Trijumf Dvaju Srdaca (XXX.)(23.12.2007) - Uvod u siječanjski broj Zlatnog peraU ovom broju imamo izvanredno važnu suvremenu objavu Predragocjene Krvi ponuđenu našem vremenu, koja izvrsno korespondira s temom Svetog Graala i Svetog Koplja iz romana Chretien de Troyesa Perceval, ili roman o Graalu. Činjenica da se na izvorima europske književnosti (viteški roman) nalazi tako produhovljeno razumijevanje Krvi Spasiteljeve, koja je jednom bila potekla, ali je i danas (12. stoljeće!) prisutna, istovremeno nas zapanjuje, ali potom i upućuje na još dramatičniju ulogu Predragocjene Krvi u našem vremenu, u globalnom srazu sa Zlom. Tako čitamo:
“Časna majka Marie Chambon, francuska redovnica koja je umrla na glasu svetosti 1907. godine, predvidjela je da će konačna pobjeda Crkve nad kraljevstvom tame biti ubrzana većim čašćenjem Pet presvetih rana i Predragocjene Krvi Kristove.”
Mladi nigerijski student Barnaba Nwoye, kojemu Spasitelj u naše vrijeme objavljuje konačnu (rekli bismo) tajnu svoje prolivene Krvi (vidi str. ), postavio je nekoliko pitanja “zbog onih koji budu željeli znati nešto više o Krunici Predagocjene Krvi”: “’Gospodine, smijem li pitati zašto 12 malih i 1 veliko zrnce i zašto se njima obraćamo našem Ocu i Majci Mariji? Ako me ljudi pitaju, što ću im reći?’ Objašnjavajući molitvu Krunice, Isus je rekao: ‘Barnaba, svako malo zrnce predstavlja jedno pleme Izraelovo. Dok recitiraš Krunicu, moja Predragocjena Krv će obratiti cijeli Izrael, to jest cijeli svijet. Svaki put kad moliš Oče naš i Zdravo Mariju u svakom dijeliću Krunice, častiš mistične rane, patnju i Predragocjenu Krv bolnih i rastuženih Srdaca Sina i njegove Majke. Uvjeravam te da će mnoge rane zacijeliti. Moja majka i Ja ćemo biti utješeni. Umnožit će se milost Oca. Duh Sveti će počivati na tebi i moja Presveta Krv će teči.»
Ako svako malo zrnce Krunice Predragocjene Krvi predstavlja jedno Izraelovo pleme, te činjenicu da će po molitvama toj Krvi cijeli Izrael biti obraćen, mi se normalno pitamo kako bi i drugačije moglo biti da se taj Izrael spasi, ako ne po toj Krvi, suočeni s izraelsko-cionističkim temama u našem časopisu. Tek tada počinjemo razumijevati znak krvlju poškropljenih dovratnika iz Starog zavjeta, i znak Raspela u našem vremenu.
U svakom slučaju naše teme holokausta u prošlim brojevima otkrivaju nešto što možemo nazvati “trgovinom krvlju”, ili “industrijom holokausta”.
“Naša krv je bila ona dragocjena tekućina koja je Zapadnoj Europi omogućila da relativno mirno spava i da se kulturno i stvaralački razvija”, piše dr. Marko Veselica, a što je tema eseja “Dr. Marko Veselica, ili: Kako “pobijediti pobjedu” i ugledati Kroaciju” (str. )
Kao što je već istaknuto u jednom od prošlih brojeva, ZP je časopis jednog književnika, prema tome izabrane glavne teme prate stvaralački proces nastajanja nove knjige. Blokovi tema o Carigradskom patrijarhatu i gori Atos pratili su nastajanje Dva Svjedoka, a židovske teme tijekom 2006., i sada početkom 2007. nastavljaju pratiti genezu romana Cvijet bola. Sigurno je da su čitatelji u prošlim brojevima, kao i sadašnjem, mnogo naučili, dalje uče, o židovstvu, cionizmu. Tako smo u prošlom broju, koji je fokusirao ljetni prodor Izraela u Libanon 2006., imali fotografije iz šezdesetih godina na Bliskom istoku, s vrhuncem u Šestodnevnom ratu lipnja 1967.. (izvinjavamo se što smo greškom umjesto lipnja spominjali srpanj, greška u prijevodu s engleskog “Juny-July”!), što je zapravo datum i takozvane “industrije holokausta” kako nam pokazuje prof. Norman Finkelstein, o čemu urednik piše u eseju “Finkelstein–Garaudy–Horvatić, ili: Kako izgubiti sve da bi se stekla Istina”. Radi se o tome da je jedan od najboljih profesora na Hunter Collegeu, Sveučilište New York, čiji su židovski roditelji preživjeli holokaust, Finkelstein, detektirao kako prije Šestodnevnog rata 1967. američka politika zajedno s židovskim lobijem u Americi nije uopće pitala za holokaust, koji ju nije zanimao, dok tek nakon trijumfa izraelske vojske na Bliskom Istoku, i “blitz kriegu” lipnja ‘67., počinje zanimanje za holokaust sa silnim Memorijalnim spomenicima od Washingtona do nedavno Jasenovca, kako bi se iz Holokausta izvuklo što više političke moći, novca i hedonizma.
To je naša stara tema, između “uspjeha” i “gubitništva”, “trijumfa” i “poraza”, de Gaullea i Mitteranda, pa je tako i “uspješni” prof. Finkelstein nakon spomenute knjige ostao bez katedre i “prijatelja”. No ostali su mu pravi prijatelji, što je zapravo pravi trijumf, jer pod pojmom uspjeha mi ne mislimo na ljudski uspjeh, nego na Trijumf Dvaju Srdaca u nama.
Tako da su ovim brojem nadalje posijane dokumentacijske fotografije, crteži i karikature iz knjige dra Mordecai Naora (s jeruzalemskog Židovskog sveučilišta, rođ. 1934.) Dvadeseto stoljeće u Eretz Izraelu, ovog puta o povijesti židovskog prisustva u Palestini od početka 20. stoljeća do 1933., kada nacisti počinju svoj pohod u Njemačkoj.
Prateći Papina putovanja, nakon značajnog predstavljanja njegova poslanja i govora u Auschwitz-Birkenau u prošlom broju, željeli smo u ovom zahvatiti njegov posjet Valenciji, srpnja 2006., prigodom 5. svjetskog susreta obitelji, a blizini značajne relikvije Svetog Kaleža (Graal). Međutim, stvari se odigravaju tako brzo, pa je logično da smo težište bacili na Susret u Istanbulu (Papa i Carigradski patrijarh) pola godine kasnije (28. studenog - 1. prosinca). Svi mediji su vrlo iscrpno izvještavali o Papinoj posjeti Plavoj džamiji, Aja Sofiji, i dakako da je pri tome sam unutarnji, duhovni smisao Papina posjeta (ekumenizam, interreligijski dijalog s islamom, ohrabrenje malenoj kršćanskoj pastvi u Turskoj), bio u drugom planu pred dramatičnim “terorističkim” prijetnjama. No upravo ta drama između vanjskog i unutarnjeg, do krajnosti aktualizira roman Dva Svjedoka urednika ZP-a, koji je posjetio Bartolomeja I. svibnja 2005. godine, i koji je prošao tragovima Pape Benedikta XVI. (Aja Sofija, Fanar, Efez, plava džamija) godinu i pol dana prije (što nije prvi puta da urednik otprilike godinu dana prije dolazi na mjesta gdje će doći Papa ili nadbiskup: primjerice posjet Beogradu 2004., ili Ukrajini 2002.). Stoga su čitatelji pozivaju da nabave Dva Svjedoka i pažljivo ga čitaju paralelno sa značenjima Papina posjeta Istanbulu.
Na naslovnici se nalazi fragment mozaika Krist Pantokrator iz carigradske Aje Sofije, koju je nedavno posjetio Benedikt XVI., prihvativši je kao “muzej”, a ne crkvu, a doživljaj koje je na poseban način opsian u Dva Svjedoka. Neka nas 2007. prati bjelina: brojevi će biti bijeli.
U prilozima o odnosu Katolička crkva (Papa) – Židovi – nacizam, konkretno u tekstu prof. Martina Gilberta, imamo više nego zanimljiv podatak uzet iz knjige sestre Margherite Marchione: nakon nacističke naredbe o deportaciji Židova i Rimu (16. listopada 1943.), Papa Pio XII., doznavši to, odmah protestira, preko svojeg državnog tajnika kod njemačkog ambasadora u Vatikanu, Ernesta von Weizsackera. Pod utjecajem tog protesta, Weizsacker je naredio da se uhićenja zaustave. Bilo je to dovoljno da oko 4/5 rimskih Židova nađe utočište u različitim samostanima i mjestima povezanim s Papom. Ambasador Weizsacker se pri tome, u tom od medija prešućenom svojem činu, nije više oslanjao na to “što će reći Hitler?” – nego što je rekla “druga strana” (Bog) – kao što smo u recentno vrijeme mogli vidjeti da je sudac Vrhovnog Suda u Zagrebu poslušao nekolicinu biskupa i akademika, spasivši generala koji nas je branio prije petnaestak godina od sigurne smrti (čitaj u dnevniku urednikovom – Između državnog terorizma i bajke djetinjstva). Ova paralela ima smisla, po našem mišljenju, jer u oba slučaja se radi o odluci jednog službenika visoke institucije da Božji glas sluša prije nego (prikriveni) totalitaritam. Na stranu to što nas je Dubravko Horvatić bio opomenuo kako Hrvati nisu gonili i ubijali Židove sve do 1943. kada u zagreb dolazi Himmler, i to naređuje (čitaj u eseju “Finkelstein–Garaudy–Horvatić, ili: Kako izgubiti sve da bi se stekla Istina”, str. ).
Ali u svemu tome ima još jedna paralela. Sve optužbe protiv Pia XII. kao “suradnika” nacista imaju središte širenja u Washingtonu. U ovom broju vidimo da je čak nesretni nekdašnji nadbiskup Milingo vrhunac svoje kalvarije doživio u Washingtonu (čitati na str. , Andrew Rabel: Rujansko iznenađenje - nadbiskup Milingo izronio u Washingtonu). Te i takve činjenice izoštravaju naš duhovni pogled na globalna strujanja i lučenja duhova, pa nam se čudo koje se zbilo rano izjutra, 3. listopada 2003. godine u kapeli Presvetog Sakramenta u nacionalnom svetištu Plave vojske u Washingtonu – čini znakom vremena. Tada je naime izgorjela u požaru cijela kapela i “jedini predmet koji je ostao neoštećen je unikatni Tabernakul, izrađen u obliku Anđela mir koji se 1916. godine u Fatimi tri puta ukazao Luciji, Franji i Jacinti”. (članak Ljepota uz pepela, str. ) Ako je naime iz “središta slobodnog svijeta”, najmoćnijeg grada na svijetu (kako nazivaju Washington) moguće spasiti Istinu (katolicizam) onda bi to bilo u obličju “živućih tabernakula”. Bog treba naša srca kao živuće tabernakule, jer je to, u Velikoj nevolji konačnog iskušenja, njegova najveća dragocjenost, poradi koje je i Iskušenje dopustio.
http://zlatnopero.com/ 
Ma ne brini, Izraile...