Darovi Duha Svetoga su Božji darovi na službu zajednici. Duhovni dar je slobodni poklon Božjega Duha muškarcu ili ženi kojim im on omogućuje da budu i da čine ono na što ih on poziva. Darovi su poklon vjerniku od trojedinoga Boga (1 Kor 12,4-6): Oca (1 Kor 12,28; Rim 12,3), Sina (Ef 4,8 ) i Duha Svetoga (1 Kor 12,11). U Novome zavjetu pet odjeljaka govori o darovima Duha (1 Kor 12,7-11; Rim 12,6-8; 1 Kor 12,27-28; Ef 4,11-12; 1 Pt 4,10-11).
Većina vjernika pentekostne tradicije smatra da Novi zavjet zna samo za devet darova Duha, i to: dar mudrosti, riječ znanja, dar vjere, dar ozdravljanja, moć čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja duhova, dar govorenja u jezicima, dar tumačenja jezika (1 Kor 12,7-10). Vjernici iz karizmatskih i drugih kršćanskih tradicija smatraju da je broj darova puno veći, a neki pak smatraju da je neograničen. Pentekostalci smatraju da postoji razlika između darova Duha Svetoga, kojih ima devet (1 Kor 12,7-10), te milosnih darova - tj. ostalih darova navedenih u Novome zavjetu za koje se izričito ne navodi da su od Duha Svetoga - i prirodnih sposobnosti vjernika. S jedne strane stoji mišljenje da prirodne sposobnosti koje su stavljene u službu Gospodnju nisu darovi Duha Svetoga, primjerice sposobnost pjevanja. S druge strane je uvriježeno mišljenje da prirodne sposobnosti nisu same po sebi dar Duha, ali one postaju dar Duha kada ih Duh upotrijebi u službi izgradnje tijela Kristova.
U poučavanju kršćana kako da koriste svoje darove apostol Pavao nastoji ukazati na njihovu praktičnu prirodu. Duh Sveti daje svoje darove vjernicima radi izgradnje crkve, radi formiranja kršćanskog karaktera i radi služenja crkvi i društvenoj zajednici. Primanje dara Duha Svetoga, stoga, podrazumijeva određenu odgovornost, jer to je prigoda za davanje sebe u službi za druge.
U Novome zavjetu jasno se govori o crkvi kao Tijelu Kristovu u kojemu su pojedinci udovi (1 Kor 12,12). Tijelo se sastoji od mnogih udova, od kojih svaki ima određenu funkciju. Funkciju udova u Tijelu Kristovu Pavao poistovjećuje s darovima (Rim 12,4-5; a najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću, a pristojnima toga ne treba. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi. Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi. I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.,'1 Korinćanima 12,12-28')</A>; Ef 4,1-8. Razvidno je da svi kršćani imaju darove Duha, no to ne znači da ih svi i upotrebljavaju.
Vjernici u pentekostnom probuđenju početkom dvadesetoga stoljeća naglašavali su nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji je propovijedanje evanđelja potvrđivao čudima: ozdravljenjima bolesnih, oslobođenjima opsjednutih zlim duhovima i slično. Oni su potvrdili važnost čudesa i naglasili novozavjetnu dinamiku crkve u kojoj Bog djeluje ne samo na nadnaravan način (čini čuda) nanovo rađajući osobe za Kraljevstvo već i čineći mnoga i raznolika čuda. Milijuni vjernika osvjedočili su se u istinitost Isusovih riječi: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!" (Mk 16,17-18 ). Čuda su vidljivi dokaz i potvrda istine evanđelja. Svi darovi trebaju biti sastavni dio života crkve danas. Pitanje nije dali darovi Duha Svetoga trebaju biti prisutni u crkvi, već što su oni i kako se trebaju očitovati.
Većina vjernika pentekostne tradicije smatra da Novi zavjet zna samo za devet darova Duha, i to: dar mudrosti, riječ znanja, dar vjere, dar ozdravljanja, moć čudesa, dar proricanja, dar razlikovanja duhova, dar govorenja u jezicima, dar tumačenja jezika (1 Kor 12,7-10). Vjernici iz karizmatskih i drugih kršćanskih tradicija smatraju da je broj darova puno veći, a neki pak smatraju da je neograničen. Pentekostalci smatraju da postoji razlika između darova Duha Svetoga, kojih ima devet (1 Kor 12,7-10), te milosnih darova - tj. ostalih darova navedenih u Novome zavjetu za koje se izričito ne navodi da su od Duha Svetoga - i prirodnih sposobnosti vjernika. S jedne strane stoji mišljenje da prirodne sposobnosti koje su stavljene u službu Gospodnju nisu darovi Duha Svetoga, primjerice sposobnost pjevanja. S druge strane je uvriježeno mišljenje da prirodne sposobnosti nisu same po sebi dar Duha, ali one postaju dar Duha kada ih Duh upotrijebi u službi izgradnje tijela Kristova.
U poučavanju kršćana kako da koriste svoje darove apostol Pavao nastoji ukazati na njihovu praktičnu prirodu. Duh Sveti daje svoje darove vjernicima radi izgradnje crkve, radi formiranja kršćanskog karaktera i radi služenja crkvi i društvenoj zajednici. Primanje dara Duha Svetoga, stoga, podrazumijeva određenu odgovornost, jer to je prigoda za davanje sebe u službi za druge.
U Novome zavjetu jasno se govori o crkvi kao Tijelu Kristovu u kojemu su pojedinci udovi (1 Kor 12,12). Tijelo se sastoji od mnogih udova, od kojih svaki ima određenu funkciju. Funkciju udova u Tijelu Kristovu Pavao poistovjećuje s darovima (Rim 12,4-5; a najneuglednije. Naši manje pristojni udovi prikrivaju se većom pristojnošću, a pristojnima toga ne treba. Ali je Bog složio tijelo dajući veću čast onome udu koji je nema, da ne bude razdora u tijelu, već da udovi brižno nastoje oko zajedničkog dobra sviju. Ako pati jedan ud, s njime pate svi udovi. Ako se jednome udu iskazuje čast, s njim se raduju svi udovi. Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi. I jedne je Bog postavio u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.,'1 Korinćanima 12,12-28')</A>; Ef 4,1-8. Razvidno je da svi kršćani imaju darove Duha, no to ne znači da ih svi i upotrebljavaju.
Vjernici u pentekostnom probuđenju početkom dvadesetoga stoljeća naglašavali su nadnaravno djelovanje Duha Svetoga koji je propovijedanje evanđelja potvrđivao čudima: ozdravljenjima bolesnih, oslobođenjima opsjednutih zlim duhovima i slično. Oni su potvrdili važnost čudesa i naglasili novozavjetnu dinamiku crkve u kojoj Bog djeluje ne samo na nadnaravan način (čini čuda) nanovo rađajući osobe za Kraljevstvo već i čineći mnoga i raznolika čuda. Milijuni vjernika osvjedočili su se u istinitost Isusovih riječi: "Ova će čudesa pratiti one koji budu vjerovali: pomoću mog imena izgonit će zle duhove; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati rukama; ako popiju što smrtonosno, neće im nauditi; na bolesnike stavljat će ruke, i oni će ozdravljati!" (Mk 16,17-18 ). Čuda su vidljivi dokaz i potvrda istine evanđelja. Svi darovi trebaju biti sastavni dio života crkve danas. Pitanje nije dali darovi Duha Svetoga trebaju biti prisutni u crkvi, već što su oni i kako se trebaju očitovati.
