16. Gospodin Isus, jedini Spasitelj, nije osnovao jednostavnu
zajednicu učenika, već je ustanovio Crkvu kao otajstvo spasenja; on sam je u
Crkvi i Crkva je u njemu (usp. Iv 15,1 sl.; Gal 3,28; Ef 4,15); zato, punina
Kristova otajstva spasenja pripada također Crkvi, nerazdruživo vezanoj uz
njezina Gospodina. Isus Krist trajno je prisutan i nastavlja svoje djelo
spasenja u Crkvi i po Crkvi (usp. Kol 1,24-27), koja je njegovo Tijelo
(usp. 1 Kor 12,12-13,27; Kol 1,18). I kao što se glava i udovi nekog živog
tijela, premda nisu istovjetni, ne mogu odvojiti jedno od drugoga, tako se
ni Krist i njegova Crkva ne mogu pomiješati, ali ni razdijeliti, te čine
jednog > Krista cijela<. Ta je ista nerastavljivost u Novome zavjetu
izražena slikom Crkve kao Kristove zaručnice (usp. 2 Kor 11,2; Ef 5,25.29;
Otk 21,2.9).
Zbog toga, zajedno s jedincatošću i univerzalnošću spasenjskog
posredovanja Isusa Krista, mora se čvrsto vjerovati kao istinu katoličke
vjere jedincatost Crkve koju je on ustanovio. Kao što je samo jedan Krist,
tako postoji samo jedno njegovo Tijelo, samo jedna njegova Zaručnica: >jedna
katolička i apostolska Crkva<. Osim toga, Gospodinova obećanja da nikada
neće napustiti svoju Crkvu (usp. Mt 16,18, 28,20) i da će je voditi svojim
Duhom (usp. Iv 16,13), prema katoličkoj vjeri znače da jedincatost i
jedinstvo Crkve, kao i sve drugo što pripada crkvenoj cjelovitosti, nikada
neće nestati.
Vjernici su dužni vjerovati da postoji povijesni kontinuitet -
ukorijenjen u apostolskom nasljedstvu - između Crkve koju je Krist
ustanovio i Katoličke Crkve: >Ovo je jedina Kristova Crkva [...], koju je
naš Spasitelj, poslije svoga uskrsnuća predao Petru da je pase (usp. Iv
21,17) i povjerio njemu i ostalim Apostolima da je šire i njome upravljaju
(usp. Mt 28,18 sl.), i postavio je zauvijek kao 'stup i tvrđavu istine' (Tim
3,15). Ova Crkva, ustanovljena i uređena na ovom svijetu kao društvo, nalazi
se [subsistit in] u Katoličkoj Crkvi, kojom upravljaju nasljednik sv. Petra
i biskupi sjedinjeni s njime.< Izrazom >subsistit in< Drugi vatikanski
koncil želio je uskladiti dvije doktrinarne tvrdnje: s jedne strane da se
postojanje Kristove Crkve, unatoč podjelama medu kršćanima, nastavlja u
punini samo u Katoličkoj Crkvi, i s druge strane da se i >izvan njezina
organizma nalaze mnogi elementi posvećenja i istine<, tj. u Crkvama i
crkvenim zajednicama koje još uvijek nisu u punom jedinstvu s Katoličkom
Crkvom. Međutim, u odnosu na ove posljednje, treba reći da njihova >snaga
dotječe iz same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj Crkvi<.
17. Postoji dakle jedna jedina Kristova Crkva, koja se nalazi u
Katoličkoj Crkvi, kojom upravlja Petrov nasljednik i biskupi u zajedništvu s
njim. Crkve koje, premda nisu u potpunom zajedništvu s Katoličkom Crkvom, a
s njome ostaju povezane najtješnjim vezama kao što su apostolsko nasljedstvo
i valjana Euharistija, prave su mjesne Crkve. Zbog toga je i u tim Crkvama
prisutna i djeluje Kristova Crkva, unatoč pomanjkanju punog zajedništva s
Katoličkom Crkvom, budući da one ne prihvaćaju katoličko učenje o primatu,
koji, prema Božjoj volji, rimski biskup objektivno ima i vrši nad čitavom
Crkvom.
S druge strane, crkvene zajednice koje nisu očuvale valjani
episkopat te izvornu i cjelovitu bit euharistijskog otajstva, nisu Crkve u
pravom smislu; no ipak oni koji su kršteni u tim zajednicama, krštenjem su
pritjelovljeni Kristu i zbog toga su u nekom, premda nesavršenom,
zajedništvu s Crkvom. Krštenje samo po sebi smjera cjelovitom rastu života
u Kristu po cjelovitom ispovijedanju vjere, Euharistiji i punom zajedništvu
u Crkvi.
>Zato kršćani ne smiju sebi zamišljati kao da Kristova Crkva nije
ništa drugo nego nekakav zbroj - razdijeljen doduše, ali još na neki način
jedan - Crkava i crkvenih zajednica; i nipošto im nije slobodno držati da
Kristova Crkva danas više nigdje istinski ne postoji, tako da bi je trebalo
smatrati samo ciljem što ga moraju tražiti sve Crkve i
zajednice.< Zapravo, >elementi ove već dane Crkve postoje u svojoj punini u
Katoličkoj Crkvi a nepotpuno u drugim zajednicama<. >Stoga te rastavljene
Crkve i zajednice, mada vjerujemo da one imaj u nedostataka, nisu nipošto
bez svoga značenja i težine u misteriju spasenja. Jer Duh Kristov ne odbija
služiti se njima kao sredstvima spasenja, kojima djelotvornost dotječe iz
same punine milosti i istine što je povjerena Katoličkoj
vi.
Pomanjkanje jedinstva među kršćanima sigurno je rana za Crkvu; ne
u smislu da bi ona bila lišena svoga jedinstva, već >zato što je podjela
prepreka cjelovitom ostvarenju njezine univerzalnosti u povijesti<.
iz Deklaracije "Dominus Jesus"