Trijumf Dvaju Srdaca (XXIX.) (23.09.2006) - Uvod u listopadski broj Zlatnog pera Vjerojatno nije slučajno da je se upad vojske Izraela na libanonski teritorij, druge polovice srpnja i prve polovice kolovoza ove godine, poklopio s našom židovsko-cionističkom temom, koja je počela travnja, a nastavila se srpnja mjeseca. Vanjski događaji su potvrdili naše nutarnje slutnje.
U ovom broju tako možemo pratiti upravo nutarnji smisao toga rata, iščitavajući znakove vremena, lučeći duhove, i stvarajući onaj red u glavi koji je zapravo najveći dar kojeg ZP želi darovati svojim vjernim čitateljima, kako se približava deseta godišnjica izlaženja, 15. travnja 2008. Od samog početka, 1998., je ZP istaknulo svoj apostolat prema Pravoslavlju, i na tome ustraje do danas, usredotočujući se posebno u posljednje vrijeme na Carigradski patrijarhat, Atos, osobnosti kakve su episkop Hilarion Alfejev, tvorac ideje pravoslavne-katoličke alijanse, ili kakvu predstavlje profesor iz Lavova Antoine Arjakovski, pravoslavac koji štuje katoličke svece, i ostali...No, pratili smo i Židove, njihovu otajstvenu ulogu u Europi i čovječanstvu, u procesu Sjedinjenja, i tek smo od dvobroja 30/31 snažnije ušli u ono što kardinal Kasper zove «novom teologijom Židovstva nakon Auschwitza». Tako zasigurno u ovome broju Papina propovijed u Auschwitzu predstavlja za nas potrebu dubokog proučavanja, ne samo zato što želimo jedinstvo Europe kao Trijumf Dvaju Srdaca nakon Holokausta, nego i što nam je vlastiti hrvatski, nacionalni bitak ugrožen tumačenjima Jasenovca, i drugih fenomena iz 12-godišnjeg perioda vladavine nacizma...
Razgovor s o. Aleksandrom Menom preveden za ovaj broj nam otkriva dubinu odnosa Pravoslavlja i Židovstva, i vrlo je važan, konačno i stoga što nam je prethodne tri godine o. Men predstavljao «vezu» s Rusijom...I u samoj Rusiji je, kako možemo čitati u ovom broju, takav svećenik bio gonjen anonimnim listićima, što Yves Hamant tumači ovako: “Ako bi se netko ponašao različito od drugih, ako bi javno iskazivao duh neovisnosti, činilo bi se da ta osoba razbija solidarnost kolektiva u njegovoj potčinjenosti sustavu” Kao što se vidi, slobodna i kreativna osobnost uvijek je bila opasna, pa je i remetila lažni mir u životarenju činovničke crkvene svakodnevice.
Ljetni rat na teritoriju Libanona nas je u tom smislu poučio, i svakako držimo da će čitatelji iz razgovora s Markom Franciškovićem povodom izlaska Hrvatske knjige opstanka (potom i čitajući i samu knjigu od 800 stranica), steći jedno sustavno poznavanje uzroka Zla, kao i otvoriti puteve spasa za Hrvatsku u svim sektorima društvenog, nacionalnog i državnog života.
Kako se približava spomenuta deseta obljetnica ZP-a, a imamo cijelu 2007. godinu kao pripremu, možemo zapaziti taj preljepi proces bilježen na stranicama našeg časopisa: ujedinjenje hrvatskih intelektualaca, umjetnika, vjernika u višoj ideji hrvatskoga poslanja.
«Junaci našeg vremena», poput dra Marka Veselice postaju naši prijatelji, a povodom onog govora koji je dr. Tomac iznio o Dva Svjedoka, a što je preneseno u cijelosti u prošlom broju, možemo citirati što je gruzijski predsjednik Chevarnadze izjavio pred Carigradskim patrijarhom Bartolomejom I., prigodom njegove posjete Gruziji: “Staljin je počeo ne teološkom studiju samo da postane komunist, izjavljujući da Bog ne postoji. Ja sam bio komunist, i postao sam Kršćanin.” To vrijedi i za dra Tomca, i za dra Veselicu.
Bitna osobina našeg vremena jest i postavljanje laži na pijedestal, na kojem je prije sjedila Istina. Zato je trebalo dati za pravo Judi i njegovoj izdaji Isusa, teološki opravdati Judu, o čemu povodom pojave Judina evanđelja piše Anthony Valle: “Otuda postaje razumljivim zašto bi gnostički tekst isticao Judu za pomaganje Isusu da skine svoju lažnu kožu, to će reći, da oslobodi svoj istinski nutarnji ja od tjelesnog zatvora i konačno od kozmičkog gulaga ovoga svijeta.”
I, nadalje: “…gnostički inspirirano Judino evanđelje pretapa izdaju iz zlonamjernog u moralno vrli čin. Ustvari, zlo sredstvo može biti upotrebljeno za dobar svršetak. Netko bi mogao zadrhtati misleći o posljedicama, ako jedna tako konzekventna moralnost ikada postane normativni modus operandi moralnog odlučivanja-djelovanja danas. Staljin je opet pred vratima.”
O tome moramo misliti pred prizorima rata u Libanonu, i uopće događanjima u Svetoj zemlji od 1947. (kada je nastala država Izrael) do danas. Nastojali smo ovim brojem posijati fotografije tih eksplodiralih bombi i dimnih zavjesa, koje su od Grada Mira i Pomirenja, Jeruzalema kakav bi trebao biti, stvorili grad mržnje i podjele. Samo ono što su govorili ortodoksni židovski Rabiji, poput Elchonona Wassermana, može nam rasvjetlili duhovnu pozadinu tih prizora.
Piše pater Sigl, apostol slike amsterdamske Marije, Majke svih nacija: “U sljedećim porukama Majka potom ulazi sve detaljnije u pojedinosti svoje SLIKE, na kojoj se pokazuje kao mlada Židovka, dakle točno onako kako je tada živjela u Palestini.” Marija je dakle cijeli svijet, sve nacije, htjela povezati kao Židovka.
Ovim su brojem posijane fotografije s pripadajućim tekstom, koji prate genezu zbivanja šezdesetih godina na Bliskom istoku, s državom Izrael kao protagonistom, i sa Šestodnevnim ratom srpnja 1967., kojeg je Izrael dobio u srazu sa susjednim arapskim zemljama. Poslužili smo se time iz dokumentirane knjige Mordecai Naora The Twentieth Centuri in Eretz Osrael (Dvadeseto stoljeće u Eretz Izraelu), ne samo kako bismo uputili na paralelu s upadom Izraelaca na libanonski teritorij 2006., nego i da bismo još dublje, simultano, ušli u našu temu, dijakronijski i sinkronijski. U sljedećim se brojevima želimo prošetati našom židovskom temom duž cijelog dvadesetog stoljeća, postigavši naš konačni cilj: potpuno razumijevanje globalnih događaja sa Židovima u središtu.
www.zlatnopero.com 
