Što radite kada.....

Što radite kada se osjećate tužni, usamljeni, bolni....znam,znam,mnogi će odmah reći- molim se. Kako se nosite sa svojim osjećajima, kada vas obuzme tuga za nekim, strah, kad vas obuzme nemir?

Svi mi ponekad dođemo u situaciju kada se osjećamo teško.U jednoj kršćanskoj knjizi sam pročitao jednom da je jako važno slaviti Boga kroz pjesmu i molitvu i zahvaljivati Mu za sve što nam je dao.To se možda čini teško izvodljivo u takvoj situaciji,ali Bog nas razumije i želi da mu uvijek pristupamo sa zahvaljivanjem i slavljenjem.

Ako se osećamo usamljeni, tužni, naravno da je dobro razmišljati o Bogu, tražiti utjehu u Bibliji ili se moliti.
Ali nekada nam u takvim trenucima Bog izgleda da je taaaaako daleko, zašto ne potražimo nekog dobrog prijatelja ili prijateljicu ili bilo ko, za koga smo sigurni da nas može ohrabriti a isto tako i duhovno podići!?

Kada mi je stvarno tesko, da mi se jako place ili slicno, uzmem moliti krunicu.

A što radite kad ste sretni, pa vas to drži danima i ne znate se snaći?

Noemi je napisao/la:

A što radite kad ste sretni, pa vas to drži danima i ne znate se snaći?

Posjetim doktora

Ja pjevam, plešem, slavim Gospoda, trčakaram okolo sa Biblijom u ruci i govorim ljudima da sam spašeno dijete Božje i onda tom radošću zarazim još nekoliko njih, i svi kod doktora Isusa na generalku.

Slava Bogu za radost i ispunjavanje Duhom Svetim.

Kad sam ja sretna onda sam prijatna imam osmeh na licu...
ali mi bi trebali biti svaki dan radosni jer znamo za Boga i njegovu predivnu rec, znam da je to u praksi drugacije.
Ja kada sam zalosna slusam muziku, citam, nazovem jednu dobru prijateljicu i molim se Bogu.

i tugaje sastavni dio života ....dal poznajete nekog tko nikad nije bio tužan usamljen nesretan....sve je to dragi bog nama dao da bi izgrađivali sebe kao duhovna bića...kad sam tužna a ima takvih dana zahvalim Bogu na tome tražim uzroke svog jada al se tješim da ni jedna stvar nije nerješiva i dok sam tu na putovanju zemljom nemam razloga brinuti nikada mi Bog neće dati tereta kolko ga ne mogu nositi on dobro zna što ja mogu a što ne ...ne ulazim u prevelika filozofiranja o tome zašto i kako sve sam to odavno svatila...sada mi je bitno da se što više duhovno uzdignem jer tako sam bliše kristu a što više tuge i jada jča sam i ništa me ne može slomiti živim ovaj život kako mi bog nalaže i čekam ponovni odlazal doma ....<3<3<3<3