Evo ja ti šaljem ono što je meni prije par godina pisao jedan moj prijatelj, možda ti pomogne...
> Nego, jedno pitanje bas uz
> ikone: i na katolickim i na pravoslavnim se vidi neki arhaicni stil
> slikanja? Zasto? Naime, dijete Isus i Bogorodica uvijek izgledaju nekako
> nestvarno, kao da postoji neka preporuka kako da se slika. Pa recimo
> andjeli, svi su isti. Zasto Marija s Isusom ne izgleda kao normalna majka
s
> djetetom, kao obicna zena? Jest da je Bogorodica ali je i zena i Isus je i
> covjek.
Ovo ti je tema za citav traktat, ali pokusacu najsazetije. Hriscansko slikarstvo, barem ono koje se drzi predanja i ikonografskih kanona, isto je sto i liturgija u slikama. Posto se sveta liturgija sluzi na sustinski neizmenjeni nacin, jos od Tajne vecere, 33. godine, do danas (unosene su izmene u poretku i dodavana je poneka nova molitva, ali nacin sluzenja nikada nije menjan, barem na Istoku), tako postoji i teznja da se i slika na neizmenjeni nacin. Ne zbog toga sto slikari ne bi umeli drugacije, vec zato sto je svrha hriscanskog slikarstva - da prikaze liturgijsku stvarnost, stvarnost Carstva Nebeskog. Ikona je prozor ka Carstvu Bozijem, i obratno,
cak i vise od toga, prozor Carstva Bozijeg ka nama.
Ikona nema dekorativnu vec molitvenu svrhu: ona ima za cilj da prikaze ne telesnu, karnalnu lepotu, vec duhovnu lepotu, lepotu vrlina koje prikazani lik projavljuje. Pre svega smirenja (od gordosti) i bestrasca. Drugo, ikona prikazuje likove i tela svetih u onakvom oblicju u kakvom bivstvuju u Carstvu Nebeskom. Svetlost koja ih obasjava nije sunceva svetlost, vec tavorska, netvarna svetlost, i ta svetlost ne ostavlja senke. Obrati paznju na mesta u Jevandjeljima koja govore o Hristovom zivotu na zemlji nakon vaskrsenja. Njegovo telo izmenjeno je, to postaje preobrazeno, tzv. "lako telo", kakvo ce po ucenju svetih otaca dobiti svi ljudi nakon vaskrsenja. Ucenici koji ga ugledaju pomisle da vide utvaru; sa takvim telom On prolazi kroz zatvorena vrata u Emausu, ali ipak seda za sto i jede ribu, ne sto je gladan, vec da pokaze da nije utvara nego telesno bice.
Postoji preporuka, stavise kanon (zakonik) kako se slika hriscanska ikona. U ovoj vrsti slikarstva vlada tzv. obrnuta perspektiva a ne linearna koju su Mazacho i Leonardo uveli u renesansi - jer obrnuta perspektiva je metanaturalna, iznad zakona prirode, i prikazuje stvari kako se vide iz Carstva Bozijeg. Slikari koji se drze kanona, stvaraju svete ikone. Oni koji ga se ne drze stvaraju tzv. religiozne slike, ali ove nisu liturgijske po prirodi, tesko je zamisliti da se pred njima neko moze moliti.
Kanonska ikona misticna je po svojoj prirodi: mistican je odnos koji covekova dusa uspostavlja s njom. Covek koji se svakodnevno moli pred nekom ikonom, usvaja tu ikonu u svoju dusu i svoje srce: ikona Hrista, Bogorodice
ili svetitelja usadjuje se u njegovo srce i covek pocinje da se saobrazava sa vrlinama koje su na njoj prikazane, kako monasi imaju obicaj da kazu, pocinje da se "upodobljava", tj da postaje podoban, slican ikoni, ili jos bolje, licnosti koja je na ikoni prikazana. Stoga sveti Oci kazu: "Pokazi mi
ikonu pred kojom se molis, pa cu ti reci kakav si hriscanin".
Na Zapadu je, na zalost dosta maha uzela jedna jeres koja potice sa dvora Karla Velikog. Njegovi dvorski teolozi ustvrdili su da je dovoljno uzeti paganske slike koje prikazuju Veneru i Amora, i na njima ispisati ime Presvete Bogorodice i Bogodeteta, pa da se ta slika pocne postovati kao
sveta ikona.
Na prvom mestu, Bogorodicin lik naslikao je Sveti apostol Luka, odlican slikar, i to u vise navrata je portretisao Bogorodicu, i njegove ikone cuvaju se do dana danasnjeg (jedna se nalazi u Srbiji, na prestonom mestu u
Patrijarsiji u Peci - i vec jednom su Albanci pokusali da je spale...), druga je na Svetoj Gori, treca u Jerusalimu. Bogorodicin lik je dakle poznat hriscanima i slikarima dostupan. Osim toga, Presveta Bogomati javljala se
cesto ikonopiscima, bas kao i Hristos i svetitelji. Hristov izvorni lik je takodje ocuvan, na marami koja se cuva u Torinu. Svaki ikonopisac duzan je da postuje kanonski lik svetitelja kojeg izobrazava.
Karolinska jeres uzela je narocitog maha u renesansi, kada su italijanski slikari poceli da slikaju obicne zene, cak i svoje ljubavnice, bludnice, kao Madone. Zasto su rimokatolicki episkopi dopustili takvu antiliturgijsku praksu i jeres, ne razumem, ali to je jako uticalo na slabljenje molitvenog
duha Crkve, kako na Zapadu, tako i na Istoku, jer je i u pravoslavnoj Crkvi pod uticajem zapadnih slikara kanon bio prakticno napusten od kraja 16. do pocetka 20.veka. Meni licno, vrhunac karnalne odvratnosti u prikazivanju
Bogorodice je Parmidjaninova Madona dugog vrata, sa golim poodraslim detetom u krilu. Bogodete Hristos nikada se ne prikazuje kao go, bas kao ni andjeli u vidu "andjelaka" - to su sve paganski amori i kupidoni. Kao sto kaze nemaci pesnik Rilke: "Svaki je andjeo strashan". U Svetom Pismu, gde god se pojavi andjeo, to je kao da je bljesnula munja, ljudi se slede od straha.
Andjeli nisu svi isti, bar ne u dobrom ikonopisu: svaki andjeo je licnost za sebe, ima svoje ime i svoj cin. Ako imas na raspolaganju neku bolju biblioteku, potrazi u njoj monografiju manastira Sopocani: (Srbija je sticajem okolnosti u 13. i 14. veku bila jedno od najznacajnijih sredista fresko-slikarstva na hriscanskom Istoku, a Sopocani su jedno od najvecih
slikarskih remek-dela 13. veka, u evropskim razmerama) tu ces videti takvu raznolikost andjela, ali i mnogo toga pride....
SLAVIM GA I HVALA MU ŠTO ME SPASIO!!!