Neki koji Bibliju uzimaju nepravilno i jednostrano ne poznajuči odnos emitske i grčke misli, imaju problema s pitanjem: je li Bog na početku stvorio jedan ljudski par (monogeneza), kako naizgled sugerira govor o stvaranju Adama i Eve, ili njih više (poligeneza)? Adam i Eva nisu povijesna imena konkretnih ljudi već imena koja imaju simbolično značenje koje ima poruku. Adam znači »čovjek od zemlje«, dakle predstavnik ljudske vrste, dok Eva znači »majka života« ili jednostavno pramajka. Simbolika je sadržana i u govoru o stvaranju žene iz Adamova rebra. To je neizravan odgovor na poganski pogled na ženu koja je smatrana nižim bićem od muškarca. Ako je ona, prema Bibliji, stvorena od Adamova rebra, to znači da je njemu jednaka i s njim ravnopravna. Biblijski pisac je to prikazao gotovo scenski plastično, kad kaže kako je Bog tako stvorenu ženu doveo Adamu, koji među svim životinjama nije mogao sebi naći odgovarajuću družicu, a sad kliče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka je uzeta!« (Post 2, 23). U zadnjoj rečenici u pitanju je mala igra riječi koja na hrvatskom nije odmah razumljiva, ali jest na hebrejskom. Čovjek znači »iš«, a žena »išah«, dvije riječi istoga korijena.Izvješće o stvaranju svijeta i pogotovo čovjeka teološki je govor u književnom ruhu i u obliku pripovijedanja. To pripovijedanje ničim nas ne sili da prihvatimo monogenezu, to jest da su svi ljudi potekli od jednoga para. Ono ostaje otvoreno prema znanstvenim teorijama o nastanku ljudske vrste. Cijelo izvješće želi reći tri bitne stvari: a) Sve stvoreno potječe od jednoga Boga, a nije plod nikakvih kozmogonija u kojima je sudjelovalo mnoštvo bogova kroz svoje sukobe; b) Zlo ima svoje korijene u čovjekovoj slobodi, a nije njegova sudbina od početka; c) Čovjek je kao slika Božja u posebnom odnosu prema Bogu, i to kao muškarac i žena koji su jednaki i ravnopravni. Te velike biblijske poruke, ako se uzmu ozbiljno, bolje ističu i štite ljudsko dostojanstvo nego svi zakoni ovoga svijeta zajedno.
