„Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!“


Stari Zavjet donosi zabranu izgovaranja imena Božjeg uzalud, zabranjuje i preventivno djeluje na skrnavljenje i profaniziranje Božjeg imena. No koje je Božje ime?

Stari Židovi su smatrali bogohuljenjem svako nepotrebno izgovaranje imena Jahvinog. Također su znali da riječ Jahve nije samo riječ, nego i stanje. Riječ JHVH predstavlja duhovno stanje temelja sveukupne zbilje izraženo kroz Ja Jesam, ili Ja sam Onaj koji jesam, kako se Bog objavio Mojsiju. Uz poštivanje prve Zapovijedi, ovu drugu Zapovijed nemoguće je prekršiti. Jer, čovjek, živa osoba stoji u odnosu s Bogom, ne može izgovoriti tu riječ ukoliko sama nije Bog. A svako drugo izgovaranje jest profaniziranje i skrnavljenje Boga. To stoga jer osoba koja olako izgovara te riječi očito nema dužnog poštovanja prema njima, niti zna što one predstavljaju, takvoj osobi prva Zapovijed ništa ne znači i bog te osobe je negdje drugdje. Da bi se u govornom jeziku lakše baratalo pojmovima koristi se riječ Bog koji bi trebao biti referenca na pravo ime Božje. Kada čovjek izgovara riječ Bog prije svega bi se trebao referirati na onaj Ja jesam kojeg ima u duši i kojeg duša predstavlja u vremenu i prostoru. Međutim riječ Bog izgubila je tu vezu, tu referencu i ta veza je prebačena na nešto izvan čovjeka, na neki pojam koji je nametnut od strane društva ili neke institucije. Sama riječ Bog je oskrnavljena i ta riječ ne predstavlja Ono što bi trebala predstavljati.

Kada je Isus bio upitan na sudu je li On Sin Božji, s punom snagom odgovara: „Ja Jesam!“ izgovarajući pri tome ime Božje pred zgranutim svećenstvo. To je za njih bila direktan dokaz bogohulstva a ne dokaz da taj Čovjek doista poštuje prvu Zapovijed. Razlog tome je što samo svećenstvo uopće nije poznavalo suštinu Imena.

I sama riječ Isus nešto znači. Naime, u prijevodi mi značilo: Ja Jesam Spasitelj! implicirajući na Drugu Božansku Osobu koja se javlja kroz Postojanje, na aspekt Boga preko kojega postajemo baštini Kraljevstva.

Na taj način druga Zapovijed se prenosi i na riječ Isus, i nije uputno bez potrebe izgovarati ime Onoga u nama koji nam donosi Kraljevstvo. Jer, kao što rekoh, pretjerano izgovaranje imena depersonlizira Boga u nama, otuđuje nas od Njega, i veže uz nešto izvana što su mase izprojicirale kao pojam koji stoji iza tog imena. A to nema veze sa Stvarnim u nama, jer se Bog javlja kroz osobu, jer je i sam Osoba, a ne kroz projicirani pojam izvana. Pretjerano izgovaranje i spominjanje imenoa Isusovog u svemu i svačemu pokazatelj su nepoznavanja suštine Spasitelja. Nadalje, to vodi k isključivosti. Naime, smatramo se privilegirani što eto baš mi imamo taj dar i čast da se samo nama objavio Bog i obznanio ime kojim Ga možemo zvati. Osoba koja stoji iza imena Isus u stvari nema ime koje bi čovjek mogao izgovoriti a da istovremeno ostane čovjek.

Svaka riječ ima svoju formu i suštinu. Forma su slova, raspored glasova kojim čovjek razumije u svojem umu o čemu se govori. Riječi mogu biti iz raznih jezika, različiti glasovi koji opisuju jednu te istu stvar. Engleski književnik William Shakespeare je rekao: „Ruža će mirisati isto bez obzira kako je zvali.“ jer je znao da su riječi i slova samo forma kojom se nastoji opisati suština. Kada dvije osobe ugledaju ružu, jedna je Englez a druga Hrvat, istu će stanje svijesti imati kada rukom pokažu na ružu i kažu: „Ruža!“ odnosno „Rose!“.

Tako je s imenima. Riječ imena je samo slovni zapis glasova, dok je suština nešto što je svim ljudima dostupno. Zato, ukoliko je ime Isus doista povezano s najdubljim u nama, nećemo bez potrebe govoriti to ime, nego ćemo Ga svjedočiti svojim postojanjem i životom. Isto tako, Bog koji se kroz Isusa objavio nama, nije dostupan i rezerviran samo za kršćane. Jer, u svojoj Providnosti Bog se kroz ostvarenje Isusovog karaktera može objaviti i osobama koje možda nikad nisu ni čule za Isusa. To je moć bezimenog Boga, Boga čije se ime ne može izgovoriti a da se ostane čovjek.

Da je drugačije, da same riječi nose suštinu, tada bi bilo jako bitno kako i na kojem jeziku izgovaramo ime Božje, tada bi bili posvećeni samim izgovaranjem čarobne riječi imena Božjeg što je pak magijska praksa, težnja i želja. Međutim, svijet ne funkcionira na taj način i ne postoje čarolije koje bi oslobodile Boga u nama kojeg smo sami zatočili.

Kao zaključak nameće se činjenica da se jedino životom i djelom, svojim postojanjem kroz koje se zrcali Božanski karakter objavljen kroz Isusa Krista može u potpunosti izreći vlastita vjera. Način na koji ćemo to činiti posve je različit od osobe do osobe, jer koliko god ima života, živih duša, toliko ima i načina življenja Boga.