U kršćanskom svijetu Uskrs se slavi kao dan Isusova uskrsnuća.
Milijuni će kao simbol Uskrsa bezrezervno prihvatiti zeca koji ostavlja jaja
u gnijezdu, a pritom se neće zapitati što uopće zec i jaja imaju zajedničko
s Isusom?
Zec, odnosno kunić još je u pretkršćansko doba bio simbol plodnosti, a
u anglosaksonskim narodima predstavljao je zemaljsko utjelovljenje božice
plodnosti Eastre.
Zečevi i kunići bili su tada znani kao životinje koje se najbrže
razmnožavaju i bili su simbol novog rađanja života u proljetno doba, kada se
slavio poganski praznik dolaska proljeća. Za vrijeme tih proslava, vjerovalo
se da zec donosi jaja kao simbol novog proljeća.
Slično tome i uskršnja jaja imaju pogansko porijeklo.
Upotreba jaja kao simbola seže u daleku prošlost. Jaje je u
Mezopotamiji bilo simbolički povezano s božicom plodnosti Astarte.
Stoljećima prije pojave kršćanstva, ljudi su u proljeće međusobno
izmjenjivali jaja, opet kao simbol novog života, obilja i rađanja. Bogataši
su poklanjali jaja prekrivena zlatnim listićima, dok su obični ljudi bojali
jaja travama i lišćem.
Još su Egipćani stavljali jaja u grobove svojih pokojnika. Kasnije to
čine i stari Grci, a i Hrvati su u pretkršćansko vrijeme u grob pokojnika
polagali šareno jaje. Rimska poslovica kaže: "Sav život dolazi iz jajeta".
Običaji darivanja jaja bili su rašireni među germanskim i slavenskim
narodima. Darovana pisanica na Uskrs, prema narodnom vjerovanju, donosi
sreću, a taj običaj počeo se širiti oko 1000. godine.
Uskršnje pisanice ili bojama ukrašena jaja izrazit su običaj vezan uz
Uskrs. Riječ je o pretkršćanskom običaju, proširenom kod germanskih i
slavenskih naroda. Štoviše, tehnika ukrašavanja pisanica kod slavenskih
naroda upozorava da taj običaj ima praslavenski korijen. Motivi su
različiti, od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja.
Život koji jaja skrivaju u sebi jasno upozorava na proljetno buđenje
prirode, a zec s jajima potvrđuje istu poruku. Jaja omogućuju bogat zbroj
običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i neobojenim jajima i
gađanje jaja novcem.
U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima upozoravalo je na
Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označavali i vrijeme, bilježeći u dokumentima u 14. stoljeću da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", tj. poslije Uskrsa.
S donošenjem blagoslovljene vatre u kuću vezan je i običaj uskršnjega
krijesa, čest u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posebno u Žumberku. Običaj su
napose njegovali pastiri. Pale se tzv. krisi (krijesivi), vuzmenke, vuzmice,
vuzemice, vazmenke u uskršnjoj noći. Suho granje slaže se uz zabodene motke i stvara obelisk visok do 6 m.
Cijelu noć čuvali bi se krijesovi, a palili bi ih ujutro između 3 i 4
sata. Pazilo se da krijesovi posve izgore, nakon čega bi preko garišta
gonili stoku da bude zdrava, a pepeo bi se razbacivao po njivama i vrtovima da bolje rode usjevi. S tim običajem bilo je povezano i vjerovanje da zle sile, vještice i vukodlaci, neće imati vlasti gdje dopre svjetlo ili dim tih krijesova.
Na području srednjeg dijela gornje Hrvatske, posebno u Zagorju i
Prigorju, postoji pohod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954.
crkvena slavlja Velikog tjedna bila prijepodne, ti su raspetnici odmah
poslije svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Bila bi to grupa na čijem je
čelu jedna osoba nosila raspelo, a katkad je druga hodala s bubnjem i
pratila pjesmom koja je još 1644. zapisana u tzv. Pavlinskoj pjesmarici na
kajkavskom narječju. Raspetnici su ulazili u kuću ili su stali pred nju,
očekujući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube.
Ukućani bi ih darivali novcem, a mlade snahe rupcem.
U nekim krajevima, recimo među bačkim Hrvatima, raširen je običaj
uskršnjeg šibanja. Danas se taj običaj još sreće u zapadnoj Slavoniji.
Bičevi ili korbači pletu se od mladog vrbova pruća. Katkad se ono kuha i
skida mu se kora da se lako isprepliće. Jednostavniji korbači sačinjeni su
od tankog zelenog pruća. Momci šibaju djevojke, dječaci djevojčice. Djevojku ili djevojčicu šibač će prestati šibati ako mu da jaje. Taj običaj kod nas nije baš čest, ali je kod drugih europskih naroda veoma raširen.
Blagoslov jela običaj je koji će nadživjeti većinu drugih, jer ga je
moguće držati i u gradu. Već na Veliku subotu svaka kuća slala je u crkvu
ukućanina s košarom ili kakvim sudom, napunjenima hranom koja se jela tih
dana. Negdje se taj običaj zove svetenje, posvećenje ili slično. Košare su
morale biti pune jela i prekrivene lijepim ubrusima da se vidi obilje i
bogatsvo. U košarama su redovito bila jaja, šarena jaja, kruh, uskršnje
pecivo, mladi sir, hren, sol, luk, komad mesa, obično od buta, kobasice, pa
i piće. Jelo u crkvi blagosilja svećenik.
Milijuni će kao simbol Uskrsa bezrezervno prihvatiti zeca koji ostavlja jaja
u gnijezdu, a pritom se neće zapitati što uopće zec i jaja imaju zajedničko
s Isusom?
Zec, odnosno kunić još je u pretkršćansko doba bio simbol plodnosti, a
u anglosaksonskim narodima predstavljao je zemaljsko utjelovljenje božice
plodnosti Eastre.
Zečevi i kunići bili su tada znani kao životinje koje se najbrže
razmnožavaju i bili su simbol novog rađanja života u proljetno doba, kada se
slavio poganski praznik dolaska proljeća. Za vrijeme tih proslava, vjerovalo
se da zec donosi jaja kao simbol novog proljeća.
Slično tome i uskršnja jaja imaju pogansko porijeklo.
Upotreba jaja kao simbola seže u daleku prošlost. Jaje je u
Mezopotamiji bilo simbolički povezano s božicom plodnosti Astarte.
Stoljećima prije pojave kršćanstva, ljudi su u proljeće međusobno
izmjenjivali jaja, opet kao simbol novog života, obilja i rađanja. Bogataši
su poklanjali jaja prekrivena zlatnim listićima, dok su obični ljudi bojali
jaja travama i lišćem.
Još su Egipćani stavljali jaja u grobove svojih pokojnika. Kasnije to
čine i stari Grci, a i Hrvati su u pretkršćansko vrijeme u grob pokojnika
polagali šareno jaje. Rimska poslovica kaže: "Sav život dolazi iz jajeta".
Običaji darivanja jaja bili su rašireni među germanskim i slavenskim
narodima. Darovana pisanica na Uskrs, prema narodnom vjerovanju, donosi
sreću, a taj običaj počeo se širiti oko 1000. godine.
Uskršnje pisanice ili bojama ukrašena jaja izrazit su običaj vezan uz
Uskrs. Riječ je o pretkršćanskom običaju, proširenom kod germanskih i
slavenskih naroda. Štoviše, tehnika ukrašavanja pisanica kod slavenskih
naroda upozorava da taj običaj ima praslavenski korijen. Motivi su
različiti, od likova do ornamentike, odnosno do jednobojnog bojenja.
Život koji jaja skrivaju u sebi jasno upozorava na proljetno buđenje
prirode, a zec s jajima potvrđuje istu poruku. Jaja omogućuju bogat zbroj
običaja kao što su: darivanje jajima, tucanje obojenim i neobojenim jajima i
gađanje jaja novcem.
U starom Zagrebu i njegovoj okolici tucanje jajima upozoravalo je na
Uskrs kao prijelomnicu u vremenu pa su tim događajem označavali i vrijeme, bilježeći u dokumentima u 14. stoljeću da se nešto dogodilo "poslije tucanja jaja", tj. poslije Uskrsa.
S donošenjem blagoslovljene vatre u kuću vezan je i običaj uskršnjega
krijesa, čest u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, posebno u Žumberku. Običaj su
napose njegovali pastiri. Pale se tzv. krisi (krijesivi), vuzmenke, vuzmice,
vuzemice, vazmenke u uskršnjoj noći. Suho granje slaže se uz zabodene motke i stvara obelisk visok do 6 m.
Cijelu noć čuvali bi se krijesovi, a palili bi ih ujutro između 3 i 4
sata. Pazilo se da krijesovi posve izgore, nakon čega bi preko garišta
gonili stoku da bude zdrava, a pepeo bi se razbacivao po njivama i vrtovima da bolje rode usjevi. S tim običajem bilo je povezano i vjerovanje da zle sile, vještice i vukodlaci, neće imati vlasti gdje dopre svjetlo ili dim tih krijesova.
Na području srednjeg dijela gornje Hrvatske, posebno u Zagorju i
Prigorju, postoji pohod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954.
crkvena slavlja Velikog tjedna bila prijepodne, ti su raspetnici odmah
poslije svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Bila bi to grupa na čijem je
čelu jedna osoba nosila raspelo, a katkad je druga hodala s bubnjem i
pratila pjesmom koja je još 1644. zapisana u tzv. Pavlinskoj pjesmarici na
kajkavskom narječju. Raspetnici su ulazili u kuću ili su stali pred nju,
očekujući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube.
Ukućani bi ih darivali novcem, a mlade snahe rupcem.
U nekim krajevima, recimo među bačkim Hrvatima, raširen je običaj
uskršnjeg šibanja. Danas se taj običaj još sreće u zapadnoj Slavoniji.
Bičevi ili korbači pletu se od mladog vrbova pruća. Katkad se ono kuha i
skida mu se kora da se lako isprepliće. Jednostavniji korbači sačinjeni su
od tankog zelenog pruća. Momci šibaju djevojke, dječaci djevojčice. Djevojku ili djevojčicu šibač će prestati šibati ako mu da jaje. Taj običaj kod nas nije baš čest, ali je kod drugih europskih naroda veoma raširen.
Blagoslov jela običaj je koji će nadživjeti većinu drugih, jer ga je
moguće držati i u gradu. Već na Veliku subotu svaka kuća slala je u crkvu
ukućanina s košarom ili kakvim sudom, napunjenima hranom koja se jela tih
dana. Negdje se taj običaj zove svetenje, posvećenje ili slično. Košare su
morale biti pune jela i prekrivene lijepim ubrusima da se vidi obilje i
bogatsvo. U košarama su redovito bila jaja, šarena jaja, kruh, uskršnje
pecivo, mladi sir, hren, sol, luk, komad mesa, obično od buta, kobasice, pa
i piće. Jelo u crkvi blagosilja svećenik.