Mobingom protiv Isusa
10. 03. 2008.
Planirano ubojstvo za dobrobit naroda
Usred neopisivog oduševljenja Lazarovim uskrsnućem, kada se činilo da je Nebo sišlo na Zemlju a smrt ustuknula pred Darovateljem života, "glavari svećenički i farizeji skupe Veliko vijeće: što radimo? - govorahu. -Ovaj čovjek čini mnoga čudesa. Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod!" (Ivan 11,47.48) Hramski velikodostojnici sustavno su odbacivali Isusa koji je "prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio" (Djela 10,38). Vrijeđali su Ga i nazivali kopiletom jer se pričalo kako Mu Josip nije otac (Ivan 8,41). Pronijeli su glas kako je Isus opsjednut, a prisili su Mu i nepopularnu nacionalističku etiketu nazvavši Ga Samarijancem (Ivan 8,48). Međutim, sada više nije bilo moguće obmanjivati javnost. Narod je pošao za Isusom. Svi su Mu vjerovali jer je Njegova duhovnost bila praktična i odgovarala je njihovim potrebama. Svećenicima je preostalo samo pribjeći najdrastičnijoj mjeri zaštite svojih prljavih interesa - mobingu. Isusa treba što prije ukloniti, ubiti.
Veliki svećenik Kaifa potpuno preuzima inicijativu. Uostalom, on najviše gubi ako Isus uspije u svojoj zadaći. "Vi ništa ne znate!" urlao je Kaifa hramskim hodnicima, a njegovi su podanici prihvatili takvu ocjenu nastalog stanja. Kada dopustimo da nam netko nametne sebe kao konačni autoritet, omogućujemo mu manipuliranje. A koje je to genijalno rješenje Kaifa ponudio za dobrobit naroda? "Bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne." (Ivan 11,50) Ovo je klasičan način kako se provode bolesne ambicije u ime naroda. Kaifa je dobro znao da mora biti odlučan i brz kako narod ne bi shvatio što se zapravo događa. "Tako su istog dana odlučili da ga ubiju." (Ivan 11,53)
Kaifa je učio Aninu školu mobinga
Pošto je uhvaćen, Isusu su najprije sudili Židovi, a potom i Rimljani. Ana, kao počasni veliki svećenik, pun iskustva u vjersko-političkim intrigama, lukavo "zapita Isusa o njegovim učenicima i njegovoj nauci." (Ivan 18,19) Činilo se da se Ana iskreno zanima za Isusovo
djelovanje. Međutim, s kojim je onda ciljem slao uhode i provokatore na mjesta gdje je Isus učio? Kakve su mu izvještaje donosili hramski doušnici? Sigurno je pamtio neugodna svjedočanstva uhoda koji su se znali oduševiti čistoćom i snagom Isusova nauka. (Vidi Ivan 7,46.) Sada se ponadao da će imati priliku izvrnuti Isusove riječi kako bi Ga optužio. Isus mu je dostojanstveno i jasno odgovorio: "Ja sam javno govorio. ... Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam govorio! Oni znaju što sam ja govorio." (Ivan 18,20.21) Ovo je bio najrazumniji odgovor koji se je ujedno i podrazumijevao. Isusa su doveli na sud ne zato što su Mu vjerovali, već zato što su Ga smatrali opasnim lažovom i obmanjivačem. Tko onda treba svjedočiti o Njemu? Naravno, pozvani svjedoci, a ne sam Isus. Anino lukavstvo očito nije uspjelo pa Ana nije znao što bi dalje poduzeo.
Mučnu situaciju prekinula je grubost stražara: "Jedan od prisutnih stražara udari Isusa po obrazu i kaza: 'Tako odgovaraš velikom svećeniku!' Isus mu odvrati: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto-me udaraš?'" (Ivan 18, 22.23) Jedna od redovitih metoda mobinga jest ometanje iznošenja suprotnog stajališta i takozvana zamjena teza. Tko zapravo ovdje remeti razgovor između Ane i Isusa? Isus sigurno ne. On razborito predlaže kako doći do informacija o Njegovom djelovanju. Međutim, Ani ne odgovara istina o Isusu pa po svaku cijenu nastoji prikazati Isusov nauk i djelovanje kao nešto opasno za narod i duhovno i politički. Incident koji je izazvao Anin poslušnik dobro je došao u manipuliranju narodom.
Na saslušanju kod Kaife ponavlja se isti scenarij. Dok se lažni svjedoci zapetljavaju u svojim lažima, Kaifa grozničavo razmišlja što poduzeti. Potreban mu je neki incident kojim će prikriti neosnovanost optužbi protiv Isusa. Konačno, onako teatralno i u ime Boga, pita Isusa: "Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš je si li ti Mesija, Sin Božji?" (Matej 26,63) Nije to bila nova tema 0 kojoj su svećenici raspravljali s Isusom. Vodio je Isus raspravu s farizejima o sebi kao Sinu Božjem
prije šest mjeseci, na blagdanu Posvećenja hrama (Hanukke). Lijepo je Isus objasnio da se On ima pravo nazivati Sinom Božjim jer čini djela koja čini Njegov Otac. Citirao im je i Psalam 82,6: "Vi ste Bogovi 1 svi ste sinovi Višnjega." Rabini su učili kako ovaj tekst opisuje ljude koji poštuju Zakon (Toru) i zato se smiju nazivati sinovima Božjim. (Vidi Ivan 10,22-39.) Naravno, Isus je bio Sin Božji i u drugome smislu, ali ta Njegova izjava nije bila toliko problematična upravo zbog svojega šireg značenja. I apostol Pavao je pisao: "Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu." (Galaćanima 3,26., Rimljanima 8,14.) Ali Kaifi je nužno trebala neka provokacija i incident kako bi se izvukao iz mat pozicije u osuđivanju Isusa. I prouzročio ga je.
"Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: 'Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? U ovaj isti čas čuli ste pogrdu. što vam se čini?' 'Zaslužio je smrt', odgovore." (Matej 26,65-68) Ovaj protestni čin trebao je dramatizirati situaciju i prikazati je izvanrednom i opasnom. To je bilo kao kada se iz političkih razloga ograničava kretanje građana ili proglašava policijski sat. Veliki svećenik nije prema rabinskim propisima smio razderati svoju haljinu budući da je ona simbolizirala Mesijin savršeni karakter; međutim, sada je Kaifa nastojao izazvati grozničavo raspoloženje u narodu koji više neće misliti svojom glavom, već će on s njime upravljati kako bude htio. U tom je trenutku Kaifin um bio u totalnoj zbrci. U istome je dahu neosnovano izricao smrtnu presudu Osuđeniku koji je nije zavrijedio i nastojao odglumiti krajnju gorljivost za Božju stvar, a jedino do čega mu je stalo bila je njegova oholost i pohlepa za vlašću. Ovakvo ponašanje ima sva obilježja psihopatske bolesti u kojoj nadvladava mržnja i nasilje.
Slično zlostavljanje nastavilo se do samoga Isusova ubojstva na Golgoti. Jedino je još Pilat nastojao prizvati zdravu pamet u ovaj montirani sudski proces protiv Isusa kada je triput izjavio da Isus ne zaslužuje smrt jer nije ni za što kriv, ali paklena rušilačka mašinerija kojom je upravljao sam đavao gazila je sve pred sobom. Nije više bilo mjesta razumu i nije se moglo trijezno promišljati jer je jedina metoda bila stvaranje euforije sve glasnijim ponavljanjem poznatih neutemeljenih tvrdnji. "'Razapni ga! Razapni!' On im treći put reče: 'Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.' ... Ali oni su svejednako vikali i tražili da se razapne. Vika im bivala sve jača." (Luka 23,13-23)
Kada su svećenici pribjegli političkom pritisku, Pilat je popustio: '"Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!'... 'Vašega kralja da razapnem?' 'Mi nemamo drugog kralja osim cara', odgovoriše glavari svećenički. Tada ima ga predade da se razapne." (Ivan 19,12-16)
Ovo je najdrastičniji primjer mobinga kada je čovjek bio Čovjeku vuk, a jedina namjera toga Čovjeka bila je da bude dar čovječanstvu. I mi možemo biti čovjeku dar ako smo muškarci i žene koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ako je naša savjest vjerna Istini kao magnetska igla polu. Možemo li biti takvi ljudi?
Dragutin Matak
(Znaci vremena 3/2007, Zagreb)
10. 03. 2008.
Planirano ubojstvo za dobrobit naroda Usred neopisivog oduševljenja Lazarovim uskrsnućem, kada se činilo da je Nebo sišlo na Zemlju a smrt ustuknula pred Darovateljem života, "glavari svećenički i farizeji skupe Veliko vijeće: što radimo? - govorahu. -Ovaj čovjek čini mnoga čudesa. Ako ga pustimo da tako nastavi, svi će vjerovati u nj, pa će doći Rimljani te nam uništiti hram i narod!" (Ivan 11,47.48) Hramski velikodostojnici sustavno su odbacivali Isusa koji je "prošao čineći dobro i ozdravljajući sve koje đavao bijaše tlačio" (Djela 10,38). Vrijeđali su Ga i nazivali kopiletom jer se pričalo kako Mu Josip nije otac (Ivan 8,41). Pronijeli su glas kako je Isus opsjednut, a prisili su Mu i nepopularnu nacionalističku etiketu nazvavši Ga Samarijancem (Ivan 8,48). Međutim, sada više nije bilo moguće obmanjivati javnost. Narod je pošao za Isusom. Svi su Mu vjerovali jer je Njegova duhovnost bila praktična i odgovarala je njihovim potrebama. Svećenicima je preostalo samo pribjeći najdrastičnijoj mjeri zaštite svojih prljavih interesa - mobingu. Isusa treba što prije ukloniti, ubiti.
Veliki svećenik Kaifa potpuno preuzima inicijativu. Uostalom, on najviše gubi ako Isus uspije u svojoj zadaći. "Vi ništa ne znate!" urlao je Kaifa hramskim hodnicima, a njegovi su podanici prihvatili takvu ocjenu nastalog stanja. Kada dopustimo da nam netko nametne sebe kao konačni autoritet, omogućujemo mu manipuliranje. A koje je to genijalno rješenje Kaifa ponudio za dobrobit naroda? "Bolje da jedan čovjek umre mjesto naroda nego da sav narod propadne." (Ivan 11,50) Ovo je klasičan način kako se provode bolesne ambicije u ime naroda. Kaifa je dobro znao da mora biti odlučan i brz kako narod ne bi shvatio što se zapravo događa. "Tako su istog dana odlučili da ga ubiju." (Ivan 11,53)
Kaifa je učio Aninu školu mobinga
Pošto je uhvaćen, Isusu su najprije sudili Židovi, a potom i Rimljani. Ana, kao počasni veliki svećenik, pun iskustva u vjersko-političkim intrigama, lukavo "zapita Isusa o njegovim učenicima i njegovoj nauci." (Ivan 18,19) Činilo se da se Ana iskreno zanima za Isusovo
djelovanje. Međutim, s kojim je onda ciljem slao uhode i provokatore na mjesta gdje je Isus učio? Kakve su mu izvještaje donosili hramski doušnici? Sigurno je pamtio neugodna svjedočanstva uhoda koji su se znali oduševiti čistoćom i snagom Isusova nauka. (Vidi Ivan 7,46.) Sada se ponadao da će imati priliku izvrnuti Isusove riječi kako bi Ga optužio. Isus mu je dostojanstveno i jasno odgovorio: "Ja sam javno govorio. ... Ništa nisam rekao tajno. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su čuli što sam govorio! Oni znaju što sam ja govorio." (Ivan 18,20.21) Ovo je bio najrazumniji odgovor koji se je ujedno i podrazumijevao. Isusa su doveli na sud ne zato što su Mu vjerovali, već zato što su Ga smatrali opasnim lažovom i obmanjivačem. Tko onda treba svjedočiti o Njemu? Naravno, pozvani svjedoci, a ne sam Isus. Anino lukavstvo očito nije uspjelo pa Ana nije znao što bi dalje poduzeo.Mučnu situaciju prekinula je grubost stražara: "Jedan od prisutnih stražara udari Isusa po obrazu i kaza: 'Tako odgovaraš velikom svećeniku!' Isus mu odvrati: Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li sam pravo rekao, zašto-me udaraš?'" (Ivan 18, 22.23) Jedna od redovitih metoda mobinga jest ometanje iznošenja suprotnog stajališta i takozvana zamjena teza. Tko zapravo ovdje remeti razgovor između Ane i Isusa? Isus sigurno ne. On razborito predlaže kako doći do informacija o Njegovom djelovanju. Međutim, Ani ne odgovara istina o Isusu pa po svaku cijenu nastoji prikazati Isusov nauk i djelovanje kao nešto opasno za narod i duhovno i politički. Incident koji je izazvao Anin poslušnik dobro je došao u manipuliranju narodom.
Na saslušanju kod Kaife ponavlja se isti scenarij. Dok se lažni svjedoci zapetljavaju u svojim lažima, Kaifa grozničavo razmišlja što poduzeti. Potreban mu je neki incident kojim će prikriti neosnovanost optužbi protiv Isusa. Konačno, onako teatralno i u ime Boga, pita Isusa: "Zaklinjem te živim Bogom da nam rekneš je si li ti Mesija, Sin Božji?" (Matej 26,63) Nije to bila nova tema 0 kojoj su svećenici raspravljali s Isusom. Vodio je Isus raspravu s farizejima o sebi kao Sinu Božjem
prije šest mjeseci, na blagdanu Posvećenja hrama (Hanukke). Lijepo je Isus objasnio da se On ima pravo nazivati Sinom Božjim jer čini djela koja čini Njegov Otac. Citirao im je i Psalam 82,6: "Vi ste Bogovi 1 svi ste sinovi Višnjega." Rabini su učili kako ovaj tekst opisuje ljude koji poštuju Zakon (Toru) i zato se smiju nazivati sinovima Božjim. (Vidi Ivan 10,22-39.) Naravno, Isus je bio Sin Božji i u drugome smislu, ali ta Njegova izjava nije bila toliko problematična upravo zbog svojega šireg značenja. I apostol Pavao je pisao: "Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu." (Galaćanima 3,26., Rimljanima 8,14.) Ali Kaifi je nužno trebala neka provokacija i incident kako bi se izvukao iz mat pozicije u osuđivanju Isusa. I prouzročio ga je."Tada veliki svećenik razdera haljine svoje i reče: 'Pogrdio je Boga! Čemu nam više trebaju svjedoci? U ovaj isti čas čuli ste pogrdu. što vam se čini?' 'Zaslužio je smrt', odgovore." (Matej 26,65-68) Ovaj protestni čin trebao je dramatizirati situaciju i prikazati je izvanrednom i opasnom. To je bilo kao kada se iz političkih razloga ograničava kretanje građana ili proglašava policijski sat. Veliki svećenik nije prema rabinskim propisima smio razderati svoju haljinu budući da je ona simbolizirala Mesijin savršeni karakter; međutim, sada je Kaifa nastojao izazvati grozničavo raspoloženje u narodu koji više neće misliti svojom glavom, već će on s njime upravljati kako bude htio. U tom je trenutku Kaifin um bio u totalnoj zbrci. U istome je dahu neosnovano izricao smrtnu presudu Osuđeniku koji je nije zavrijedio i nastojao odglumiti krajnju gorljivost za Božju stvar, a jedino do čega mu je stalo bila je njegova oholost i pohlepa za vlašću. Ovakvo ponašanje ima sva obilježja psihopatske bolesti u kojoj nadvladava mržnja i nasilje.
Slično zlostavljanje nastavilo se do samoga Isusova ubojstva na Golgoti. Jedino je još Pilat nastojao prizvati zdravu pamet u ovaj montirani sudski proces protiv Isusa kada je triput izjavio da Isus ne zaslužuje smrt jer nije ni za što kriv, ali paklena rušilačka mašinerija kojom je upravljao sam đavao gazila je sve pred sobom. Nije više bilo mjesta razumu i nije se moglo trijezno promišljati jer je jedina metoda bila stvaranje euforije sve glasnijim ponavljanjem poznatih neutemeljenih tvrdnji. "'Razapni ga! Razapni!' On im treći put reče: 'Pa kakvo je zlo učinio? Ja ne nađoh na njemu ništa što bi zasluživalo smrt.' ... Ali oni su svejednako vikali i tražili da se razapne. Vika im bivala sve jača." (Luka 23,13-23)
Kada su svećenici pribjegli političkom pritisku, Pilat je popustio: '"Ako ovoga oslobodiš, nisi prijatelj caru!'... 'Vašega kralja da razapnem?' 'Mi nemamo drugog kralja osim cara', odgovoriše glavari svećenički. Tada ima ga predade da se razapne." (Ivan 19,12-16)
Ovo je najdrastičniji primjer mobinga kada je čovjek bio Čovjeku vuk, a jedina namjera toga Čovjeka bila je da bude dar čovječanstvu. I mi možemo biti čovjeku dar ako smo muškarci i žene koji se ne daju ni kupiti ni prodati, ako je naša savjest vjerna Istini kao magnetska igla polu. Možemo li biti takvi ljudi?
Dragutin Matak
(Znaci vremena 3/2007, Zagreb)