Sto su ljudska prava

Što su ljudska prava ?
 
Prilikom izrade Nacionalnog programa imamo na umu sljedeće temeljnje pretpostavke o ljudskim pravima. Ljudska prava su urođena, neotuđiva i univerzalna. Ljudska su prava urođena jer pripadaju ljudima kao takvima te ih svako ljudsko biće stječe samim svojim rođenjem. Ljudska su prava neotuđiva i ne smiju se nikome oduzeti. Ljudska su prava univerzalna jer pripadaju svim ljudskim bićima diljem svijeta neovisno o njihovoj boji kože, spolu, vjeri, etničkoj pripadnosti, političkom ili drugom uvjerenju, socijalnom podrijetlu, imovini, naobrazbi ili bilo kojoj drugoj urođenoj ili stečenoj osobini. Na tragu navedenog ljudska prava načelno pripadaju svim ljudskim bićima neovisno o trenutnom društveno-političkom poretku, tradiciji i kulturi. Postoje situacije kada se u ime zaštite nekih drugih prava ili interesa određena prava mogu zakonski ograničiti. Ova ograničenja moraju biti nužna, proporcionalna i supsidijarna uzimajući u obzir društveni i kulturni kontekst države u kojoj se donose.
 
Postoji cijeli niz teorijskih prijepora oko naznačenih karakteristika, kao i praktične situacije u kojima se u određenoj mjeri ljudska prava ponekad sukobljavaju (primjerice sloboda izražavanja i pravo na privatnost). Povrh toga, ljudska prava se i danas diljem svijeta sustavno krše, a njihova urođenost, neotuđivost i univerzalnost za mnoge su daleki teorijski ideali.
 
Međutim, naznačene karakteristike ljudskih prava ukazuju nam i na to da ljudska prava prirodno pripadaju ljudima i prije no što su društveno prepoznata te propisana u zakonskim ili drugim tekstovima. Taj povijesni put od prvih naznaka ideje ljudskih prava preko njihovog postupnog prepoznavanja, pa sve do stvarnog i univerzalnog ostvarenja ljudskih prava još uvijek traje.

Prava se često svrstavaju tri kategorije. Prva generacija ljudskih prava uključuje građanska i politička prava – kao što su pravo na slobodu izražavanja, slobodu uživanja, pravo na život, pravo na pošteno suđenje i tako dalje. Druga generacija ljudskih prava uključuje ekonomska, društvena i kulturna prava – kao što je pravo na adekvatan životni standard, pravo na zdravlje, pravo na obrazovanje i slična. Treća generacija ljudskih prava odnosi se na kolektivna prava društva ili naroda – kao što je pravo na održivi razvoj, mir ili zdravo okruženje.
 
Povijesni razvoj normiranja ljudskih prava

Povijesni korijeni ideje ljudskih prava nalaze se još u Antičkoj Grčkoj, dok je prvi konkretni pravni akt koji sadrži određena ljudska prava engleska Magna Carta Libertatum iz 1215. godine.1 Do daljnje razrade ljudskih prava u Engleskoj dolazi kroz Petition of Rights (1628.) i Habeas Corpus Act (1679.). Krajem XVIII. stoljeća dolazi do prvog sustavnijeg pomaka na području ljudskih prava: u Sjedinjenim američkim državama donesena je Deklaracija o nezavisnosti (1776.) i Bill of Rights (1787.), a u Francuskoj Deklaracija o pravima čovjeka i građanina (1789.). Vrlo je značajno napomenuti kako je 1791. godine također donesena Deklaracija o pravima žene i građanke.2

Nakon genocida i drugih stravičnih zločina počinjenih tijekom Drugog svjetskog rata, razvija se ozračje u kojem se po prvi puta na međunarodnoj razini nastoji normirati ljudska prava. U tom smislu, već sama preambula Povelje Ujedinjenih naroda (1945.) sadrži odredbe koje prepoznaju važnost zaštite ljudskih prava. Ove odredbe uključuju temeljna ljudska prava: ravnopravnost spolova, zabranu diskriminacije na temelju rase, spola, jezika i vjere, ali i kolektivno pravo na samoodređenje naroda. Upravo je ovim odredbama potvrđeno načelo univerzalnosti ljudskih prava, jer se smatra kako zaštita ljudskih prava ne može biti prepuštena isključivo nadležnosti domaćih sudskih tijela.
 
Opća deklaracija o ljudskim pravima (1948.) je prvi međunarodni dokument koji u 30 članaka sustavno nabraja i definira sva do tada prepoznata ljudska prava. Unatoč tomu što Opća deklaracija o ljudskim pravima nije obvezujući instrument međunarodnoga prava, politička i moralna snaga ove Deklaracije postepeno se razvija, a njen je sadržaj pretočen u mnoge ustave. Nakon dugogodišnjeg rada UN-ove Komisije za ljudska prava i snažnih hladno-ratovskih sukobljavanja, načela Opće deklaracije detaljnije su razrađena u Međunarodnom paktu o građanskim i političkim pravima (1966), te Međunarodnom paktu o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966). U tom su kontekstu Pakt o građanskim i političkim pravima u početku ratificirale pretežno zemlje zapadnog bloka, dok su Pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima priznale zemlje istočnog bloka. Unatoč tomu što i danas postoje značajne iznimke, osnovna dva UN-ova pakta i četiri UN-ove konvencije3 postepeno je usvojila većina zemalja, a razrađuju se i brojni međunarodni mehanizmi koji reguliraju pojedine segmente zaštite ljudskih prava.
 
Osim međunarodnog sustava zaštite ljudskih prava koji se razrađuje kroz instrumente zaštite ljudskih prava Ujedinjenih naroda, razvijaju se i regionalni sustavi kojima se dodatno jamči zaštita ljudskih prava građana tih zemalja (OESS, Vijeće Europe, Europska unija). U tom je kontekstu vrlo važno spomenuti završni Helsinški akt (1975.). Ovim dokumentom utemeljen je prvi međunarodni mehanizam za sigurnost i suradnju (KESS, tj. današnji OESS) koji je nadišao okvire tadašnjih blokovskih podjela. U uvodnom dijelu kao i u trećem poglavlju obvezuju se vlade svih država potpisnica na poštivanje temeljnih ljudskih prava i sloboda te se potiče osnivanje građanskih odbora za promatranje dosljednosti provedbe tih odredbi.4
 
U europskom kontekstu najznačajnija je Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda (1950.). Konvencija je donesena u okviru Vijeća Europe, a poslužila je kao temelj za osnivanje Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu. Nakon što iscrpe pravne mehanizme koji su im na raspolaganju u njihovim zemljama, građani svih država članica mogu se obratiti Sudu u Strasbourgu za zaštitu svojih prava. Za razliku od raznih UN-ovih tijela čije odluke imaju prvenstveno političku snagu, odluke Suda u Strasbourgu pravno su obvezujuće.
 
Europska Unija pridaje značajno mjesto zaštiti temeljnih ljudskih prava, ali na razini Unije još uvijek ne postoji razrađen sustav neposredne sudske zaštite ljudskih prava. Budući je Povelja o ljudskim pravima sastavni dio Ustava Europske unije njegovo usvajanje bilo bi važan iskorak u zaštiti ljudskih prava.
 
Ovaj kratki presjek povijesnog razvoja ideje ljudskih prava ukazuje nam na postupno razvijanje svijesti o važnosti ljudskih prava i njihovoj zaštiti, unatoč tomu što u nekim zemljama postoje i retrogradne tendencije. Republika Hrvatska slijedi opće tendencije postupnog razvoja svijesti o ljudskim pravima i unaprijeđenja njihove zaštite.
preuzeto
http://www.ljudskaprava-vladarh.hr/Download/2007/09/20/NAP_2008_2011_19.09._doc.doc

18/04/2008 18.25.25



Papin govor u skupštini Ujedinjenih naroda






Papa Benedikt XVI. je nakon jutarnje mise u kapeli apostolske nuncijature u Washingotnu u 8 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 14 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, poletio iz vašingtonske vojne zrakoplovne luke a u međunarodnu zračnu luku u New Yorku stigao je u 9 sati i 45 minuta po lokalnome vremenu, 15 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome. Papa se iz zračne luke helikopterom prevezao do heliodroma u Wall Streetu, odakle se izravno zaputio u sjedište Ujedinjenih naroda gdje su ga u 10 sati i 45 minuta po lokalnome, 16 sati i 45 minuta po srednjoeuropskome, vremenu dočekali glavni tajnik Ujedinjenih naroda Ban Ki-moon s predsjednikom Opće skupštine Kerimom Srđanom iz Makedonije. Nakon privatnoga razgovora s glavnim tajnikom Banom Ki-munom, Benedikt XVI. pred predstavnicima 192 države zahvalio je predsjedniku Opće skupštine i glavnom tajniku na riječima dobrodošlice i pozivu da posjeti središnje urede Organizacije Ujedinjenih naroda, potom je pozdravio nazočne veleposlanike i diplomatsko osoblje država članica uključujući narode koje predstavljaju.
Osvrnuvši se na cilj i poslanje Ujedinjenih naroda, rekao je kako narodi od Organizacije očekuju da bude vjerna nadahnuću koje je vodilo njezino ustanovljenje, da bude središte usklađivanja djelovanja narodâ u postizanju zajedničkih ciljeva: mira i razvoja. Poput pape Ivana Pavla II. koji je 1995. godine s iste govornice rekao da bi Organizacija trebala biti „moralno središte, u kojem se svi narodi svijeta osjećaju kod svoje kuće, razvijajući zajedničku svijest kako su, tako reći, jedna obitelj narodâ. Načela na kojima se temelji Organizacija – želja za mirom, traženje pravde, poštovanje dostojanstva ljudske osobe, humanitarna suradnja i potpora – očituju prave čežnje ljudskoga duha i čine ideale koji bi trebali biti osnova međunarodnih odnosa. Kao što su moji prethodnici papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. na istoj govornici istaknuli, riječ je o temama koje Katolička crkva i Sveta Stolica pozorno i sa zanimanjem slijede, u vašem se djelovanju vidi kako problemi i sukobi koji se odnose na svjetsku zajednicu mogu biti podvrgnuti općem uređenju. Ujedinjeni narodi utjelovljuju čežnju za višim stupnjem međunarodnoga usmjeravanja, nadahnutoga i vođenoga načelom supsidijarnosti, kadrim na pitanja ljudske obitelji odgovoriti putem obvezujućih međunarodnih normi i strukture sposobne usklađivati svakodnevni život nacija. To je još potrebnije u doba kada kušamo očiti paradoks multilateralnoga konsenzusa koji je u krizi zbog njegova podvrgavanja odlukama pojedinaca, iako svjetski problemi zahtijevaju jednodušan pothvat međunarodne zajednice – istaknuo je Papa.
Govoreći o potrebi da odgovorni ma međunarodnoj razini zajedno djeluju i očituju dobru vjeru, poštujući zakon i promičući solidarnost u korist nerazvijenijih, rekao je kako misli na države u Africi i drugim dijelovima zemaljske kugle koje ostaju na rubovima istinskoga cjelovitog razvoja, stoga su u opasnosti kušati jedino negativne učinke globalizacije. U kontekstu međunarodnih odnosa, treba priznati veću ulogu koju imaju norme i strukture po sebi usmjerene na promicanje općega dobra, dakle zaštitu ljudske slobode. Ta pravila ne ograničavaju slobodu; naprotiv, promiču je, kada zabranjuju ponašanja i čine koji su protiv općega dobra, onemogućuju njezino uživanje i slijedom toga dovode u pitanje ljudsko dostojanstvo. U ime slobode između prava i dužnosti mora postojati odnos, po kojemu je svaka osoba pozvana odgovarati za svoje odluke, prouzročene odnosom s drugima – istaknuo je Benedikt XVI.
Osvrnuvši se na način primjene znanstvenih i tehnoloških otkrića, rekao je kako neki vidici te primjene predstavljaju jasno kršenje stvoriteljskoga reda, ne samo da proturječe svetosti života nego ljudsku osobu i obitelj lišavaju njihova naravnoga identiteta. Međunarodno djelovanje ne treba samo jamčiti razumno služenje tehnologijom i znanošću nego mora otkriti istinsku sliku stvaranja. Znanstvena metoda mora poštovati etičke imperative – primijetio je Sveti Otac.
Govoreći o odnosu između Ujedinjenih naroda i pojedinih država istaknuo načelo supsidijarnosti. Primarna obveza svake države je zaštita naroda od teških i stalnih kršenja ljudskih prava, od posljedica humanitarnih kriza, koje su ljudsko ili prirodno djelo. Ako države nisu kadre jamčiti takvu zaštitu, međunarodna zajednica mora intervenirati pravnim mjerama predviđenim Poveljom Ujedinjenih naroda i drugim međunarodnim mjerama. Djelovanje međunarodne zajednice i njezinih ustanova, poštujući ustavna načela međunarodnoga poretka, nikada ne treba tumačiti kao nepoželjno nametanje i ograničavanje suverenosti. Naprotiv, ravnodušnost ili pomanjkanje djelovanja nanose stvarnu štetu. Osjeća se potreba dubljega istraživanja načina suzbijanja i nadziranja sukoba, istražujući sve moguće diplomatske putove, potičući i najslabije znakova dijaloga ili želje za pomirbom. Antičko pravo „ius gentium“ načelo je „zaštitne odgovornosti“ smatralo temeljem vladareva djelovanja prema vladajućima. Tu je odgovornost u doba stvaranja nacionalnih država Francisco de Vitoria, kojeg se smatra prethodnikom ideje Ujedinjenih naroda, opisao kao sastavnicu zdravoga razuma prihvaćenog od svih država, i kao rezultat međunarodnoga poretka čija je zadaća uređivati odnose među narodima – istaknuo je Papa.
Osvrnuvši se na pravo shvaćanje o ljudskoj osobi, primijetio je kako načelo odgovornosti mora upućivati na ideju o osobi kao slici Stvoriteljevoj, na želju za bitnom i apsolutnom slobodom. Ustanovljenje Ujedinjenih naroda poklapa se s dubokim gnjevom čovještva kušanim odstranjivanjem transcendentnosti i naravnoga zakona što se očitovalo u teškome kršenju slobode i ljudskoga dostojanstva. Kada se to dogodi, onda su u opasnosti objektivni temelji vrednotâ koje nadahnjuju i upravljaju međunarodnim poretkom, a u temelju se narušavaju obvezujuća i nepovrjediva, određena i po Ujedinjenim narodima učvršćena pravila. Pred novim i ustrajnim izazovima, grješka je posezati za pragmatičnim pristupom, čiji je cilj odrediti „zajednički teren“, ograničen u sadržaju i učincima – rekao je Benedikt XVI.
Spomenuvši 60. obljetnicu Povelje ljudskih prava, rekao je kako je bitno za univerzalnost tih prava i njihovu zaštitu priznati njihov vjerski temelj unatoč posebnim, oprečnim, društveno-političkim kontekstima. Povelja je bila rezultat podudarnosti vjerskih i kulturnih tradicija, koje su u srce ustanova, zakona i društvenih pothvata željele staviti ljudsku osobu te da ona bude smatrana bitnom za svijet kulture, religije i znanosti. Očito je da priznata i opisana prava u Povelji pripadaju osobi kao takvoj, koja je najuzvišenija točka stvoriteljskoga Božjega plana za svijet i povijest. Ta se prava temelje na naravnome zakonu, zapisanome u ljudskome srcu, nazočnome u raznim kulturama i civilizacijama. Istrgnuti ljudska prava iz toga konteksta značilo bi suziti njihov okvir i popustiti pred relativističkim shvaćanjem, prema kojemu bi se značenje i tumačenje prava moglo mijenjati, a njihova bi univerzalnost mogla u ime različitih kulturnih, političkih, društvenih čak i religioznih konteksta biti nijekana. Ne smije se dopusti da ta ogromna različitost gledišta zatamni činjenicu da nisu samo prava opća nego je to i osoba, koja je nositelj tih prava. Život zajednice, na nutarnjoj i međunarodnoj razini, jasno očituje kako su poštovanje prava i posljedična jamstva mjerila općega doba koja služe vrjednovati odnos između pravde i nepravde, razvoja i siromaštva, sigurnosti i sukoba. Promicanje ljudski prava najučinkovitija je strategija za uklanjanje nejednakosti između država i društvenih skupina, kao i za povećanje sigurnosti – kazao je Papa i dodao kako je zasluga Opće deklaracije što se različite kulture, pravna i društvena uređenja, slažu oko temeljne jezgre vrednota, dakle i prava. Potrebno je danas pojačati napore pred pritiscima da se preispitaju temelji Opće deklaracije i da se uzdrma njihova nutarnja jedinstvenost, kako bi se tako olakšalo udavljivanje od zaštite ljudskoga dostojanstva radi zadovoljavanja jednostavnih, često posebnih, probitaka. Povelja je naprotiv učvrstila uvjerenje da je poštovanje ljudskih prava uglavnom ukorijenjeno u nepromjenjivoj pravdi, na kojoj se temelji obvezujuća snaga međunarodnih proglasa. Taj vidik često se zanemaruje kada se pravima u ime korisnosti želi oduzeti njihovu pravu ulogu. Budući da prava i posljedične obveze proizlaze iz međuljudskoga djelovanja, lako je zaboraviti da su ona plod općega osjeća pravde, zasnovanoga prije svega na međusobnoj solidarnosti i stoga vrijede za sva vremena i sve narode. Prava treba poštovati jer su izraz pravednosti, a ne samo zato što to nalaže zakon – istaknuo je Benedikt XVI.
Govoreći o novim izazovima rekao je kako sposobnost razlikovanja između zla i dobra postaje bitnom u kontekstu zahtjeva koji se odnose na život i ponašanje osoba, zajednica i naroda. Razlikovanje očituje kako povjeravanje pojedinim državama, njihovim zakonima i ustanovama, isključive odgovornosti zadovoljavanja čežnja osoba, zajednica i čitavih naroda može ponekad imati posljedice koje isključuju mogućnost društvenoga uređenja koje poštuje dostojanstvo i prava osobe. S druge pak strane, viđenje života čvrsto ukorijenjeno na religioznoj dimenziji može pomoći postizanju tih ciljeva, budući da priznavanje transcendentne vrednote svakoga muškarca i žene potiče obraćenje srca, što se očituje u otporu protiv nasilja, terorizma i rata, te u promicanju pravde i mira. Osim toga, to viđenje pogoduje međuvjerskome dijalogu koji Ujedinjeni narodi trebaju podupirati, jednako kao i dijalog na drugim područjima ljudske djelatnosti. Dijalog treba priznati kako sredstvo pomoću kojega razne sastavnice društva mogu iznositi vlastita gledišta i pripremati prihvaćanje istine o vrednotama i posebnim ciljevima. Slobodne religije mogu neovisno voditi dijalog o misli i životu, a ako se politika ne miješa u taj dijaloga onda od toga imaju koristi pojedinac i zajednica. Ujedinjeni se narodi mogu osloniti na rezultate međureligijskoga dijaloga i okoristiti se iskustvom vjernika u službi općega dobra. Vjernici trebaju svoje vjersko viđenje predlagati kao cjelovito poštovanje istine, suživota, prava i pomirbe. Ljudska prava moraju uključivati pravo na vjersku slobodu, shvaćenu kao osobna i zajednička, takvo shvaćanje očituje jedinstvo osobe, iako jasno razlikuje između dimenzije građanina i vjernika. Javna rasprava mora biti dostupna svima, stoga je nezamislivo da se vjernici moraju odreći svoje vjere ako žele biti aktivni građani. Kako bi se uživalo vlastita prava nikada ne treba nijekati Boga – zaključio je Benedikt XVI.

<HR style="WIDTH: 480px">

Događaji dana | Detalji Zašto Sanader mora smijeniti Milinovića Piše: Ivan Zvonimir Čičak Foto: Marin Tironi i Dragan Matić/Cropix <table id=_ctl25_tblImageContainer cellSpacing=0 cellPadding=0 align=left border=0><tr><td></TD></TR> <tr><td class=greytextlight></TD></TR></TABLE>Kroz parafrazu stare grčke uzrečice in tiranos, tj. protiv tirana, može se izraziti sveukupno gađenje hrvatskih građana nad političkom elitom, a ono ovih dana kulminira u slučaju Pukanić. Strah o kojem je progovorio Ivo Banac doista je sveprisutan u političkoj eliti. Srećom, najveći dio civilnog društva i medija pokazali su hrabrost ustavši u obranu prava žene koju je suprug maltretirao do te mjere da je ona na koncu u lisicama odvedena na prisilnu hospitalizaciju u Vrapče. Ta ustanova simbolički predstavlja hrvatsko društvo danas, koje je postalo moralna, ljudska i politička ludnica. Kokain u stanu Pukanićevih Devet pitanja o slučaju Pukanić Što se političke elite tiče, ona je dosad progovarala kroz usta predsjednika Mesića, na prepoznatljiv i za njega uobičajen način. No, sada je konačno progovorila i Sanaderova Vlada i to kroz usta ministra zdravstva i socijalne skrbi Milinovića. Taj istup zorno je razotkrio zašto kod velikog broja osoba koje su podržavale Sanadera raste razočaranost ne samo sastavom, nego i politikom Vlade. Miješanje padeža Milinovićeva izjava u Dnevniku HTV-a od petka, ali i u subotnjem Večernjaku, pokazuje da se najveći dio vladajuće političke elite svrstao protiv žrtve, Mirjane Pukanić, nastojeći na svaki način sakriti prepoznatljivi centar moći koji je vukao konce koji su gospođu Pukanić doveli u lance i u ludnicu. Ostane li Sanader sa svojim kabinetom na pozicijama i iza ministra Milinovića, bit će jasno da se radi o zavjeri šutnje i nespremnosti Vlade da počisti barem jedan segment bolan za hrvatsko društvo. Jedini način na koji se mogu ukloniti političke posljedice Milinovićeva nastupa jest da ga Sanader razriješi dužnosti. Zašto? <table class=tablicacitat cellSpacing=0 cellPadding=0 align=right border=0><tr><td class=citat vAlign=top>Vrapče: Ta ustanova simbolički predstavlja hrvatsko društvo danas </TD></TR></TABLE>Nemušte govorancije partijskih moćnika, na koje nas je podsjetio Milinović, ne pamtimo još od vremena komunizma. Milinovićev smušeni, neartikulirani, zamuckujući govor s miješanjem padeža bio je samo uvod iz kojeg se vidjelo da taj čovjek pati od pomanjkanje obrazovanja u komunikaciji, pa već stoga ne može obavljati dužnost ministra. No, sadržaj istupa govori o tome da on ne može biti javni dužnosnik ni u politici, a pogotovo ne u zdravstvu. Što se tiče Milinovićeve izjave, on je njome počinio i nekoliko kaznenih djela. Pred TV kamerama je u dva navrata čitao izvatke iz nepravomoćne sudske presude, čime je počinio kazneno djelo prisile nad pravosudnim dužnosnikom, ali i kažnjivo djelo otkrivanja sudske tajne. Naime, u Zakonu o zaštiti prava osoba s duševnim smetnjama piše: “U postupku za prisilni smještaj javnost je isključena”. “Osobe koje su nazočne raspravi upozorit će se da su dužne kao tajnu čuvati sve ono što su na raspravi saznale, te na posljedice otkrivanja tajne”. Pokušaj izručenja Postavlja se pitanje tko je Milinoviću dao taj sudski dokument i tko ga je oslobodio čuvanja sudske tajne. Sud sigurno nije, budući da to ne može jer presuda nije pravomoćna. Milinović također nije odgovorio zašto je Mirjana Pukanić odvedena u Vrapče. Zatim zašto Vrapče nije kontaktiralo Vinogradsku, gdje se pacijentica do tada liječila, i zatražilo povijest bolesti. Zatim koji su to simptomi uvjerili dežurnog liječnika da je potrebna daljnja hospitalizacija. Ili se radilo o telefonskom pozivu moćnika iz sjene. Milinović naglašava kako je sutkinja pohodila gospođu Pukanić i da je nakon toga ona svejedno zadržana na liječenju. No, sutkinja nije mogla drugo ni učiniti nego poštivati privremenu odluku struke. Međutim, nakon mišljenja nezavisne vještakinje, po kojem se gospođa Pukanić pušta s prisilne hospitalizacije, postavlja se pitanje odgovornosti onih koji su donijeli odluku o njenom zadržavanju. Ministar Milinović nije nam odgovorio ništa ni o slučaju ravnatelja Vrapča Jukića koji je, suprotno želji gospođe Pukanić i njenog odvjetnika, pokušao izručiti pacijenticu naoružanom Pukaniću, a što govori o stvarnom “medicinskom” angažmanu Jukića i Vrapča. Vlada na potezu <table class=tablicacitat cellSpacing=0 cellPadding=0 align=left border=0><tr><td class=citat vAlign=top>Nastup na TV-u: Čitanje izvadaka iz nepravomoćne presude kazneno je djelo</TD></TR></TABLE>Milinović javno priznaje odgovornost socijalne službe i stanovitih segmenata zdravstva. Sve to spada pod njegovo ministarstvo i on bi na temelju objektivne odgovornosti, zajedno s Doricom Nikolić, morao otići već zbog tih propusta. Konačno, Milinović je u svojoj izjavi za HTV insinuirao, da grubo kažem, kako je do intervencije socijalne službe i doktora došlo na inicijativu predsjednika HHO-a Ive Banca. Međutim, nije Banac tražio privođenje i prisilnu hospitalizaciju, nego upravo obrnuto, zaštitu gospođe Pukanić. Sve navedeno govori zašto Milinović više ne može obnašati funkciju ministra zdravstva. Hrvatska Vlada je, dakle, na potezu. Iz njene odluke u povodu slučaja Pukanić pokazat će se da li se svrstava protiv Ive Banca i HHO-a, a za Mesića, čiji je angažman bio javno i tajno uperen protiv gospođe Pukanić, u korist njenog supruga.

Dok se u UNO i Americi govori o strategiji etickih dimenzija prava i duznosti kao i uskladjivanju proizvodnih odnosa sa principom solidarnosti i dovoljnosti u Hrvatskoj se opiru razgradjivanju pozornice Kafkinog Procesa - neki mediji sluze snagama represije da se prijete onima koji mogu donijeti promjene u sigurnost sloboda i ljudskih prava..Zasto je gospodina dr.Banca strah?Ljudi se plase balkanskoga mentaliteta vladara - oni su uvijek sluge demona, nikako da zakorace u krscansku eru i izadju iz paganizma..Plase se krscana i intelektualaca..Ljubav i istina istjeruju strah svakoiga Banca..Dobro da je tu Washington i Vatikan...

Opća deklaracija Ujedinjenih naroda o ljudskim pravima »bila je rezultat usklađivanja religijskih i kulturnih tradicija, koje su se sve vodile željom da ljudsku osobu stave u srce institucija, zakona i intervencija društva... Zasluga je Opće deklaracije (o ljudskim pravima) što je omogućila različitim kulturama, pravnim izričajima i institucionalnim modelima uskladiti se oko osnovne jezgre vrijednosti, a time i prava«, tim se riječima papa Benedikt XVI. obratio više od 3.000 predstavnika zemalja u Općoj skupštini Organizacije ujedinjenih naroda u petak 18. travnja, u povodu 60. obljetnice izglasavanja te deklaracije.
U svojemu je govoru Papa upozorio kako je izvor ljudskih prava ljudska osoba, koja je »najviša točka stvaralačkog Božjeg plana za svijet i za povijest«. Stoga se ljudska prava »temelje na naravnom zakonu koji je upisan u ljudsko srce i prisutan u različitim kulturama i civilizacijama. Istrgnuti ljudska prava iz tog konteksta značilo bi suziti njihovo polje te upasti u relativističko poimanje prema kojemu bi značenje i tumačenje prava moglo biti različito... ovisno o kulturnim, političkim, društvenim pa čak i religioznim kontekstima«, rekao je Papa.
Papa je poštivanje ljudskih prava i njihova jamstva nazvao »mjerom općeg dobra« prema kojemu se prosuđuje pravednost i nepravda, razvoj i bogatstvo, sigurnost i sukob, a njihovo promicanje »najdjelotvornijom strategijom da bi se uklonile razlike među zemljama i društvenim skupinama, kao i za povećanje sigurnosti«. Da bi ljudska prava štitila čovjekovo dostojanstvo, Papa je, osim na njihovu univerzalnost ukorijenjenu u naravnome zakonu, upozorio i na njihovu cjelovitost i međusobnu ovisnost. »Ne može ih se primjenjivati kao odvojene dijelove, prema nagnućima i selektivnom odabiru koji se jednostavno izlažu opasnosti da budu protivni jedinstvu ljudske osobe«, rekao je.
»Budući da priznavanje transcendentalne vrijednosti pomaže obraćenju srca svakog muža i žene«, Sveti je Otac rekao kako je važno da Ujedinjeni narodi promiču međureligijski dijalog te da koriste njegove blagodati. Upozorio je i na važnost promicanja vjerske slobode, i to ne samo slobode bogoštovlja nego i slobode javnog djelovanja u skladu s vjerskim uvjerenjima. Benedikt XVI. osvrnuo se i na stav Katoličke Crkve, tj. Svete Stolice prema Ujedinjenim narodima. Papina prisutnost je znak »poštovanja prema UN-u« i nade da on služi kao »znak jedinstva među državama te instrument u službi čitave ljudske obitelji«.
Stoga »Crkva za ostvarivanje tih ciljeva djeluje i preko međunarodnog angažmana Svete Stolice (koja je u UN-u prisutna u statusu stalnog promatrača od 1964. godine, op. a.), u skladu s vlastitim doprinosom na etičkom i moralnom planu«. Za Crkvu su Ujedinjeni narodi »povlašteno mjesto« na kojemu svoja »iskustva 'u ljudskosti'« stavlja na raspolaganje svim članovima međunarodne zajednice. Razlog za nadu u bolji svijet, koja je zajednička svim ljudima, Crkva crpe iz spasenjskoga djela Isusa Krista. »Evo zašto je Crkva sretna što je uključena u djelatnost ove plemenite organizacije, kojoj je povjerena odgovornost za promicanje mira i dobre volje u svem svijetu«, rekao je Papa.
Na početku svojega govora Papa je istaknuo ulogu Organizacije ujedinjenih naroda, koju valja još aktivnije promicati »u vrijeme kad smo svjedoci očitog paradoksa u kojemu je multilateralni konsenzus trajno u krizi zbog toga što je podložan odlukama nekolicine, dok svjetski problemi zahtijevaju kolektivno djelovanje međunarodne zajednice«. Neke je ciljeve Papa posebno stavio organizaciji na srce. To je »promicanje solidarnosti prema najslabijim područjima planeta«, jer neke strane svijeta, osobito Afrika, »ostaju na marginama istinskog integralnog razvoja« te »doživljavaju samo negativne učinke globalizacije«. Nadalje, naglasio je potrebu promicanja etike u znanosti i njezinoj primjeni, jer »neki aspekti primjene predstavljaju jasno kršenje reda stvaranja, do te mjere da se protive ne samo svetosti života nego i samu ljudsku osobu i obitelj lišavaju njihovog prirodnog identiteta«. Tu je Papa upozorio i na očuvanje stvorenoga. Također je potvrdio pravo, pa i obvezu, međunarodne zajednice na intervenciju kad je riječ o zaštiti slabijega. Dužnost je nacionalnih država štititi svoje građane, no ako to ne mogu ili ne žele, to pravo i ta odgovornost spada na međunarodnu zajednicu.
U sjedištu UN-a Benedikt XVI. dočekan je srdačno, pljeskom zastupnika naroda i u pratnji glavnog tajnika Ban Ki-Moona, s kojim je razgovarao u četiri oka prije nastupa u Općoj skupštini UN-a. Na kraju susreta UN-ovci su Papi pripremili malo iznenađenje: dječji zbor otpjevao mu je jednu njemačku pjesmu. (Da. G.)

jakob je napisao/la:

Dok se u UNO i Americi govori o strategiji etickih dimenzija prava i duznosti kao i uskladjivanju proizvodnih odnosa sa principom solidarnosti i dovoljnosti u Hrvatskoj se opiru razgradjivanju pozornice Kafkinog Procesa - neki mediji sluze snagama represije da se prijete onima koji mogu donijeti promjene u sigurnost sloboda i ljudskih prava..Zasto je gospodina dr.Banca strah?Ljudi se plase balkanskoga mentaliteta vladara - oni su uvijek sluge demona, nikako da zakorace u krscansku eru i izadju iz paganizma..Plase se krscana i intelektualaca..Ljubav i istina istjeruju strah svakoiga Banca..Dobro da je tu Washington i Vatikan...

Prenosim iz Jutarnjeg o Mirjani Pukanić , kao i komentare ispod napisa i pitam Tko i Što iza svega toga stoji da se Hrvatsku prikaže i učini kao nemoćnu osloboditi se jednoumlja kao i kršćanstva, drugim riječima u čijim je rukama mafija tj mafije?:
"



Mirjana Pukanić, koja živi u zaštiti sigurne kuće na nepoznatoj adresi, izjavila je danas u intervjuu za Novu TV kako je njezin suprug Ivo Pukanić velika kukavica, tako da ne razumije zašto ga se svi boje.



Ivo Pukanić je bahata kukavica Moja liječnica bi trebala preispitati svoje vlastite psihičke probleme. Ali i cijela ova država ima psihičke probleme. Moja hospitalizacija bila je monstruozna, rekla je Mirjana Pukanić.

Kompletna rasprava o temi na forumu

Nije mi sada baš sve jasno.
Jeste li vi za ljudska prava ili za Božje zakone?
U Božjim zakonima spominju se robovi,Isus kaže da nije došao ukinuti zakone već ih sprovesti.

Medeni je napisao/la:

Nije mi sada baš sve jasno.
Jeste li vi za ljudska prava ili za Božje zakone?
U Božjim zakonima spominju se robovi,Isus kaže da nije došao ukinuti zakone već ih sprovesti.

A za koja prava ste vi?

Dina je napisao/la:

Medeni je napisao/la:

Nije mi sada baš sve jasno.
Jeste li vi za ljudska prava ili za Božje zakone?
U Božjim zakonima spominju se robovi,Isus kaže da nije došao ukinuti zakone već ih sprovesti.

A za koja prava ste vi?

Pa sviđa mi se jedna i druga opcija,konkretno morao bi proučiti i jednu i drugu
opciju pa iz njih vidjeti što mi odgovara.

Medeni je napisao/la:

Dina je napisao/la:

Medeni je napisao/la:

Nije mi sada baš sve jasno.
Jeste li vi za ljudska prava ili za Božje zakone?
U Božjim zakonima spominju se robovi,Isus kaže da nije došao ukinuti zakone već ih sprovesti.

A za koja prava ste vi?

Pa sviđa mi se jedna i druga opcija,konkretno morao bi proučiti i jednu i drugu
opciju pa iz njih vidjeti što mi odgovara.

Ah,relativizam....Isus je rekao ...sto zelis da tebi netko cini,cini ti drugome.To ti je zlatno pravilo.