se da nema dovoljno podataka. Striktni teisti i ateisti govore da ima dovoljno podataka da se donese sud. Međutim agnostici i oni koji podržavaju njihov stav govore da je njihov stav pozitivan, jer ne žele da ikoga povrijede svojim vjerovanjem ili nevjerovanjem. U našem sadašnjem društvu, u kome se netolerancija smatra najvećim zlom, agnosticizam izgleda predstavlja najatraktivniju opciju za mnoge ljude. Međutim, ovakav stav ne zadovoljava čovjekove religiozne potrebe.
Račan je bio religiozan..
abraham</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

Đurđica Ivanišević Lieb
Prijeti intelektualni bankrot


Smrt političara izaziva i kod onih koji ga nisu voljeli dostojanstvenu šutnju ili kod onih koji su ga voljeli sjećanja i divljenje: o teškoj bolesti Ivice Račana govorilo se više s iznenađenjem i zaprepaštenjem, pa i razmišljanjem svakog o sebi, jer je sve išlo neslućenom brzinom uz veliku patnju i bolove. Članovi njegove stranke u početku su čak pred bolnicom odražavali suosjećanje.
Iznenadni povratak u djetinjstvo
Premalo je vremena prošlo od suosjećanja pred bolnicom do sve većeg punjenja SDP-ovih prostorija s kandidatima za novoga premijera i možda za budućeg predsjednika. Nažalost, u situaciji koja se događala bili su nalik na poznati kviz u kojemu je potrebno pogoditi tko obavlja određeni posao. Tri kandidata ponavljaju sličnu rečenicu kao: »ja sam profesor...« U SDP-ovskoj oporbenoj stranci ima više od tri kandidata koja ponavljaju kako su oni jedini spas za Hrvatsku (bivšeg premijera Račana polako su počeli sve manje spominjati, premda će se smrću sjećanja pojačati). Neki su se čak tek nedavno upisali u stranku. Jedan mladi čovjek prvi je pokazao svoje ambicije, a u biografiji mu piše da je prestao biti član sadašnje vladajuće stranke od 1999. godine. Blizak je Brusselu, svojedobno je odrađivao i zadatke povjerene od EU, a isto tako zagovara i NATO. Spominje kako je suzdržan kada je riječ o izručenju Gotovine, dokumenata Hagu, kao da je nakratko zaboravio da je bio član stranke kada su već počeli putovati dokumenti i kada se stvarala suradnja s Hagom, što se intenzivno i nastavilo u novoj stranci u koju je prešao.
Neki kandidati su odjednom počeli, zahvaljujući i tisku u kojem tekstovi djeluju poput plaćenih oglasa, priču o svom hercegovačkom podrijetlu, katoličanstvu, ustašama, partizanima u obitelji. Diveći se krajolicima Hercegovine, pa i djelomično poznajući sudbinu ljudi iz tih krajeva, od mukotrpnog rada do težine političkih prelamanja na sudbine ljudi, zanimljivo se zapitati zašto se upravo sada vraćaju u djetinjstvo. Iz Hercegovine se vrlo često odlazilo u potragu za kruhom u inozemstvo pa i emigriralo, ali i mnogi su u potrazi za boljom sudbinom i prošlost koja je bila obilježena krajnje desnim nazorima zamijenili za partijske knjižice koje su mnogima značile povlastice i radna mjesta. Svi se stalno mijenjamo, ali nuditi priče o djetinjstvu za dnevnopolitičku potrebu teško kome može pomoći, a odnemoglo je i vrsnom piscu Günteru Grassu. Još mu do kraja nije oproštena i teško da će biti životna laž, premda nemamo pravo osuđivati ikoga, a piscima se i puno više oprašta nego političarima.
U dnevnopolitičke svrhe uklopila se i priča o »Božjoj čestitki«, tj. znanstvenoj potrazi za Bogom koja bi u ovom slučaju bila upotrijebljena kao predizborni adut. U drukčijem kontekstu poznatoga splitskog fizičara Denegrija koji je u ekipi nobelovaca Rubijevog instituta, ona zvuči drukčije i ne isprazno. Možda usputno treba spomenuti kad mnogi ističu podrijetlo da je Denegri sin Parižanke, Gideove tajnice koja je turističkim brodom u mladosti dospjela u Split. Tek toliko da u životu koji nam postaje politika spomenemo i jednog znanstvenika.
Niz upropaštenih prostora

Možda smrt bivšega premijera kao i niz teških smrti pobude barem malo manju želju za vladanjem nad drugima i težnju za čovječnijim pristupom čovjeku.Možda treba spomenuti i da je SDP bila jedina sljedbenica jedine Partije, i dok drugima trebaju desetljeća i stoljeća za stvaranje socijaldemokracije, jedinoj Partiji je to uspjelo preko noći. Tu se ne smije mimoići dosljednost i poštenje u toj dosljednosti Ivice Račana. Istodobno dok je trajala pretvorba SKJ u SDP, brojni su članovi iste partije prelazili u tek stvorenu vladajuću stranku. Ostaje pitanje što mogu ponuditi novi-stari kandidati za premijera koji su već jednom bili i već jednom se potvrdili na djelu. Poslije njihova mandata zemlja je ostala još zaduženija, a sirotinja poniženija. Zagrebački gradonačelnik, također rodom iz Hercegovine, što ne bi trebalo spominjati da se ne naglašava, također je jedan od kandidata, a zasada ostaje zapamćen po velikim rušenjima, velikim građenjima, nizom neostvarenih projekata, ali i ostvarenih poput Sljemena za koje se mnogi pitaju kome je sve to trebalo.
Ako se već misli pouzdati u Beč kao sinonim za budućnost glavnog grada, onda se ne bi moglo događati da se velika izgradnja planirana na Cvjetnom trgu, spriječena peticijama i mimo volje građana, privremeno zaboravljena, ponovno vrati promjenom GUP-a i u tišini plaćanjem golemih iznosa stanarima kako bi iselili stiješnjeni gradnjom koja će se uskoro događati i sami potpisuju odlazak. Tu se ne radi o vladavini ni lijevih ni desnih, nego o umreženosti novca, neki će reći mafijaškog, koji nepoznatim putovima useljava veliki kapital na štetu građana i njihovih potreba. Treba samo postaviti pitanje kako bi se u situaciji Cvjetnoga trga postavili stanovnici Beča, ako se već uspoređujemo, i kako bi se odnosili prema volji građana. Šutnja koja se događa uvjetovana je isključivo siromaštvom i strahom struke da će izgubiti poslove diktirane novcem projektanata. Jer nažalost svatko sanja život u nezarađenom dvorcu i skuplja mrvice očiju uprtih u one koji »zarade« dvorac za koji su drugima potrebne generacije. Ako se želi poniziti čovjeka, važno je ne dati mu posao i stvoriti od njega molitelja, da bi na kraju pristao i na najnepoštenije uvjete rada.
Nažalost Cvjetni trg je samo sinonim za niz upropaštenih prostora, ne samo u Zagrebu i ne samo ovih godina. Rijetki dobri primjeri gube se u moru ishitrenih i nestručnih odluka. Sve to još pojačava podjelu na bogate i siromašne i na još jedno uništenje građanskog sloja koji kao da se zauvijek urušava pred našim očima. Možda smrt bivšeg premijera kao i niz teških smrti pobude barem malo manju želju za vladanjem nad drugima i težnju za čovječnijim pristupom čovjeku. Vidjeti čovjeka pored sebe, umornog, zgaženog, bez posla, možda uspijeva još umjetnicima, ali vrlo rijetko poslodavcima. Hrvatskoj se poniženje ljudi i nebriga više ne bi smjelo događati, a najstrašnije od svega što se događa je marginaliziranje intelektualaca, pa se čisto iznenadimo kada vidimo uspjehe naših znanstvenika u inozemstvu, a valjda i pomislimo da su se sva ta dostignuća mogla događati i Hrvatskoj.
Spone s dijasporom
Strašni ratovi koji su se događali na ovim prostorima uništili su u povijesti i znanstvene potencijale, a činjenica o četiri milijuna iseljenih Hrvata, cijeloj jednoj državi, za koje se teško može govoriti više o političkim podjelama, jer su i među bivšim iseljenicima bili rijetki koji su označeni kao dosljedniji provoditelji nacističke politike. Ostat će otvoreno pitanje zašto su spone s dijasporom tako hladno prekinute pa ostaje kao istina priča o novcu koji je bio potreban, a poslije toga iseljenici više nisu bili potrebni. Ono gdje Hrvatska treba potražiti pomoć upravo bi trebala biti dijaspora, ali istodobno i zaustavljanje odlaska mladih intelektualaca poticanjem i plaćama i uvjetima života.
Ekonomist dr. Guste Santini u jednom od razgovora spomenuo je državničko ropstvo i bankrot koji prijeti Hrvatskoj od koje vjerovnici potražuju 30 milijarda eura, a inozemni vlasnici raspolažu s vlasništvom od 13 do 15 milijarda eura. Činjenice su od iskusnog ekonomista vjerojatno točne, ali se ne smije zaboraviti da Hrvatskoj, ružno rečeno, prijeti intelektualni bankrot budući da se i dalje prodaju ustanove poput Plive, a možemo govoriti i o moralnom i etičkom bankrotu. Što zemlja bude siromašnija i »obiteljskim srebrom« i intelektualnim potencijalima, moći će samo ući u europsko ropstvo, a ne u EU kao ravnopravni partner o čemu se stalno govori.
Sudbina Hrvatske ipak je na svima nama, uz međunarodne sile koje će uvijek nastojati biti lukavije od nas. Ipak o nama ovisi hoćemo li nešto prodati ili nećemo, hoće li novčarska elita dijeliti zemlju na robove i robovlasnike pa ćemo kao jednu od najstrašnijih slika Hrvatske imati sliku invalida branitelja koji je za nekog ratovao a psihička kriza i glad u obitelji dovela ga je do prijetnje samoubojstvom. Slika je to čovjeka koji drži kruh u rukama i želi poletjeti u ponor s vrha zgrade. Iza križnog puta tog čovjeka stojimo svi mi, udobno je ne oglasiti se i mirno spavati. Ali mogu li mirno spavati svi oni koji su dužni pomoći i koji to mogu?


Zadnja promjena: ; ned 13 svi 2007, 10:27; ukupno mijenjano 1 put.

Ostat će u sjećanju po izjavi: "Vlast se može izgubiti, ali obraz ne."

"Možda smrt bivšega premijera kao i niz teških smrti pobude barem malo manju želju za vladanjem nad drugima i težnju za čovječnijim pristupom čovjeku."
Đurđica Ivanišević Lieb



http://www.jutarnji.hr/nedjeljni_jutarnji/clanak/art-2007,5,13,racan_ninkovic,74119.jl

Šerbedžijina pjesma iz SAD-a
A Na poseban se način od Ivice Račana oprostio i Rade Šerbedžija koji je SDP-u iz SAD-a, gdje živi, poslao svoju snimku pjesme Tina Ujevića ‘Pobratimstvo lica u svemiru’ uz glazbenu pratnju Miroslava Tadića

------------------
Kada kršćanin gubi obraz?
Kako ga ne izgubiti?
Zašto se političari ne ugledaju na Krista?
Hoće li u Europi prevladati kršćanski obraz?
Svjedočimo im presudni značaj ugledanja na Krista!
Duhom Svetim!
abraham
---------

Moje osobno iskustvo uvijek potvrđuje Biblijsku istinu o sudbinskim posljedicama poštenja vladara za život naroda.
Mnoštvo je tragedija moglo biti ublaženo da su ljudi vlasti bili pošteniji i vjerniji Bogu.Ne samo poštenje u odbacivanju srebroljupstva već i poštenje prema svim moralnim kršćanskim vrijednostima - posebno vrijednostima koje proizilaze iz uvažavanja zlatnog pravila činjenja i spiritualnosti..
Dopala mi se stoga izjava pape Benedickta XVI iz Njegove jutarnje homilije koju ću djelomično citirati na ovome mjestu kao i na topicu o vinu babilonskom..
Pokušajte čitati Njegovu homiliju bez predrasuda o antikristovskoj zavjeri, pokušajte je uklopiti u povijesni problem rješavanja pitanja siromaštva i odnosa bogatih u crkvi prema siromašnima..Bogati imaju veliki utjecaj na odnos prema evangelizacijama i svojim nekršćanskim ponašanjem prema bijedi nanose štetu u usmjerenju pogleda moćnika prema Kristu..Kada moćnici odbacuju Krista tada narod pada u depresiju - izlazi iz crkve i odlazi prema boljoj ponudi utjehe..:
Papa Benedict XVI:
" ...tamo gdje je nazočna “istinska bijeda” i “nejednakost u razdiobi dohotka”, treba “sve sagledati sa stanovišta dostojanstva čovjeka, koja nadilaze jednostavnu igru ekonomskih faktora”. “Nužno je u političkoj i poduzetničkoj klasi obrazovati istinski duh istine i poštenja”, rekao je Papa brazilskim biskupima.

Nema, dakle, potrebe za objašnjenjima koja bi polazila od realnih društvenih odnosa, a kamoli za njihovom revolucionarnom preobrazbom. “Prava revolucija dolazi samo kroz svece, samo od Boga”, naglasio je Benedikt XVI u Săo Paulu, na početku brazilskog boravka, indirektno polemizirajući i s marksistima i s “teologijom oslobođenja”. Jedina revolucija je, dakle, metanoia; permanentno obraćenje, a ne permanentna revolucija - krajnje je jednostavna poruka Benedikta XVI, neprovjeriva i utoliko genuino vjerska, jer je suština vjere da ne ište dokaze."

Pogledajte razliku između permanentnog obraćenja i permanentne revolucije.Tu sam činjenicu zastupao više godina.Nešto od toga sam našao u potezima i životu Račana.
Može li po Vašim mišljenjima biti permanentnog obraćenja koje bi dovelo do blagostanja uvažavanja Krista?
abraham

Oosbine koje političari trebaju imati prema mišljenju birača-
prema anketi instituta "Ivo Pilar":

U prvim godinama demokracije biračima je bilo najvažnije da je političar domoljub, a danas su osjetljivi na javni nastup


ZAGREB - Ako nije pošten i obrazovan, hrvatski političar može biti siguran da mu je karijera na zalasku. Poštenje, obrazovanje i domoljublje karakteristike su političara na kojima inzistiraju hrvatski birači, bez obzira na stranačko opredjeljenje, pokazalo je istraživanje znanstvenika s Instituta ‘Ivo Pilar’.

To što hrvatski građani istodobno sumnjaju u poštenje onih koje redovito biraju na izborima, znači da političkoj sceni tek predstoji ozbiljno profiliranje, jer političari danas ne pružaju biračima ono što oni žele, ističe dr. Josip Burušić s Instituta “Ivo Pilar”.

- Naši političari još nisu svjesni da su poštenje, obrazovanje i domoljublje temeljni uvjeti za bavljenje politikom. Birači su svjesni onoga što žele, no kako to ne vide na političkom tržištu, često nam se događa da na izborima ne glasaju za, nego protiv - objašnjava Burušić.
Cijeli članak u Jutarnjem:
http://www.jutarnji.hr/dogadjaji_dana/clanak/art-2007,5,18,biraci_politicari,74950.jl

A kakav treba biti građanin?Kršćanin - kao građananin?
abraham

Koje značenje ima neprisustvovanje gospodina Mesića na misi za domovinu?Da li je njegovo domoljublje slabije vrijednosti u povijesnoj perspektivi?
Zar ateisti nemaju domoljublje?Zar prema njima Bog nema milosti?
http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2007,6,30,DPavicic_kolumna,80393.jl
"Najvažnije u srazu Mesić i Crkva je to da on nema realnu političku težinu


Crkvenjaci i predsjednik Republike kao da su jedva dočekali da se ponovno malo uhvate u klinč. Mesić je, kao što je poznato, eskivirao misu za domovinu, na kojoj su, zauzvrat, njegova predstavnika izbjegli i predstaviti u kurtoaznom protokolarnom pozdravu. No, čini se da je svaki sukob Crkve i Mesića suvišan, a ovaj posljednji čak malo i insceniran i napuhan. Kao prvo, Mesić nije u javnosti poznat po navici odlaženja na mise, niti odaje da mu godi crkveno društvo. "
No, zašto gospodin Mesić ne bi mogao pokušati se obratiti, kao i oni koji posječuju mise a nisu obraćeni..?
Bozanić: Za vjernika je domovina uvijek i odnos prema Bogu
Foto: FaH


ZAGREB - Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je jutros u zagrebačkoj gornjogradskoj župnoj crkvi sv. Marka u prigodi Dana državnosti misu za Domovinu, kojoj su nazočili i predsjednik Hrvatskog sabora Vladimir Šeks, predsjednik hrvatske Vlade Ivo Sanader s potpredsjednicima i članovima Vlade.

Zagrebački nadbiskup je u homiliji istaknuo da iako su moguće i zloporabe, pod pojmom "domovina" mislimo na iskustvo lijepoga. "Domovina je blizak i prisan prostor; prostor povjerenja i skrovitosti, sigurnosti i ljepote. To je svijet naših emocija, odluka, druženja i čežnje; to su slavlja i uspjesi; naše brige i ljubav prema ljudima... Ma koliko nekima riječ domovina smetala; ma koliko ju željeli predstaviti kao relikt nekoga prošlog romantičarskog doba, ona je za nas teološko mjesto. Za vjernika je domovina uvijek i odnos prema Bogu", rekao je Bozanić.

Bozanić: Na djelu teorije o novoj interpretaciji hrvatske prošlosti

Po nadbiskupovim riječima kad čovjek nema domovinu, kada mu je uskraćeno iskustvo doma i ozračja bliskosti, rađa se strah. "Ne treba čuditi što se mnogo naših suvremenika nalazi u strahu pred budućim, jer osjećaju da ne nadziru događaje, da postaju plijenom nepoznatih silnica, da im je oduzeta ukorijenjenost. Jedni reagiraju tako da se prepuste rezignaciji, bezvoljnosti; drugi se pokušavaju povući u izoliranost, tražeći zaštitu u prirodi; treći posežu za agresijom koju se nerijetko obavija krinkom zabave", rekao je. Zagrebački nadbiskup izrazio je posebnu zabrinutost "zbog prisutnosti i jačine nasilja u našemu društvu". "Danas mi se čini važnim upozoriti na tu zbilju kojoj se dostatno ne istražuju uzroci i ne liječe posljedice, a ne tiče se samo državnih organa, nego poglavito životnoga stava svakoga građanina", rekao je.
Zagrebački nadbiskup izrazio je posebnu zabrinutost "zbog prisutnosti i jačine nasilja u našemu društvu"Po mišljenju kardinala prvi uzrok tome je stavljanje svega što činimo u službu vlastite koristi. "Traženje i ostvarivanje vlastitoga boljitka, pod svaku cijenu u svjetlu vlastitih prohtjeva, logika je koja prethodi nasilju u nastojanju da se prevlada nad drugim i ovlada drugima sve do ponižavanja", rekao je, napomenuvši kako se to događa polazeći od obitelji, susjedstva, preko društvenih subjekata, sve do opravdavanja nasilja na međunarodnoj razini u odnosu prema drugim civilizacijama i kulturama.
Smatra kako se nasilje događa i u trenutcima izbora pogrješnih kriterija. "Onaj tko ne uoči ljubav i ne poznaje dužnosti i odgovornosti a zahtijeva samo svoja prava, koja su tko zna na čemu utemeljena, te radi toga poseže za bilo kojom vrstom nasilja, izabire smrt", ustvrdio je, dodavši kako je idući korijen nasilja onaj koji nameće snagu i nasilje kao izvor istine i pravde.
"Moć koja se služi lukavošću, laskanjem, neodgovornim obećanjima, mutnim kompromisima i upitnim uvjeravanjima, koristeći ucjenu kao sredstvo ovisnosti, ne zaslužuje ime demokracije", istaknuo je.
Treći korijen nasilja i bolesne moći, kako je rekao, jest ispraznost koja traži vlastito uzdizanje i stvaranje prividne slike veličine. Tomu se idolu žrtvuju i najsvetiji osjećaji, vrijednost dane riječi u dogovorima, iskrenost i poštenje u susretu s istinom, napomenuo je.
"Evanđelje govori da pozornost i služenje moramo usredotočiti na osobu, na njegovu odgovornu slobodu i na građenje zajedništva. Velika je opasnost dužnosti i prava osobe zamijeniti pravima pojedinca", rekao je, dodavši kako naglašavanjem prava pojedinca zanemaruju se obveze i odgovornost. Put je to koji u središte postavlja ekonomiju i načelo profita. Ta tragična zamjena našu kulturu vodi u barbarizme i - kako bismo to mogli biblijski reći - u ludost, napomenuo je.
Govoreći o neprihvatljivosti nasilništva u hrvatskome društvu, Bozanić je istaknuo kako su u njemu česta meta baš kršćani, njihovi osjećaji svetosti. "Država je dužna u javnome prostoru jamčiti poštovanje u kojemu vrijeđanje tuđih vjerskih i drugih osjećaja ne može postati stil ophođenja s drugima. Umjetnost, kultura i znanost koja vrijeđa ne može biti prihvatljiva i niječe samu sebe, a može se svrstati u samorazarajuću laž", rekao je.
Podsjećajući kako smo svjedoci nasilja u obiteljima, u školama i odgojnim ustanovama, rekao je kako je logika nasilja pronašla drukčiji put od do sada poznatoga. Nasilju starijih prema mlađima pridružilo se nasilje među učenicima, i - posebice - nasilje prema nastavnicima, profesorima i odgojiteljima koji su zbog navodne zaštite prava učenika često bespomoćni, jer se u takvoj vrsti prava i sloboda ne može ugnijezditi autoritet koji izražava istinske vrijednosti, rekao je.
Nadbiskup je upozorio kako se fizičkomu nasilju na radnim mjestima pridružuju i prijetnje koje se hrane ucjenama. "Cijena je to koja se plaća strašnim ustupcima, a koji postaju prečesto gotovo prihvaćenima u području gospodarstva i politike", rekao je, dodavši kako se logika nasilja rado služi prostorom medija i tamo se manifestira kao nasilje neistinom, nasilje slikom i zvukom. (H)



---------
Mislim da taj "sraz" ima političku težinu više nego što mu novinar daje umanjivanjem težine a i glede očekivanog posjete kardinala Bozanića Jasenovcu u odnosu na govor u Bleiburgu..Težina za sada ne mora imati negativnu notu, ali tendira kritičkoj negativnoj granici koju jedan predsjednik ne bi trebao prekoračiti već na vrijeme uključiti se u svladavanje ropstva mitovima o partizanima i nepartizanima koji slabe Hrvatsku i osloboditi Hrvatsku subjektivizacije zločina kada se neki zločini pod mitološkim vinom diviniziraju a drugi sataniziraju i usmjeravaju na osvetu..Istinske vrijednosti ne opravdavaju zločine.Međusobno latentno i nelatentno optuživanje za skrivanje istine Hrvatske povijesti ima svoju kritiku u istinskom domoljublju u kojem postoji spoj racionalnog i iracionalnog ako postoji kršćansko čovjekoljublje i respektiranje Božanskog Zakona.Vjernici pred Božjim zakonom nemaju veće protekcije od ateista, nitko nema protekcije, i nitko nije oslobođen odgovornosti Bogu zato što je vjernik ili nevejrnik..No , kada procjenjujemo odgovornost prema srazu o kojem je riječ tada bi gospodin Mesić trebao respektirati kardinalovu odgovornost prema Istini i pomoći mu i kao građaninu i pastiru da se Hrvatska oslobodi stereotipnih mitova koji nam uvijek donose dah smrti te građani Hrvatske upadaju u anksioznost i apolitičku skepsu - Drhtanje naroda pred crvenim i crnim holocaustom.Nema bijelog holocausta!Harizma koja prijeti holocaustom nije karakteristika pravog domoljublja kojeg Bog očekuje..Također, trebalo bi da kardinal Bozanić nastavi na suradnji sa gospodinom predsjednikom na povijesnom prevladavanju uzroka srazova..Kardinal ima veliki autoritet i veliki pozitivan utjecaj na oslobođenje od stereotipa, pokazao je da kao vjernik i građanin ima markantne odgovornosti za sudbinu građana Hrvatske..Gospodin Mesić ima također veliku šansu u respektiranju povijesne šanse..Jedno je sloboda savjesti i vjeroispovijesti a drugo je politizirati ateizam i vjeru , odnosno slobodu savjesti..Zid između crkve i države može biti kršćanskiiji, topao a ne odbojan i hladan..