Kada propovijedaš - diraš li srce i um Duhom Svetim, dirnut li si ...?
abraham
-------------------------
Frano Prcela
Teološki govor danas
Već gotovo jedno desetljeće u mojoj osobnoj bilježnici raznih citata i zapažanja nalazi se i sljedeći citat: »Što se ovdje događa jest svojevrstan progon kršćana!« To su riječi jednoga njemačkog nadbiskupa i kardinala, a budući da je dotični još uvijek aktivan u službi, iz razloga diskrecije i nepotrebna usmjeravanja pažnje na činjenicu tko je to izgovorio umjesto što je rečeno, izostavit ću na ovome mjestu spominjanje njegova imena. Dotični kardinal je, naime, sudjelujući na obljetnici jedne hrvatske katoličke misije u Njemačkoj sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, izmoren maratonskom kombinacijom euharistijskoga slavlja i svečane akademije, izjavio za tu prigodu svomu privatnom prevoditelju, piscu ovih redaka.
Što je zapravo taj visokopozicionirani crkveni dostojanstvenik htio poručiti tom poprilično neobičnom izjavom? Odnosno, iz koje spoznaje o (teološkom) govoru i radu u Crkvi dolazi takvo zapažanje? Izjava je iznesena u njemu specifičnome opuštenom (iskrenom!) tonu i upravo zbog toga ima svoju vjerodostojnost i težinu. Kardinal je u svečarskoj prigodi, u doslovnom smislu riječi iz pozicije puka Božjega, iskusio na vlastitoj koži kako i crkveni službenici znaju do iznemoglosti provocirati strpljenje (vjeru?!) svojih slušatelja. Neimenovani kardinal nije koncelebrirao nego je s posebnoga, njemu namijenjenoga mjesta u blizini oltara sudjelovao u misi i potom pratio prigodni program slavlja. Objašnjenja radi želim navesti da je prije svega bio »izmoren« svečarskim (dugim) govorima za vrijeme akademije o slavnoj i patničkoj hrvatskoj katoličkoj prošlosti. Nije ga smetao govor o tome, naprotiv, u osobnom je razgovoru itekako izrazio poštovanje prema teškoj ulozi »predziđa kršćanstva«, ali nije imao razumijevanja da cijeli program, skupa s misom, treba trajati oko tri sata.
Etika izgovorene (i napisane) riječiBez sumnje, citat iz usta kardinala zbunjuje. Čitatelju može sugerirati kao da bi u novim, demokratskim hrvatskim vremenima Katolička Crkva bila proganjana. Ne, o tome neće biti riječ, premda bi nedvojbeno bilo zanimljivo učiniti sociološko-teološko istraživanje o aktualnom govoru o Crkvi u medijima u »najkatoličkijoj zemlji u Europi«. Nije ovdje, dakle, riječ o analizi razmahane društvene kritike Crkve koja nastoji pod svaku cijenu smanjiti njezin utjecaj, i već prema potrebi uskratiti njezinim članovima javnu pozornicu. Na tragu kardinalove izjave ovdje se zapravo radi o
nonsensu: o crkvenom proganjanju vjernika. Vrlo slikovito taj fenomen približava jedna kateheza sugerirajući odlazak na misu unatoč propovijedi (Ante Mateljan,
Gospodinu ususret. Zašto ići na misu?, Crkva u svijetu, Split, 2005).
Svijest o »praznim riječima« u redovima crkvene hijerarhije kao i u teologiji itekako postoji, ali još uvijek najvećim dijelom ipak ostaje samo doskočicom u privatnim razgovorima. Da je tomu tako, razlog je zasigurno u činjenici da je na ovim našim prostorima u crkvenim krugovima iščezla kršćanstvu tako svojstvena krepost prigovora odnosno zamjeranja, čime je pospješena hipokrizija same institucije i njezina poslanja. Stoga nije nikakvo čudo da u zadnje vrijeme u najširoj javnosti moralne lekcije naciji tako učestalo dijele upravo ljudi iz ateističkog miljea - podsjećajući nas na zaboravljene koordinate etičnog (kršćanskoga!) življenja.
Svijest o »praznim riječima« u redovima crkvene hijerarhije kao i u teologiji itekako postoji, ali još uvijek najvećim dijelom ipak ostaje samo doskočicom u privatnim razgovorima.
Opravdana je zamjerka da veliku odgovornost za stanje u hrvatskom društvu imaju upravo vjernici. Stanje u društvu je tako kako jest zbog toga što je u Crkvi (dakle i u teologiji) tako kako jest. Prenaglašena zabrinutost crkvene hijerarhije za (ne)vjeru drugih jednako tako je neprimjerena kao i kabinetsko bavljenje teologijom »kao da je sve u redu«.Isus upozorava pismoznance svoga vremena na etiku intelektualnoga rada, naglašavajući kako oni koji se služe snagom riječi imaju i posebne etičke obveze: »Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan« (Mt 12, 36). To upozorenje se jednako odnosi i na pastoralni i na teološki govor (o Bogu). Koliko onoga što dušobrižnici govore, teolozi pišu, što pastiri naučavaju može izdržati ispit korisne riječi? S kakvim riječima naviještamo? Možda sva ta pitanja zvuče moralizirajuće i zamjerajuće, ali ipak želim dalje pitati: Koliko se zapravo proizvodi riječi i knjiga koje odlaze u beskorisnost u kontekstu sadašnje sasvim konkretne odgovornosti - prema vremenu u kojemu živimo, prema ljudima kojima te riječi upućujemo? Koliko je ljudi otjerano iz naših crkava, samostana zbog beskorisna govora?
Da bi se mogle slati riječi u svijet, ja sâm moram biti dirnut tim riječima, koje tek onda smijem dijeliti s drugima, u protivnome im dijelim tek puke riječi, tj. lekcije. Dakle, pitanje je uzdrmaju li me prethodno vlastite riječi, jesu li plod osobnog čuda »progledavanja« koje sam prethodno kroz njih doživio, ili se ponajvećma radi o pokušajima dopadljiva govora (radi nas samih, zbog drugih, iz obzira prema crkvenoj hijerarhiji i dr.), tj. odrađivanju posla? Aktualna prigodna pastirska nagovaranja i teološke tvrdnje o potrebi novoga načina života vapiju i za novim načinom govora, jer postoji i etika izgovorenih riječi, pa tako i glede teološkoga govora. Tako evanđelist Matej podsjeća: »Poslušajte i razumijte! Ne ukalja čovjeka ono što u usta ulazi, nego ono što iz usta izlazi« (15, 11). Suočen s tom etikom, kardinal Katoličke Crkveje izjavio kako se osjeća progonjen u situaciji suvišna govora.
Marginalizacija teoloških (vjerskih) tema?Čitajući gornji naslov možda netko dobije potvrdu svoga mišljenja o tome da hrvatska javnost omalovažava crkvene teme i uopće vjerske sadržaje. Opet želim vratiti lopticu natrag naglašavajući da neće biti riječ o tome kako se mediji u hrvatskoj javnosti odnose prema vjerskim temama, odnosno instituciji Katoličke Crkve, nego kako se Crkva odnosi prema »svojim« temama i kako ih predstavlja. Živi li Crkva možda u postteološkim vremenima zbog interne marginalizacije vjerskih, teoloških sadržaja?!
Što bi zapravo u tom kontekstu moglo značiti postteološko vrijeme? Želim odstraniti sumnju da se time namjerava sugerirati kao da je nastupio nekakav sumrak teologije, odnosno da je teologija postala nešto nepoželjno. Jednako tako ne želi se reći da se danas o Bogu ne može više govoriti, da ne treba ili pak ne smije - kao da bi aktualni govor o Bogu podlijegao trendu. Čini se da je postteološko vrijeme nastupilo jer se o Bogu ne govori s teološkom životnošću i intelektualnom osjetljivošću, s vjerničkom dosljednošću i pastirskom poniznošću - jer je Bog više povod, a sve manje razlog teološkoga govora! Ne čudi stoga da se taj govor sve više svodi na kritiku današnjega vremena te na obredne i doktrinarne naputke o vjeri, unatoč tome što to jedva koga »zažulja« (ili čak potakne na obraćenje), mi jednostavno nastavljamo dalje »kao da je sve u redu«.
Znakovito je da kod nas trenutno postoji procvat teoloških učilišta, koja su postala integrativni dio sveučilišne zajednice. Broj teoloških fakulteta nije se pak povećao zbog renesanse teologije ili uopće zbog povećana zanimanja za teološki rad. Još jedan
nonsens - nominalno povećanje teoloških institucija i broja studenata na teološkim učilištima po svemu sudeći prati zabrinjavajuća »apstinencija od teološkoga rada«! Institucionalno, izvana, teologiji se priznaje važnost, dočim se u svakodnevnome vjerskom životu - iznutra, dakle interno - minorizira prinos teologije.
Ne uskraćuje se teologija javnom diskursu iz razloga institucionalno nametnute privatnosti vjere, kao što je to bilo nekoć u komunističkoj diktaturi, nego teološko promišljanje je izgleda napustilo pozornicu javnosti i živi uglavnom »za sebe«. Tako religija, k tomu u narodu koji naglašava svoje katoličanstvo, živi bez značajnije teologije. A religioznost bez značajnijeg suputništva teologije jest neka vrsta
light religije - religije radi dobrog osjećaja i smirivanja savjesti. Utemeljeno teološki interpretirati svekoliku stvarnost u Hrvatskoj kao da jest ili bavljenje teologije politikom (po shvaćanju dobrog dijela medija i političara) ili pak s druge strane gnjavljenje vjernika s nekim detaljnijim teološkim tumačenjima (misle mnogi unutar Crkve). Živimo u postteološkim vremenima jer smo teologiji, doduše s pravom, opetovano našli dobro mjesto na sveučilištima, a ona sama glede svoga javnog prinosa (p)ostala je
out-of-place. No, otvorenost današnjega čovjeka za transcendentno je puno veća negoli bi se to dalo zaključiti iz mnoge propovijedi ili teološkog osvrta.
Uvjeti teologijeAkademski i znanstveni uvjeti za teološki rad kod nas, kao što je već spomenuto, čini se da odavno nisu bili tako dobri. Ne samo uključivanje u opći obrazovni sustav i kroz to osigurani materijalni uvjeti, nego i vrlo velik broj studenata laika i te kako je stvorilo društvenu širinu i ništa manje omogućava svježinu teološkoga diskursa. Napuštajući gotovo ekskluzivni okvir kleričke discipline, teologija širi svoj horizont, dobivajući mogućnost za značajnije prinose iz perspektive žene i uopće obiteljskih ljudi. Ako se sve navedeno uzme u obzir i tome doda latentno krizno (gotovo beznadno) raspoloženje u hrvatskom društvu u zadnje vrijeme, uvjeti za teološki rad čini se da gotovo nikad nisu bili bolji.
Složimo li se da je teologija nastojanje oko opravdanja svoje vjere, utemeljenja svoje nade, nade koja počiva u vjeri, onda zasigurno ovo naše vrijeme vapije za tim i takvim prinosom. No, baviti se teologijom u prvome redu znači nešto raditi, a ne govoriti - između ostalog upravo i u tome se teologija bitno razlikuje od drugih (i humanističkih) disciplina. Teološkom govoru, naime, uvijek treba prethoditi praksa, a teologija smije i može uslijediti tek kao neki drugi korak, budući da je njezin prvi čin »djelo«, iz kojega onda progovara. Teologija dakle nije ni primarni, a niti finalni, nego povrh svega sekundarni čin. Iz toga proizlazeća specifična teološka etika, za razliku od drugih znanstvenih disciplina, postavlja poseban zahtjev konzistencije između riječi i djela.
Kako mediji »prerađuju« aktualnu hrvatsku stvarnost, vođeni razlozima unosnosti i tržišne probitačnosti, mnogog teologa ostavlja začuđena i doslovce ljuta. Crkva je gotovo u stanju konsterniranosti svjedočeći medijskom postuliranju vrijednosti u skandalima o neuspjelome i difamiranju tradicionalnih vrijednosti. Crkvene reakcije i komentari na račun takve medijske percepcije hrvatske stvarnosti u međuvremenu su postale redovite žalopojke, što pak nije baš primjerena reakcija i konstruktivna pomoć. Još fatalnije bi bilo na to odgovoriti uljepšavanjem (i onim o sebi samoj) ili javnost sklonu teoriji zavjere još crkveno-teološki »oplemeniti« - što se također pojavljuje.
U navedenu kontekstu treba imati pred očima činjenicu da ti isti ljudi rado ističu svoju katoličku pripadnost i rado se odazivaju na masovna vjernička okupljanja. Legitimiranje vjere kroz naglašeni grupni vjerski identitet, koji ima navijački karakter, jest zamka. Nije nikakva novost ako se na ovome mjestu podsjeti i na činjenicu kako većina svoj vjernički život reducira na prigodno događanje s ciljem postizanja »sakramentalnih okvira«.
Dakle, riječ je o specifičnoj religioznosti koja nije teološki osigurana. A religioznost koja nema osnovne teološke temelje opasna je jer je po njoj »sve moguće«. U tomu i takvu »prostoru bez teologije« nema spoznajnih prava, a sukladno tome nema ni posljedičnih obveza. Religija bez teologije je religija u kojoj se razlikovanja brišu, jer smetaju. Zbog toga put do daljnjih fatalnih dokidanja razlika između autentičnoga i neautentičnoga, opravdanoga i neopravdanoga, pa i između dobra i zla prilično je već pripremljen.
Opravdana je zamjerka kako veliku odgovornost za stanje u hrvatskom društvu imaju upravo vjernici, ne samo zbog svoje brojčanosti, ali i slijedom te činjenice. Drugim riječima, stanje u društvu je tako kako jest zbog toga što je u Crkvi (dakle i u teologiji) tako kako jest. Prenaglašena zabrinutost crkvene hijerarhije za (ne)vjeru drugih jednako tako je neprimjerena kao i kabinetsko bavljenje teologijom »kao da je sve u redu«.
Sve to, i još više, dobri su uvjeti za teologiju i rad na elementarnome vjerskom opismenjivanju, nakon što je prije desetak godina glasno najavljivana evangelizacija (kao neka vrsta vjerskog prosvjetiteljstva) tiho otišla u zaborav. Dobar primjer za početak preobrazbe mogli bi dati teolozi koji ne promatraju svakodnevni život u hrvatskom društvu, uspjeli ili neuspjeli, kao neku utakmicu nego nesebično ulaze u arenu života aktivnim sudjelovanjem. Teologija ne samo da je moguća u ovomu i ovakvu hrvatskom društvu nego je nadasve dobro došla i nužna. Pritom nije primarno da se pastiri (i teolozi) oboružaju naučiteljskim zahtjevima, nego nadasve otvorenošću koja može samo potaći na prethodno spominjani »rad teologije«.
-----------
abraham
U sili Duha Svetog - propovijedanje posljednje poruke svijetned 18 oľu 2007, 12:14