Za početak teme: misli Bezića
Stoga se ipak isplati biti čovjek. To je, uostalom, i naš glavni životni zadatak, naša šansa. Bog nam je ponudio veliku čast da budemo ljudi. To je njegov dar, a naša dužnost da ga prihvatimo i da od sebe stvarno načinimo čovjeka. Stvoritelj nam je pružio materijal i gradivo, na nama je da dovršimo gradnju. U tome nam pomaže kršćanska pedagogija i andragogija.
Stari mudri Tertulijan je ustvrdio: "Nitko se ne rađa kao kršćanin, to treba postati tek iza rođenja vlastitim zalaganjem". Nešto slično možemo reći i o čovjeku uopće. Nitko se ne rađa kao gotov čovjek, rođenje je tek početak ljudskog samoostvarivanja. Čovjekom se postaje u dugom životnom hodu, koji traje od kolijevke pa do groba. Tu spoznaju potvrđuju svi antropolozi, pedagozi i psiholozi. "The men are built, not born".
Stoga čovjek ostaje problem sve do svoje smrti. Njegovo je čovještvo uvijek pod znakom pitanja: "Za razliku od ostalih bića svemira, čovjek nije nikada sigurno čovjek, nego biti čovjek znači zapravo biti uviek blizu tome da to ne budeš; biti živ problem; absolutna i kobna pustolovina ili, kako ja obično kažem: biti, po svojoj bitnosti, drama!"
Po svom rođenju čovjek nije ni svršen ni savršen. On je tek božanska skica ili nacrt ponuđen čovjeku na dovršenje. Zato nije dosta da se rodi, potrebno je da se i preporodi. To je tražio i Isus od Nikodema. To je isto učio na samrti kralj David svoga sina Salomona: "Sinko, ja odlazim, a ti budi čovjek!" Biti čovjek - eto glavnog zadatka svakog ljudskog i kršćanskog odgoja. Nitko nas drugi ne može učiniti ljudima - ni roditelji ni učitelji ni stručni odgojitelji - ako to sami nećemo, ako to sami ne nastojimo.
Svaki je pojedinac sam sebi glavni odgojitelj. Ne jedini, ali glavni! Kao slobodno biće čovjek nije determiniran tuđim utjecajem. Svatko je svoj arhitekt i svoj graditelj. Svi ostali sudionici našem odgoju samo su pomoćni graditelji. Svaki je čovjek ono što je učinio sam od sebe, svoja vlastita zamisao. Svoju zamisao čovjek pretvara u odluke, odluke u djela, djela u svoje biće. Kao što su naši stari govorili "svatko je svoje sreće kovač", mi možemo nadodati: svatko je svoje sudbine kovač, svatko je svoga ljudstva kovač.
Naravno da je to kovanje naporan i dug posao. Naporan je i bolan jer se kovanje vrši na samome sebi, a dug je jer mora trajati čitav život. Do toga je zaključka došao i Malraux, dobar znalac ljudi: "Poznata vam je fraza 'treba devet mjeseci da se stvori čovjek a samo jedan dan da ga se ubije'. Čujte: ne treba devet mjeseci, treba pedeset godina da se učini čovjeka, pedeset godina odricanja, volje i toliko drugih stvari! I kad je taj čovjek gotov, kad u njemu nema više ništa djetinjega i ništa mladenačkoga, on nije ni zašto drugo nego da umre".
Ali ovo posljednje nije točno. On je još za nešto drugo tu: za odgoj ljudskog pomlatka. Odgajajući sebe kroz tolike godine, postao je sposoban da odgaja i druge. Odgoj - i sebe i drugoga - naša je sudbina od zipke do staračkog doma. Dok se još nalazim u razvojnoj dobi, zbog ispravnog rasta moram se prepustiti odgojnom nastojanju mojih roditelja i odgojitelja. Kad zađem u zreliju dob, dužan sam se posvetiti odgajanju mladih uporno nastavljajući svoj vlastit odgoj. Bila bi fatalna zabluda kad bih si umislio da sam već savršen. Prorok Ezekijel preporučuje upravo odraslima: "Facite vobis kor novum et spiritum novum". Odgojite sebi novo srce i novi duh.
Nije dovoljno da u tu svrhu stvaram samo plemenite odluke i zgodne planove. Treba se smjesta staviti na posao vlastite izgradnje. Planiranje bez djela jalovo je. Englezi kažu: "Plan the work, work the plan!" Valja dakle ne samo krojiti lijepe životne planove, valja ih bez oklijevanja i ostvariti u vlastitom samoodgoju.
Psalmista nam otkriva iskustvo svih ljudskih generacija kad veli: "Moja se duša nalazi u mojim rukama". Nitko drugi osim mene neće odgovarati za moje čovještvo i za moju dušu.
BITI ČOVJEK
Sv. Pismo se jednako divi veličini čovjeka, ali isto tako žali nad njegovim ništavilom. Svi smo mi, dakle, i "bog i ubogari", kako reče pjesnik. O nama ovisi koja će strana prevladati.Stoga se ipak isplati biti čovjek. To je, uostalom, i naš glavni životni zadatak, naša šansa. Bog nam je ponudio veliku čast da budemo ljudi. To je njegov dar, a naša dužnost da ga prihvatimo i da od sebe stvarno načinimo čovjeka. Stvoritelj nam je pružio materijal i gradivo, na nama je da dovršimo gradnju. U tome nam pomaže kršćanska pedagogija i andragogija.
Stari mudri Tertulijan je ustvrdio: "Nitko se ne rađa kao kršćanin, to treba postati tek iza rođenja vlastitim zalaganjem". Nešto slično možemo reći i o čovjeku uopće. Nitko se ne rađa kao gotov čovjek, rođenje je tek početak ljudskog samoostvarivanja. Čovjekom se postaje u dugom životnom hodu, koji traje od kolijevke pa do groba. Tu spoznaju potvrđuju svi antropolozi, pedagozi i psiholozi. "The men are built, not born".
Stoga čovjek ostaje problem sve do svoje smrti. Njegovo je čovještvo uvijek pod znakom pitanja: "Za razliku od ostalih bića svemira, čovjek nije nikada sigurno čovjek, nego biti čovjek znači zapravo biti uviek blizu tome da to ne budeš; biti živ problem; absolutna i kobna pustolovina ili, kako ja obično kažem: biti, po svojoj bitnosti, drama!"
Po svom rođenju čovjek nije ni svršen ni savršen. On je tek božanska skica ili nacrt ponuđen čovjeku na dovršenje. Zato nije dosta da se rodi, potrebno je da se i preporodi. To je tražio i Isus od Nikodema. To je isto učio na samrti kralj David svoga sina Salomona: "Sinko, ja odlazim, a ti budi čovjek!" Biti čovjek - eto glavnog zadatka svakog ljudskog i kršćanskog odgoja. Nitko nas drugi ne može učiniti ljudima - ni roditelji ni učitelji ni stručni odgojitelji - ako to sami nećemo, ako to sami ne nastojimo.
Svaki je pojedinac sam sebi glavni odgojitelj. Ne jedini, ali glavni! Kao slobodno biće čovjek nije determiniran tuđim utjecajem. Svatko je svoj arhitekt i svoj graditelj. Svi ostali sudionici našem odgoju samo su pomoćni graditelji. Svaki je čovjek ono što je učinio sam od sebe, svoja vlastita zamisao. Svoju zamisao čovjek pretvara u odluke, odluke u djela, djela u svoje biće. Kao što su naši stari govorili "svatko je svoje sreće kovač", mi možemo nadodati: svatko je svoje sudbine kovač, svatko je svoga ljudstva kovač.
Naravno da je to kovanje naporan i dug posao. Naporan je i bolan jer se kovanje vrši na samome sebi, a dug je jer mora trajati čitav život. Do toga je zaključka došao i Malraux, dobar znalac ljudi: "Poznata vam je fraza 'treba devet mjeseci da se stvori čovjek a samo jedan dan da ga se ubije'. Čujte: ne treba devet mjeseci, treba pedeset godina da se učini čovjeka, pedeset godina odricanja, volje i toliko drugih stvari! I kad je taj čovjek gotov, kad u njemu nema više ništa djetinjega i ništa mladenačkoga, on nije ni zašto drugo nego da umre".
Ali ovo posljednje nije točno. On je još za nešto drugo tu: za odgoj ljudskog pomlatka. Odgajajući sebe kroz tolike godine, postao je sposoban da odgaja i druge. Odgoj - i sebe i drugoga - naša je sudbina od zipke do staračkog doma. Dok se još nalazim u razvojnoj dobi, zbog ispravnog rasta moram se prepustiti odgojnom nastojanju mojih roditelja i odgojitelja. Kad zađem u zreliju dob, dužan sam se posvetiti odgajanju mladih uporno nastavljajući svoj vlastit odgoj. Bila bi fatalna zabluda kad bih si umislio da sam već savršen. Prorok Ezekijel preporučuje upravo odraslima: "Facite vobis kor novum et spiritum novum". Odgojite sebi novo srce i novi duh.
Nije dovoljno da u tu svrhu stvaram samo plemenite odluke i zgodne planove. Treba se smjesta staviti na posao vlastite izgradnje. Planiranje bez djela jalovo je. Englezi kažu: "Plan the work, work the plan!" Valja dakle ne samo krojiti lijepe životne planove, valja ih bez oklijevanja i ostvariti u vlastitom samoodgoju.
Psalmista nam otkriva iskustvo svih ljudskih generacija kad veli: "Moja se duša nalazi u mojim rukama". Nitko drugi osim mene neće odgovarati za moje čovještvo i za moju dušu.