Čitao sam ovdje na forumu kako ima među nama onih koji ne vjeruju u život poslije smrti, odnosno ne vjeruju u postojanje onog tranzicijskog razdoblja između smrti i Poslijednjeg suda.
U prilog tome se navode i biblijski citati.
No, razmotrimo kakve to ima poslijedice u konačnom zaključku.
Prvo, Bog stvara čovjeka tako da mu udahne dah, dade mu život, a uzima mu život tako da taj dah povuče. I onda bude ono: prah jesi, i u prah ćeš se vratiti...
Na koncu vremena, Bog će ponovo oživjeti sve oni koji su živjeli-dakle, vratit će im dah, bit će Sud, i oni koji su zaslužili da budu uskršeni u Životu živjet će, a ostali će umrijeti, odnosno nestati-uzima li to Bog svoj dah po drugi put nazad?
Slikovito prikazano to bi bilo ovako:
Zamislimo jedan folder na računalu-Bog oživljava naše živote tako da gleda slike u tom folderu kao filmstrip, kada pređe na slijedeću završava život prethodne slike. Kada završi listanje cijelog foldera(postojanja) uključi opciju thumbnails i vidi sve slike kroz ikone odjednom-pri tom su sve slike oživljene. To je Dan suda, i onda one slike u kojima vidi sebe prebacuje na svoj DVD-trajnu pohranu, a one slike koje su mutne briše u Recycle bin, i ciao ragazzi, oslobađa prostor u memoriji za možda neke druge slike.
No, ima li to teološkog smisla?
Meni ta opcija o neživotu u tranzitnom razdoblju nije logična. Jer, Bog je stvorio Adama i samo je njemu udahnuo dah, i taj dah se širi dalje kako se ljudi množe. Poput odraza mjeseca u bačvi vode koji se množi onoliko puta koliko god posuda s vodom napunili vodom iz bačve. Mjesec je samo jedan a mnogo odraza-tako je i s Bogom-samo je jedan Život koji se grana kroz sve ljude, počev od Adama do dana današnjeg. I tada, tko sebe prepozna u Životu živjet će, a tko ne vraća se u pepeo.
I onda bi cijelo postojanja bilo život Boga, Jedinog.
No, znate li po čemu se razlikujemo od hinduizma? Po tome što oni vjeruju da neki dijelovi čovjeka nakon smrti mogu živjeti i ako nisu sebe našli u Jednome pa tako imaju kontinuitet osobnosti. A kršćani to negiraju i vele da ako se nismo probudili u Kristu propada cijeli čovjek, a Krist i dalje nastavlja kucati na duše koje se rađaju. Poput svijetla koje topi led da se probije kroz njega.
Na kraju nismo nigdje stigli. 
Kao obično u sličnim primjerima.